mjesto: Beč / Gasometer / Austrija
kada: 14.02.2018
Nema šanse! Kad god Steven Wilson krene na turneju, nekako se podrazumijeva da ga treba barem jednom uhvatiti uživo! Steven je izniman glazbenik, usavršen u svakom pogledu, a njegovo glazbeno vizionarstvo ne poznaje nikakva ograničenja. Tom čovjeku posebno predstavljanje više ne treba, a svojim djelovanjem prevažna je karika na suvremenoj glazbenoj sceni jer iznimno autentično održava vezu suvremenih glazbenih spoznaja u rocku s elementarnošću i izvornošću progresivnog rocka sedamdesetih. Kad dođeš na Wilsonov koncert, to je naprosto zapanjujući susret sa svojevrsnim miksom glazbenih žanrova iz ere sedamdesetih i osamdesetih, implantacijom dosega pop glazbe unutar obaju spomenutih desetljeća te transformacijom svega toga u sadašnjost. Wilson je u stvaralačkom smislu umjetnik koji predstavlja svojevrsni spojni most starog i novog, a pritom je s plemenitom prefinjenošću u vlastitom artizmu postigao i izrazitu glazbenu eklektičnost. Wilson se neprestano razvija, a njegov artizam je naravno ujedno duboko povezan s ostavštinom Porcupine Tree i zapravo je njegova evolucijska nadogradnja. To je naravno logično. No logično je i to da su Porcupine Tree »pokopani« upravo zato što je ime Steven Wilson s vremenom preraslo glazbeni opus te iznimno cijenjene skupine, pa se Wilson odlučio krenuti samostalnim glazbenim putem i umiroviti Porcupine Tree. Jednostavno. Tako mu je naime još bolje. Općenito u komercijalno-tržišnom smislu
Dosta uvoda. Već četvrt sata iza sedam navečer, dok se bečki Gasometer tek počeo puniti, na pozornici je stajao David Kollar, slovački glazbeni »one man band« čudak, koji je svojim glazbenim avanturizmom osobno fascinirao Wilsona pa ga je on pozvao na svoju aktualnu koncertnu turneju. David je klasično obrazovan gitarist, a ujedno i veliki protagonist jazza. Njegov umjetnički doseg na pladnju servira profinjenu fuziju glazbenih svjetova, iz koje možeš zaključiti samo to da je čovjek sa svojom slojevitom izbrušenošću i neopterećenošću inovativan mladi glazbeni um nove generacije. Na pozornici su ga pratili Appleov prijenosnik, gudalo za violinu i gitara. Kombinacija »soundscapes« plovidbe i uporabe gitarističkog jezika koji se ne zaustavlja u aksiomu glazbenog eksperimenta. Raspoloženjski koliko god treba. U fraziranju teško odredivo, radije fragmentirano i opušteno, a istodobno provokativno i posebno. Nešto za glazbene sladokusce koji znaju pronaći i ekspresivnu glazbenu vezu između Kollara i Wilsona, kao što ju je osjetio i sam Wilson, jer se Kollar kao posebni gost pojavljuje i na Wilsonovu aktualnom studijskom albumu »To the Bone«. Čovjek koji je u prošlosti surađivao i na turneji s Patom Mastelottom (King Crimson) ima u džepu već nekoliko albuma i kilometraže, a na ovom je koncertu prije svega iskoristio priliku da publici predstavi aktualni, to jest najnoviji »Notes From the Underground«, koji je izašao prošle godine.
Posjet Wilsonovu koncertu u Trstu u travnju 2016. djeluje kao da je bio tek jučer. Tada je Steven Wilson sa svojom ekipom predstavljao album »Hand. Cannot. Erase« i EP »4 ½«, a prošlog svibnja već je na svijet donio novi studijski album »To The Bone«, koji u izražajnom smislu slušatelju među svim njegovim albumima nudi najveću mjeru glazbene pristupačnosti. U tom smislu do određene mjere predstavlja i Wilsonov osobni »hommage« pop rocku osamdesetih. Ako smijem radi objašnjenja malo premotati koncert unaprijed, u drugoj polovici koncerta Wilson se obratio publici prije skladbe Permanating te rekao da je na novom albumu riječ o pomaku prema najslušljivijem dijelu njegove evolucije, to jest da je to uhu vjerojatno do danas najpristupačnije. Wilson je to objasnio rekavši da je zadnjih godina slušao puno glazbe čija je ljubiteljica njegova majka. A to su skupine Abba, Electric Light Orchestra, Bee Gees, The Beatles, Marvin Gaye (u vezi s Gayeom Wilson je objasnio i što je to falsetto vokal te zašto je u Permanating namjerno upotrijebio takav vokalni pristup). Wilson je usto istaknuo da je pop nekoć bio izvrstan, da je u zadnje vrijeme puno slušao Princea, Davida Bowiea, Tears For Fears, pa i Kaja Goo Goo, pri čemu se okrenuo prema Beggsu, a publika je na tu gestu eruptirala od oduševljenja. Tako je čovjek još dodao da to što nudi njegova nova autorska skladba Permanating nema baš nikakve veze s onim što nude Justin Bieberi i njima slični, to jest današnja pop glazba. Time je ponovno podigao Gasometer na noge i požnjeo novi lavinski pljesak publike. Wilson je tijekom godina postao izbrušen govornik i nekoliko je stanki iskoristio za dulje obraćanje publici, u kojima nije izostala ni zarazna doza crnog humora, kakav može proizvesti samo Britanac Wilsonova kova. Iskričavosti, duhovite pronicljivosti, karizme i zaraznosti Wilsonu nikako ne ponestaje.
