Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin / Slovenija
Datum koncerta: 22.07.2013.
Broj posjetitelja: 15.000
Devet (krugova pakla nad rajem) je za nama, a nakon devetog dolazi deseti. Da, već deseti put zaredom nad Tolmin se nadvila crnina. Ali ne ona iz oblaka, nego ljudska, metalska. Jubilarno, deseto izdanje festivala donijelo je mnoge promjene, a najočitija je ona u imenu. Metalcamp je mrtav, živio MetalDays (koji je, doduše, zbog očajno velikog broja tipova u tangama, steznicima i roza stvarima brzo zaslužio i nadimak MetalGays)!
No nije novost samo ime, jer je festival doživio još brojne druge, manje uočljive, ali svakako važne promjene. Najveća i najdobrodošlija je ta da su drugu pozornicu preuzeli domaći koncertni stormtrooperi Dirty Skunks i odradili fantastičan i raznolik izbor, koji se lako mjerio, ili čak nadmašio) odabir prve pozornice. Osim toga, više nema višegodišnjeg partnera festivala Rock the Nation, koji je godinama nametao grupe iz svog »roostera« i kojih smo svi već bili poštено siti. Novosti ima i drugih: piće i hrana više se ne plaćaju dosadnim papirnatim bonovima, koji su plivali i u pivu i u Soči, nego praktičnim platnim karticama, koje su kupnju poprilično ubrzale. Dobrodošla je bila i pivnica s izborom stranih piva, veća raznolikost hrane te općenita opuštenost i ekološka usmjerenost festivala.
Tjedan izlaska i bijega iz stvarnosti zapravo je počeo već prije službenog početka festivala, jer su u subotu i nedjelju održane warm-up večeri s domaćim sastavima. Unatoč trudu da uhvatimo nedjeljni zagrijavajući koncert, hm… aklimatizacija je tražila svoj danak. Dovesti se pokraj prekrasnog Mosta na Soči i uvesti u centar Tolmina, u kojem već vrvi od metalaca, svaki je put iznova nezaboravno, a Tolmin i festival uvijek izmame nepogrešiv osjećaj domaćeg ozračja.
Druga je pozornica ove godine ponudila snažan paket zanimljivih izvođača. Prvi su nas umotali u starinski revival-vihor mješavine old school heavyja i euro thrash metala (na pamet mi padaju Paradox i/ili Vendetta) Grci Chronosphere. Atenski kvartet u sastavu Spyros Lafias (vokal, gitara), Panos Tsampras (gitara), Kostas Spades (bas-gitara) i Thanos Krommidas (bubnjevi) ne nudi tako jaku generičnost kao npr. njihovi sunarodnjaci Suicidal Angels. Sastav doduše ne otkriva toplu vodu, ali je neukroćenim polusatnim divljanjem kroz autorske Hypnosis, War Infesction, Light Leading Maze i naslovnu skladbu albuma »Envirusment« pozitivno iznenadio i upozorio da s takvim žarom u budućnosti mogu publici dostaviti još mnogo kvalitetnih scenskih nastupa i autorske glazbe.
Slijedio je nastup bosanskih simfonijskih power metalaca The Loudest Silence. Sarajlije, predvođene pjevačicom u živoplavom dekolteu Taidom Nazraić, ponudile su autorski materijal koji je, naravno, kako se i očekivalo, vukao čas na Epicu, čas na Within Temptation. Osjeti se da grupi nedostaje kilometraže i da joj nastupi poput ovog, na drugoj pozornici festivala Metaldays, krvavo trebaju. Hrabro na pozornici, ali već čuveno i vrlo generično. U svakom slučaju, čestitke grupi na srčanosti! No, prva dva sastava zapravo još nisu uspjela privući pravu pozornost naše RockLine odprave na Metaldays festival 2013! To je uspjelo tek sljedećem sastavu.
