Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tricesimo (Udine) / Interstate Studio 270 / Italija
Datum koncerta: 17.03.2014
Broj posjetitelja: 70
Cijena karte: 20,00€
Don Airey će se u glazbenoj povijesti zapisati ponajprije kao onaj klavijaturistički čarobnjak koji je po dolasku u Deep Purple zamijenio legendarnog, nažalost već pokojnog Jona Lorda, iako je iza njega i prije 2002., kad se dogodio taj prijelomni trenutak, bio zaista impresivan glazbeni put. Airey, potkovan klasičnom glazbenom naobrazbom, koji od klavijatura najradije koristi Hammond orgulje, mini Moog i Kurzweil sintesajzer, nakon kratke suradnje s bubnjarom Cozyjem Powellom u bendu Hammer 1974. prvi je put ozbiljnije skrenuo pozornost na sebe kao član prog/jazz rock fusion supergrupe Colosseum II, gdje je upoznao sjevernoirskog gitarskog heroja Garyja Moorea (zajedno su potom surađivali još niz godina), nakon čega je nekoliko godina bio član legendarnih Rainbow pod vodstvom Ritchieja Blackmorea.
Početkom osamdesetih bio je i član grupe MSG predvođene Michaelom Schenkerom te Ozzyjeva solo benda, ako nabrojimo samo neka od njegovih najimpresivnijih glazbenih angažmana, dok je Aireyevih gostovanja kod raznih glazbenika jednostavno bilo previše da bi se sva mogla nabrojiti u samo jednoj rečenici. S Whitesnake je primjerice kao pridruženi član pomogao stvoriti njihov najuspješniji album »Whitesnake« te se kao koncertni član Jethro Tull krajem osamdesetih nakratko vratio u svijet progresivnog rocka iz kojeg kao glazbenik i potječe, iako je većinu svog stvaralačkog opusa ostvario u tvrdom rocku.
Samostalni put započeo je 1988., kad je objavio svoj solo prvijenac »K2«, nakon kojeg su uslijedila još tri studijska albuma. Najnoviji među njima zove se »Keyed Up« (2014), a na njemu je Airey okupio zaista impresivnu postavu koju čine gitarist Rob Harris (Jamiroquai), basist Laurence Cottle (Sting, Eric Clapton), bubnjar Darrin Mooney (Primal Scream) i pjevač Carl Sentance (Persian Risk, Tokyo Blade i Krokus). Potonji je nakon Fishova odlaska čak bio u užem izboru za novog pjevača grupe Marillion, prije nego što su oni shvatili da je Carl ipak u duši tvrdi rocker. S navedenom postavom samih izvrsnih glazbenika Don je krenuo na koncertnu turneju u potporu novom studijskom albumu, tijekom koje se javio i u Udinama, što znači da bi naši zapadni susjedi trebali u hordama hrliti na ovog sjajnog člana legendarnih Deep Purple, ali nije bilo tako.
Posjećenost koncerta bila je naime kriminalno niska, okupilo se ukupno nekih šezdesetak ljudi, što s obzirom na lošu promociju organizatora i veličinu samog koncertnog prostora i nije ispalo tako šokantno. Klub Interstate Studio 270, koji usput naplaćuje godišnju članarinu i stranim gostima, kao da se radi o nekom prestižnom koncertnom stjecištu, više je sličio svježe oličenoj garaži ili mehaničarskoj radionici nego mjestu nastupa klavijaturističke legende.
Onih nekoliko strastvenih ljubitelja glazbe koji su se zbili u prednjim redovima sve to nije pretjerano smetalo, pa je u trenutku kad se na pozornici pojavio gospodin Airey sa svojim bendom, koji je nastup otvorio novom solo skladbom »3 In the Morning«, atmosfera postala vrlo živahna. Prednost takvog malog prostora je, ako ništa drugo, znatno intimnija atmosfera nego inače, a uz to je bilo pravo uživanje (za promjenu na miran način) stajati u neposrednoj blizini pozornice i gledati klavijaturističkom majstoru u prste dok njima šara po svojoj raznovrsnoj riznici tipki. Bilo je prilično logično da se većina setliste temeljila na Donovu solo materijalu, ponajprije skladbama s novog albuma »Keyed Up«, ali je ipak, na veliku radost svih ljubitelja klasičnog rocka, Aireyeva družina u svoj nastup uključila i nekoliko Rainbow klasika s albuma »Down to Earth« (1979) i »Difficult to Cure« (1981), dakle oba ostvarenja na kojima je kultni klavijaturist ostavio svoj pečat, a našlo se i još nekoliko iznimno ugodnih iznenađenja iz rockerske povijesti.
