Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin / Slovenija
Datum koncerta: 24.07.2013
Broj posjetitelja: 15.000
Prokleto je kad se oblak otvori i iz njega ne prestane liti. Tako nekako se odvrtio treći dan MetalDays festivala, koji nas je osudio na dugo čamljenje. Zapravo, molitve da do dva sata prestane »pišati« bile su posve uzaludne. Lilo je naime sve gore. Rashlađenje je u svakom pogledu bilo dobrodošlo, ali tko poznaje festivalske terene, znat će reći da nema goreg iskustva od gledanja koncerata bendova usred pljuska. Sjeća li se tko dana 16.05.2010? Zagreb, koncert Metallice? Tada je nebo oplakivalo Ronnieja Jamesa Dija… a mi smo gazili gotovo do koljena u živom blatu. Pa, u Tolminu nije bilo ni izbliza tako strašno, iako je i dalje bilo krajnje neprijazno.
Srijedino jutro nas je tako već rano iz šatora ponovno istjeralo žarko (varljivo) sunce i obećavao se novi vruć dan, a Soča nas je sama zvala u svoje hladno krilo. Srijeda je glazbeno bila najneuzbudljiviji dan festivala, jer nije ponudila ništa osobito potresno, ali je zato obećavala opušteniji dan, provedan u drugim aktivnostima. No ni one nisu baš došle na red, jer je već rano prijepodne bjesnila jaka oluja i činilo se da nebo plače zato što je znalo što nas na kraju dana čeka na velikoj pozornici.
Prijepodnevne sate tako smo proveli u zaklonu šatora, pod tendama ili u tolminskim barovima, a dok je priroda divljala (jak vjetar, kiša i čak malo tuče), vrijeme smo iskoristili za ugodno druženje i cugu. Upravo domaći death/grind veterani Dickless Tracy bili su jedini bend kojeg kao prvog nastupajućeg na velikoj pozornici nije spržilo sunce, pa su to što se nisu otopili okrenuli sebi u korist. Cepo je lukavo kao prvu riječ na pozornici izustio »Slayer!« i tako već rano ispod pozornice uspio privući lijep broj ljudi. Dickless Tracy su nas zatim iskusno proveli hodnicima bolesti, zabili nam oštro zubalo u vratove i pokazali najgore noćne more udarnim, brutalnim zvukovima death/grinda. Cepo, naravno, nije mogao iz svoje kože, pa je iz njegovih usta letio najbolji i najluđi spojni program festivala (mali vodič o tome kako se frontmen mora ponašati na tako velikoj pozornici, »Get drunk, get laid and get some sexual diseases before you go home!« itd.), no Dickless Tracy između pjesama smrtno ozbiljno režu u meso apokaliptičnim rifovima i bubnjajućom ritam sekcijom. Točku na i odličnom otvaranju velike pozornice stavila je završna klasika Nuklearna država.
Njemački Rest in Fear su neka vrsta »slovenskog Inmatea koji se probija«, dakle moderni melodični death metal koji vuče na In Flames nove ere, samo što u napjeve uz grcanje ugrađuju i čiste vokale. Moderno. Razelektrili su atmosferu, opterećenu grindom koji su pred njima na glavnoj pozornici isprva stvarali Slovenci Dickless Tracy, a nakon njih zadržali Hrvati Inverted Pussyfix. Lihtenštajnski death metalci Dark Salvation pak su kasnije ponudili priličnu hrabriju verziju melodic death metala. Istodobno još uvijek konkretno opterećenu melodijom, ali s malo više zlokobnog vokalnog struganja na growlovima. Graveworm s »krunicom«? Sasvim moguće.
Francuski Nightmare, s vokalistom koji je »zatvorenih očiju« i »po sluhu« izrezbaren falsifikat po uzoru na Ronnie James Dio, sastav je koji se predstavio u ožujku 2010. u ljubljanskoj Cvetličarni. Tada su nastupili ispred Sabaton. »The Burden of God« njihov je aktualni studijski album i predstavljanju novog materijala bio je podređen i festivalski nastup (otvarajuća The Preacher, pa naslovna skladba, Sunrise in Hell te Crimson Empire). Glazba Black Sabbath iz »Dio ere« ostavila je snažan glazbeni pečat na ovom sastavu. Zapravo se taj pečat osjeti na svakom koraku. Gradirani rast uzdisaja s krešendom u bombastičnim refrenskim napjevima. Kao što je to radio Ronnie u svojim zlatnim Sabbath vremenima. Njemu u čast odsvirali su odličnu obradu Diove Rainbow in the Dark, kojom su zaključili svoj sigurni i kompaktni nastup. Naravno, usred kiše, pa zato nisu naišli na pravi odaziv publike.
