Lokacija: Cerkno / Stari plac / Slovenija
Datum: petak, 17.05.2019
Drugi dan Jazz Cerkno festivala! Prvi od tri nastupajuća programa drugog festivalskog dana bili su Koromač. To je inače ona biljka koja je po okusu (za mnoge) malo »zajebana«: nekima je jako draga, a drugi se nikako ne mogu naviknuti na njezin specifični okus. Slično možemo reći i za slovenski sastav istog imena iz Vrtojbe, koji je već dugo prije koncerta opušteno ludovao u predvorju bara Gabrijel. Možeš ih samo jako voljeti ili te ne primaju. Koromač smo prije nekog vremena, točnije prije tri godine, gledali u ljubljanskoj Gala hali, u sklopu domorodnih četvrtaka cijenjenog kluba. U džepu imaju studijski prvijenac »Punk Enough?« (2015) – RockLine recenzija OVDJE, koji je također vani već poprilično dugo i, ravno rečeno, »zastario«. Ako netko od benda ovo čita, odmah će shvatiti zašto je zastarjelost u ovom kontekstu smisleno upotrijebljen pridjev, pa ipak. Bend, odnosno golema ekipa koju čine dva gitarista, dva bubnjara, jaka puhačka sekcija s tenor i alt saksofonom te trubom, nadalje basist i klavijaturist, izrasla je u nevjerojatno prodorno tijelo glazbenog izričaja. Osvježimo imena aktualne postave: Matjaž Bajc (el. bas), Urban Kušar (bubnjevi), Žiga Ipavec (bubnjevi), Aljaž Škrlep (el. gitara), Anton Lorenzutti (el. gitara), Jure Boršič (alt saksofon), Boštjan Simon (tenor i bariton saksofon), Francesco Ivone (truba) i Giorgio Pacorig (Korg MS-20, Rhodes).
Svoje su osjetilo Koromač kroz godine djelovanja izoštrili, izvedbeno se nadgradili te u aranžmanima izbrusili, odnosno definirali. Jednom riječju: postali su zreliji. Razvijaju samonikost, neobičnost, što ne čudi jer članovi dolaze iz škole Zlatka Kavčiča (bubnjarska legenda pratila je njihov nastup iz publike), a pobjegli su u novu dimenziju svog glazbenog zanata i to ih na karti slobodoumnog izričaja fuzije rocka i jazza smješta na sasvim posebno mjesto. Opušteni »jazzcore« je poput tijela amebe kojem ne možeš postavljati okvire. Kompozicije djeluju kao produljeni jami, a postavljene su tako da Koromač početke i krajeve skladbi ostavljaju posve »otvorenima«, pa sastav svaku skladbu na svakom koncertu može odsvirati u osjetno preobraženoj maniri. Bend svoj instrumentarij iskorištava znatno učinkovitije, u odnosu na naše iskustvo kad smo se sa sastavom prvi put susreli u siječnju 2016. na Metelkovoj.
Koromač nose onaj pravi rez između pristupačnosti i impro-avantura. Dvije gitare istesane iz posve različitih zvučnih kultura šire sam zvučni krajolik, koji im s jedne strane kontrastiraju puhači, a s druge ga proširuju klavijature, kao protuteža pak je, naravno, u ravnopravnu poziciju postavljena ritam sekcija s čak dva bubnjara i bas gitarom. Svakako dva bubnjara različitog stila, što samo dodatno sugerira da je sastav jednostavno podvrgnut neprestanom eksperimentiranju i otkrivanju novih obzora. Koromač su dakle odrasli, poslužili su i autorskim novotarijama i krajnje je vrijeme da izdaju svoj novi album. Dečki su taman dovoljno »odlepršali« da draže zahtjevnije slušatelje s jedne strane, a istodobno su glazbeno pristupačni, čak povremeno opterećeni zvučnim terorom riffovskog huka, da bude pažnju i kod onih koji se vole upaliti na jednostavnije glazbene forme. Super šus!
