Izvođač: Dalaj Eegol (ex Alien)
Izdavač: Celinka
Izdanje: 2013
Trajanje: 68:02
Ocjena: 2.8/5
Bio je raper, prije toga je ostavio trag na sceni s funky rockerskom oštrinom sastava Heavy Less Wanted, a sad, nakon 40. godine života, vrijeme je za nešto novo, pretpostavljam? Dalaj Eegol, Ali En, rođen 1973. u Kranju, obitelji i prijateljima poznat pod imenom Ali Džafić, čovjek je kojeg unatoč brojnim inkarnacijama i umjetničkim ekspresijama teško cjelovito doživljavam kao jednu jedinu osobu. Oduvijek sam sumnjao da ljudi koji su u stanju istovremeno iz sebe iscijediti visoke glazbene standarde, baviti se ilustriranjem, multimedijskim radom, spiritualizmom, a uz novodobnu mirniju provokativnu duhovnost, koja izaziva uskogrudne i ograničene zagovornike isključivo klerikalnog dijela našeg Govejeg dola, ne mogu biti inkapsulirani u samo jednoj osobi. Dobro, isti čovjek ovaj put ima više imena i naziva, a za kvalitetno održavanje umjetničke distance te radi izbjegavanja tužbi onih koje je moguće vrlo lijepo izbaciti iz ravnoteže samo time da im dokažeš veću čvrstinu vlastite kralježnice, malo shizofrenije vjerojatno je bila nužna za ostvarenje svih visoko postavljenih ciljeva. Da ne bude zabune – talentiranog shizofrenika kojeg predstavljam ovaj put osobno cijenim, jer mi je ploča Leva Scena, odslušana 1994., bila nešto tako izvorno oštro, empirijski dokaz da je slovenski jezik jednako oštar za obračun s benignom besmislicom svemira, svi samoproglašeni glazbeni junaci pa su se pokazali svijetu kao potpuni lažni ljevičari, a Ali En je na fenomenalan način iz sebe iscijedio ploču zbog koje mi je rap zapravo postao i slušljiv i drag, a Slovenija se doista može pohvaliti jednim od prvih albuma s pravom raperskom potencom. To je doduše prošlost, a 2013. gospodin Okrugli ocean (Dalaj na mongolskom znači ocean, Eegol krug) već je bio prilično zaboravljen. Albumi Smetana za prijatelje, spiritualno-elektronski eksperiment ploče Red’a’red i povratnički raperski krah albuma D’Rap otišli su u zaborav brže od lanjskog snijega, pa sam na nekadašnjeg enfant terriblea bez dlake na jeziku nekako zaboravio, sve dok mi u ruke nije stigla ploča Recycleman.
Prvo da dam neku opću površnu ocjenu ploče Recycleman, koja se kiti jamajčansko-rastafarijanskim bojama – album je produkcijski izuzetno izbrušen, a ležerni, srednjostrujaški univerzalni funky raperski izlet u sigurnije vode ne odriče se posve svih predikata i atributa prošlosti, a umjesto produhovljenog i ne uvijek shvaćenog Dalaja ispod dobro izbrušene površine češće proviri duh pokopanog Ali Ena. Recikliranje već provjerenih recepata proizvod Recycleman ne skriva ni imenom, ali iako me upozoravaju da više puta podgrijana juha od gljiva može naškoditi želucu, ja sam se nadao nečem kvalitetnom poput variva, gulaša ili pasulja, jer ta jela i nakon višestrukog podgrijavanja i reciklaže ispadnu čak i ukusnija. Budući da su funk i rap kod glavnog krivca za ovu dozu doduše svježeg plesnog groovea bili na tapeti još prije pola stoljeća, čovjek se uvijek pita može li ploča biti tako oštra, potentna, čvrsta i izravna kao što je bila Leva Scena, ili je riječ o očajničkom pokušaju oživljavanja slavnog kadavra prošlosti, jer naravno da je sasvim fino da te nakon studijskog garanja po leđima potapše još tko od kritičara, izdavača, radijskih voditelja, a da ti hvalu ne serviraju samo prijatelji koji kritiku preskoče da te ne bi uvrijedili? Da ne bude zabune – album Recycleman definitivno je vrlo slušljiv proizvod, izlet kroz Balkanom, seksom i sentimentalnošću proživljene prošlosti začinjen maštoviti svijet internacionalnog kranjskog čudesnog dječaka, koji je u međuvremenu osijedio i odrastao, a već od početka se odriče političke note i isticanja bilo čega drugog osim plesne dopadljivosti. Opa Opa je balkanski ekvivalent latino ritmovima chicano rapa, umjesto zveckanja puškama, zbog bijesa i ogorčenosti očekivano škripanje zubima ovaj je put uvod prilično mekan i uživalački bezopasan. Cekini padajo z neba je prvi potencijalni hit, koji si ovaj put za središnju materiju obrade uzima zlatni sjaj novčića, a lijep tok riječi Dalajevog pogleda na monetarne zakone i gravitacijsko privlačenje recesije ne opterećuje ni zvukom ni nekom soknatijom verbalizacijom.
