Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Schwarzlsee / Graz / Austrija
Datum koncerta: 21.06.2013
Broj posjetitelja: 20.000
Cijena karte: 69,90 EUR
Budući da nas veliki heavy metal koncerti zaobilaze kao vrag tamjan, mi idemo k njima. Ovaj su se put u blizini Graza, uz idilično jezero Scwarzl, na festivalu See Rock, zaustavili veliki Iron Maiden u sklopu svoje turneje Maiden England. Malo kasniji polazak iz Ljubljane i rani početak festivala bili su krivi za to što smo propustili švedske okultiste Ghost, koji promoviraju svoj novi album Infestissumam kojim dokazuju da nisu samo muha jednodnevka. Nešto poslije tri, po predivnom, sunčanom danu, ipak smo se probili do prizorišta, koje stoji tek nekoliko desetaka metara od prekrasnog i primamljivog jezera (da sam barem imao kupaće). Festival nije mamio samo s Iron Maiden, jer su vrijedni gledanja bili i nova postava Jasona Newsteda (ex-Metallica) te poljski ekstremaši Behemoth. Ako je festival oduševio dobrim glazbenim izborom, malo manje su oduševile napuhane cijene (0,5 l (bezveznog) piva 5€+1€ za čašu), a sljedeći dan i otkazivanje Motörhead. Ne znam doduše može li se do jezera doći sa svim propusnicama, ali uz jezero se moglo osvježiti u hladu i popiti nešto jeftinije pivo. No krenimo radije s najvažnijim. Glazbom!
Nešto prije četiri na pozornicu su izašli Newsted, novopečena postava Jasona Newsteda, naravno poznatog kao bivši basist divova Metallice. Iako je imao širu vidljivu ulogu upravo u Metallici (gdje je, usprkos minimalnom autorskom doprinosu, devedesetih barem skrbio da se bend još uvijek barem približno drži slovom metal grupe), gdje je oduševljavao doista energičnim i predanim nastupima (pogledajte primjerice Cunning Stunts), Jason je jači autorski pečat ostavio na kultnom prvijencu Flotsam & Jetsam, Doomsday For the Deceiver, a nakon smrti gitarista Piggyja uspješno je na životu održao kanadske thrash čudake Voivod. Unatoč tome, Jason je nakon odlaska iz Metallice zauvijek ostao u sjeni svojih bivših članova, uz to je još zaradio tešku ozljedu ramena, borio se s ovisnošću o lijekovima i tabletama te se bavio apstraktnim slikarstvom. No ovaj se put Jason vraća tamo gdje pripada – na pozornicu s metal postavom! Ovog su siječnja Newsted izdali debitantski EP Metal, a u kolovozu slijedi i cjelovečernji prvijenac Heavy Metal Music. Četvorka je tako u nepunih sat vremena servirala komade s obiju ploča, koji zvuče kao mješavina heavy metala s thrashom stare škole i prstohvatom Motörhead rock ‘n’ rolla. Jason i na mjestu frontmena ostaje izniman, jer iz njega frcaju scensko iskustvo, glazbena zrelost i prije svega karizma, a ni njegovi suborci nisu za bacanje, nudili su bubnjajuću, rušilačku i nagruvanu glazbenu podlogu Jasonovu raspuklom vokalu. Pošteno zagrijavanje Newsted su pripremili pod već ionako žarkim suncem, a publiku, koja je »novince« lijepo primila, za kraj su dodatno potaknuli klasikom Whiplash (iako bi bilo lješe čuti nešto iz Jasonove ere). Jason Newsted JE metal!
