mjesto: Cerkno / Stari plac / Slovenija
datum: 19.05.2018
Treći dan i opet? Cerkno naravno! Jazz i sva ostala kulturno-umjetnička kreativnost, za koju na festivalu uvijek ima obilje prostora. Tako smo već u prijepodnevnim satima uživali u Gombačevoj glazbeno-zvučnoj radionici za djecu, što nam je otvorilo apetit pa smo se morali upustiti s Dariom na njegov godišnji čuveni obilazak Cerkljanskog gričevlja u zaleđu Cerknog, gdje smo napunili baterije biomasom primarnih proizvođača. U provjereno svetoj čistoći! Bez bojila, kemikalija i svega za što ni ne znamo da nam svakodnevno prodaju uz ostalo, a saznamo za to tek kad je već prekasno.
Ukratko, na festivalu vrijeme teče nevjerojatno brzo. Brže nego što bi čovjek htio i subota je odjednom tu. Osjećaj za vrijeme i prostor polako nestaju. Izoštre se osjetila, intuicija, instinkti. Ratio je potisnut u drugi plan, ili mu je u najmanju ruku ravnopravan parnjak onom dijelu naših duševnih esencija kojeg moramo svakodnevno potiskivati u pozadinu i odricati ga se, kako bismo u sustavu »mislim, dakle jesam« jednostavno preživjeli i dopadljivo robovali gospodarima. Ostao je, dakle, zadnji dan uživanja. Naravno, poduprt koncertima i odličnom glazbenom matinejom. U pet poslijepodne tako je u solo recitalu usred glazbene škole u Cerknom nastupila Satoko Fujii, koja je dan prije toga svirala na festivalu sa sastavom Kaze. Posljedice »okamenjenosti« izazvane obilnim vrenjem mliječne kiseline nije ublažio ni Donatov magnezij, pa smo radije to vrijeme proveli u Gabrijelu, koji za sva »presušena« grla, naravno, ostaje pravi naslov besprijekornog pivskog kutka.
Ipak, u pola osam navečer trebalo se prebaciti iz bara Gabrijel nekoliko metara dalje, gdje stoji najbogatija cerkljanska utvrda posvećena nebeskom bogoslužju, pred kojom je Stari plac, pokriven šatorskim platnom, dobro posut stolcima i naravno onim najbitnijim rekvizitom. Pozornicom. Ljudi ni u subotu nisu zaboravili na festival. Stolaca je nestalo, gomila posjetitelja koncerte je promatrala stojeći.
Na pozornici je već stajao novomeški saksofonist Igor Lumpert sa svojom pratećom ekipom Innertextures. Igor, pokriven vunenom kapom, na tenor saksofonu u uvodnoj figuri albuma »Eleven« nije se bitno isticao, uz kompaniju koju još čine Greg Ward (alt saksofon), Masa Kamaguchi (kontrabas) i Jason Nazary (bubnjevi). Iako dugogodišnje glazbeno djelovanje ovog slovenskog jazzovskog odličnika, koji već gotovo dva desetljeća živi u SAD-u, otkriva da stvara pod dubokim utjecajem bebopa, uvodna 13th of August to nije baš tako zorno pokazala, no nastavak albuma »Eleven« u njegovoj izvedbi donio je pravi uvid u svu Lumpertovu slikovitost u poimanju elemenata bop jazza te njihovoj transformaciji u modernu jazzovsku retoriku. Uvodna skladba djelovala je kao postupno slaganje razasutih komadića koje su sastavljala četiri glazbenika. Od početka je bilo jasno da bend neizmjerno uživa zajedno na pozornici. Dijalog Warda i Lumperta, dakle dijalog saksofona, nevjerojatno šaljiv, pomirljiv, dinamičan. Podrška ritam sekcije izvanredna i prostora za razmah svih građevnih elemenata u izobilju. Uvodna točka poslužila je kao primjeren trenutak koncerta za potpunu kalibraciju kvarteta, da se dovede na pravu radnu temperaturu i da se »kemijski« interaktivno što bolje razmahne i izrazi. Napokon bend bez freejazzovskih ispada, napokon nešto blaža paša za uši. Ne shvatite me krivo. Integracija ove skupine vrlo je dobrodošlo osvježenje zahtjevnog programa koji nudi jazz, iako je Lumpert sa svojom filozofijom poimanja bopa došao do ruba na kojem se on još može komplementarno slagati s naglašenim kompleksnim improvizacijama, kako je to revolucionarno nekoć nagovijestio već Miles, ali Lumpert to radi na svoj način. Motivi su jasni i opipljivi. Savršena svirka, savršeno osjećanje drugarstva koje posjeduje izvanrednu kilometražu, ali i konkretnu povijest međusobne suradnje. To se u sviranju osjeti. Puno instinktivnog odgovaranja na zadane osjećaje u nizanju motiva. Glazba je izvanredan medij. Jazz. »Čudnovati« jazz, koji u ovoj svetoj istinoljubivoj slobodoumnosti i čistoći tako poštujemo, cijenimo i naposljetku obožavamo. Lumpert i ekipa na iznimno atraktivan i briljantan način otvorili su zbivanja trećeg dana festivala.
U pola deset navečer pozornicu je zauzeo ICP Orchestra! Što u proširenom smislu znači Instant Composers Pool Orchestra! Nizozemski kolektiv koji čine Han Bennink (bubnjevi), Ab Baars (klarinet, tenor saksofon), Tobias Delius (klarinet, tenor saksofon), Ernst Glerum (kontrabas), Thomas Heberer (kornet, truba), Tristan Honsinger (čelo), Guus Janssen (klavir), koji je u sastavu zamijenio lani preminulog osnivača i pijanista Mishu Mengelberga, a zatim Michael Moore (klarinet, alt saksofon), Mary Oliver (violina, viola)
i Wolter Wierbos (trombon).