Nažalost, kiša se zatim ponovno pojačala i budući da smo kukavice, veći dio poslijepodneva proždjeli smo u suhom zaklonu s hladnim pivom u rukama i, unatoč dobrim namjerama, propustili nastupe domaćih velikana Space Unicorn On Fire, Within Destruction i Gonoba (siguran sam da su odsvirali kako treba i strancima dokazali što je slovenski metal!). Velika pozornica nas je tako pozvala tek kasno poslijepodne s londonskim stonerima Orange Goblin, koji su nas zatrpali debelim, poput pomfrita masnim zvukom. Masivni rifovi i riješteća ritam sekcija uz potporu promuklog vokala letjeli su s pozornice u obilnim dozama i lijepo je bilo vidjeti da stoner/doom i u poslijepodnevnim satima uvjerljivo i pozitivno djeluje na publiku. Zaista pohvalno da je organizator ove godine doveo lijep broj sastava iz takvih žanrova, jer su prijašnjih godina bili gotovo posve zanemareni. Prljav zvuk distorziranih, fuzzy gitara, koje su gruvale kao na oklade, i grubi vokal Bena Warda opravdali su očekivanja, a Orange Goblin su dokaz da stoner još uvijek može zvučati svježe i uvjerljivo.
Nažalost, svoje ime i teška očekivanja nije opravdao američki death/grind sastav Brutal Truth; tijekom njihova nastupa jednostavno se nešto nije poklopilo i umjesto da sruše MetalDays u prah, ispali su prilično blijedo i neuvjerljivo. Lošijoj slici zasigurno je pridonio slabiji zvuk, koji je posve zamazao gitarske linije, a vrištanje Kevina Sharpa brzo je postalo dosadno i jednolično. Brutal Truth na pločama još uvijek zvuče ljutito i udarno, a uživo očito nikako ne nalaze ono što bi ih približilo studijskoj slici.
A što se u svem tom vremenu događalo na drugoj pozornici? Coma su stali na pročelje druge pozornice prekrivene cerade, koja je štitila monitore od prodiranja kišnih kapi. S uvodnom Last Aim momci su podigli nekoliko najradoznalijih prijatelja iz Italije. Thrash metalci imali su nekoliko početnih problema s tehnikalijama (uvodna zamjena kabela na gitari), ali su stvar sretno doveli do kraja. Space Unicorn On Fire ogrnuli su pozornicu znatno melodičnijom manirom. Slovenci grade na pompi i zaraznim refrenskim napjevima. Klasični metal, ukrašen i na uho odmah invazivan. Let’s Go To Space zaključila je koncert. Iako je kiša i dalje nemilosrdno lila, to nije priječilo glazbeno najosvješteније posjetitelje festivala da podrže bendove na drugoj pozornici. Uživali su u zaklonu šumarka, a grijalo ih je užareno metaliziranje koje se širilo s pozornice. Veću šaku bijesa i nihilizma nakon Space Unicorn On Fire donijeli su drugi Slovenci. Within Destruction. Smjeli jesenički death metalci s ugovorom u džepu s austrijskom izdavačkom kućom za snimanje prvijenca dobili su lijepu potporu, no ipak se osjeća da je grupa unatoč obilju nastupa relativno mlada i da autorski još mora sazreti kako bi mogla u potpunosti impresionirati svojim stvaralaštvom. Za sada još tinjaju u sivom prosjeku, ali dajmo im vremena. Posebni gosti bili su Stormcast, koji su nastupom u Sloveniji na MetalDays festivalu uopće prvi put nastupili izvan granica svog rodnog Cipra. Zanimljiva mješavina atmosferično kotrljajućeg doomovskog riffanja, koje se u sljedećem trenutku pretvori u pravu nekrofiliju black metalske paradigme, potkrijepljenu blastbeatovima. Svakako ne bi bilo loše da vokalist još malo izgradi svoju scensku figuru i izvedbu, a bend posveti više pažnje aranžiranju, jer su momci na trenutke glazbeno silno dosađivali. Tu su dakle još rezerve! Do nastupa slovenskih tehničkih death metalaca Gonoba, dakle poznatih »devinih lica« »devinog metala«, kako sami vole govoriti, stvari su se vječno vrtjele na pozornici, ali bez iskoraka. A lilo je sve više. Gonoba su zaista mogli biti ponosni na posljednji studijski album »Endless Cycle«. Zaista šteta da im je vrijeme napravilo rusvaj! Riječ je o sastavu koji bi s takvom karakternom snagom, kakvu personificira izvrstan novi studijski album, mogao prodrijeti u inozemstvu. Ima veliki potencijal. Hopsi se nahopsao s kolegama. Izvanredna smjesa velike tehničke ubranosti i kompozitorskog intelekta. Za razliku od svega toga, nastup grupe na MetalDays festivalu trebao bi biti čak i posljednji. Nadajmo se da neće.