Bosonogi genije sa svojom je ekipom ponovno zapanjio i u Beču. Na pozornici je najveća zagonetka bio novi gitarist Alex Hutchings, koji je u glazbenom svemiru relativno nepoznato ime. No ni Craig Blundell nije poznat i mnogi su prije toga nevjerično natuknuli kako Hutchings nije Govan niti Kilminster, kao ni Blundell nije ni Minnemann ni Harrison, ali eto. Obojica glazbenika su izvanredna i u onome što zahtijeva scenska prisutnost Wilsonove autorske glazbe, kao i glazbe skupine Porcupine Tree, više su nego dostojna zamjena svojih slavnih prethodnika koji su se okušali u dosadašnjim Wilsonovim postavama. Hutchings je već na samom početku isporučio pravi Floydovski zvuk, a tijekom koncerta posve uvjerio finom mekoćom eteričnog zvuka, čak i uknjižbom nekih »Hackett-izama«, kao i podivljalo brzim solo eskapadama, gdje je to nalagala struktura pojedinih skladbi (npr. Vermillioncore, Detonation ili Song Of I). Istim dahom je Blundell s druge strane zapanjio nekim izvanrednim bubnjarskim prijelazima kojima je izazivao samu kompaktnost skladbi, jer bi dodatnim jazzističkim perverzijama lomljenja ritmova mogao posve srušiti njihovu strukturu. Pa se u tome uvijek u pravom trenutku majstorski vratio u vodeće ritmičko ovjesište. Time je potvrdio da je riječ o jednom od najvrućih bubnjarskih virtuoza na planetu u ovom trenutku i pomno čuvanoj glazbenoj tajni. Basist Nicholas Beggs i američki klavijaturist Adam Holzman već su veterani Wilsonove ekipe i ostaju velike glazbene figure. Beggs je samo u Arriving Somewhere But Not Here, dakle tijekom jedne jedine skladbe, zamijenio tri različite bas-gitare te ponovno zapanjio profinjeno čulnim zvukom koji je generirao na pozornici. Uporaba Chapman Sticka bila je pritom samo jedna od njegovih očekivanih i standardnih obveza.
Wilson je bio izuzetno dobre volje i teatralno raspoložen! Cijelo vrijeme u ulozi glavnog pilota i zapovjednika. Tijekom koncerta čovjek je neprestano šetkao od glazbenika do glazbenika i »budno provjeravao« njegov rad. Nije izostao ni njegov zaštitni znak puhanja u unaprijed začešljanu kosu, koja mu na njegovoj »paževskoj« frizuri obavezno seže preko očiju, nosa i usta, kao ni izrazito posebna gestikulacija koja ga prati još od vremena Porcupine Tree. Čovjek je ponovno baratao paletom najrazličnijih gitara te se naravno suočavao i s vodećim soliranjem. Nekoliko puta sjeo je za melotron, koji je ovaj put bio pozicioniran u pozadini scenske kulise. Vokal mu izvrsno služi i djeluje kameleonski, evocira kroz proživljenu vokalnu izvedbu refleksiju iznimno autentičnih emocija i strasti. U vokalima su Wilsona s jasno obojenim kontrastima cijelo vrijeme izvrsno nadopunjavali Hutchings i Beggs, što je produbljivalo raspoloženjsku dramu i grabežljivost samih točaka. Vokal pjevačice Ninet Tayeb bila je jedna od rijetkih stvari za koje je Wilson morao upotrijebiti zvučnu matricu. Zvuk k’o iz kutijice. Besprijekoran. Kao i izvedba.
