Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin / Slovenija
Datum koncerta: 25.07.2013
Broj posjetitelja: 15.000
Četvrti dan festivala otvorili su talijanski folk metalci iz Venecije, Vallorch. Septet koji u glazbenom smislu ne donosi nikakvu revoluciju, nego oprezno koračа već izmišljenim i utabanim stazama ovog žanra, pred kraj nastupa natjerao je publiku čak i na »wall of death«! Budući da je nastup bio postavljen u vrijeme sve jače žege, a pored druge pozornice u hordama su prolazili kupači na putu do ušća Tolminke i Soče (naravno, sa svim mogućim napuhanim rekvizitima), tijekom koncerta mogao se vidjeti zanimljiv prizor. Crowd surfing na gumenom čamcu. Zabavan početak događanja četvrtog dana festivala, nema što!
Meksički melodični death metalci Imperium nisu ponudili ništa osim ublažene verzije te grane žanra, ako ih se uopće može tamo svrstati. Dosta čistih vokala, dosta već prožvakanih fraza, a ponajviše monotonog i predvidljivog razvoja događaja. Slično nastavljanje uslijedilo je kad su pozornicu osvojili baskijski Ravenblood. Gitarski rifovi ukrašeni orkestralnim aranžmanima, epskost i bombastika uz grlenu režanje. Ubacivanje koračničkih galop ritmova na valjanju dvostrukih bas bubnjeva više-manje pripada tradiciji power metala. Opet bez pravog učinka agresije. Do Meta-stasis. Ti odbojni psiho alien mračnjaci iz Velike Britanije na pozornicu su donijeli pravi grindovski sujeverje i impresionirali odličnom kemijom između brutalno ekstremnog izričaja i uigranosti. Vokali grčevitog terora, kao da dolaze iz trulih leševa! Nemilosrdan masakr. Pet pacijenata na pozornici s dijagnozom raka, odnosno pet truležnih bića koja su se mutacijama polako pretvarala u kreature pobjedonosno odvratne gadosti, kakve poznaju najbolesniji scenariji znanstvenofantastičnih filmova ljudske ere.
Ako su prethodnog dana u pola pet poslijepodne na pozornicu izašli Ciprani Stormcast, sljedećeg dana ta je čast pripala njihovim ciparskim sunarodnjacima, Blynd. Sličnost i srodnost su očite. Ciparski melodični death metal na pohodu, dakle. Lijepo sviranje, lijepa uigranost, ali manje-više replika replike. Toga je MetalDays, unatoč nekolicini vrlo zanimljivih skupina koje su nastupile na festivalu, također nudio u izobilju. Nažalost. Postavlja se pitanje gdje je strop i koliko replikacije melodični death metal na tržištu uopće može podnijeti? Bendova sličnih Blyndu danas je u Europi sasvim dovoljno. Sviraju lijepo, ali opet prije svega nezanimljivo i generički.
Belgijski Herfst na drugu su pozornicu opet donijeli nešto više pravog kemizma i iskrenih osjećaja. Kvintet svoju glazbu naziva »nekromantičnim« metalom. Na pozornicu izlaze obojeni u bijele i crvene »kremaste« boje. Crvena je krv, a bijela aludira na žive mrtvace (zombije). Herfst nekako hodaju po dvjema žanrovskim madracima i spajaju elemente black metala i death metala. Ekstremni vokal povremeno posegne za čistim napjevima. Bend je vrlo precizno uigran i osjeti se da ekipa iza sebe već ima lijepu koncertnu kilometražu. Petnaest godina prkosa na sceni. Najzanimljiviji među skvadronom belgijskih neotesanaca i nekromanijaka bio je desni gitarist, koji se crvenom bojom po licu tako »spretno« išarao da je izgledalo kao da se cijelo vrijeme smije. Zacijelo je neki Jokerov rođak!