Ove su godine našu ekipu razdjevičili domaći, mladi tolminski aduti Agan, koji su na drugoj pozornici u rano poslijepodne, u hladu krošanja, već uspjeli okupiti lijep broj ljudi. Agan sviraju atmosferični/folk metal koji se napaja ponajviše ljepotama prirode. S obzirom na to odakle mlada grupa dolazi, materijala za glazbenu inspiraciju neće im tako skoro nestati. Sastav, čiji članovi u prosjeku imaju tek rosnih šesnaest godina, odradio je svojih pola sata uigrano i bez većih problema, a u pomoć im je ovaj put priskočio iskusni basist Mitja Usenik iz domaćih folk metal veterana Brezno. Nešto mističniju atmosferu Agan uspijevaju postići obilnom upotrebom klavijatura i režećim vokalom, pa je u sjećanju ostala ponajviše epski zlokobna Tema. Agan imaju, s obzirom na svoju mladost i činjenicu da već na početku imaju ogromnu količinu autorskog materijala, lijepu budućnost pred sobom.
Slijedio je sprint (kojih je zbog nekoliko neugodnih preklapanja ove godine bilo više nego prije, ali i to nauštrb odličnog izbora izvođača) na glavnu pozornicu, da uhvatimo portugalske heavy metalce Attick Demons, koji su premijerno zakoračili na slovensku pozornicu. Portugalci su na glavnu pozornicu stupili u najvećoj vrućini, a ipak su s nje bacili dozu pozitivne energije, ponajviše zahvaljujući brzom i raspoloženom vokalistu Arturu, koji je od prve note ispunio cijelu pozornicu, a nije manjkalo ni glamerskih pokreta a la skakanje s »drum risera« raširenih nogu. Attick Demons su 2011. izdali svoj studijski prvijenac Atlantis, na kojem su uspješno spojili heavy metal pod snažnim utjecajem Iron Maidena i power metal blizak američkim sastavima tipa Pharaoh i Cage, a u dobrih pola sata šestorka je odsvirala lijep dio albuma. Da, Attick Demons su šestočlani sastav s tri gitarista koji (hvalevrijedno) cijelo vrijeme ne sviraju samo iste gitarske linije, nego uspijevaju iznenaditi i nekim profinjenim trikovima. Nažalost, trećа gitara i lošiji zvuk zagorčali su momcima nastup, no unatoč tome na površinu je izbijao izniman Arturov vokal, koji je više puta podsjetio na veličinu Dickinsonova glasa.
Nakon poletnih Slovenaca Agan na pročelje druge pozornice stupili su Hrvati Avicularia. Ekstremni death metal brutalizatori ponudili su mješavinu tehnički zahtjevnijih autorskih skladbi, u kojima zveket okrvavljenih noževa njihove mesorezničke radionice ne skriva veliki skladateljski entuzijazam. Kompozicije su razigrane i motivski ukusno spojene, a autorskim skladbama poput Anthem To Arms i naši južni susjedi dokazuju da standardi sastava od Immolation do Quo Vadis više nisu nedostižni. To potvrđuje i u međunarodnoj metalskoj zajednici vrlo dobro prihvaćen prvijenac grupe »Born To Be Vile« (2009).
Poprilično manje zanimljiv nastavak ponudili su epski melodični death metalci Darkest Horizon iz okolice njemačkog Frankfurta. Gotovo filmski režirana, bajkovito ovjenčana odiseja ultramelodičnih aranžmana, u kojoj su rifovi ravnopravno poduprti klavijaturama, a death metal growlovi ih "nagrđuju". Čovjek bi rekao da su Darkest Horizon grupa za koju će se zagrijati ponajprije tek ispečeni metalski zanesenjaci. Prilično ohlađen, radije sam se prebacio na vruće sunce glavne pozornice, gdje su divljali australski thrash metal revitalisti 4ARM. Bez kreativnih autorskih vrhunaca, u kojima se osjeća mješavina utjecaja Machine Heada, Triviuma, a povremeno i teutonskog thrash metala, predstavili su aktualni studijski album »Submission For Liberty« (2012) sa skladbama My Father’s Eyes, Blood of Martyrs i The Warning.
