Kvalitetan »kanadski indie rock« kao nadopuna sedmom Trnfestu (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: KUD France Prešeren, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 24.08.2013
Broj posjetitelja: 200 – 300
Cijena ulaznice: besplatan ulaz

Kod indie rocka uvijek sam oprezan, jer je u moru imena puno blefera, šarlatana i mlakih dobavljača ni po čemu potresnih zvukova. Kad je riječ o našem podalpskom svijetu, uz razne hipsterske eksperimente bez prave esencije želja za dubljim kopanjem tako često prerano sama od sebe otpadne, a tom receptu samouništenja u mom je spektralnom zahvatu takve glazbe više nego uspješno izmaknula postava koja je do nedavno bila samo projekt jedne jedine osobe, ali koja zna gledati i izvan granica naše preuske i ograničene domovine. Mislim naravno na ljubljansku (preciznije srednjoslovensku) indie senzaciju The Toronto Drug Bust, kod koje je prvi povod za dublje kopanje bila preporuka moje astralne polovice, moje srčane dame, koja me je nakon inicijacije u svijet izvanrednih Moonlight Sky upoznala i s nadarenim svestranim mladićem Izakom Koširom. Potonji je bio i prvi pjevač benda Moonlight Sky, a kako znam da ti ne računaju ni na što osim na kvalitetu i ne priznaju polovičnost, znao sam da ni udubljivanje u 2010. izdani albumčić Enfant Terrible neće biti gubljenje vremena. Empirijsko eksperimentalno slušanje pokazalo se uspješnim, ali kod benda sam propustio nešto više – paletu boja kvalitetnih članova koji bi mogli odražavati još ponešto više od ambicija i želje za dokazivanjem samo jednog čovjeka, a nedavno je željeni nastavak priče pokrenula vijest da su The Toronto Drug Bust sada pravi punokrvni sastav, a snovi jednog čovjeka postali su snovi i prilika za nadogradnju glazbene lepeze, ovaj put uz pomoć kolektivne svijesti petero talentiranih mladih ljudi. Koncerti u inozemstvu odjeknuli su čak i više od šetnji po domaćim pozornicama, jesu li hvalospjevi doista utemeljeni, odlučio sam provjeriti vlastitim ušima na ovogodišnjem, ovaj put navodno stvarno posljednjem Trnfestu.

Pred KUD France Prešeren krenuo sam usprkos olovnosivim oblacima koji su obećavali depresivnu večer okrunjenu pako, ali sam tihe prijetnje vremenskih nepogoda namjerno previdio i okupirao prve redove ispred pozornice na kojoj su čekali retro bubnjevi, retro pojačala i, u društvu mladeži sklone retro izgledu, čekao sam koncertno otkrovenje ovogodišnjeg Trnfesta. Malo prije devet na pozornicu staju nasmiješeni nositelj Fenderova potpisnog zvuka Vid Polončič Ruparčič, koji se naoružava Telecasterom i staje pred zvučnik svog Fenderova Twin Reverba. S druge ga strane dopunjuje dugokosi ljubitelj Stratocastera kombiniranih s Marshallovim lampama Tamir Gostiša. Uz njih staje Nejc Kržič alias Nietzsche, naoružan ružičastim jazz basom, a za srebrni bubnjarski set sjeda Dorian Granda. Posljednji na pozornicu dolazi niskorasli pjevač prepoznatljiva glasa, Izak Košir. »Trnfest – ovaj put navodno posljednji put? Šteta! Ali hajde da počnemo!« bila je putnica za skok u nepoznato. Otvaraju salve komada Kids, koji su u originalu napisali novodobni nositelji psihodeličnog odklopa malo novijeg datuma, Amerikanci MGMT. The Toronto Drug Bust zvuče od prvog akorda obiju plesno nabijenih indie rock gitara puno i suvereno, kao da su taj pjevni hit o odrastanju i mladenačkim strahovima napisali sami. Poluzatvorene oči mladog pjevača svjedoče da rezervi nema i neće ih biti, a uravnoteženim plesom svih elemenata potvrđuje se prvi dio glasina, da su momci doista predani potpunoj kvaliteti i sočnoj igri možda isprva naizgled stereotipnih elemenata, koji ispod ruku ovaj put slovenske soldateske ispadaju sve prije nego šarlatanski ili glupi. Ples u prvim borbenim linijama i zgodne djevojčice mlađe od dvadeset godina bliže su pozornici privukli i skeptike, koji su, opremljeni crnim majicama robusnijih bendova, odlučili provjeriti što je to tako magnetično na samoj pozornici.