Dok je druga pozornica već otprilike sat i pol bila vrlo živahna, na glavnoj su prvi zagrmjeli talijanski power metalci From the Depth, koji su prošle godine nastupili na drugoj pozornici »pokojnog« MetalCampa. Momci udaraju učinkovito i bez obzira na to što su generični kao sam vrag, u sklopu nastupa već su predstavili nekoliko novih skladbi koje pripremaju za novi album – on bi trebao izaći zimi sljedeće godine. Inače, repertoar su činile skladbe s albuma »Back To Life«. Kvintet je ambiciozan. Prošle godine otvarali su koncerte po Italiji pred Rhapsody Of Fire i švedskim progresivnim metalcima Seventh Wonder. Teško probavljivi hrvatski Cold Snap brzo su potonuli u zaborav sa svojom metal core spravom za mučenje, a pozornicu su nakon njih preuzeli islandski post metalci Solstafir. Izuzetna vrućina nije odvratila ljude da se okupe u pristojnom broju i pruže skupini čvrstu podršku. Skupina, konkretno naoružana plejadom efekata i komprimiranog gitarskog zvuka, slagala je kolaže soundscapeova jedan na drugi. Spor razvoj događaja. Atmosfera koja zahtijeva isključivanje misli. Tekstovi na islandskom, vokal koji para uši, visok, povremeno jecav, ali dovoljno naporan, pristajao bi nekom new wave/post punk bendu iz osamdesetih. Komadi dugi oko deset minuta. Dakle, bilo je mjesta taman za četiri. Čuješ pet minuta repertoara, čuješ sve. Tako to ide u glazbi s prefiksom »post«.
Dvadeset minuta do pet poslijepodne pozornicu su zauzeli veterani srednjovjekovnog metala, zapravo prvi konjanici tog »neobičnog« žanra izmišljenog u Njemačkoj, Subway To Sally. Postava je iskusna i ima dugu kilometražu iza sebe. Da je MetalDays njemački festival, ovoj bi skupini definitivno pripala uloga glavnog nositelja večeri. Skupina je za svoj nastup dobila sat vremena. Zašto su svirali usred dana, nije poznato, možda su sami zatražili taj termin jer im je takav vremenski raspored odgovarao. Subway To Sally su svoj šou, kao i obično, teatralno nadogradili salvama dimnih zavjesa, pucketanjem iskri i vatrenim erupcijama. Odjeveni u kožnu odjeću srednjovjekovnog kroja i opremljeni tradicionalnim instrumentima. Frontman Eric Fish preuzeo je glavninu scenske predstave rutiniranom igrom i promišljenim kazalištem na pozornici, u kojem je posebno mjesto opet izborila violinistica Silke “Frau Schmitt” Volland, bez koje pravog nastupa Subway To Sally ne bi bilo. Izniman nastup. Pun pogodak! Osjeti se da je skupina doista prekaljena. Iskreno rečeno, Subway To Sally trebali bi nastupati baš na kraju programa glavne pozornice.
Budući da se s prethodnom rečenicom nikako ne mogu složiti, zapravo bi trebalo zakonom zabraniti ugrađivanje folka u metal, ostatak četvrtkova programa bio mi je skrojen po mjeri. Četvrtkov je spored zapravo ponudio čak nekoliko headlinera, čija bi se pozicija na glavnoj pozornici lako mogla i zamijeniti. Još prije trojca najvećih, glavna je pozornica na dobar sat bila prepuštena Norvežanima. I to čak dvama bendovima. Prvo su na pozornicu izašli progresivni metalci Leprous, koje ćemo na jesen moći vidjeti u Orto baru, a uzbudljivije je bilo nastavljanje, kad im se pridružio bivši mastermind Emperora, a danas genijalni solo glazbenik, Vegard Svere Tveitan – Ihsahn. U svojoj karijeri nakon Emperora Ihsahn je nanizao već četiri solo ploče, briljantne primjerke drskog, ako hoćete avangardnog progresivnog metala. Njegov je nastup u četvrtak bio željno iščekivan, no Ihsahnu ga nije uspjelo sasvim ostvariti. Tome je vjerojatno pridonijela jaka vrućina, loš zvuk koji je smetao moćnom, masivnom zvuku osmožičanih gitara, te pomalo nespretno odabrana setlista. Većina komada koje je Ihsahn odsvirao uz pomoć Leprousa bila je naime sporija, a prava složenost njegove glazbe očito je bila previše za žarki četvrtak.