Kissin’ Dynamite je kvintet potentnih pastuha koji RockLine prati još od 2009., kada su se prvi put predstavili na velikom festivalu Bang Your Head !!!. Usput, tada su danas »čudesno svepristutni« pirati-grmljaši Alestorm nastupili u prijepodnevnom terminu festivala neposredno prije Kissin’ Dynamite. Tada su se Kissin’ Dynamite predstavili kao tipični revitalisti heavy metala stare njemačke škole. I po stilu aranžiranja skladbi i po samom vanjskom izgledu. Riječ je o ekipi iz Reutlingena blizu Balingena, koja je po OIB-ovima jedva prešla dobnu granicu od 20 godina. Johannes Braun (vokal), njegov brat Ande Braun (gitara), Jim Müller (gitara), Steffen Haile (bas-gitara) i Andi Schnitzer (bubnjevi) su po toj strani pravi fenomen. Sastav, koji je 2008. promijenio ime iz Blues Kids u Kissin’ Dynamite (po jednoj od skladbi AC/DC-ja), ovaj se put premijerno predstavio ne samo u sklopu festivala Metaldays, nego uopće u Sloveniji sa svojim trećim studijskim izdanjem »Money, Sex And Power« (2012), kojim su s prethodno opisanog žanrovskog polja konkretno prešli na polje sleazea te tako metalu koji sviraju nekako dodali i taj element, koji, ponajviše zahvaljujući novom skandinavskom valu sastava, danas ponovno uživa veliku popularnost u Europi. Kissin’ Dynamite su se tako našminkali u sleaze rock sastav, ponudili usred otrovne ranoposlijepodnevne žege izniman dinamičan nastup, u kojem je za dobro raspoloženje cijelo vrijeme brinuo »topless« vokalist Johannes Braun. On je poslužio s nekoliko ušiju parajućih vriskova najviših registara. S Kissin’ Dynamite Metaldays je u tolminske loge doveo izvođača koji se žanrovski i karakterno konkretno odmiče od osnovne metalske misije kakvu je diktirao nekadašnji Metal Camp. Izniman gest organizatora, i nadajmo se da će nakon Kissin’ Dynamite u budućnosti slijediti i drugi općenito vrući sleaze rock ili glam metal revival sastavi, ako su već, recimo, rock ‘n’ roll prljavci Airbourne preskupi.
Istodobno je mala pozornica ponudila posve drukčije glazbeno iskustvo, jer su na nju iz druge dimenzije stupili domaći The Canyon Observer i gurnuli nas između plime i oseke, staklenog mirne površine i nemilosrdnog bjesnila orkanske prirode kod rta Horn. Sastav je svoj polusatni nastup počeo mirnim, melankoličnim i eteričnim gitarskim zvukovima uz pratnju Hopsyjevih sirenskih vokala, ali nas nisu dugo ostavili u meditativnom ljuljanju amo-tamo, nego su izbacili brutalni vulkanski pepeo, koji je publiku od zasanjanih zombija pretvorio u headbangerske zvijeri. Kao izniman primjer te dvojnosti grupe poslužila je epska And Drift Away, u kojoj se savršeno nadopunjuju mistični rifovi, žagajući akordi i brutalan, sirov vokal. Cjelinu je ovaj put izvrsno popunjavalo fantastično bubnjanje (bubnjanje), svoje je predstavi benda dodalo Hopsyjevo previjanje i epileptično divljanje po pozornici, a atmosferi benda doprinosi i to što među komadima nema nepotrebnog brbljanja. Kod The Canyon Observer govore instrumenti (i vokal, naravno), a nastup im je bez sumnje bio jedan od prvih vrhunaca festivala, koji je izgledao i zvučao kao uglazbljenje srčane aritmije – jednom mirno i zasanjano, drugi put brutalno i adrenalinski i u takvom (dis)ritmu dalje.
