Lokacija: Cerkno / Star plac / Slovenija
Datum: četvrtak, 16.05.2019
Tako! Godina se okrene. Tiho i, naravno, nezaustavljivo brzo. Opet smo tu. U Cerknu. Naše drago Cerkno sa svojim 24. izdanjem tradicionalnog i svakogodišnjeg međunarodnog festivala Jazz Cerkno ne prestaje slatko iznenađivati i obogaćivati tijelo i duh. Stari znanci, staro mjesto! To je onaj trenutak u prostoru i vremenu koji kulminira nizom kreativnih vrhunaca, u smislu traženja potpunog slobodoumlja u glazbenoj umjetnosti na godišnjoj razini, kako u slovenskom, tako i u širem međunarodnom prostoru. Jazz Cerkno je izrastao u međunarodno jasno prepoznatljiv glazbeni festival, s izgrađenim i samosvojnim karakterom. A Jazz Cerkno nije samo glazba, to je mnogo više. Krcati program u jutarnjim i poslijepodnevnim satima opet je nudio niz drugih aktivnosti, no naš dragi medij se, kao i uvijek, koncentrirao na programski dio festivala, koji je naravno obuhvaćao koncertne nastupe.
Već je prvi dan posluživ iskustvo prodorne glazbeno izazovne živopisnosti. Boštjan Gombač glasi jedno od tih imena. Čovjek koji je usidren u cerkljanskom prostoru i uvijek prava adresa kad treba zagristi u gejzir neiscrpne, prodorne i neobične glazbene izazovnosti, to jest slatko provokativne gipkosti u glazbenom izrazu. Ovaj put povezao se sa Žigom Staničem i Blažem Puciharjem. Prvi je stvorio Črno luknjo, drugi je adaptirao djela Mozarta i Bacha. I to u kakvoj maniri? Sveobuhvatnog puhačkog purizma. Genijalno preokrenuto glazbeno djelo, koje u osnovi proizlazi iz klasičnog formata, u potpunosti prilagođeno suradnji Boštjana s Trobilnim ansamblom slovenske filharmonije (TASF), gdje si klasična glazba i jezgrovito oslonjena slobodnosučna kinetika improvizacija pružaju ruke i gdje se modalni format voljko druži s bijegovima u jazzovsko opuštanje. Uvodna skladba zvana Tangle (autorica Nina Šenk), u kojoj je na pozornici sjedio samo puhački orkestar u okrnjenom sastavu, djelovala je kao malo zafrkantsko zagrijavanje, uvodno kalibriranje instrumenata, čak najfragmentiraniji i istraživački dio koncertnog nastupa. Dolazak i obraćanje Boštjana te ostatka trobilne škvadre u nastavku odveo je publiku u Črnu luknju. Ekipa je djelo tek drugi put izvodila uživo. Ne pitajte koliko su važan rekvizit u tom zvučnom izvijanju prigušivači, bilo onaj golemi “poklopac” za tubu, ili svi ostali, naravno manji. Boštjan, koji je tijekom koncerta naravno koristio svoj klarinet te ostalu ljupku bućkuriš pištaljkaške egzotike, na dolasku na pozornicu uvodno je ispričao nešto o povijesti krajnje fascinantnog i bizarno neobičnog instrumenta zvanog Tidldibab. Lucidno i posrećeno ime sastavljeno je od inicijala imena Turk-Ivan-Dimkaroski-Ljuben-Divje-Babe. Riječ je naime o replici neandertalske pištaljke koju su otkrili na Divjim Babama nedaleko od Cerkna. Ta glazbala, inače replika od kosti “suvremenog” medvjeda, imala su središnju ulogu osobito u uvodnom i završnom dijelu Črne Luknje, koja, s obzirom na to kako je glazba izvedena i zapisana, nagovještava jednom i nekad u budućnosti mogućnost svog nastavka. Izuzetno zanimljiva i neobična glazbena priča dakle je već na početku punokrvno iznenadila i ostavila snažan pečat glazbene neobičnosti te jedinstvenosti transformacije djela klasika u strogu maniru usklađenog puhačkog sviranja. A Tidldibab? Zvučni začin posebne vrste, od kojeg se naravno nisu mogla očekivati “čuda”. Samo puna vreća simpatičnosti, jer je Dimkaroski, koji je pištaljku proučio do temelja, taj instrument u svojoj režiji rekonstrukcije tek donekle uspio »nadograditi« (govorimo o nadogradnji kako je shvaća suvremeni čovjek), tako da u svojoj proširenoj reinkarnaciji izvlači više tonova, što je naravno Gombač sa svojom pronicljivošću i nemirom istraživačkog duha na veliko iskorištavao te s naizgled nevinim rupičastim predmetom cijelo vrijeme sasvim ugodno zabavljao i radovao. Svakako u cijeloj toj priči Gombač koristi i svoj glas, kao povremeni začin upotrebe dodatnog instrumenta, kojim boji karakter kompozicija i formi. A onda je bio gong. Za tvrdu bundevu.
