Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pendragon
Izdavač: Madfish
Izdanje: 2001
Trajanje: 76:18
Ocjena: 4/5
Kultni britanski neoprogresivci Pendragon trebali su skoro pet godina, koliko je prošlo od prethodnog studijskog albuma, odličnog »The Masquerade Overture« (1996), prije nego što su izdali »Not Of This World«, uradak koji je u mnogočemu bio stilski nastavak među većinom ljubitelja prog rocka poznatijeg prethodnika. U to se vrijeme u glavi poglavara benda, gitarista i pjevača Nicka Barretta nakupila puna torba novih skladateljskih ideja, koje je uz pomoć dugogodišnjeg kompanjona, klavijaturističkog čarobnjaka Clivea Nolana, basističkog majstora Petera Geea i starog bubnjarskog mačka Fudgea Smitha uspješno realizirao na još jednom vrlo dobrom studijskom uratku. »Not Of This World« je u mnogočemu, moglo bi se reći već pomalo pretjerano, slijedio provjerenu formulu prethodna tri albuma Pendragona, uz to da su još nadogradili većinu simfonijskih aranžmana i još produbili udio pratećih ženskih vokala.
Neke Barrettove skladateljske ideje na ovom albumu čak predstavljaju vrhunac njegove karijere s Pendragonom, a s druge strane se određeni, već čuveni motivi, čak i s prethodnog albuma, često ponavljaju, što će sve one koji se kunu u inovativnost poprilično smetati. To je ujedno i jedina ozbiljna zamjerka albumu i glavni razlog zašto »Not Of This World« nije bolji uradak od svog prethodnika. Većina tekstova na albumu je, kao i obično, poprilično ‘filozofska’ te se bavi sudbinom svijeta, ljudskom krhkošću i krajem svijeta. Svakako nisu među jačim stranama albuma »Not Of This World«, ali se ipak sasvim dobro uklapaju u pojedine motive.
»If I Were the Wind (And You Were the Rain)«« predstavlja moćan otvarač albuma u pravom, epskom Pendragon stilu s raskošnim simfonijskim aranžmanima i ‘plačućom’ solažom na slide gitari, kako i priliči ‘marljivom učeniku’ legendarnog Davea Gilmoura (Pink Floyd). Melankolično-mistična atmosfera slušatelja u trenu preplavi svojom intenzivnošću. Pendragonima se već na početku albuma uspijeva spojiti neutješnu melankoliju i suptilnost koje su svojedobno zračili legendarni Pink Floyd te ih spojiti sa svojim klasičnim neoprogrockovskim trikovima, ponajprije što se tiče slojevitih sintesajzerskih varijacija. Barrettovo energično pjevanje podupiru dramatične ženske harmonije, što još produbljuje intenzivnu atmosferu koja nikako ne jenjava kroz cijeli album. Na klaviru poduprt, baladno usmjeren završni dio zapravo je rearanžiran motiv iz klasika »As Good As Gold« s albuma »The Masquerade Overture«. To nije jedini primjer da se na albumu čuju isti ili srodni motivi s prethodnih ploča, što svakako nije znak inovativnosti, no s obzirom na to da »Not Of This World« nekako zaokružuje opus ploča Pendragona iz devedesetih, to im je, recimo, napola oprošteno.
»Dance of the Seven Weils« je epska suita podijeljena u dva dijela. To je ustaljena praksa koju su ponovili i kod većine ostalih skladbi na »Not Of This World«. »Faithless« je power balada s još jednom melankoličnom gitarskom varijacijom, umjetnički položenim sintesajzerskim teksturama i neutješnim refrenom, dok je dramatični »All Over Now« moćna himna s izvrsnom, prokleto zaraznom melodijom, zacijelo jednom od najboljih u povijesti ove kultne grupe. Barrettova solaža u završnom dijelu je za polizati prste, dok pobjednički finale predstavlja jedan od vrhunaca albuma.