Na glavnoj pozornici njemački su Kissin’ Dynamite u međuvremenu upravo završavali svoj nastup i uz pogled na motley crüeovski/poisonovski našminkanog, pothranjenog pjevača bio sam sretan što do druge pozornice nisu doplutali zvuci njihova klišejiziranog glam/hard rock zvuka. Veće je pak zadovoljstvo bilo pozdraviti na pozornici švedske teškaše Soilwork, koji su se upravo izdanim, dobro prihvaćenim dvostrukim albumom The Living Infinite približili svojim korijenima. Šveđani su na pozornicu stupili u najgoroj poslijepodnevnoj žezi, koja se osjetila ponajviše na Björnu »Speedu« Stridu, jer se oznojio i pocrvenio već nakon prvih otpjevanih tonova, ali u toj paklenoj vrućini znojili smo se i kad smo samo mirno stajali. Speed je uz to dokazao i dobru vokalnu formu, iako, po mom ukusu, pretjeruje s nježnijim, čistim vokalima. Soilwork su konkretnije podsjetili na novi album, s kojeg su odsvirali četiri komada, a najdublje u povijest nažalost su se vratili samo s albumom Natural Born Chaos i ultra hitom Follow the Hollow. Sjajna izvedba i energičan nastup sa Soilwork idu ruku pod ruku, ali ako je netko zaista oduševio, onda je to izvanserijski bubnjar Dirk Verbeuren, koji je oduzimao dah nadljudski preciznim bubnjanjem punim prekrasnih prijelaza, otkinutih trenutaka i brojnih fines (nije ni čudo da ga je za svojeg na albumu Deconstruction uzeo i Devin Townsend). Soilwork su svoj nastup završili hitom Nerve, a nakon vrućeg nastupa (ovako ili onako) osvježenje u smaragdnoj ljepotici Soči jako je dobro došlo. Ove je godine veću raznolikost donio i program na »Beach stageu«, jer su ove godine pobrinuli za topless badminton (njam), mušku odbojku u tangama (ne tako njam), vatreni večernji show i obvezni striptiz. Raznolikiji je bio i glazbeni program, koji nas ove godine, hvala bogu, nije silovao nebrojenim ponavljanjima himne Metalcampa, a čudaka je na Sotočju svake godine ionako na izbor i više nego previše.
Nottinghamski thrash metal revitalisti Incinery gotovo su ostali previđeni, jer se većina u to vrijeme radije cmizdrila na livadi pred pročeljem glavne pozornice festivala, gdje su im svoju ruku »metal pomirenja« nudili Soilwork. Zapravo vrlo korektan i suveren nastup grupe koja nema više od četiri godine staža, pa makar i za desetak slušatelja. Usput, uigrani su kao sam vrag, iako vražje teški za slušanje! Puno je smole imao zanimljivi slovenski sastav Neurotech nakon njih, koji je morao završiti nastup nakon samo 10 minuta. Crknuo im je, naime, jedan od računala. Eksperimentalni metal, poduprt mnogim programskim matricama, nažalost drukčije ne može funkcionirati na pozornici. Tako ćemo morati čekati sljedeći šou grupe. Više simpatija i mog strpljenja pak su na drugoj pozornici u nastavku programa požnjeli američki post metalci Mouth Of The Architect iz Ohia. Kvintet obilno obogaćene zvučne kulise uspješno je hipnotizirao slušatelje svojom vizijom ezoteričnog plutanja u bazenu snažnih gitarskih efekata, poduprtih brojnim delay trikovima. Šarolik perjanik zvukova i zvučnih rješenja. Skladbe poput The Other Son i Sharpen Your Axes među ostalim su održavale okrepljujuću atmosferu, koja je na pola sata okrenula raspoloženje u posve drugu glazbenu dimenziju. Onu koja bi bila po ukusu ljubiteljima grupa Isis, Cult Of Luna, Neurosis i/ili Pelican.
Brojni posjetitelji mlađe dobi, išarana lica, dali su već rano poslijepodne do znanja da se u ponedjeljak sprema i nastup heroja »tinejdžerskog« metala, finskih Ensiferum. Nevjerojatno je koliko snažnu fanovsku bazu ima ovaj bend, koji je upravo pri zalasku sunca temeljito napunio travnjak pred glavnom pozornicom i oduševio mladež koja luduje za ovom grupom. Ensiferumu se nikako ne može prigovoriti loš koncert, jer je bio vrlo energičan, borben i odlično odsviran, svoje su dodali karizmatični basist Sami i rastući Petrijev bier bauch, ali očito sam postao zakoreljeni metalac i u Ensiferumu naprosto ne mogu pronaći ništa vrednije. Momci i klavijaturistica, na kojoj je bar oči bilo ugodno odmoriti, odsvirali su standardne hitove Guardian of Fate, One More Magic Potion (u koji su upleli djelić Metallicine klasike For Whom the Bell Tolls), Lai Lai Hei, Twilight Tavern, mladež su konačno zadovoljili klasikom Iron i pozornicu prepustili legendarnim veteranima njujorškog thrash metala Overkill.