Bolje su prošli istodobno na maloj pozornici britanski nihilisti Anaal Nathrakh, no nažalost je njihovo preklapanje s Ihsahnom bilo jedno od nespretnijih i napornijih na cijelom festivalu. Ali jedan od najmizantropičnijih bendova uopće, britanska postava pod vodstvom dvojca V.I.T.R.I.O.L. (Dave Hunt) i Irrumator (Mick Kenney), jednostavno se ne obazire na to, na sve standarde i dogme i istodobno pljuje i seru na čovječanstvo kao takvo. Kakve izopačene, kaotične, demonske i nihilističke zvukove iz najdubljih i najtrulijih te najprljavijih ljudskih osobina izvlače Anaal Nathrakh, nevjerojatno je! No ne radi se samo o tipičnom metalskom »fuck off« stavu, jer su mizantropija i nihilizam kod Anaal Nathrakh poduprti filozofskim doktrinama i nietzscheanskim promišljanjem. Nažalost je ovaj put glazba koja će zasigurno svirati na kraju svijeta i potonuću čovječanstva, zbog lošeg, uistinu kaotičnog zvuka, ispala pomalo neuvjerljivo. U zvučnoj slici cijelo su se vrijeme gubili i Huntov psihotični vokal i zlokobne grind/black metal gitarske linije. Ali jebi ga, očito se i zvuk uplašio monstruoznosti Anaal Nathrakh i sve je zajedno nastupu Anaal Nathrakh dalo poseban šarm. Ako riječ poput šarma uopće možeš upotrijebiti u vezi s Anaal Nathrakh. Englezi su publiku izudarali u krvavu kašu, ponajviše zahvaljujući nevjerojatnom Huntu, koji je eksplodirao po cijeloj pozornici. Kakvu energiju ima taj čovjek! A povrh toga još i neljudski, bolno odvratan (u što pozitivnijem smislu) krulež, demonski visoki krikovi i usto fantastičan čist vokal za epske refrene koji govore koliko smo ljudi zapravo bezvrijedni, te luda povezanost programa i poticanje publike. Energično, odfuckano, iskreno, psihopatski i glasno!
Vremena za odmor nije bilo previše, jer je velika pozornica već zvala sa jednom od većih atrakcija ovogodišnjeg festivala! Bilo je vrijeme za napad otrovnog kanadskog thrash metala, koji je nestrpljivo čekao poveći broj ljudi. S petnaestominutnim kašnjenjem, novitetom Smear Campaign (s nadolazeće četrnaeste studijske ploče Feast) naše su uši odličnim thrash metalom blagoslovile kanadske legende Annihilator. Bend koji je svojim prvim dvama albumima Alice in Hell (1989) i Never, Neverland (1990), koji spadaju među najsvjetlije trenutke thrash metala, nagovijestio uspon na prijestolje thrasha, svojim kasnijim izdanjima nažalost nije ispunio velika očekivanja i nade te je polako tonuo u zaborav. No vremena se i za Annihilator očito napokon mijenjaju i ako to netko zaslužuje, onda je to jedan od najradišnijih metalaca, Jeff Waters. Albumom Annihilator od prije dvije godine dokazao je da mu daha i zamaha još nije nestalo, a ulomci nove ploče također puno obećavaju. Annihilator su dokazali da su uživo thrasherski otrovno nastrojeni i jedna od najboljih koncertnih postava uopće! Vođa i jedini preostali originalni član sastava, veliki Jeff Waters (nanovo obrijane glave), energično je vodio kroz cijeli tročetvrtinski set, skakao amo-tamo te cijelo vrijeme poticao i podgrijavao publiku tako što je stao posve na rub pozornice i svojom klasičnom crvenom ljepoticom u stilu Stevea Harrisa pucao po publici. I Dave Padden, momak s izgledom člana nekog boy-benda, uživo se pokazao, njegov je vokal sazrio i odlično se snalazi i u komadima iz ere Rampage/Pharr/Randall, a uvjerljivim back vokalima izdašno pomaže jedan jedini Jeff Waters. Nažalost je zbog početnih tehničkih problema set Annihilatora skraćen za debelih petnaest minuta i bend takvog kova zaslužio bi osjetno dulje trajanje. Tek što su nas između završnih dviju klasika The Fun Palace i Alison Hell dobro počeli boljeti vratovi, već je bilo svemu kraj. Šteta, no Annihilator uživo i dalje udaraju punom snagom! “Listen to Annihilator, eh!”
Nažalost je zbog nespretnih preklapanja trebalo malo naporno birati i računati što se više isplati vidjeti, no melem na ranu bili su odlični koncerti na velikoj pozornici (ipak, nažalost, na račun Lock Up i Onslaught na maloj pozornici).
