Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trezzo sull'Adda (Milano) / Live Club / Italija
Datum koncerta: 03.05.2014
Broj posjetitelja: 2000
Cijena ulaznice: 157,00€ (trodnevna ulaznica) / 59,00€ (jednodnevna ulaznica)
Treći dan Frontiers Rock festivala, pri čemu autor ovih »skromnih redaka« s obzirom na ekstremno primamljiv »line up« izvođača cijelo vrijeme nesretno, ali nehotice, mijenja naziv festivala s nazivom »RockLine festival«, poslužio je festivalskim vrhuncem. Treći dan počeo je za našu ekipu na »talijanski« način. Dakle, uživancijski. S tipičnim doručkom punim »šećera«. Piškota, žlica Nutelle, odvijanja džemića, dvopeka, srkanja čajića, jakih kavnih ekstrakata iz kuhala, hrskanja čokoladnih kroasana i tako dalje…. Vrijeme je bilo sunčano i oprano. Odvalili smo izlet u staru gradsku jezgru. Trezzo Sull’Adda prekrasan je gradić. Ima starodrevne zidine, ostatke nekadašnje tvrđave. Lijepo je uređen, bez jednog smeća koje bi ležalo na tlu. U jedanaest sati već smo se muvali po festivalskom prostoru,. Brad Gillis nam je naime pri susretu dan prije otkrio da Night Ranger tada imaju tonsku probu i da se možemo opet naći. A ipak. Tonska proba već je bila, bili su to svakako Night Ranger. Samo su željezna vrata kroz koja su kombijima dovozili glazbenike ostala uporno zaključana. U međuvremenu smo se zbližili s dvojicom Riječana, koji su još prije jedanaest u boci Jacka Danielsa ostavili gutljaj viskija koji više nije vrijedio ni pristojnog kvašenja grla. Piva im je isto tako kronično nestajalo i grozničavo su se raspitivali gdje je kakav diskont s povoljnim cijenama. Dakle, došli su sve od Rijeke da se »odlome« na koncertu Wingera.
Čak su i najuporniji izgubili živce i negdje oko jedan odlučili smo otići u pizzeriju i okrijepiti se. A vidi vraga. Baš izlazimo s parkirališta kad se otvore željezna vrata i van uskoči manji BMW da pokupi gomilicu ljudi. Među njima je stajao s glavom i bradom Jack Blades (Night Ranger), kojeg smo naravno u trenu napali fotoaparatima i albumskim rekvizitima sastava Night Ranger. Blades nam je otkrio da i njegovi korijeni potječu negdje iz Srbije, jer da se njegova baka prezivala Petrov (Da nije pomiješao Srbiju s Bugarskom ili Rusijom? Pa danas je sve moguće). I kad je posve iskreno izdahnuo: »Dobar dan!« skoro smo pali u nesvijest. Ostalo je povijest.
Sat je tri. Točnost organizatora opet je funkcionirala. Na pozornicu uskaču Crazy Lixx. Mladi, odlični Švedani, koji ipak nisu od jučer. Iako je njihov aktualni album »Riot Avenue« star dvije godine i rade na novom albumu, uzeli su si ekskluzivno vremena da skoknu do Trezza na ovaj koncert i načas zaborave studijske aktivnosti. Bend je odlično uigran, na pozornici točno znaju što tko treba napraviti u danom trenutku. Iskorištenost pozornice, kretanje, »draženje« publike, štosiranje. Testosteronskog naboja im ne manjka. Rock ‘n’ roll u čelo, ludo. Možda malo bode u nos generičnost, jer je bend zapisan oduševljenju likom i djelom glam sastava iz polublize prošlosti, iako njihove pjesme u aranžerskom smislu kredibilno stoje. Samo je osjećaj da si sve to negdje nekad već čuo. Dobrih pola sata zgusnute svirke Dečki su valjali jednu pjesmu ravno u drugu i optimalno iskoristili vrijeme koje im je bilo namijenjeno na festivalu.
Već rano poslijepodne bilo je jasno da će treći dan festivala biti najbolje posjećen. Već si se za koncerta Crazy Lixx teško kretao dvoranom, toliko je bilo gužve! A ona se samo još pojačavala kad je na pozornicu stupila Issa. Sastav koji vodi norveška pjevačica Isabell “Issa” Øversveen. Cura osim stasa posjeduje naravno i stasit, izgrađen vokal kojim je u trenu osvajala tijekom svog nastupa. Posebno u razvoju snage i prijelazu iz srednjih vokalnih položaja u više do najviših registara. Odlična pjevačica. Skladbe poput I’m Alive i Angels Crying nose zarazan melodični rock makrame, a od žanrovske tipičnosti glazbu naravno udaljava Issin prepoznatljiv vokalni pristup. Na klavijaturama je opet pomagao Alessandro Del Vecchio (Hardline), koji je u toj ulozi na festivalu spasio i nastup projekta L.R.S. (La Verdi – Shotton – Ramos), dan prije!