Još prije toga pola sata na maloj pozornici bilo je namijenjeno izraelskom death/thrash metal sastavu Hammercult, kod kojih je nažalost najzanimljivije bilo to što je vokalist Yakir nosio majicu kultnog američkog sastava Manilla Road. Hammercult su se među uočljivije sastave s Bliskog istoka vinuli 2011. pobjedom na Wacken Metal Battleu, ali je njihov prvijenac Anthems of the Damned samo loša, jadna kopija nekih Dew-Scented i sličnih sastava. Izraelci su tako uglavnom posluživali generične rifove te dosadne i predvidljive komade, a i Yakir je povremeno bio pretjerano napuhan frontmen koji iz sebe nije izvukao ništa više od jednoličnog vrištanja.
Overkill su pred pozornicu doveli posebnu gardu obožavatelja. Nešto zreliju. Manje naivnu. U skladu s njihovim thrash metal OIB-om. S izuzetnom prekaljenošću Bobby Blitz je pokorio publiku i vodio je kao u hipnozi. Ona je poslušno ispunjavala sve njegove želje. Bobby je izniman frontman. Karizme mu ne manjka i to zna dobro iskoristiti. Nevjerojatan vođa i čovjek koji u pravom trenutku zna birati prave riječi. Naravno, iza njega je stajala vjerna mašinerija instrumentalnog dijela grupe, koja je na festivalski nastup pristupila kao u transu. S obilnom dozom fanatizma, iako je kod grupe s takvom kilometražom riječ o »školskom drilu«, ipak i 2013. u svakom rifu i svakom pokretu vije strast, radost i veliko uživanje u nastupanju! Overkill su izuzetno uvjerljiv scenski izvođač koji ne može promašiti. Užarene glave pred pozornicom i snažan katalog studijskih izdanja, koji zovu u zlatna vremena kada je metal bio još mlad, iskren, neukroćen i buntovan, jamčili su novu nezaboravnu avanturu s grupom koja nepovratno šutira i grize samo u jednom smjeru i za sobom ne ostavlja preživjelih. Već je kombinacija otvaranja novom Come And Get It s aktualnog studijskog albuma »The Electric Age« (2012) i odmah iza nje Rotten to the Core – klasike s prvijenca »Feel the Fire« (1985), odvrtjela se u takvoj režiji, a Overkill su svoj smrtonosni pohod kroz sat vremena nastupa samo još stupnjevali prema repu set liste serijom traženih i očekivanih stalnica željeznog repertoara. Nastup, dakle, izveden po uzoru na najbolje svjetske scenske izvođače metalne sfere!
Prvo neugodno i nesretno preklapanje ovogodišnjeg festivala dogodilo se dok su glavnu pozornicu kidali njujorški thrash prljavci Overkill, a na malu su stupili veterani britanskog death metala Benediction. Kod njih su u prošlosti krulila imena poput Marka »Barneyja« Greenwaya (Napalm Death) i Davea Ingrama (ex-Bolt Thrower), a od 1998. mjesto vokalista zauzima Dave Hunt iz Anaal Nathrakh, koji su na istu pozornicu stupili tri dana kasnije. Fenomenalan zvuk nije bio jedina odlika nastupa britanskih legendi death metala, jer su bili raspoloženi, brutalni i jebeno glasni! Benediction su nas na jedan sat gurnuli u vrtlog razornog death metala, punog klasičnih death metal rifova (koje plemenite povremeni hc/punk elementi i time razlikuju Benediction od većine death metal bendova), čvrstog i raznolikog bubnjanja te brutalnih Huntovih growlova. On kod Benedictiona ostaje u smjernicama žanra, jer mu je krulež dubok i sirov, a u njega ne umeće visoko vrišteće linije kao kod Anaal Nathrakh. No ovaj se put kod Benedictiona poklopilo baš sve, ne samo vokal – gitare su bile masne, rifovi đavolski, bas dubok i motörheadovski tutnjeći, bubnjevi točni, jasni i nagruvani, a njihova razarajuća moć bila je čvrst oslonac gitarskim rifovima. Sve su to u savršenu cjelinu zapakirali Huntovi briljantni, nenaučeni i (pijano) inteligentni obraćanja, a Benediction su se time vinuli na najviši stepenik ponedjeljka i činilo se da će im uspjeti i zadržati ga. (Organizirani) kaos!