U nastavku su poljski teškaši Behemoth uši pomilovali ekstremnijim zvukovima black/death metala i dokazali da takva glazba odlično funkcionira i pri upaljenom svjetlu (iako možda ne tako učinkovito). Behemoth su na See Rocku nastupili unatoč tome što se njihov bubnjar Inferno oporavlja od operacije slijepog crijeva, pa je na njegovo mjesto ovaj put sjeo izvanserijski bubnjar Kerim »Krimh« Lechner (-KRIMH-, ex-Decapitated) i zbog toga bubnjanje na visokoj razini nije bilo upitno. Behemoth su austrijsku publiku napali bez kompromisa i bez zadrške te su od prvog do zadnjeg tona rušili i trgali poput velike Zvijeri. Paklenski masivan, glasan i razgovjetan zvuk omogućio je sastavu Behemoth da raspu krila poput palog anđela i odsviraju iznenađujuće moćan koncert koji je sve bogobojazne vjerojatno doveo na koljena dok su stiskali palčeve. Nergal je kao samouvjeren frontmen lako vladao publikom, koja je bend iznenađujuće dobro pratila (naposljetku, bio je to jedini ekstremni metal bend festivala), a Adamu Darskom se nimalo ne vidi da se prije nešto više od dvije godine borio za život zbog leukemije. Njegov je vokal ovaj put zvučao brutalno i režeće, a više nego očito je Nergal nakon teške bolesti znatno dobio na kondiciji i snazi, tako da je jedina vidljiva posljedica bolesti još samo kratka kosa, po uzoru na Satyra začešljana unatrag (iako je Darski visoko čelo imao i prije, hehe). Dobar izbor komada (uz obavezne klasike iznenadio je ponajviše prastari Moonspell Rites s EP-a And the Forests Dream Eternally), energičan, glasan i uvjerljiv nastup dokaz su neiscrpne snage benda Behemoth i zanimljivo će biti čuti što će donijeti nova ploča The Satanist, koja izlazi krajem godine.
Christians to the Lions jedna je od klasika gore spomenutih Behemoth, a još bih radije vidio da su Poljaci lavićima poslužili američke alternativce Stone Sour, koji su odrezali sljedeći veći komad vremenske crte festivala. Stone Sour jedan su od najpopularnijih američkih »alternativnih« sastava, što nije nikakvo čudo jer u bendu djeluju članovi ultrapopularnih i dobro prodavanih Slipknot, vokalist Corey Taylor i gitarist Jim Root, a osim toga je bend bliži vodama alternativnog rocka nego metalu. U dobrih sat vremena Stone Sour su već prilično brojnoj publici predstavili materijal sa svih studijskih ploča, pri čemu su prednjačili vjerojatno najuspješniji Come What(ever) May i prvi dio konceptualnog dvostrukog albuma House of Gold & Bones. Tako smo dobili jako »downtunane« gitare s modernim rifovima i pretjerano samouvjerenog i (meni osobno) dosadnog frontmena Coreyja Taylora. Na mekane, milozvučne melodije palile su ponajviše nježne austrijske dušice, koje su se topile (ostali su pak dobili šećernu bolest) ponajviše uz komade Say You’ll Haunt Me, Bother i Through Glass. Moglo se očekivati da će austrijska publika, koja ima jako zaleđe u metalcoreu i sličnim modernijim žanrovima, Stone Sour glasno poticati i nekako je tako i bilo, ali sam ja čvrsto uvjeren da bi Stone Sour mnogo više pripadali na neki festival tipa Nova Rock nego neposredno prije Iron Maiden. Stone Sour su pred kraj svog seta prilično solidno odali počast praocima Black Sabbath obradom klasika Children of the Grave (iako je u njihovoj izvedbi, usprkos sigurnim Coreyjevim vokalima, najradije ne bih čuo), a svoj su koncert (logično) zaključili najviše »slipknotovski« zvučećim komadima Get Inside i 30/30-150. Budući da su Stone Sour ime preuzeli po koktelu (jedan dio viškija, jedan dio soka od naranče, štrcaj limunade), neka zaključim time da bih sa Stone Sour mnogo radije svoje grlo kvasio nego mučio uši.