Treći izvođač pak doista je podigao razinu zbivanja za nekoliko stepenica više. S obzirom na njegovu reputaciju i enormno iskustvo u dugovječnoj glazbenoj karijeri to nije ni iznenađenje. Ime? Jeff Scott Soto sa svojom pratećom skupinom. Čovjek izuzetnih vokalnih vrlina koje su ga dovele u ligu važnijih izvođača rock ere, kao što su, među ostalima: Yngwie J Malmsteen, Journey, Talisman, Soul Sirkus, Eyes, Takara, Kuni i Axel Rudi Pell. Osim toga, Jeff sudjeluje i u novom sastavu melodičnog rocka W.E.T., koji bi do neke mjere trebao preuzeti nasljedstvo glazbene ostavštine sastava Talisman i jedne od dvije američke inačice sastava Trans Siberian Orchestra. Soto je uskočio na pozornicu u društvu pratnje od četiri glazbenika. Na poziciji prvog gitarista našao se mladi, ali izuzetno talentirani i cjepidlačno nabrušeni španjolski glazbenik Jorge Salan, nadalje dva brazilska glazbenika BJ (na gitari i klavijaturama) te bubnjar Edu Cominato i Njujorčanin David Z na bas gitari. Jeff je tog dana doslovno bio nezaustavljiv. Vrlo lijep dojam koji je ostavio prije dva dana s W.E.T. dodatno je nadogradio ovim nastupom. Posve se uživio, odklopio i iscijedio iz sebe najbolje što može. Od autorskog materijala oduševili su uključivanje Believe in Me i Holding On, kao i izvedba skladbe Look Inside Your Heart, pri čemu je Jeff pozvao na pozornicu posebnog gosta! Gitarista sastava Night Ranger Joela Hoekstru! Briljantna i izgrađena kompaktnost izvanredne svirke kvinteta. Nepopustljivo i punom snagom. Naravno, bila je uključena »lojtr’ca« Talisman klasika, što je Jeff začinio i brzim preletom dvaju hitova pop zvijezda Madonne (Frozen) i Seala (Crazy). Na kraju smo ipak dobili Talisman skladbu koju je zajedno izvela cijela skupina (I’ll Be Waiting). Pri kraju je Jeff pomalo patetično iznudio od organizatora još dodatnih pet minuta nastupa, a skupina je za veliki finale odsvirala još Steel Dragon skladbu Stand Up, koja je još posljednji put dovela prisutne do ekstaze.
Legendarni John Waite, kojeg se svi vjerojatno sjećate po njegovom mega hitu Missing You, upao je u nezahvalnu ulogu. Morao je najmanje uhvatiti izvanredno koncertno iskustvo koje je prije njega priredio Jeff Scott Soto. Već je žanrovski Waite pomalo odskakao, odnosno bocnuo iz konteksta izvođača festivala, pogotovo ako uzmemo u obzir posljednje godine njegove karijere, kad je opet počeo intenzivnije koketirati sa svojim vremenima bluesa i početka karijere. Dok ritam sekcija u ekipi ostaje nepromijenjena i dalje je zastupaju Tim Hogan (bas gitara) i Rodger Carter (bubnjevi), dotadašnji gitarist Matchbox Twenty Kyle Cook napustio je Waitea, a na njegovo se mjesto smjestio nitko drugi nego bivši gitarist Alice Coopera i Pretty Boy Floyd Keri Keli. Tijekom nastupa Johna Waitea uvjerili smo se još jednom kako izgrađen i karizmatičan vokalni pristup posjeduje taj izuzetni pjevač. Lagano osmuđen vokal, silno mekan i osjećajan kad treba istaknuti emocije i strasti. Waite zrije kao dobro staro vino. Repertoar su naravno obogatile pjesme The Babys (Back On My Feet Again, Every Time I Think of You, Head First) i nekako po očekivanju dva hita Bad English (Best Of What I Got, When I See You Smile). Publiku je izdašno probudila Missing You, dok je Waite za završetak smislio izvedbu obrade Led Zeppelin originala Whole Lotta Love, što nije bio najmudriji potez. Iako je zabavljala publiku, Waiteov osobni glazbeni katalog je ipak toliko širok da ne bi morao svirati skladbu koju na planetu već svira svaki klinac koji zna prihvatiti na gitari dva osnovna akorda. No tu dolazi ono »ali«. Skladba je pravi pjevački izazov i John to zna. Zato je upravo u toj točki još jednom osupnuo svojom profinjenošću i mekoćom. Izvanredna izvedba koju bi definitivno morao čuti naš stari gunđalo, koji za ponovno okupljanje Led Zeppelin ne želi ni čuti, Robert Plant. Nastup koji je pomalo nepravedno ostao u sjeni onog Jeff Scott Sotova.