Zbivanja na glavnoj pozornici prvog dana festivala zaključili su veterani iz švedskog Göteborga In Flames. U Tolminu se dobro osjećaju, a njihov nastup na festivalu Metaldays na istom prizorištu nije prvi! In Flames su nauljen stroj koji je na festivalsku pozornicu provalio svom silinom. S obzirom na to da promocija albuma traje diljem svijeta već debele dvije godine i da smo In Flames uhvatili u sklopu početnog dijela te iste turneje usred CUK Kina Šiške krajem rujna 2011., moglo se nadati većim promjenama repertoara. No dočekali smo vrlo malo promjena. »Sounds of a Playground Fading«, deseti studijski album grupe, doživio je još jednu scensku konkretizaciju, kad su se In Flames raspalili po pozornici već otvaranjem naslovnom skladbom albuma. Koncert se odvijao uz izuzetno snažno reflektorsko osvjetljenje, zapravo gotovo zasljepljujuće. O kvaliteti nastupa nema se što sumnjati. Zapravo su In Flames bez puno napora do temelja spalili prizorište prvog dana festivala, a fanatična publika im je ništa manje fanatično jela iz ruke. Anders Fridén (vokal), Björn Gelotte (gitara), Daniel Svensson (bubnjevi), Peter Iwers (bas-gitara) i Niclas Engelin (gitara), koji je 2011. u ekipi trajno zamijenio izlapjelog Jespera Strömblada, rutinirano su sipali napalm kroz izvedbu falange novijih koračnica i cijeli se festival preselio na nekakvu predpozorničku gruvajuću ponjavu, koja svojim elastičnim ovjesom sinkrono prati čvrsti ritmički stisak grupe. Mješavina čvrstih ritmova, poduprtih plejadom modnih breakdown petlji, i kombinacija melodičnih sekvenci s gitarama u tercama i rifovske agresije još se jednom pokazala pobjedničkim i provjerenim potezom, čime su In Flames s lakoćom opravdali ulogu headlinera festivala. Nažalost, i tijekom njihova nastupa pokazala se mana u ozvučenju i poprilična nerazgovjetnost u samom rifanju obiju gitara, ali su slične peripetije opterećivale i falangu sastava koji su nastupali na glavnoj pozornici prije In Flamesa. Ništa više od osjećaja rutine In Flames nisu dočarali. Tko ih još nije vidio, mogao je bezbrižno uživati, tko ih voli, utoliko više, a tko ih je »firbcao« već više puta, dobio je ono što je očekivao. Od In Flamesa 2013. puno modernog i malo, ako ne i nimalo, klasičnog. Čak i stare klasike, poput recimo The Hive, u novim In Flames zvuče danas posve drukčije nego u zlatnim vremenima njihova pionirstva melodic death metala. Lijepo, korektno, ali bez vrhunaca i u skladu s očekivanjima. Glavno da je narodu zatreslo glave do kraja, a to je i bila osnovna svrha grupe!
Čast zaključiti prvi festivalski dan ovaj je put pripala pravim rukama. Prvi put u svojoj dugogodišnjoj karijeri na našu su pozornicu stupili američki veterani, legendarni Pentagram s ikoničnim Bobbyjem Lieblingom na čelu. Pentagram su još donedavno bili gotovo zaboravljen i opskuran bend, koji je iz zaborava spasio sirovi dokumentarac o vođi grupe i jedinom izvornom članu, vokalistu Bobbyju Lieblingu, Last Days Here (gledanje snažno preporučujem). Grupa je s djelovanjem počela kratko nakon nastanka Black Sabbath i tako vrijedi za jednog od pionira doom metala, a u sedamdesetima je već postigla zavidan i vidljiv »underground« status. No Pentagram su uvijek bili samo korak ispred velikog uspjeha, a to je uvijek iznova uništio sam Liebling, koji je dugi niz desetljeća bio teški ovisnik o drogama. Bobby se demona nedavno otresao (barem toliko da je čovjek uopće još živ), ponovno okupio sastav i predlani izdao odličan »come-back« album Last Rites. Nastup Pentagrama na MetalDays bio je tako poprilična ekskluziva i jedna od najvećih ovogodišnjih atrakcija, a ugled je