Taman kako treba pao je mrak i nad Tolminom su se pojavila neobična, nezemaljska svjetla. Glavnu su pozornicu naime zauzeli njezini stari znanci, švedski velikani Hypocrisy pod vječnim vodstvom Petera »The Alien« Tägtgrena. Scenska priprema za njihov nastup bila je gozba za oči ponajviše zbog gigantskog postolja za bubnjeve Horgha (Immortal), koje je doista djelovalo kao neka slijetališna staza za nepoznate leteće objekte, no Hypocrisy su ovaj put vizualni dojam uspjeli nadograditi i glazbenim. Šveđani su udarili epskom naslovnom skladbom nove ploče End of Disclosure i već prvim tonovima dokazali da, unatoč pomalo ponavljajućim studijskim izdanjima, uživo i dalje udaraju punom parom. Peter je doduše trebao nekoliko stihova da zagrije vokal, no onda je vrištao i kruljio kao za opkladu, a bendu je išao naruku ponajviše jasan i čist zvuk koji je zarezao u bubnjiće. Doista je bilo lijepo čuti Tägtgrena u odličnoj vokalnoj formi, kruljio je izvanredno dobro, a fantastični su bili ponajviše za njega tipični visoki screamovi, koje Peter u komadima odlično naglasi, što se posebno dobro pokazalo životinjskim krikom u uvodu u prije vojničku artiljeriju Warpath. Komadi s novog albuma već su se lijepo primili među fanovima i čvrsto usidrili među ostale, a posebno su Hypocrisy ovaj put oduševili nekim neočekivanim, i zato toliko slađim, iznenađenjima – Left To Rot s Penetralije, Necronomicon s Osculum Obscenum i Elastic Inverted Visions s Hypocrisy! Vau, hvale vrijedno! Na bisu nisu izostali besmrtni hitovi Roswell 47 i obvezni Eraser, a još prije njih trebalo je pobjeći na malu pozornicu, na kojoj su prvi put u povijesti festivala nastupili norveški veterani Enslaved.
I kakav su koncert odsvirali! Fenomenalan zvuk, raspoložen bend koji je s pozornice doslovno bljuvao energiju, a brzo ju je pokupila i publika, prekrasna igra svjetla i dobar izbor komada bili su savršena pobjeda male pozornice. Vjerojatno čak i svih dana! Enslaved, koji su tijekom svoje karijere prošli dug evolucijski put od čistokrvnog black metal benda do onoga što su danas – progresivni/psihodelični black/viking metal – bili su još prije nekoliko godina česti posjetitelji slovenskih pozornica, no već je prošlo dosta vremena od njihova posljednjeg posjeta. U tom su vremenu Enslaved postali jedno od najcjenjenijih imena žanra, ili bolje rečeno žanrova, a i dalje oduševljavaju neprestanim razvojem i kvalitetnim studijskim pločama. Norvežani su bili toliko uvjerljivi da se činilo kao da se na pozornicu spustio cijeli roj nordijskih božanstava i da je bendu blagoslov dao sam Asgard. Kristalno čiste gitare tekle su poput najčistijih rijeka, bubnjevi su odjekivali i tutnjali kao najgora srdžba prirode, a preplet grubih i čistih vokala djelovao je na uši toliko skladno da bi nakon Enslaved festivala mogao biti i kraj. Enslaved su nas u najvećoj mjeri umotali u korijene aktualne ploče RIITIIR, a nije izostala ni užarena klasika As Fire Swept Clean the Earth ni završno black metal remek-djelo Allfǫðr Oðinn. Svemoćni otac Odin ovom je koncertu svakako odobravajuće kimnuo i nadam se da će Enslaved uskoro opet napasti Sloveniju solo koncertom.