Naslovna skladba podijeljena je na tri međusobno povezana dijela. Prvi dio, »Not Of This World«, sadrži hiperdramatičan instrumentalni uvod u kojem se odvija pravi epski okršaj između Nolanovih klavijaturističkih orgija i Barrettovih nabrijanih gitarskih pasaža. S vremenom se oblikuje vrlo ugodna i pozitivistička, izrazito veseljačka melodija, kakve su bile karakteristične za Pendragon u tom razdoblju njihove karijere. Otprilike na polovici uključuje se i Barrettov vokal, nakon čega uz strastvenu pratnju ženskih vokala ponovno nastupa nosivi motiv cijelog albuma. Drugi dio, »Give It To Me«, u kojem inicijativu preuzimaju Nolanove gusto tkane sintesajzerske teksture, po ambijentalnoj se strani kreće negdje između preserdite razigranosti i ozbiljnosti, dok se Barrett u tekstu ljuti ‘na cijeli svijet’ i pritom poprilično podsjeća na nekog ljutitog šumskog patuljka. Dobro da su mu u pjevanju ovaj put obilna podrška izvrsne ženske vokalne harmonije, pa u trenucima kad izražava bijes ne ispadne smiješno. Treći dio, »Green Eyed Angel«, jedna je od najljepših power balada u povijesti grupe, koja slušatelja u trenu osvoji svojom zaraznom ambijentalnom magijom. Pendragon se tu ponovno pokazuju kao tehnički zapanjujuće profilirani majstori suptilnosti i profinjenosti, dok su vokalne harmonije, posebno u refrenu, toliko zarazne da je to već gotovo bestidno.
Enigmatičnom atmosferom prožet ep »A Man of Nomadic Traits« predstavlja zamjetan stilski kontrast u odnosu na većinu ostalih ostvarenja na albumu, jer sadrži zanimljiv pastoralni uvod uz pomoć kojeg Pendragon brzo oblikuju suptilnu i hipnotičku melodiju. Tu se Nick i drugovi ponovno iskazuju kao iznimno vješti tvorci prekrasnih ambijentalnih mostova između izuzetne tehničke potkovanosti i aranžerske profinjenosti. Moćan refren ponovno je izuzetno lijepo smješten usred veličanstvenih simfonijskih aranžmana i potresnih gitarskih pasaža, što u kombinaciji stvara doista magično raspoloženje i slušatelja odnese u srž teksta o nomadima i beduinskim sestrama.
I epsko završno remek-djelo, »World’s End«, podijeljeno je u dva dijela. »The Lost Children« je još jedna opsežna, a ipak ni na tren dosadna kompozicija koja se otvara dobro poznatim, melankoličnim motivom »If I Were The Wind (And You Were The Rain)«, što znači da se radi o još jednoj baladi s potresnim gitarskim varijacijama. Potonje s vremenom ustupaju mjesto epskom ambijentalnom ‘otkrovenju’, koje predstavlja monumentalna instrumentalna sekcija s brojnim melodijski usmjerenim gitarskim improvizacijama, poduprtima tekućim zavjesama melotrona. Završni dio suite pod naslovom »And Finally…« sadrži po ‘queenovski’ rearanžiran središnji motiv cijelog albuma, što znači da se sve još jednom ponovi, iako nigdje ne stoji da je kod »Not Of This World« riječ o konceptualnom projektu. Za veliki finale se među moćnim simfonijskim aranžmanima još jednom uključuju ženske vokalne harmonije i ponovno postižu veličanstven, iako već i pomalo predvidljiv efekt.
»Not Of This World« je bio logičan nastavak stilskih smjernica s »The Masquerade Overture«, kojeg u mnogim segmentima i po zvučnoj dubini čak nadmašuje, dok inovativnost i raznolikost pojedinih motiva nisu baš jedna od njegovih jačih strana. Upravo ta dva nedostatka sprječavaju ga da zauzme prvo mjesto u dosadašnjoj diskografiji Pendragona, iako u mnogočemu predstavlja njihov vrhunac što se tiče ‘pečenja’ s melodijsko-simfonijskim prog rockom kroz cijela devedeseta i dalje. I članovi grupe su nakon »Not Of This World« shvatili da postoji opasnost da postanu zarobljenici neke zvučne rutine, pa su već na sljedećem studijskom albumu, »Believe« (2005), napravili poprilično radikalan stilski prijelom. Nažalost, taj prvi pokušaj isprobavanja ‘nečeg novog’ nije predstavljao promjenu nabolje.
Postava
Nick Barrett – gitara, vokal
Clive Nolan – klavijature
Peter Gee – bas gitara
Fudge Smith – bubnjevi
GOSTUJUĆA PJEVAČICA:
Tina Riley – prateći vokal
Produkcija
Pendragon
Popis skladbi
1. If I Were The Wind (and You Were The Rain) (9:23)
2. Dance Of The Seven Veils (part 1): Faithless (4:09)
3. Dance Of The Seven Veils (part 2): All Over Now (7.30)
4. Not Of This World (part 1): Not Of This World (7:20)
5. Not Of This World (part 2): Give It To Me (2:23)
6. Not Of This World (part 3): Green Eyed Angel (6:40)
7. A Man Of Nomadic Traits (11:43)
8. World’s End (part 1): The Lost Children (10:46)
9. World’s End (part 2): And Finally… (7:13)