Pjevač Carl Sentance obdaren je vokalom koji je po boji glasa prilično srodan Grahamu Bonnetu, pa je odlično ‘zapalio’ na Rainbow neprolaznim hitovima, čak i tijekom izvedbe klasika »Spotlight Kid« s albuma »Difficult to Cure«, koji u originalu pjeva Joe Lynn Turner. Da si nije omogućio tako čudnovatu frizuru, kakvu obično nose neki moderni nogometaši, Sentance bi mogao biti kandidat za brata blizanca pjevača grupe The Who Rogera Daltreyja. Prava poslastica za uši bilo je uživo čuti neka nezaboravna Rainbow ostvarenja, kao što su instrumental »Difficult to Cure«, koji je ovaj put imao primjetno preoblikovan temeljni aranžman s većim naglaskom na Hammond orguljama, dok je »All Night Long« očekivano bio namijenjen ponajprije poticanju publike na pjevanje refrena. Nakon kraće mini suite tijekom koje je gospodin Airey na klavijaturama nizom kraćih improvizacija demonstrirao svoje klasicističke vragolije, koje doduše nisu dosegle takve razmjere kao na njegovim solo nastupima s Deep Purple, ali su ipak ostavile snažan dojam na sve nas koji obožavamo topao i energičan zvuk Hammond orgulja, došlo je vrijeme za poklon preminulom prijatelju Garyju Mooreu.
Koncert se održao upravo na dan Sv. Patrika, dakle irskog nacionalnog praznika, pa je izvedba Mooreova klasika »Parisienne Walkways« imala još veću simboličku notu nego inače. Šteta što je inače odlični gitarist Rob Harris ovdje imao poprilično problema, no znatno je više smetao pretjerano glasan zvuk bubnjeva, koji je počeo dominirati u drugom dijelu nastupa. Tijekom izvedbe klasika s albuma »Down to Earth« »Lost in Hollywood«, kojim su zaključili redovni dio nastupa, glasnoća bubnjeva prešla je sve zdrave granice razuma, pa su na Donov poziv, nakon otprilike pola minute, sve morali prekinuti. Nakon intervencije tonskog majstora spomenuti su evergreen odsvirali ispočetka i ‘kako se šika’, tako da je publika, nakon kraće stanke, s guštom dočekala bis.
Trebalo je nekoliko sekundi da većini dođe do glave koju su skladbu Aireyevi kameradi uopće odabrali za bis, jer su prvi stih klasika »Since You’ve Been Gone«, najvećeg Rainbow hita, otvorili u obliku kabaretske, jazzy verzije, no ubrzo ju je odao tekst. Zatim su je odsvirali u njezinu ‘pravom’ obličju i pobrinuli se za jedan od vrhunaca večeri. Ugodno iznenađenje svakako je bila izvedba bluesa klasika »Gimme Some Lovin’«, koji u originalu pripada grupi Spencer Davis Group. Aireyev je band u nju spretno ubacio i djelić standarda Led Zeppelin »Dazed and Confused«. Koncert ne bi bio potpun da Donova družina nije odsvirala barem jedan klasik Deep Purple. Odabir »Smoke On The Water« ipak bi bio preočit i nepotreban kliše, pa su se odlučili za izvedbu »Black Night«, na koju su iz prednjih redova, odakle je cijelo vrijeme stizala najveća podrška, doživjeli što strastveniji odziv. Nakon skromne, ali iskrene ovacije, s obzirom na broj publike, uslijedio je prebrz oproštaj s pozornice.
Nastup Aireyeva benda, koji nas je oduševio i Rainbow klasicima, koje je danas čak i od njihovih izvornih autora vrlo teško čuti uživo, i solo ostvarenjima, od kojih su neka bila sumnjivo bliska zvučnom nasljeđu Deep Purple, protekao je u iznimno ugodnoj i pozitivnoj atmosferi. Unatoč neuglednom koncertnom prostoru, koji jednostavno ne priliči glazbenicima takvog kova, i spomenutoj zavrzlami s bubnjevima, svjedočili smo kvalitetnom klasičnorockerskom nastupu tijekom kojeg smo se ponajviše divili Aireyevu klavijaturističkom majstorstvu, u kojem smo se mogli ponovno uvjeriti zašto je postao najbolja moguća zamjena za Jona Lorda, iako je cijeli band za svoj nastup zaslužio iskrene čestitke.
Setlista
1. 3 In The Morning
2. A Light In The Sky
3. Solomon’s Song
4. Spotlight Kid
5. Mini Suite
6. Parisienne Walkways
7. Grace
8. Fire
9. The Way I Feel Inside
10. Difficult To Cure
11. Over The Rainbow
12. All Night Long
13. Lost In Hollywood
—bis—
14. Since You’ve Been Gone
15. Gimme Some Lovin’
16. Black Night
Galerija slika