Potpuni unikat isporučili su u nastavku Amirtha Kidambi Elder Ones, koje predvodi američka glazbenica indijskih korijena Amirtha Kidambi (glas, harmonij, sintisajzer). Kvartet zaokružuju još Matt Nelson (sopran saksofon), Nick Dunston (kontrabas) i Max Jaffe (bubnjevi, elektronske senzorične udaraljke). Sve se vrti oko vokalnog izraza slikovite Amirthe. Svakako je u kompozicijama njezin glas često korišten kao vodeći instrument, pri čemu se glazbenica šeće kroz slobodne porive nadahnutih improvizacija sve do varijabilnog ishoda glasovnih nijansi, što naravno unosi i obvezni orijentalni melos. Glas na trenutke djeluje kao vrsta mantre. Može biti potresan, vrištav, može te zanjihati i odvesti u mirne kutke duše. Pogodili ste, dakle, da kvartet gradi na snažnom ambijentalnom osloncu, gdje su linije harmonija (stari instrument, odnosno vrsta klavira »na meh«) i sopran saksofona često naglašeno udvostručene te stvaraju svojevrstan glazbeni krajolik. Amirtha koristi i mali sintisajzer kojim boji pozadinu na koju se oslanja njezina vokalna improvizacija. Bubnjarske strukture neprestano su razgibane i s izvedbenim zaletom silne dinamike iznimno učinkovito prosijavaju povremenu mantru hipnotičkih zavjesa. Amirtha je unosila i hrpu psihodeličnih umetaka, ne samo glasovnom improvizacijom, nego i, kao što je već spomenuto, linijama harmonija te zvučnim manipulacijama na sintisajzeru. Vokalna interpretacija se naravno dotiče i pjevanja u klasičnom smislu te riječi, gdje se Amirtha dotiče kritične poruke (u upotrebi nije samo engleski jezik), dok sastav predstavlja aktualni album »From Untruth«. Vokal može biti vrlo zajedljiv, obraća se čak dosadno. Raspon je nevjerojatan. Raspon kojim se obraća Amirtha. Zavitla se pak u same njedra potpune djevičanske blagosti. Vokalni kontrasti su izvanredni. Kao i atmosfere koje kvartet dočarava. Linije saksofona i vokalnih improvizacija često su međusobno freejazzovski isprepletene, što budi i osjećaje kaosa. Kontrastni preskoci u kreiranju atmosfera sveprisutni su. Kad već gotovo u hipnozi zadremaš, naglo te štucanje posve prene. Amirthin vokal zna biti vrlo ljut, optužujući, srdit i neotesan. Neka za kraj budem banalan i površan, ali ako se ikad dogodi utopijski reunion sastava The Cardigans, u novu bi postavu tog benda s lakoćom mogli pozvati upravo Amirthu. Pjevačica je koja svojim izvedbenim karizmom ne samo oduševljava, nego neprestano potresa i iznenađuje.
Kao posljednji drugog dana festivala na pozornicu su stupili Luc Ex’ Assemblée. Za vrhunac drugog dana, naravno. Opravdani vrhunac! Dobrodošli u neku vrstu sinteze avant – punk – world music – jazza, međunarodnog sastava dvojice Nizozemaca, Velšanke i Amerikanca, kod kojeg u prvom planu obitava snažna i jedra sekcija isprepletena dvama tenor saksofonima, a u drugom podivljalo zveckanje akustične bas gitare i genij izvanrednog bubnjara Hamida Drakea, koji svojom prisutnošću ovoj glazbenoj priči daje posebnu dimenziju. Luc Ex, koji je prije toga surađivao i u drugim eksperimentalnim sastavima The Ex, Sol 6, Roof, 4Walls, voditelj je ekipe koja se u stapanju neukrotivih jazzovskih devijacija (i u oblike freejazza) s lakoćom vinuti u opipljive oblike melosa, gdje uz štucanje ne nedostaje ni druženja s elementima svjetske glazbe. Bend u svojoj modalnoj fazi može iznenada po volji »raspasti« na sve četiri strane i tako razgolititi pravo kakofonično štucanje, pa se opet iznenada