Točno u devet napokon je počelo ono zbog čega smo došli! Iz zvučnika je kao već toliko puta prije zagrmjela UFO-ova klasika Doctor Doctor, a zatim su uz ugašena svjetla i modrikasto osvijetljenu pozornicu iz zvučnika odjeknuli prvi apokaliptični tonovi vječne klasike Moonchild. Prije toga se doduše činilo kao da su si dečki priuštili neslanu, englesku šalu na račun publike koja je cijeli dan stajala pod žarkim suncem. Na ekranima su se (u skladu s tematikom albuma Seventh Son of a Seventh Son naravno) naime redali snimci prostranih ledenjaka i ugodno ti je bilo pri pogledu na hladnu vodu. Iron Maiden na ovoj turneji obilježavaju kultni koncertni snimak Maiden England iz 1988., koji se temelji na još legendarnijoj turneji 7th Tour of a 7th Tour, jasno posvećenoj vječnoj heavy metal klasici Seventh Son of a Seventh Son. Setlista je tako većinom bila poznata unaprijed, jer su više od tri četvrtine nje činili komadi s prije spomenutog koncerta, ali to nimalo nije pokvarilo neizmjerno uživanje u ponovnom susretu s veteranima heavy metala. Naprotiv! Malo mlađi smo se uz klasičnu turneju prije mogli samo slinati na YouTubeu, a sada smo joj prisustvovali u gotovo neizmijenjenom obliku. Povratak u prošlost očito i na grupu djeluje pomlađujuće, Iron Maiden su od prve do zadnje note zvučali kao dvadesetogodišnji drski klinci. Vječni mladići ponovno su zauzeli pozornicu kako je znaju zauzeti samo oni; veliki šef Steve Harris sa zapovjedničkim pogledom i podignutom nogom na monitoru, uvijek nasmijani striko Murray, živa gitarska čigra Janick »ninja« Gers, profinjeni solist Adrian Smith, fantastični Nicko McBrain za svojom bubnjarskom tvrđavom i nezaboravni Bruce Dickinson, kojim je opet bio pun svaki centimetar pozornice. Dickinson je zvučao iz minute u minutu bolje i prvi je put zaista eksplodirao u nezaboravnom (prvom) vrhuncu koncerta s epskim The Prisoner. »I am not a number, I am a free man« u početku je zagrmio nepogrješivi glas legendarnog Patricka McGoohana, glavnog glumca kultne serije The Prisoner, koju su nam Iron Maiden spektakularno rasprostrli istoimenom skladbom i gotovo orosili oči uz skladbu za koju je bilo teško povjerovati da će se ikad više moći čuti uživo. Maidenovoj publici nisu dali disati i nakon klasike 2 Minutes to Midnight poslužili proturatni ep Afraid to Shoot Strangers s prilično zanemarenog albuma Fear of the Dark. Djevice usprkos godinama i godinama sviranja i prigovorima o rutinskom koncertiranju još uvijek znaju iznenaditi! Dickinson kao i uvijek za The Trooper navlači uniformu i maše »Union Jackom« i ponovno se oči hipnotički zaustave na najvećem heavy metal frontmenu svih vremena. Dickinsonov je scenski intenzitet još uvijek zadivljujući, jer je aktivnijeg frontmena teško naći. Skakanje, animiranje i šarolika komunikacija Bruceove su odlike, koje ipak blijede pred njegovim vokalnim nastupom. Doduše, u »air raid« visine više ne seže kao nekad, ali u njegovu se glasu kriju iskustvo, zrelost i sposobnost nevjerojatne interpretacije. Dickinson je ponovno bio u fenomenalnoj formi, djelovao je svježe i odmorno, a vokalno opet vrhunski i uvjerljivo, bilo da je riječ o kratkom »rockeru« 2 Minutes to Midnight ili epskoj poslastici Seventh Son of a Seventh Son. Phantom of the Opera, prvi pravi ep Iron Maiden, bio je novo iznenađenje, a između njih ponajviše zafrkancije o bratwurstima i morning after curry wurstima, hehe. Okoštala Run to the Hills donijela je prvi