Prilično visoku poziciju na drugoj pozornici dobili su njemački death/thrasheri Cripper, koje smo još ne tako davno vidjeli u Ljubljani u društvu britanskih thrash veterana Onslaught (oni su istu pozornicu minirali tek dan kasnije). Brz rast (i u popularnosti) i šira prepoznatljivost grupe nisu povučeni za kosu, za što treba zahvaliti ponajprije ludoj vokalistici Britti, koja svojom scenskom prezencijom i agresivnim vokalom pojede nekog frontmena muškog spola (na pamet mi pada ponajprije pozeršćeni Kakko, koji je dva-tri sata kasnije na velikoj pozornici glumio veliku divu). Cripper su se poput srijedine oluje bacili u tričetvrt satni set sirovog i energičnog thrasha, bend je na pozornici palio, a publika mu je to zahvalno uzvraćala. Opet ponajviše zbog naredbi koje je lajala Britta, jer je ovaj put djelovala posebno razjareno, zagrijano i zagrijanо. Cripper do toga da se izdvoje iz prosjeka nedostaje samo još malo više uzbudljivosti i nepredvidljivosti u autorskom materijalu (ponajprije je bolno očito napajanje iz svetog trojstva njemačkog thrasha). Tome na trenutke nedostaje zaleta, pjesme su si malo previše slične, a gitarsko pilanje previše generično, no aktualna ploča Antagonist korak je u pravom smjeru. Šteta da su s nje odsvirali samo dvije pjesme te za kraj visoko u zrak podigli brojne srednjake sa standardnom, ali udarnom FAQU.
Turisas? Ah, ti kišni ljubitelji pleistocenskih koža! Nema što. Kiša je počela jenjavati baš u vrijeme čekanja na nastup Turisas. Narod se obilno nagurao pred pozornicu. Ono što su narodu dan prije dali Alestorm, danas su došli nadoknaditi Turisas. Alibi za mahnitanje, pijančevanje, dakle opće izvođenje ludorija! Samo su se morali s gusarskih brodova prebaciti na vikinške borbene Drakkare! Mathias D.G. ‘Warlord’ Nygård, neispravljivi prvi vođa i frontman sastava, samo je dodatno poticao na alkoholiziranje tijela tijekom koncerta. To je stil vikinga! Stil Turisas! Nastup je bio očekivana orgija na relaciji grupa – publika. Ipak je bilo zanimljivo promatrati kako je atmosfera tijekom nastupa iz minute u minutu rasla. Kiša je bila zaboravljena i negdje na polovici koncerta već je s grupom nezaustavljivo ludovalo tri četvrtine prisutnih. Nabijen pun predoder! Iako je sastav podredio nastup promociji albuma »Stand Up And Fight« (2011), u repertoaru je predstavio i posve novu skladbu Into the Fire s albuma »Turisas«, koji izlazi krajem ovogodišnjeg kolovoza! Odlična energija tijekom koncerta! Za to je opet pobrinula publika. Bend je zaključio nastup narodnom Battle Metal na pravom završnom vrhuncu svog nastupa. S licima namočenima u crvenu kremu, folk metalci u bosonogom i krznenom »outfitu« na prvu loptu djeluju »djetinjasto«, no kemija seksteta, u kojem posebnu ulogu igra prelijevanje harmonija između gitare, violine i harmonike, djeluje profesionalno i donosi odličnu interpretaciju svog materijala. I to uvijek kad je riječ o scenskom nastupu. Moglo se zamjeriti samo izostanak izvedbe razvaljene Boney M obrade Rasputin!