Dolazak Danger Danger na Frontiers Rock festival doveo je izdašnu četu zaljubljenika u melodični rock. Danger Danger naime posljednjih vremena silno rijetko nastupaju po Europi, ako uopće. Od posljednjeg studijskog albuma »Revolve« prošlo je debelih pet godina i krajnje je vrijeme da Danger Danger sastave još koji studijski album. Ritam sekcija ostaje originalna sa Steveom Westom na bubnjevima i Brunom Ravelom na bas gitari, dok vokalne dužnosti opet obavlja »koker španijel« Ted Poley. Na poziciji gitarista nalazi se od 2003. nadalje, kad je u ekipi zamijenio odličnjaka Andyja Timmonsa, švedski gitarski svemirac Rob Marcello. Taj isti Rob Marcello uskočio je recimo umjesto gitarista House Of Lords Jimija Bella na jesenskoj turneji House Of Lords 2009., pa smo se već za nastupa House Of Lords u Ronkama (Ronchi dei Legionari) kraj Trsta mogli uvjeriti kako je svestran i izbrušen taj gitarski velikan. Precizan i brz kao sam vrag! Danger Danger priredili su izvanredan žur. Zapravo se nisu ni morali previše truditi. Jednostavno, očekivanja su bila toliko snažna s strane naloženog občinstva da ih je ono cijelo vrijeme nosilo visoko na rukama. Ted Poley je s godinama izgubio lijep komad vokalne širine i viših se položaja rutinirano klonio. Klasici Bang Bang, Naughty Naughty (u završnom dijelu), I Still Think About You i Monkey Business« učinili su da se narodu trgalo od svih slasti. Zapravo se dvorana već od prvog trenutka s uvodnim šrapnelima studijskog prvijenca Rock America i Boys Will Be Boys korjenito tresla od sve adrenalinske vrućice. Publika je dakle svoje velike heroje ipak dočekala Na kraju je Poley u zahvalu publici viknuo još sljedeći pozdrav: »Stay horny Italy!« što je opaska koja s obzirom na svu pokazanu razuzdanost publike tijekom koncerta bolje gotovo nije mogla pasti u kontekst ovog koncertnog nastupa.
Jedan od najčekanijih trenutaka Frontiers Rock festivala bio je zasigurno nastup Amerikanaca Winger. »Better Days Comin’« svježe je izdani studijski album sastava, koji je izašao tek tjedan dana prije nastupa Winger na ovom festivalu. Po dolasku skupine na pozornicu već je na početku iznenadila činjenica da u ekipi nije bilo gitarista Johna Rotha. Na njegovoj je poziciji vitlao gitarom očito kar jedan od gitarskih tehničara skupine. U kontekst nikako nije spadao, iako mu je Kip više nego očito naložio da što više oponaša na pozornici sviranje Johna Rotha. Već po opravi sudeći čovjek se nije uklapao, a kamoli po svom »kamiondžijskom« izgledu. Unatoč velikim očekivanjima od Winger, oni su tijekom koncerta imali hrpu neprestanih tehničkih poteškoća. Zvuk je bio posve očajan. Bas gitara Kipa Wingera dobila je »nogu« i počela zveckati tek negdje na sredini koncerta. Ne samo to. Winger su mučile i poteškoće s uigranošću. Još prije nove Rat Race dogodila se teža pogreška skupine. Morgenstein je već dao uvodni takt, ali nisu svi u tom trenutku bili na istoj valnoj duljini pa su odmah »raspali«. Morali su ponoviti početak, a skladba je potom ipak potekla dalje. Iako je osjećaj nespuštenosti zračio i iz Kipa Wingera i iz Reba Beacha na njegovoj lijevoj strani, Winger su pogotovo u zadnjoj trećini koncerta nekako vratili stvari na svoje standardno mjesto i po uzoru na velike profesionalce sretno priveli koncert kraju. Ljudi se nisu previše opterećivali problemima skupine. Njihovi heroji dostavili su im s pozornice vreću klasičnih Winger zimzelena poput Hungry, Pull Me Under, Madelaine, Miles Away (s Kipom na klavijaturama i uvodnim traženjem pedale pod nogama, čitaj: tehničari prismuđeni), pa Headed For A Heartbreak ( produljenim izlaznim dijelom, gdje je Beach posebno slikovito razvukao svoje prste po vratu gitare), Cant’ Get Enough, Easy Come, Easy Go i naravno završnu Seventeen. Neki čovjek u trećem redu, koji je na festival stigao iz Brazila, znao je baš sve skladbe skupine napamet, što je na pozornici primijetio i Kip Winger. Pokazao je nekoliko puta prstom na njega, bacio mu trzalicu, ali čovjek se nije ni obazirao na tako nešto. Bio je u svom svijetu. Presretan što uživa u skladbama jednog od svojih najdražih bendova.
