Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Rosenheim (Sommerfestival) / Mangfallpark Süd / Njemačka
Datum koncerta: 18.07.2013
Broj posjetitelja: 2500
Cijena karte: 50,00€
Foreigner na novoj njemačkoj turneji između 18.07.2013. i 03.08.2013.! Nastavak karijere grupe donedavno je bio pod ozbiljnim upitnikom. Arhitekt grupe i njezin veliki vođa Mick Jones doživio je naime u veljači prošle godine infarkt i tijekom kasnijeg oporavka razmišljao je čak o tome da se povuče i »ugasi« grupu. Pa ipak, u listopadu 2012. u javnost je stigla ohrabrujuća vijest da se Foreigner vraćaju na pozornice!
Rosenheim je idealna lokacija za koncertne posjete. Kad se odbiju cestarine za tunele, ni ne predstavlja prevelik udarac za džep što se ostalih putnih troškova tiče. Brzo ga dosegneš iz Ljubljane. A i termin je bio taman pravi. Netom prije festivala Metaldays 2013, kamo se uputila cijela vesela Slovenija, koliko god nas je metalaca i rockera. Dakle, ovaj je koncert, termински gledano, bio realno ostvariv cilj jedinstvene prilike.
Za dlaku smo stigli na koncert. U ovo doba godine stvaraju se izvanredne prometne gužve u oba smjera na njemačkoj autocesti oznake A10, osobito na dionici koja vodi pokraj Chiemseea. Rosenheim pak leži sjeverno od popularne turističke točke. Zato se treba probiti pokraj nje da bi stigao do Rosenheima. Povrh toga, dragocjeno nam je vrijeme izjelo kasnije parkiranje. Gdje god je bilo »slobodno«, naišao bi na upozoravajuću ploču »privatno vlasništvo«, a ako ne to, netko od stanara iz blizine brzinski bi »dokrevsao« do tebe i otjerao te, jer da parkiraš na njegovim parkirnim mjestima. Govorim o dosadnim gastarbajterima koje je život u Njemačkoj očito doveo do toga da su postali papskiji od pape. Bilo je problema čak i s pronalaskom mjesta gdje se možeš kultivirano besplatno olakšati. Zaboravite na »dixie kabine«. Postavljen je kontejner s napomenom o plaćanju pola eura, koje ti napokon dopušta da otkopčaš svoj šlic. Ta kapitalistička filozofija progutala je već i Sloveniju. Jezivo, stvarno. Još malo pa će ljudima na javnim mjestima naplaćivati molekule udahnutog kisika.
Sve je okej. Stojim u foto pitu. Pozornica je visoka, prostora za fotografe opet malo. Srećom samo sedam fotografa, od toga dvojica s kompaktnim »igračkama«. Prvi pogled pak bio je šokantan. Foreigner »kaplju« jedan za drugim na pozornicu. Na početku sve djeluje prema očekivanjima. Prvi iz lijeve strane proviruje Michael Bluestein i sjeda za klavijature, na pozornici je već novi član grupe i bubnjar Chris Frazier (s novom frizurom – duža i obojana kosa) – čovjeka smo nedavno gledali s Ericom Sardinasom na turneji 2011., gotovo zajedno dotrčavaju s desne strane rame uz rame Jeff Pilson (bas-gitara) i Tom Gimbel (gitara). Zatim sa sredine uskače teatralno raspoloženi vokalist Kelly Hansen te s lijeve, kao posljednji hmmm….. Mick Jones. Tko? Svakako bi to trebao biti Mick Jones. A taj Mick Jones bio je »na oko« priličan mršaviji, nosio je bujnu i kovrčavu frizuru, bez brkova, bez naočala. Sumnjam pak da bi si Jones stavio kontaktne leće, jer taj novi čovjek ima plave oči. Poklade su odavno prošle, a noć vještica tim više. Što se, dovraga, događa?
Foreigner su započeli koncert bez Micka Jonesa. Opisani gitarist na pozornici, inače iznimno poznatog staža i imena, nije nitko drugi nego Bruce Watson, koji je prije dolaska u Foreigner svirao za Roda Stewarta. Navodno grupi pomaže na pozornicama od kolovoza 2011. nadalje. RockLine je pak prije posjeta grupi u Rosenheimu gledao Foreigner ispred Journeyja u lipnju 2011. Hoće li to biti koncert Foreigner bez Micka Jonesa? To nikako ne ide.
Naravno, grupa se perolakoćom obračunala s tom, na prvi pogled laika, »škakljivom« situacijom. Kao da ništa nije. Rutina, iskustvo, samopouzdanje i naravno višak adrenalina koji pljusne u krvotok tik prije osvajanja pozornice. Sve te drži visoko na krilima! Nekih tri tisuće ili više vrlo mirnih i »kultiviranih« njemačkih »znatiželjnika« munjevito je oživjelo. Svaki put kad je Kelly digao ruke prema visini, pozivao na pljesak, a posebno kad se popeo na ogradu koja razdvaja foto pit od publike, hodao po njoj u stilu cirkusanta po užetu i rukovao se sa svima u prvom redu (tijekom skladbe Cold As Ice). Pilson se u tren oka okupao u znoju. Kao i uvijek. Prepoznatljivi (sporedni) lik iz filma »Rock Star« naime važi za najdinamičniju i najaktivniju pozorničku figuru nastupa Foreigner. Neukrotivo je vrtio glavom na ramenima i svirao bas-gitaru u položajima koji djeluju teško izvedivo. Kelly opet u odličnoj vokalnoj formi. Njegova integracija u Foreigner primjer je rijetke uspješne nadogradnje kad se osvrnemo na opće »krpanje« postava onih grupa koje su danas u »zrelim« godinama i vrhunce karijere doživljavale u sedamdesetima odnosno osamdesetima. Za slučaj Kellyja Hansena mirne duše možemo ustvrditi da je replika ne samo ravnopravna originalu Lou Grammu, nego je od njega čak i bolja. Gimbel je pak u uvodnom dijelu koncerta uz sviranje gitare obavljao i držanje sintisajzerskih linija, koje inače pripadaju »gospodaru« Jonesu.