ICP Orchestra su legende. Djeluju, naime, od 1967. godine, a od osnivača je danas u ekipi ostao nevjerojatno karizmatični bubnjar Han Bennink, kojeg je kolektiv naravno postavio na pozornicu u sam središnji položaj. Dok promatraš Benninka, koji je s nekim članovima kolektiva već posjetio Jazz Cerkno, nevjerojatno je koliko voltažne strasti i osjetne predane profinjenosti ovaj gospodin ima i u zrelim godinama svog jazzovskog zanata. Cijelo vrijeme svira zatvorenih očiju, osjetilno, nadmoćno i cijelo vrijeme grimasama na licu izražava gotovo pravu pozornicu-ovisnost o magiji jazzovske glazbe. Već samo ime kolektiva djeluje zabavno. Jednako tako i sama glazba kolektiva djeluje beskrajno zabavno, lucidno, šaljivo, iskričavo i »poskočno«. Budući da su članovi skupine pripadnici generacije koja je naravno izrasla iz klasičnih jazzovskih elemenata i tradicije, u točkama se osjeti puno swinga, pri čemu u sviranju kolektiva ne izostaju ni zafrkantski sadržaji kabaretske vesele igre.
ICP Orchestra nevjerojatan su pojam demokracije glazbenog artizma. Koliko građevnih elemenata i koliko uigranosti? I kakva mješavina. Tradicionalnog i novog. Klasike, swinga, jazza. Nevjerojatno. A kad se u cijelu zbrku vokalno uključi još i čelist Tristan Honsinger, slika postaje potpuna i odjednom te preplavi osjećaj kao da se u Cerknom odnekud pojavio Frank Sinatra ili Bing Crosby. Svirka evocira duh Theloniusa Monka, Dukea Ellingtona, Davea Brubecka, a vrlo brzo bi zajednički jezik s ICP Orchestrom pronašao i Louis Armstrong.
Potpuni odklop i Jazz Cerkno je tako pucao od sve razigrane radosti i vedrine, koja se kroz lucidno razuzdani duh skupine polako prenijela s pozornice među posjetitelje koncerta i opčinila ih!
Veliki finale ovogodišnjeg izdanja festivala Jazz Cerkno pripao je talijanskoj postavi Roots Magic, koju čine Alberto Popolla (klarinet, bas klarinet), Errico De Fabritiis (alt i bariton saksofon), Gianfranco Tedeschi (kontrabas) i Fabrizio Spera (bubnjevi). Bend je zanimljiv po tome što rado prerađuje standarde bluesa i križa ih naravno sa sebi svojstvenom retorikom jazzovskih sadržaja, a to radi s nevjerojatnim osjećajem, posve nepretenciozno, zarazno. Roots Magic izuzetno su uigran kvartet u kojem svi građevni elementi zvučne slike supostoje u izvanrednoj ravnoteži, instinktivnom osjećanju i ravnomjerno se izražavaju u međusobnom dijalogu punokrvne pomirljivosti i simbioze. Ne iznenađuje kad se bend laća umetaka blues točaka kao što su npr. The Hard Blues (Julius Hemphill), Frankie and Albert (tradicionalna), Poor Me ili Down the Dirt Road Blues (obje Charlie Patton), zatim The Sunday Afternoon Jazz i Blues Society (obje John Carter). Njihova druga ploča izdana prošle godine, nazvana »Last Kind Words«, u cijelosti je autorski rad kvarteta i donosi daljnje istraživanje dodirnih točaka tradicionalnog bluesa s vrelokrvnim zahvatima vragolija jazzovske improvizacije. Bend je crtao izuzetno sočne zvučne kontraste, osobito kad su se na pijedestalu našli u dijalogu bas klarinet i bariton saksofon, kao i druge kombinacije instrumenata obaju puhača. Izuzetno čvrst i jezgrovit fokus. Jedinstveno uigrano. Od prve do zadnje sekunde špila. Taman toliko odštekano da nije previše zahtjevno i taman toliko pomirljivo da nije previše jednostavno. Nepretenciozno, odjednom s izrazitim potentnim žarom i zaletom, a već u sljedećem trenutku opet nježno i ljupko nadmoćno. Bendu nije nedostajalo dinamita, lako osvojiva narav glazbe, kao i koketni ritmični »groove« začas su usisali slušatelje. Publiku je razdiralo od oduševljenja i svih vibrantnih povratnih reakcija. Roots Magic su za veliki finale podigli prema nebu prisutne na festivalu i stavili točku na i velikom zabavnom parku trećeg dana festivala, kojemu su put popločali prije toga izvrsni ICP Orchestra. Finalni krešendo, dakle. Ne čudi da je publika nakon koncerta doslovno razgrabila sve primjerke albuma »Last Kind Words«.
23. Jazz Cerkno tako je završio i zasjao u punokrvnom ishodu svoje misije. U sjaju karizmatičnosti, jedinstvenosti i jasno izklesanog lika, koji kulturno-umjetničkom pulsu naše države i dalje daje izrazit doprinos i kvalitativni iskorak visoke i teško dostižne vrijednosti! Čuva samobitnost, samostalnost, neovisnost i uspravnost! Tamo ćemo se naći opet iduće godine. Među samim dobrim ljudima i naravno uz novi tobogan izvanrednih sadržaja jazz glazbe.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