Nastavljaju s vlastitim parom akorada i magije, skladbom Gimme Your Love, a mladi petorac nastavlja s drskijom mešavinom Iggyja Popa, White Stripesa i Rolling Stonesa u istom paketu. Ljubav prema starodobnim nositeljima prljavijeg britanskog vala bluesovske rock metrike, prema starcima s pedigreom ekscesivne drske ljepote, jednostavnosti i čistokrvnog rocka, prema Rolling Stonesima, izbija iz svakog akorda, a ujedno i iz samog imena benda, koje asocira na više od 30 godina staru priču o uhićenju nepopravljivog enfant terriblea rocka Keitha Richardsa u Torontu zbog »apsurdno teških 22 grama heroina«. Karizmatično držanje mladog Izaka odražava činjenicu da momak zna zbog čega je na pozornici, a ujedno zna i kako se stvari poslužuju – barem što se tiče suverenog pjevanja i nastupa. Pozornički koketiranje s mikrofonom popraćeno je skokovima, senzualno podignutim nogama i samopouzdanjem svih članova dobro uigranog sastava, a malo manje imponira i impresionira možda pretjerano razvučeno obraćanje publici s ponovno postavljenim pitanjima poput: »Se imate fajn? Je blo dobro? Trnfest pa letos baje zadnjič, ne?«. »Talk less, play more!« mantram si u mislima, a ujedno željno iščekujem nastavak. Starinski popoidni Rated B1 zasije u publiku novo sjeme pozitive, a na trenutke prešibak Koširov vokal lijepo nadopunjuje visoki falset nestašnog Vida, koji je u igri pozorničkih uloga očito uživao. Malo više opuštenosti i zabave nedostajalo mi je na desnoj strani pozornice, gdje su si pomalo napeti Nietzsche i u početku naizgled prilično rezervirani Tamir vrlo puritanski odmjerili ono nekoliko pedalja pozornice. Rezerva u kretanju, da ne bude zabune, nikako se nije osjećala u zvučnoj slici koja je dominirala susjedstvom oko čarobne trnovske crkve. Oštra verzija hita Arctic Monkeys Teddy Picker svjedoči da je na repertoaru mladog ljubljanskog sastava još ponešto više od skupa izlizanih hitova i albumčića koji služe samo za dokazivanje pravovjerne usklađenosti s općeprihvaćenim i hvaljenim strujama s Radia Express ili sličnih silosa dobro kompostirane sladunjave glazbe, ljepljive na Facebooku, za onih nekoliko trenutaka kad vam jednostavno treba mast. Cinizma ima podosta ispod površine, a ujedno i potentnije muzikalnosti nego što ste kod istorodnih glazbenika inače navikli, ali ipak se tijekom cijelog koncerta nekako nisam mogao otresti osjećaja da u inače dotjeranom pozorničkom nastupu ima više namještenosti, ucenosti svih pokreta i koreografski usklađenih šetnji po pozornici nego opuštenosti i prirodnosti zbog kojih bi doživljaj bio još autentičniji. Nadalje, tu je prilično velik, zapravo lavovski dio obrada, na kojem konkretan glazbeni zalogaj ipak funkcionira. Nakon arktički prozeblog popa uslijedila je šetnja glavnom ulicom prije spomenutih Rolling Stonesa, a umjesto raskravijeg glasa kojim na albumu Exile On Main Street tako moćno pjeva Mick, Izakova je interpretacija skladbe Ventilator Blues doduše udarna, ali mekana i, na žalost, manje drska od izvornika. Ipak, ispod jednostavne, od svih nepotrebnih ukrašavanja očišćene, dobro polirane površine još se uvijek osjeća prava duša konkretne rockerske buntovnosti, a uz živo, vitalno i dinamično ritmičko srce glazbe, uz slušanje su zapravo ispunjeni svi standardi kvalitete zbog kojih noga sama kreće tupkati, a kojima se nedugo zatim lako pridružuje i nesvjesni ples cijelog tijela. Zatim je uslijedio malo opsežniji odjeljak samoniklih, autohtonih napjeva Toronto Drug Busta, koji je otvorio baladno otužni Emerald Green, koji se rezonantnom, predvidljivom, ali ništa manje dopadljivom konturom posvećuje temi nesretne tinejdžerske ljubavi, a uz krasan plač obiju sočnih gitara dobiva priličnu dubinu i dašak nekog Jacka Blacka iz izvrsnih White Stripesa, nakon kratkog umirujućeg interludija slijedi malo raskravija i pojačana inačica, skladba Cigar Superstar, kojom TDB dokazuju da su u ovih nekoliko godina izrasli u vrlo konkretan i organski povezan bend, koji čini pet zasebnih individua s jednim središnjim živčanim sustavom, umom i srcem. Nakon