Za pravi freejazzovski orkan, koji je stvari na festivalu, barem privremeno, zakrenuo na ono očekivano mjesto, pobrinuo se u nastavku trio Stoffner / Lovens / Mahall. Kombinacija bubnjeva, gitare i bas klarineta njemačko-švicarskog komba dakle je zakrenula narav festivala prema njegovoj izvornoj programskoj platformi i u genijalnoj glazbenoj gurnutosti jazza u opoziciju oduševljavala obješenjaštvom traženja najzagriznutije bizarnih zvučnih ekscesa i prepleta koje je izvlačila njihova scenska logistika. Kad koristiš poluakustičnu gitaru na sve moguće načine i izvlačiš iz nje bizarne zvukove, pri tom pak niti jednom ne udariš akord, ili žicu na način da bi ta jasno odzvanjala. Kad s bubnjarskim palicama radiš sve drugo, samo njima ne udaraš po opnama. No i kad su udarci takvi, nose prizvuk istodobnog udarca po rubu okvira bubnja. Lovens dakle koristi cijelu kompoziciju bubnjeva, nadvija se nad njima, prehvaća činele i neumorno grebe po njima. Rudi Mahall je u upotrebi bas klarineta neprestano oštro preskakao između zvučnih ekstrema, visokog zavijajućeg “šepurenja”, koje se naglo izmjenjivalo (već gotovo) s pritajenim niskim brujanjem. Užitak je gledati trio u zanosu. Užitak je gledati ga kako neizmjerno uživa u svom transu. Kad Mahall uvede mirniji motiv, Flo Stoffner i Paul Lovens gipko mu slijede s mekoćom i profinjeno love mirnoću i spokojnost odsviranih tonova bas klarineta. Kemija koju trio stvara hoda po tankoj prividnoj crti između golog instinkta i konciznosti, u koju se povremeno budiš iz “omame”. To je onaj prostor “između” koji umjetnici otkriju tijekom same svirke, u njemu “ostanu” i slobodnosučno plove na njemu. Kao da su našli slatki opij kojem se ne mogu othrvati i koji iz njih izvlači neponovljivo. Tu je doduše neko daleko markiranje formi, od kojih se trio naravno maksimalno udaljava dok plovi kroz fascinaciju freejazzovskom zagledanošću. U tren oka uskoče u teror-kaos zvučnog šunda, a njega već u idućem trenutku zamijene mekom pomirljivom uzvišenošću. E pa tu smo kod one stare priče. Da je konzumentu naime ulaz u takav svijet glazbe, naravno, ponuđen kroz druga vrata. A njih mora naći sam.