Repertoar odlično raspoređen. Prvi dio trajao je sat vremena. U njemu je Wilson na veliko predstavljao novi studijski album »To The Bone«, ubacio u njega i tri skladbe prethodnika »Hand. Cannot. Erase« te izveo »In Absentia« klasiku skupine Porcupine Tree The Creator Has a Mastertape (»….koji je zaboravio u autu….«). Dakle petnaest minuta stanke, a zatim skok u drugi, još dulji dio, koji nas je odveo do atmosferičnog vrelišta. Osobito se u tom dijelu lijepo ogledala alternacija između zahtjevnijih točaka, eksperimentalno progresivne drskosti i otrgnutosti te kompaktno slušljivih točaka, koje se osobito u refrenima trenutačno uvlače u uho. Dakle, jednostavnoj kompoziciji slijedila je kompleksnija i obratno. Taj je dio bio i izraženije opterećen klasicima Porcupine Tree, počevši s uvodnom skladateljskom briljantnošću, odnosno »Deadwing« majstorijom Arriving Somewhere But Not Here. Wilson je u set-listi zadržao i uvijek simpatični i omiljeni Porcupine Tree »mini šlager« Lazarus, uz mračnjačku »Fear of a Blank Planet« klasiku Sleep Together, a obožavatelje Porcupine Tree razveselila je osobito integracija još jedne pomalo zaboravljene »In Absentia« skladbe Heartattack in a Layby. Izvanredno. Hipnotički. Sve su to pratile izvrsne projekcije u pozadini, kao i one na prozirnoj zavjesi u prednjem planu. Prozirna zavjesa, koja je tijekom prve dvije pjesme zadavala muke fotografima, povremeno je bila postavljena na samo pročelje pozornice. Te su projekcije zapanjile kombinacijom djevičanske krhkosti i okrutnosti. Rajem i paklom. Dualnošću. Koliko god je skladba primjerice bila krhka i obraćala se čak naivno, toliko je više potresao sadržaj projekcije koja ju je pratila. To vrijedi osobito za nove skladbe poput People Who Eat Darkness i The Same Asylum As Before, pri čemu je u posljednjem bisu skladba The Raven That Refused to Sing odnijela prvo mjesto! Dakle, stigli smo do bisa. Wilson ga je otvorio tako da je na pozornicu donio mali pojačalo-kombo, a na njega je bio priključen sa svojom »izlizanom« Telecasterom. Najavio je skladbu koju je stvorio 1998., kad se pomicao iz elektronike prema rockerski prizemljenom konfiguriranju kompozicija. U solo izvedbi naime je izveo iznenađenje večeri i vratio nas na »zaboravljeni« album Porcupine Tree »Stupid Dream« (1999.), kad je izveo Even Less. U kantautorskoj izvedbi. Na način kako je izvorno nastala. Sam na pozornici. Samo s gitarom i vokalom, pri čemu je dodao da je bio toliko oduševljen kad ju je napisao da ju je morao neprestano svirati. Po nekoliko puta zaredom. Svakodnevno.
Možda najmanje zanimljiva točka tijekom koncerta te večeri, ali u pogledu glazbene evolucije i umjetničkog sazrijevanja prevažan dio Wilsonove karijere, donijela je obrada Princeove Sign “☮” the Times. Wilson pritom nije zaboravio naglasiti da će se ovaj put iznimno potruditi i izvesti znatno poboljšanu verziju Princeova hit štiklca. Bend je naime tu skladbu posvetio preminulom glazbeniku već na prethodnoj turneji, no Wilson unatoč tome još uvijek smatra da tadašnja verzija nije dostojno opravdala to posvećenje i da ovaj put želi popraviti dojam. Svakako je ponovno »natovario gajbicu«. Kako god, Princeovu obradu skupina je na bečkom koncertu uopće prvi put izvela u sklopu aktualne “To The Bone” turneje. Jedan od posebnih vrhunaca isporučila je u završnom dijelu koncerta The Raven That Refused To Sing. Čovjeku se ledi krv u žilama, toliko je potresna ta čarobna kompozicija. Toliko tjeskobe, melankolije, čežnje u njoj je, a istodobno i ljudske okrutnosti. Tu vrstu mistike znaju dozvati na pozornicu samo britanski glazbenici, a Wilson u ovo vrijeme vrijedi kao prvi mecena među njima.
Čovjek nakon takvog koncerta ostane bez riječi. Superlativa mu ne nestaje, jer dva i pol sata čiste glazbe koje je dobio prati vrhunski perfekcionizam i zapravo glazbeno-izvedbena besprijekornost. Možeš si reći samo još sljedeće: »Gdje i kada je najbliži Wilsonov koncert?« Odgovor glasi »Verona, ponedjeljak 25.6.2018., stari rimski amfiteatar.« Mi smo mislima već tamo. Ukratko. Posjet Wilsonovu koncertu ostaje briljantnost bez premca.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
setlista:
Set 1:
1. “Truth” (kratki film, snimljeni uvod)
2. Nowhere Now
3. Pariah
4. Home Invasion
5. Regret #9
6. The Creator Has a Mastertape
7. Refuge
8. People Who Eat Darkness
9. Ancestral
—stanka cca 20. minuta—-
Set 2:
10. Arriving Somewhere but Not Here
11. Permanating
12. Song of I
13. Lazarus
14. Detonation
15. The Same Asylum as Before
16. Heartattack in a Layby
17. Vermillioncore
18. Sleep Together
—bis—
19. Even Less
20. Sign “☮” the Times
21. The Raven That Refused to Sing