Baš nakon sočnog zalaska sunca još kako je dobro došla poštena doza klasika Black Sabbath i Judas Priest, još više zato što je na pozornicu sa svjetski prepoznatljivim glazbenikom nakon Vicious Rumors i Tilna Hudrapa ponovno stupila slovenska metal moć. Sabbath Judas Sabbath je »tribute« projekt malog čovjeka velikog vokala Jamesa Rivere (Helstar, ex-Seven Witches, ex-Vicious Rumors, Destiny’s End), s kojim uglavnom svira klasike gore spomenutih praočeva metala, a kao instrumentalni sastav njegove europske podružnice projekta s njim nastupaju naši Metalsteel. Rivera je s njima odsvirao vatren set nezaboravnih, željeznih klasika heavy metala, koje su bile odsvirane i otpjevane tako predano i vjerno da su se dlake dizale same od sebe. Posloveni Rivera je isprva publici pokazao svoje čuđenje da je poziv na festival dobio tribute sastav (i pritom se zahvalio polovici Dirty Skunks – Šrtu – hehe), ali je odmah zatim dodao da je Sabbathe i Priestove uvijek užitak slušati. Čovjek zna što govori! A zna i kako pjevati, jer je fenomenalno pogodio Dija, kidao bubnjiće halfordski visokim krikovima i iznenađujuće dobro se snašao i s Ozzyjevim nosljanjem. Sabbath Judas Sabbath su u set vratili i Metalsteel klasiku Heavy Metal Is Our Religion, a za kraj povukli crtu između pakla i neba vječnom Sabbath klasikom Dio ere, epskom Heaven And Hell, kojoj su im se pridružili Brian Allen (Vicious Rumors) i Thomas Winkler (Gloryhammer).
Švedski Meshuggah – sijači apokalipse, danas su silno cijenjeni i njihovi su koncerti vrlo dobro posjećeni. Uspjeli su se probiti aktualnim studijskim albumom »Koloss«. Napokon. Ali za to su bile potrebne godine garanja. Čak i postupni stilski odmaci od elementarnih polazišta stvaranja. Novi Meshuggah prilagodili su svoj zvuk i stil modernim djent trendovima i danas njeguju unikatnu autorsku mješavinu, koja je samosvojna u metal svemiru. Tehnika je u malom prstu, momci su nauljen stroj koji ne poznaje pogrešku, a istodobno nudi izuzetno ritmično groove ovješenje, koje je posebno privlačno. Razrađeno do u tančine. Filigransko. Kao kotačići idealno podešenog švicarskog sata. Nastup grupe bio je svojevrstan sažetak onoga što smo doživjeli u Zagrebu krajem travnja ove godine, s zapravo identičnom set listom prilagođenom promociji novog albuma »Koloss«. Kvintet u sastavu Jens Kidman (vokal), Fredrik Thordendal (gitara), Mårten Hagström (gitara), Dick Lövgren (bas gitara) i Tomas Haake (bubnjevi) pokrenuo je mase u blato otvarajućom Swarm i dočarao hipnotičan kompaktan sat potpune apokaliptične pustoši. Ekipa je briljantno uigrana, bestijalni Jens uspostavio je izuzetnu vezu s publikom i odaziv je bio naprosto fanatičan. Užitak je gledati grupu na vrhuncu snaga. Stvaralačkih, kao i u smislu da se osjeća ujedinjenost njezinih gradivnih dijelova na istoj valnoj duljini. Kad u ekipi vlada takva harmonija, ne može je ništa iskolosiječiti i tada može pomicati planine. Meshuggah su dočarali jedan od najboljih nastupa na festivalu i potvrdili da od ove grupe u budućnosti možemo očekivati još mnogo fascinantnih glazbenih kreacija i deliričnih scenskih pojavljivanja!
Nositelj male pozornice trećeg dana bila je legendarna američka death metal postava iz Marylanda, Dying Fetus, koja je izvela vjerojatno najbolji koncert dana i odnijela medalju. Bend se približava 20. obljetnici djelovanja i to samo zahvaljujući neumornoj volji jedinog još originalnog člana Johna Gallaghera. U postavi se naime tijekom svih godina izmijenilo toliko članova da ponestane prstiju da bi ih se prebrojilo, a danas Dying Fetus nastupaju kao trio. Što se Gallagheru, Seanu Beasleyu (bas) i Treyu Williamsu (bubnjevi) niti malo ne primjećuje. Bend je prošle godine izdao jednu od boljih ploča svoje karijere, Reign Supreme, a mala pozornica je pod težinom nasilnih rifova eksplodirala već nakon prvih tonova, koji su dokazali da samo troje pojedinaca može proizvesti buku Velikog praska. Uigranost sastava je fenomenalna, prostora za pogreške kod Dying Fetus jednostavno nema, iako momci znaju biti vrlo kompleksni. Zvučna slika benda bila je savršena! U prvi plan bilo je gurnuto nečovječno Williamsovo bubnjanje sa svom paletom do tančina izrađenih prijelaza i đavolski brzim udaranjem po bas bubnjevima. Gallagher je u međuvremenu brinuo za sjeckanje i rezanje fantastičnim rifovima i pakleno dobrim solažama, kojima je lako, s nevjerojatnom spretnošću, pratio Beasley s “blunt force” sviranjem basa, a dvojac je pobrinuo i za demonski vokalni duet. Gallagher je time što je ove godine zamjenjivao Franka Mullena u Suffocation očito poboljšao i svoju poziciju frontmena, jer više ne stoji samo kao kip, pokaže malo više kretanja, a bolja je i komunikacija s publikom. Ali ipak, Dying Fetus nisu gubili vrijeme na suvišno brbljanje, nego su došli, odsvirali i otišli. U stilu najvećih!