Najviše modalne pristupačnosti te večeri ponudili su Samo Šalamon (bas gitara), Bojan Krhlanko (bubnjevi), Achille Succi (saksofon) i Eva Poženel (glas), koji su dolaskom na pozornicu, kao kombo Rotten GirlZ, predstavili studijsko ostvarenje »Punk You«. Odsvirali su ga u cijelosti i nemalo iznenadili novim poligonom glazbene neobičnosti i eklekticizma kojem smo svjedočili. Šalamon ovaj put na električnoj bas gitari, na barskoj stolici, s naočalama! Ne kao Robert Fripp, nikako. Ni najmanje. Zajedničke su samo naočale i barska stolica. Ništa više. Samo, inače oduševljeni navijač košarkaša San Antonio »Spurs«, za razliku od “zategnutog” Britanca, tijekom izvedbe neprestano zadovoljno muzira dok promatra postupke svoje scenske družine. Eva je već na početku potresla kad se potpuno otkinula s lanca u skladbi Ego Trip. Nevjerojatno što izvuče iz glasnica. Kakva prodornost. Luda kombinacija motivske opipljivosti i jazzovske zapaljivosti, koja graniči prema sferama avangarde, čak i krhotinama freejazzovskih formi. Rotten GirlZ nenadano se otisnu sve do granice potpunog kaosa, a uvijek se spretno zaljuljaju natrag. Potpuna budnost, red i disciplina u besprijekornom zapažanju. Kemija radi na optimalnoj razini i ekipa četvero glazbenika neprestano fascinira. Rotten GirlZ su zapravo sa Šalamonom na bas gitari unijeli u svoju glazbu nešto punk šarmantnosti, podrugljivosti, one ljupke buntovničke note. Šalamon naime u toj ulozi bas gitaru često svira kao da svira na električnu gitaru i često oštro te odsječeno lupa čitave akorde dok postavlja okvire u koje se većinom uklapa Succi. Krhlanko je dobio ogromno prostora da se u improvizacijama razmahao kao pauk i pretjerao s vježbanjem koliko se god pretjerati dalo. Nevjerojatna spretnost, brzina, duhovitost i eksplozivnost krase ovog bubnjara. Izuzetno uravnotežena kombinacija svega su Rotten GirlZ. Radije recimo kar posrećena. Ni snažne muzikalne opipljivosti ne manjka kvartetu, što znaju podložiti čak i ritmikom funk obješenjaštva. Ti dijelovi odlično balansiraju jazzovski eksces. Sve u jednom. A onda je tu izvanredna Poženel, koja dodaje onu točku na i potpune glasovne bizarnosti, koja te može dovesti do toga da iskočiš iz vlastite kože. Ne treba posebno nagađati da je njezin glas tu u ulozi dodatnog instrumenta. Svakako nije sve samo »šund« sviran na silu. Ne, superkvartet je vrlo iskusan i skladan u detaljima. Briljantno zna prebacivati iz bučnijih trenutaka u posebnu maniru zgodne milozvučne gipkosti, s ljupkošću Poženel na čelu, koja u suradnji s linijama saksofona donosi briljantan glasovni kontrast u bojanju motiva. Rotten GirlZ su dakle za kraj prvog dana festivala dostavili pravu mješavinu kombiniranja muzikalne pristupačnosti i prodorne razbojničke zločestoće duhovitih improvizacijskih bijega jazzovskog slobodarstva. Odličan izbor za kraj prvog dana. Ne pretežak za slušanje, ali ni izdaleka prelagan zalogaj. Bend s profinjenom, interiorizirano notom eklekticizma, koji te u tim finesama neobičnosti kao slušatelja prikuje uz sebe tako da stalno ostaješ uz njega tijekom nastupa. To je i jedan od onih nastupa koji se okrenu u tren oka, toliku snažnu notu poruke ima takva glazba, jer je konzument uz njezinu interpretaciju neprestano zaposlen.
Prvi dan se dakle zaključio. Vrhunski! Živopisno, a uz ponuđenu programsku raznolikost, istodobno nevjerojatno komplementarno!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