Njome se pokušava okititi fukotožni, pa čak i pedagoški poučni komad Kako nataknt kondom, kojim te Dalaj poučava o spolnim bolestima i nevoljama. Super, jer mladež danas ne čita tekstove i upute za vlastitu sigurnost, a glazbu bi znala poslušati, zar ne? Svejedno me komad nekako ne dira, jer sam na ploči očekivao puno više šuša i oštrine, s kojom mi se Eli Enov prvijenac duboko urezao u dušu. Balkanijada se zatim nastavlja stilom obrade kukaste navade komaraca skladbom Koomaraci, bilateralni skok s južne strane granice i na nju jezično lijepo funkcionira, a glavna potenca komada je u tribal fuziji ritma i ciganske svirke, s kojom su svoj dio idejne podloge nedvojbeno ostavili i Beats Antique. Verbalni proljev na račun prehrambenih navika krvopija teče bez zapinjanja i naprezanja, a ja radije nego značenju doduše humorne priče dajem naglasak samoj ritmici riječi, koja lijepo vuče raspoloženje dalje, začudo pa vas do sada još nije uhvatilo da biste zbog mučenja ploče prerano prekinuli. Smatram da s odrastanjem i prelaskom u krizu srednjih godina kod muškaraca dolazi i do omekšavanja tvrdog komada mesa, kojim se u prošlosti bilo moguće znatno bolje poslužiti potrebama i vlastitog libida i očekivanjima predstavnica nježnijeg spola. Budući da bi bilo malo nezanimljivo ili čak ekshibicionistički da je Dalaj ovaj put brbljao o svojim posteljnim doživljajima iz vremena bračnog jarma u kojem je sada, puno je bolje bilo vratiti se vremeplovom u razdoblje rane mladosti, kad su snovi bili glavno vodilo života, uz zlatno doba MTV-ja, kipuće hormone i želju za gubitkom nevinosti, a muškarac koji je tako postao i legenda hvali se svim svojim postignućima, viđenjima, doživljajima – ni malo skroman ili išta profinjeniji, pomislim, a svakako Turbo Trdi ispunjava sve kriterije reciklaže na spomenutoj ploči.
Dalaj je posljednjih nekoliko godina svoj novi dom sa suprugom potražio u Indiji, a miris opojnih tvari hinduističkih hramova, politeističkog svemira kastinski raslojenog svijeta, gdje je svima zajednička ljubav prema bollywoodu, ritmici i plesu, u ploču upliće skladba Jamiya. Elektro miks Orijenta i Zapada, a Dalaj se ponovnim ponavljajućim tangom uvodnog brbljanja skladbe Start, da ga ne zaboravite, još jednom predstavlja. Za pomicanje kazaljki sata u zlatno doba nogometa pobrinula se skladba Slovenia dala je gol, a ekstatičnost s trećom za mnoge najvažnijom stvari na svijetu (ako su prve dvije hrana i piće) me nekako ne dira najviše. Vjerojatno i zato što mi je za komad okrugle kože prokleto »dolje visi«, pomislim, a atari metrika i sočan pridah osamdesetih Recycleman lijepo ponavlja i upuhuje u vaše uši s odlučnom odlučnošću. Nedavno sam uspio pogledati Velikog Gatsbyja, a u novoj verziji mi je u lijepom sjećanju ostala prije svega hiper eksplozivna mješavina elektronike, ritma i starih melodija, koje su podsjetile gotovo na zlatno doba charlestona, a nešto slično uspijeva stvoriti i skladba Skateboarding. Retrospekcija je središnja nit reciklaže, a Dalaj Eegol je majstor vraćanja u zlatno doba – barem što se zvuka tiče, a sadržajno bi, vjerujem, svakom dobu, vremenu i kontekstu davao svoj vlastiti sadržaj i metafore. Peace je anglo-talijansko-frankofilski žgoleći smooth jazz lounge trip, nakon kojeg se Dalaj odlučuje u priču, ne znam kako, uplesti još i ultramaratonskog cvičkara, kojemu se smijala cijela Slovenija, a ipak mu je uspjelo postići i nadmašiti sve ono što nikome prije njega nije uspjelo. Martin Strel (Water Funk) ne zna bi li bio poklon junaštvu vrlog Dolenjca ili bi ga radije ismijao do kraja samim popisom njegovih dostignuća. Banalno je da trebam dokazivanje vlastite veličine samo uspjesima i postignućima ljudi koji se usude posegnuti za snovima, a ako im nešto ne uspije, na njih prokleto brzo zaboravimo. Upravo se protiv zaborava ovaj put bori Dalaj. Lounge trip nastavlja skladba Luka Piran, a Dalaj, kao da je potpuno pao u Morcheeba groove, plete novi niz rima, ovaj put posvećen nadarenom basistu Luki Ličenu (ne znam doduše misli li Dalaj na basista sastava Istranbul ili nekoga drugog).