Uvodni dio ovaj put vrijedi za onaj dio koji je trajao cijelih pola sata. Zašto? Nakon prvog puhanja na (ženske) duše, kad je postava završila Waiting For A Girl Like You, Kelly Hansen uzima nekoliko trenutaka i obraća se publici da bi želio predstaviti posebnog glazbenika koji će im se večeras pridružiti na pozornici. To je arhitekt grupe Foreigner i najveći »prljavi bijeli dečko« (Dirty White Boy) među svim članovima Foreignera (bivšim i sadašnjim). Čovjek čije se zdravlje iz dana u dan sve više poboljšava. Dame i gospodo! Mick Jones! S Dirty White Boy su dakle Foreigner do kraja showa, koji je trajao još cijeli sat, prerasli u septet. Bend je nakon razuzdane Dirty White Boy, posvećene pompoznoj najavi i dolasku Micka Jonesa na pozornicu, prešao u kratak akustični set, koji je usputno predstavio izdanje »Acoustic And More« iz 2011., kad se septet prihvatio jedne od najljepših skladbi (još uvijek) aktualnog albuma Foreignera »Can’t Slow Down« (2009) naslova When It Comes To Love. Bluestein i Frazier stupili su (sa svim članovima) na začelje pozornice. Prvi je stajao za Jonesovim klavijaturama, drugi s tamburinom pored njega. Ostali su pak, s iznimkom Kellyja, držali u rukama akustične gitare – Pilson čak dvanaesterožičnu. Najljepše iznenađenje uslijedilo je vrlo brzo, kad se postava u akustičnoj režiji prihvatila hita Say You Will, kojeg na europskim pozornicama nije izvela već nekoliko godina. Prebacivanje na struju i hipnotička kušnja s That Was Yesterday, još jedno osvježenje malo osuvremenjenog repertoara. Ni te skladbe nije bilo na popisu nastupa grupe 2011., 2010., 2009…
Kad ti postava kuje hit na hit i kad je publika zagrijana na temperaturu da između benda i nje kruži izniman energetski spoj, onda takav koncert prolazi ekstremnom brzinom. Nakon fenomenalnog novog ekspozea erotogenog saksofona u režiji solističkih akrobacija Toma Gimbela (unutar nezaobilazne Urgent), Foreigner su ukrali nekoliko minuta dosadnim maženjem solaža na klavijaturama i bubnjevima i vratili se maratonskoj izvedbi hita Juke Box Hero, koji je pri kraju regularnog dijela dosegnuo duljinu od debelih deset minuta. Nema što. Show prilagođen trenutnom zdravstvenom stanju Micka Jonesa. Show koji je odisao blagom krađom minuta. Cijena ulaznice? »Sitnica«. Debelih 50,00€. Nijemci očito krizu ne osjećaju, vjerojatno bi im bilo svejedno da je Juke Box Hero trajao i pola sata ili više.
Točka koncerta kad publika u tren oka postane tvoja nastupila je pak u bisu. Mega hit I Wanna Know What Love Is. S obzirom na staž i životni stil, po tjelesnom opsegu »široko-osne« mame u svojih krepkih 50 do 60 godina, počele su duboko uzdisati kao maloljetne tinejdžerice. Skladba je potvrdila da je većina došla na koncert s namjerom da čuje upravo tu pjesmu. U publici su većinom bile pripadnice ženskog spola. Postava nakon sat i pol završava svoj nastup još jednim hitom. Hot Blooded, gdje se pozornica uvodno ovije u krvavocrveno svjetlo i u središte pozornice posljednji put stupi arhitekt grupe Mick Jones.
Koncert je bio vrlo lijep. Korektan, profesionalno i rutinski izveden. Egzekucija bez zzbrke. Watson je odlično popunio praznine koje su nastale zbog nužnih prilagodbi nastupa grupe, prilagođenih trenutnom zdravstvenom tretmanu polako oporavljajućeg Micka Jonesa. O iskoraku ovaj put nema govora. Uostalom, teško je govoriti o iskoracima kad na pozornici imaš grupu čiji se repertoar isključivo sastoji od obaveznih hitova. A tih je hitova kod Foreignera bilo malo more. Majstorski aranžiranih, vječno zvučnih kreacija. Foreigner važe za jednu od najvećih hit-mašinerija u povijesti rocka!
Događaj se dakle odvio u skladu s očekivanjima. I s početnim šokom, koji je u prvih pola sata utjerao strah u kosti da je riječ o koncertu bez Micka Jonesa. Ako njega nema, Foreigner mogu samo završiti karijeru. Rosenheim je dakle bio u potpunosti zadovoljan, kao i RockLine ekipa, koja je jednom za promjenu krenula iz Njemačke natrag prema jugu još prije jedanaest navečer!
Setlista
1. Double Vision
2. Head Games
3. Cold As Ice
4. Waiting For A Girl Like You
5. Dirty White Boy
6. When It Comes To Love (acoustic)
7. Say You Will (acoustic)
8. That Was Yesterday
9. Feels Like A First Time
10. Urgent
11. solo keyboards / solo drums
12. Juke Box Hero
—bis—
13. Long Way From Home
14. I Wanna Know What Love Is
15. Hot Blooded
Galerija slika