izleta u gotovo neilyoungovske vode slijedi još jasan dokaz da u njima ima još nekoliko potentnijih sjemenki. The Best Of Me prokleto je dosljedna posudba akorada velikonoge mame Big Foot Mama i njihove skladbe Nova pravila, najprije pomislim, ali usprkos svim asocijacijama cjelina pomalo suzdržane erupcije hormona i esencijalnog indie rocka izvedena je korektno. Puno radije se kladim na izravnije udarne ekstrakte poput kompaktne skladbe If You Were Mine, u koju se čovjek doista zaljubi već na prvo slušanje, jer u pojednostavljenoj čaroliji obećanja potpune tjelesnosti ima upravo pravu dozu tamnoće i zlokobne nedorečenosti, a u uši vam se stalno ulijevaju valovi dobro zamišljenih distorziranih valova, suspensa i nadprosječne kvalitete. Kvalitetan zvučni kolaž momci zatim ukrašavaju novotarijom koja, nadam se, obećava novi album. Doggy Style je potentan konglomerat starodobne ljepote i nekomplicirane filozofije prepuštanja pozivu srca, a zaključna točka je šlag na torti sastava Cream, krik za dodirom duga ljubavi s rifovima skladbe Sunshine Of Your Love. Plagijatorstvo ili samo dobronamjerna posudba, možda će se upitati netko od potkovanijih slušatelja, koji su među ostalim pratili i oštar pisani obračun mladog Košira sa svim podalpskim posuđivačima i plagijatorima. Ja se toga ovaj put svjesno odričem i radije slušam dobro dotjeranu obradu Franz Ferdinanda i njihova već pomalo prastarog hita iz 2004., udarne skladbice Take Me Out, a završni dio redovnog dijela koncerta momci okrunjuju upravo prikladno nazvanom skladbom Death Of Romance, nakon koje slijede, zbog prerana odlaska s pozornice, na želju i naredbu organizatora još dva kaznena produžetka, a prije toga i zajednička čestitka te rođendanska pjesma publike za mladog pjevača, koji je upravo na dan trnfestovskog nastupa slavio rođendan. Nakon malo humornog umetka s odigranim prijetnjama mladom Vidu, koji je publici otkrio tajnu Izakova starenja i pomicanja kazaljki na satu života za godinu dana naprijed, uslijedio je i glazbeni nastavak cjeline. Najprije iz zvučnika zapuhne solidna inačica skladbe Tighten Up, koju su skrivili najprije The Black Keys, a nakon poziva i dokaza doista velike težnje za ponovnim gravitiranjem prema ljubavi, invazivni i ispod kože potpuno uvedeni indie rock vlak bezbrižnog užitka i srčanosti zaustavlja se posvetom svim kicošima, dandyjima i ljubiteljima lijepog, skladbom The Dandy Song.

Lijepo zaključena cjelina dinamičnih preokreta i dovršene indie rock predstave svakako zaslužuje potpuno iskrenu pohvalu. Za ovaj put viđenu predstavu svakako zaslužuju iskren pljesak i pohvalu. Bravo, momci! Prešili ste moja visoko postavljena očekivanja i uvjerili me da su čuda moguća i u indie rock vodama na slovenski način. Sastav funkcionira, barem zvučno, cjelovito i dobro povezano, a organsku harmoničnost kolektiva, nadam se, uskoro čujemo inkapsuliranu i u nekom kvalitetnom nastavku i nadogradnji studijskog prvijenca. Toronto Drug Bust kvalitetan su izvozni proizvod, jer s ništa slovenskim izgovorom anglosaksonskih, proamerički nastrojenih uživancijskih tekstova obećavaju da će slovenski val indie opčinjavanja, s laganim zakašnjenjem, pljusnuti preko granica naše preuske i previše hermetički zatvorene domovine. Glazba je kvalitetna, a pozornička predstava gimnastike, podizanja nogu i šetnji slijeva nadesno, uključujući i zamišljena penjanja na zvučne kutije, traži malo manje opterećivanja izgledom i stvarno prepuštanje spontanijim impulsima koje u čovjeku može pokrenuti sama glazba (ili pak ne). Dorade bi bilo potrebno i u dijalogu prvog čovjeka benda s publikom, jer je interakcije bilo prilično, ali je bila naivna, ne u suzvučju s glazbenom materijom, a površinsko opipavanje pulsa publike ja bih svakako radije zamijenio s štipaljkom više tajanstvenosti koja je kao magnet privlačila kod imena poput White Stripes i sličnih kvalitetnih ekscentrika novodobnog kvalitetnog rocka. Manje je više, a svakako se nadam da će momci i dalje ostati na dobrom putu kvalitetne glazbe. Toga, naime, nikad nije previše.