Red Hot Chili Rappers je, što se tiče lucidnosti, ipak jasniji i izravniji, anglofilski trenutak klanjanja novodobnoj kulturi, a ne daje toliko začinjenosti koliko bi se od crvenog paklenog predstavnika paprika očekivalo, prazno brbljanje na prvu loptu pak, osim ritmom, ne pogađa u sam centar srca, zbog kojeg bi mogao napredovati stihovima hvale. Language Shit je, slično prethodniku, ritmičko punilo, razgraničavajući most između sadržaja i izlaska u prazninu, ništa, vakuum misli, a budući da je nekako potrebno popuniti vrijeme i produljiti minutažu ploče, ovakva su punila bila posve očekivana. Ni instrumentalni završetak skladbama Slovenia dala je gol i Turbo Trdi ne daje neku smislenu točku na i, a ploča retrospektivnih sentimenata iscuri u prilično mlak završetak. Posudit ću misao jednog od potentnijih i sadržajno punijih brzoriječih rimera u Sloveniji – novomeškog oratora par excellence N’Toka. Kao što je jednom rekao u jednom intervjuu, nekoć davno raperska, hip hop scena bila je puno bogatija i brojnija. Svi su nosili preširoke hlače, kape s vizirom i oko vrata vješali debele lance od zlatnih karika da bi »bili in«. MC-ja tada nije manjkalo, a gotovo svi su dobili svoje dvije minute slave i pažnje, kad iznenada je došlo do brzog preokreta, tijekom kojeg su svi mladići i djevojke skinuli svoje uniforme i prešli na nešto trenutno aktualno. Raperi i MC-jevi pa su, u želji da pod njihovom pozornicom uopće tko bude, prešli na mlake srednjostrujaške, radijskim valovima dopadljive gluposti, koje nemaju s esencijom rapa i kvalitetne oštrojezične kritike ništa zajedničko. Od takvih se distancira N’Toko i ostaje vjeran undergroundu, tematski sočnom rapu s jajima, a neki drugi su sa svog čeličnog puta namjerno skrenuli, a na njega se ne znaju posve suvereno vratiti. Među takvima je i Dalaj, koji je doduše sposoban stvoriti dobro producirani album, kojem pak upravo jaja prilično nedostaju. Recycleman je tako samo još jedan pokušaj ugađanja i dopadljivosti, a osim nekoliko svijetlih glazbenih trenutaka na albumu je malo temelja na kojima bi se moglo ponovno graditi priču o uspjehu, koju je Leva Scena uspijevala održavati toliko dugo. Nekako, ako smijem biti malo sarkastičan, sve mi se više čini da je na prije tako omraženu i kritiziranu scenu promjenama vlastitog identiteta, poruke, smisla i poslanja nesvjesno prešao i sam Dalaj, a nažalost je zbog toga ostalo bore malo kredibiliteta, zbog kojeg je nekoć davno Ali En imao za tadašnju mliječnozubu mladež tako veliko značenje. Reciklaža već slušanog i viđenog je dakle samo komercijalni pokušaj, eksperiment, zbog kojeg se Dalaju ne treba stidjeti, svejedno pak imam osjećaj da bi na nešto takvo Ali En 1994. masno, kvalitetno i prije svega kritički pljunuo. Riječ je dakle o stvari vremenske distance, ukusa i osobnih preferencija, a o vrijednosti reciklaže radije bih govorio za deset godina, ako Recycleman taj test vremena, naravno, preživi.
Postava
Dalaj Eegol – vokali, aranžmani
SURAĐUJUĆI VOKALISTI:
Lara Baruca
Amela Agič
Asiana Jurca Avci
Vlki Beko
Luka Ličen
Vasko Vidmar
Martin Belac
Martin Bjelič Beltek
Produkcija
Boštjan Perovšek, Luka Ličen, Martin Belac Belko, Vasko Vidmar, Tadej TadiMan Tratnik, Peter Penko, Torul Torulsson,, Borut Čelik, M’siou Rigolitch, Anže Igličar, Žiga Koritnik
Popis skladbi
1. Start
2. Opa Opa
3. Cekini padajo z neba
4. Kako nataknt kondom
5. Koomarci
6. Turbo trdi
7. Jamiya
8. Slovenia dala je gol
9. Skateboarding
10. Peace
11. Martin Strel (Water Funk)
12. Luka Piran
13. Red Hot Chili Rappers
14. Language Shit
15. Give Me What I Want
16. Slovenia dala je gol (instrumental)
17. Turbo trdi (instrumental)