sastaviti natrag, što takav glazbeni koncept ispunjava srčanom notom spontanosti i nepredvidivim razvojem događaja. Kako to doživljava slušatelj, bend mora biti inače vrlo sabran. Posebna priča kvarteta je Hamid Drake, koji je doista »velika riba« na polju suvremenih spoznaja u svijetu jazzovskog bubnjanja. On je naprosto briljirao izvanrednim osjećajem. Često je prelazio na jednostavnu ritmiku koja je produbljivala čak i punkoidnu narav kvarteta, a onda u toj jednostavnosti kreirao čudesne prijelaze i jazzovski posoljene akrobacije, punokrvno izazovnih i iskrivih domišljatosti koje oduzimaju dah. Luc Ex na akustičnoj bas gitari privlačio je pažnju osobito time kako ga »čupa« i razbacuje po pozornici tijekom izvedbe. Posve teatralno se uživljava u izvedbu materijala i svojim neukrotivim pokretima, ali i grimasama, u polju uživljenosti i odklopa, nerijetko podsjeti na našeg Petra Deklevu (Srečna Mladina), kojeg također rado razbacuje po pozornici kad ga odnese energija. Naravno! I vrlo grubo, često i udaranjem punih akorda. U tome je Luc razvijao izrazito prodoran i debeo kontrastni zvuk,nad kojim su lebdjele slobodne forme saksofona. Istina, bend je mogao posve pobjeći s uzde, no na trenutke je balansirao nastup točkama pomirljivog mira, osjetilne mekoće, koje zahtijevaju obilnu mjeru osjetilnosti i profinjenosti, čime je dražio i u kabaretskoj maniri. Krajnje ošamućeno, lucidno, zabavno, za uho neprestano invazivno i škakljivo prepredeno . U nestašnoj šaljivosti podsjetili su čak i na simpatičnost finskog trija Mopo, koji je u Cerknom nastupio 2016. Ab Baars je začinio koncert i upotrebom japanske flaute od bambusa zvane shakuhachi, a inače su Mussonova i Baars dozirali koncertne trenutke i upotrebom klarineta (Baars) i sopran saksofona (Mussonova).
Najveća atrakcija u ovoj priči je naravno Hamid Drake. Legendarni bubnjar i jedan od najprofiliranijih glazbenika avangardnog bubnjanja našeg vremena. U karijeri je surađivao s doista zvučnim imenima svijeta jazza i fuzije, kao npr. Don Cherry, Herbie Hancock, Peter Brötzmann, Ken Vandermark, Fred Anderson, Pharoah Sanders i David Murray. Doista krajnje dovršen i usavršen čuvar vremena na bubnjevima, kojemu nije izmaklo baš ništa. Opčinio je svojom raznovrsnošću, nevjerojatno duhovitom snalažljivošću i savršenom kontrolom nad svime čega se prihvatio. Stapanje svjetske ritmike od afrokubanske do indijske, pa i latino ritmova, što radi s perolakom lakoćom i uvjerljivo uz upotrebu osnovnog seta bubnjeva. Jednostavno je već i samo njegovo bubnjanje odvelo slušatelja u posebnu sferu. Crvene niti mu ne nedostaje i ne pripada mu uzalud glas koji ga prati još od ranih devedesetih, da je riječ o jednom od najusavršenijih bubnjara suvremenih jazzovskih impro-vragolija planeta. Nastup sastava stoga je često djelovao kao da se razvija posve ovisno o postavljanju ritmičkog okvira Hamida Drakea, iako to nikako ne drži. No prva i zacijelo najveća privlačnost nastupa ovog sastava jest sam cijenjeni bubnjar i njegova nevjerojatna vještina. Briljantan nastup, za briljantan završetak drugog dana, dakle!
No to nije sve. Mi koji nismo mogli spavati preselili smo se u Gabrijela, gdje nas je najprije ljuljao u svom mračnom elektronsko-jazzovskom puhačkom i orijentalnom ritmikom poduprtom nasilništvu srpski Tapan. Noć je tako bila još duga i nastavila je biti jedinstvena.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