Na velikoj pozornici već je bio spreman četvrtkov headliner u pravom smislu riječi. Iced Earth, jasno! Schaffer i njegovi momci posljednji su nastup na MetalCampu okrunili time što su njegovu snimku uvrstili na koncertni DVD Festivals of the Wicked i tako Sloveniju stavili na kartu koncertnih DVD-ova, a ovaj su se put legendarni Amerikanci vratili s novom postavom i novim vokalistom, sjajnim Kanađaninom Stuom Blockom. Iced Earth su novom pločom Dystopia nakon dugog lutanja u tami opet pronašli svjetlo, koje znači povratak korijenima sastava – dakle prvorazrednom miješanju utjecaja Iron Maiden i thrash metala, po čemu su Iced Earth slovili od samog početka karijere. Prva sjekira u medu za Schaffera je Stu Block, koji će takvim radom moći posve zasjeniti i Matta Barlowa i Tima »Ripperja« Owensa. Iced Earth su tako već u prvim trenucima dokazali da su opet puni bijesa i agresije s jedne strane te nezaboravne epskosti koja ti u tren oka uđe pod kožu s druge, a uz to im je Stu dao i još kako potreban udarac nesputane mladenačke energije. Iced Earth su velik dio setliste posvetili aktualnom albumu Dystopia i naslovnim komadom aktualnog albuma primili su nas među svoje pobunjeničke redove. Momci su u prvim trenucima opravdali golema očekivanja, jer bend dugo nije djelovao tako raspoloženo! Pomalo se tražio samo novi bubnjar Raphael Saini, koji je u skupini nedavno zamijenio Brenta Smedleya, no i njegovi (sitni) promašaji izblijedjeli su pored moćne Stuove vokalne izvedbe. Kad je Stu otvorio svoje glasnice, lako si mogao zaboraviti i to da na pozornici više neće biti Matta Barlowa. Stu je blistao od prve do zadnje vokalne linije, briljantno je odvozio i emocionalno najteže komade, a tehnički gledano otpuhao je sve sumnjičave dubokim baritonom i visokim falsetima, kojima nadmašuje čak i Ripperja. Povrh svega, Iced Earth vratio je lik pravog frontmena, koji bi mogao naučiti Ripperja pravom scenskom nastupu. Iced Earth su na krilima Stuovog mladenačkog entuzijazma i neiscrpnog vrela letjeli visoko, bez niskog pada. Ovaj je put tijekom izvedbe klasika I Died For You skupina dobila pomoć u obliku malog Jadrana, koji je na Beach stageu na karaokama cijeli tjedan neumorno, suvereno i samouvjereno izvodio tu skladbu (uz to još Enter Sandman i Sweet Child O’ Mine), primijetili su ga i članovi sastava i pozvali ga na pozornicu. Lijep, spontan trenutak. Vrhunski su u nastavku ispali ponajviše V, A Question of Heaven, Dracula, Prophecy te uvijek magično osjećajna balada Watching Over Me, uz koju se svatko lako sjeti svojih dragih kojih više nema. Momci ovaj put svoj set nisu završili klasičnom himnom Iced Earth, nego su morali udovoljiti zahtjevima nezasitne publike, koja je htjela još. I za kraj smo dobili još sjajni My Own Savior! U distopijskom društvu Iced Earth tako nema kontrole Big Brothera, nema totalitarne represije, nema ispiranja mozga, nema ovisnosti o tehnologiji i nema osjećaja da je ljudski život vrijedan samo onoliko koliko mu to prizna distopijska vlast. Ne! U državi Iced Earth važni su samo pilajući rifovi, fenomenalni i nezaboravni refreni te topovska ritam sekcija! Nezaboravan kraj četvrtkova dana, iako su uslijedili još Legion of the Damned i Shining.
Setlista
SOLSTAFIR:
1. Ljos i Stormi
2. Svartir Sandar
3. Fjara
4. Goddess of the Ages
ANAAL NATHRAKH:
1. Drug-Fucking Abomination
2. The Blood-Dimmed Tide
3. In the Constellation of the Black Widow
4. In Coelo Quies, Tout Finis Ici Bas
5. Of Fire, and Fucking Pigs
6. More of Fire Than Blood
7. The Lucifer Effect
8. Todos Somos Humanos
9. Between Shit And Piss We Are Born
10. Volenti Non Fit Iniuria
11. The Destroying Angel
12. Forging Towards the Sunset
IHSAHN:
1. On the Shores
2. Arrival
3. The Paranoid
4. Frozen Lakes On Mars
5. The Barren Lands
6. A Grave Inversed
7. The Grave
ANNIHILATOR:
1. King of the Kill
2. Clown Parade
3. No Way Out
4. Set the World On Fire
5. W.T.Y.D.
5. The Fun Palace
6. Alison Hell
HYPOCRISY:
1. End of Disclosure
2. Tales of Thy Spineless
3. Fractured Millennium
4. Left to Rot
5. The Eye
6. Fire In the Sky
7. Necronomicon
8. 44 Double Zero
9. Elastic Inverted Visions
10. Warpath
— bis —
11. The Gathering/Roswell 47
12. Adjusting the Sun
13. Eraser
ENSLAVED:
1. Riitiir
2. Ruun
3. The Watcher
4. Roots of the Mountain
5. Thoughts Like Hammers
6. Convoys to Nothingness
7. As Fire Swept Clean the Earth
8. Allfaðr Oðinn
ICED EARTH:
1. Dystopia
2. Dark Saga
3. Pure Evil
4. Burning Times
5. I Died For You
6. V
7. A Question of Heaven
8. Dracula
9. Prophecy
10. Anthem
— bis 1 —
11. Boiling Point
12. Watching Over Me
13. Iced Earth
— bis 2 —
14. My Own Savior
Galerija fotografija