grupa opravdala već prvim odsviranim tonovima. Sastavu su namjestili fantastičan, jasan, glasan i kristalno čist zvuk, zahvaljujući kojem su zablistali baš svi instrumenti te Bobbyjev vokal, koji se s obzirom na sve začuđujuće dobro drži. Pentagram su bili pravi vremenski stroj u prošlost, već i zbog same pojave svog vođe – Liebling je na pozornicu zakoračio sa za njega karakterističnom razbarušenom sijedom frizurom, sjajnom košuljom ravno iz sedamdesetih i hlačama na zvono, a unatoč svemu što je tijekom desetljeća unio u sebe (pratite RockLine, uskoro će biti objavljen intervju s njim) očito još uvijek ima sjajan sluh, jer je oko sebe okupio izvrsne glazbenike. Jednog od važnijih aktera Pentagrama, gitarista Victora Griffina, nažalost više nema u sastavu (ali provjerite njegove In-Graved), no na njegovu mjestu stoji uvjerljiv i izniman ljevoruki gitarist Matt Goldborough, koji je oduševio preciznim, točnim doomerskim rifanjem i spektakularnim solažama (tijekom kojih se Bobby uvijek nezaboravno previja), dah je oduzimao i nevjerojatni bubnjar Sean Saley, čije je bubnjanje bilo prava paša za oči i uši – šarolike i raznolike prijelaze, obilna i promišljena uporaba činela, pa čak i povremeno udaranje dvostrukom pedalom dizalo je dlake na koži. A Bobby? Njegov je govor među skladbama doduše teško razumljiv i mumljav, ali prokleto se dobro snašao među komadima! Moćno, pouzdano, uvjerljivo i seksi, Bobby je grmio kroz stihove besmrtnih klasika Sign of the Wolf (Pentagram), The Ghoul, Forever My Queen, Relentless i završne 20 Buck Spin, a razorne skladbe s aktualnog albuma Treat Me Right, Everything’s Turning To Night i 8 dokaz su da Pentagram još nikako nisu za mirovinu. Izniman završetak prvog dana, njegov vrhunac i jedan od najboljih trenutaka ovogodišnjeg festivala!
Rok Klemše:
– uvod
– glavna pozornica: Attick Demons, Soilwork, Ensiferum
– druga pozornica: Agan, The Canyon Observer, Hammercult, Benediction, Pentagram
Aleš Podbrežnik
– glavna pozornica: 4ARM, Kissin’ Dynamite, Overkill, In Flames
– druga pozornica: Chronosphere, The Loudest Silence, Avicularia, Darkest Horizon, Incinery, Neurotech, Mouth of the Architect
Setlista
THE CANYON OBSERVER:
1. Part I: As We Surrender To Lust
2. Part III: We Can Descend Into the Unknown
3. Part IV: And Drift Away
4. My Will
SOILWORK:
1. This Momentary Bliss
2. Weapon of Vanity
3. Follow the Hollow
4. Tongue
5. Spectrum of Eternity
6. Let This River Flow
7. Rise Above the Sentiment
8. Stabbing the Drama
9. Nerve
ENSIFERUM:
1. Symbols/In My Sword I Trust
2. Guardians of Fate
3. From Afar
4. Burning Leaves
5. One More Magic Potion (w/For Whom the Bell Tolls)
6. Lai Lai Hei
7. Ahti
8. Twilight Tavern
9. Iron
OVERKILL:
1. Come And Get It
2. Rotten To the Core
3. Wrecking Crew
4. Bring Me the Night
5. Electric Rattlesnake
6. Hello From the Gutter
7. Ironbound
8. Old School
9. Who Tends the Fire
10. In Union We Stand
11. Elimination
— bis —
12. Coma
13. Fuck You
IN FLAMES:
1. Sounds of a Playground Fading
2. Where the Dead Ships Dwell
3. Pinball Map
4. Alias
5. Trigger
6. Embody the Invisible
7. Cloud Connected
8. The Hive
9. Only For the Weak
10. Ropes
11. Fear Is the Weakness
12. The Quiet Place
13. Delight And Angers
14. All For Me
15. The Mirror’s Truth
16. System
17. Deliver Us
18. Take This Life
19. My Sweet Shadow
PENTAGRAM:
1. Sign of the Wolf (Pentagram)
2. Wheel of Fortune
3. The Ghoul
4. Treat Me Right
5. Forever My Queen
6. Review Your Choices
7. Everything’s Turning To Night
8. When the Screams Come
9. 8
10. All Your Sins
11. Petrified
12. Relentless
— bis —
13. Be Forwarned
14. 20 Buck Spin
Galerija slika