Što mi je trebalo da se između jedanaest i jedan navečer krećem po području glavne pozornice!? To je u srijedu naime bilo vrijeme rezervirano za glavnog srijedinog headlinera, finski power »metal« sastav Sonata Arctica. Zašto metal u navodnicima? Jer Finci ne zvuče ništa drugačije od popa, ukrašenog blago distorziranim gitarama i našminkanom power metal slikom, pokupljenom od zemljaka Stratovarius. Grupa je svakako đavolski uigrana, klavijaturski i gitarski dueli odsvirani su s kirurškom preciznošću, ali što kad sve skupa zvuči plastično, neorgansko i izvještačeno do srži. I vokalist Kakko pokazao je odličnu vokalnu formu, ali što kad je kao frontmen svom prezimenu primjereno ništa drugo nego velika, smrdljiva kaka. Sramota za takav sastav da praktički sve nagovore između pauza moraju obaviti klavijaturist i gitaristi, koji i između pjesama potpiruju publiku, dok je Kakko više zauzet izvještačenim padanjem na koljena, ponašanjem u stilu dive i pozeranjem za kozlanje. Gdje je ona grupa koja je s prvijencem Ecliptica još imala nešto potencijala? U grob su je više nego očito strpale težnje za što širim uspjehom i zvukom prijaznim masama, što potvrđuju i Kakkovi blesavi nagovori u stilu da bi kao pop bend već bili zvijezde svjetskog kova. Rijetko se dogodi da bendu ne dam priliku i koncert ne pogledam do kraja, no ovaj put sam brzim korakom otišao što dalje, da moja uši ipak ne bi više bile sodomizirane od strane groznog finskog power metala, od kojeg već nakon prvih nekoliko tonova fasaš tešku šećernu bolest. Radije blast beat u ušima nego Kakko na pozornici.
Setlista
ORANGE GOBLIN:
1. Scorpionica
2. The Filthy & the Few
3. Made of Rats
4. Some You Win, Some You Lose
5. The Fog
6. Your World Will Hate This
7. Cities of Frost
8. Quincy the Pigboy
9. Red Tide Rising
CRIPPER:
1. New Shadow
2. Life Is Deadly
3. Junkie Shuffle
4. Fire Walk With Me
5. Dogbite
6. Animal of Prey
7. Totmann
8. Damocles
9. Hyteria
10. FAQU
TURISAS:
1. The March of the Varangian Guard
2. Take the Day!
3. To Holmgard and Beyond
4. The Great Escape
5. One More
6. Into the Free
7. The Messenger
8. Stand Up and Fight
9. Battle Metal
SABBATH JUDAS SABBATH:
1. Nightcrawler
2. N.I.B.
3. After All
4. Judas Is Rising
5. Neon Nights
6. Metal Gods
7. Heavy Metal Is Our Religion
8. Heaven and Hell
MESHUGGAH:
1. Swarm
2. Combustion
3. obZen
4. Do Not Look Down
5. Demiurge
6. Bleed
7. I Am Colossus
8. Rational Gaze
9. New Millenium Cyanide Christ
10. The Hurt That Finds You First
11. Mind’s Mirrors/In Death – Is Life
12. In Death – Is Death/The Last Vigil
SONATA ARCTICA:
1. Only the Broken Hearts (Make You Beautiful)
2. Black Sheep
3. Alone In Heaven
4. Shitload of Money
5. The Gun
6. The Day
7. I Have a Right
8. The Last Amazing Grays
9. Tallulah
10. Paid In Full
11. Losing My Insanity
12. Broken
13. Full Moon
14. Replica
15. Cinderblox
16. Don’t Say a Word
Galerija slika