trenutak u kojem se na pozornici pojavljuje zvijezda večeri, tko drugi nego Eddie, koji je ovaj put na pozornicu umarširao kao general Custer, a slijedila je naravno obavezna igra i proganjanje između njega i Gersa. Druga trećina koncerta bila je rezervirana za, bez ikakve sumnje, najmoćniji trenutak večeri, naslovnu skladbu albuma Seventh Son of a Seventh Son. U desetominutnom epu Maiden su pred nas razgrnuli sve čega su sposobni – prekrasne, nezaboravne, mistične atmosfere, odlijepljene Harrisove bas linije i pirotehničku gitarsku igru Murraya i Smitha. Dickinson je kao narator (s nezaboravnom “Danzig” čupicom) ispao božanski, a točku na i dodao je Michael Kenney (inače Harrisov bas tehničar) za klavijaturama tijekom tajnovitog instrumentalnog dijela, koji na kraju eksplodira u jedan od najboljih prijelaza u povijesti rock glazbe! Nezaboravno, vrhunski, genijalno i naježujuće. Tijekom čelične klasike Iron Maiden, koja je zaključila redovni dio koncerta, ponovno se pojavio megalomanski Eddie, ovaj put u obliku s naslovnice albuma Seventh Son of a Seventh Son, zajedno s glavom koja bljuje vatru! U bisu je zagrmio besmrtni glas Winstona Churchilla i najinspirativniji govor Drugog svjetskog rata »We shall fight them on the beches … We shall never surrender!«, koji su Iron Maiden sjajno uglazbili nezaboravnom Aces High, tijekom koje je ponovno blistao zreli Dickinsonov glas, a Djevice su se od See Rocka definitivno oprostile s Running Free te za kraj čak pokazale nešto spontanosti s Nickovim bubnjarskim solom i Bruceovim predstavljanjem grupe – posebno si je privoštio Nickota, kojeg je predstavio kao najljepšeg muškarca na svijetu, prelijepog čak i za Playboy, Playgirl i… Farmer’s Weekly Magazine. Montypythonovski »Always Look On the Bright Side« za kraj uvijek isprati publiku i nakon takvog koncerta život je zaista mnogo svjetlije.
Iron Maiden ovaj put ponovno dokazuju da su jedinstveni. Ponavljanje turneje iz 88/89 očito i na njih djeluje osvježavajuće, jer su ponovno dokazali da im po mladenačkoj energiji, usprkos 30+ godina djelovanja nema ravnih. Zvuk na festivalu tijekom Iron Maiden ovaj put nije bio najsavršeniji, jer je bio pretih, a nekoliko puta je nestalo i zvuka gitara, ali Maideni su i tu (sitnu) primjedbu uspješno prebrodili. Pioniri heavy metala i ovom turnejom ostaju najveći među najvećima i ne preostaje drugo nego da se s njima ponovno nađemo u Zagrebu. Up the Irons!
Setlista
NEWSTED:
1. Heroic Dose
2. Soldierhead
3. Godsnake
4. Long Time Dead
5. … As the Crow Flies
6. King of the Underdogs
7. Twisted Tail of the Comet
8. Skyscraper
9. Whiplash
BEHEMOTH:
1. Ov Fire and the Void
2. Demigod
3. Moonspell Rites
4. Novi komad
5. Conquer All
6. Alas, Lord Is Upon Me
7. Decade of Therion
8. At the Left Hand ov God
9. Slaves Shall Serve
10. Chant For Eschaton 2000
STONE SOUR:
1. Gone Sovereign
2. Absolute Zero
3. Mission Statement
4. Made of Scars
5. Do Me a Favor
6. RU486
7. Say You’ll Haunt Me
8. Bother
9. Through Glass
10. Children of the Grave
11. Get Inside
12. 30/30.150
IRON MAIDEN:
1. Moonchild
2. Can I Play With Madness
3. The Prisoner
4. 2 Minutes to Midnight
5. Afraid to Shoot Strangers
6. The Trooper
7. The Number of the Beast
8. Phantom of the Oper
9. Run to the Hills
10. Wasted Years
11. Seventh Son of a Seventh Son
12. The Clairvoyant
13. Fear of the Dark
14. Iron Maiden
— bis –
15. Aces High
16. The Evil That Man Do
17. Running Free
Galerija fotografija