Kip Winger i kompanija nisu isporučili najbolje što mogu, no ipak je nastup sastava Winger zbog ekstremno rijetkog pojavljivanja na europskim koncertnim pozornicama bio prava mala senzacija, gdje je dvorana od sve silovite energije pucala po šavovima. Reb Beach napokon je pokazao i zašto je tako cijenjen gitarist. Kod Winger naime dolazi puno više do izražaja nego kod Whitesnakea, gdje je njegov genij »namjerno prigušen«, Upravo se u skladbama sastava Winger iskazuje sva njegova glazbena univerzalnost. Nadajmo se samo da će skupina u korist promocije albuma »Better Days Comin’« sastaviti jesensku europsku koncertnu turneju i da će se tako ponuditi prilika za pogledati barem jedan koncertni termin na kojem će Winger naravno odsvirati barem sat i tri četvrt dug nastup.
Night Ranger pripala je velika čast da kao glavni nositelj trećeg dana festivala zaključi Frontiers Rcok festival. Legendarni rockeri zaklani slavnom west coast AOR zanatu iz San Francisca danas vrijede za skupinu izuzetnog kilometraža, glazbenih iskustava i glazbene rutine. Ako smo ih 2011. gledali u ulozi predgrupe Journey svega pola sata, ovaj put priča je bila poprilično drukčija. Postava Night Ranger ostaje i dalje nepromijenjena, i to je čine originalni članovi bubnjar i vokalist Kelly Keagy , basist i vokalist Jack Blades, gitarist Brad Gillis i naknadno priključeni gitarist Joel Hoekstra te klavijaturist Eric Levy. Potonji se ekipi priključio prije tri godine.
Kod Nigt Ranger postava pozornice uvijek je posebnost. Sva pojačala pritisnu posve u pozadinu, slično kao što to danas čine Status Quo, bubnjeve Kellyja Keagyja pak pomaknu na desnu prednju stranu, jer Kelly u više skladbi preuzima i glavni vokal. Tako je oslobođeno golemo prostora za trčanje lijevo i desno te gore i dolje. A Night Ranger ga znaju prokleto dobro iskorištavati. Bez obzira na zub vremena koji zrelošću nagriza Bladesa i Gillisa, godine na plećima im se ni načas ne poznaju. Još uvijek silno agilan par čovjeka izvodit će mlađem Joelu Hoekstri hrpu scenskih akrobacija, nedostajao je samo još kakav »špagat« i mjera bi bila puna. Sviranje gitare na leđima i slične otkačene vragolije Gillisa, koji pritom odsvira baš sve što zamisli s perolakom lakoćom i bez greške. S briljantnom preciznošću. Zapanjujuće. S Hoekstrom čine izvanredan gitarski par. Zasigurno gitarski par cijelog festivala. I to s konkretnom prednošću. Čak i ispred Tesle. Za cijeli nastup možemo reći da su Night Ranger zasigurno (opravdano) odnijeli s prednošću prvo mjesto pred nastupima ostalih izvođača. Pojeli su ih.
Skupina je na početku odmah podigla na noge dvoranu s dva dobro prepoznata standarda, i to uvodnom Touch Of Madness i zimzelenom Sing Me Away, a potom preko odlične novije Lay It On Me (»Somewhere In California«, 2011) i željezne balade Sentimental Street razveselila publiku izvedbom obrade Damn Yankees skladbe Coming Of Age. Prvo iznenađenje je dakle iza nas, vrijeme je za preostala. Prvo izdašno poslužila je The Secret Of My Success s albuma »Big Life« (1987). Skladba je izdana kao singl, a ujedno i upotrijebljena kao glazbena podloga humorističke TV nanizanke istog imena, u kojoj je glavnu ulogu igrao Michael J. Fox. Za njom je slijedila posve nova skladba High Roiad. Tako će se zvati i nadolazeći novi studijski album skupine, koji će izaći u lipnju ove godine. Blades je naložio publiku da se u refrenu mora zaderati triput zaredom »Yeah!!, Yeah!!!, Yeah!!!« i ona mu je opet nestrpljivo jela iz ruke. Nova skladba odlično funkcionira s ostalim materijalom, što znači da ćemo očito dobiti još jedan klasično zamišljen Night Ranger album i to je jako dobro. Za njom je slijedio još jedan slatkiš. Skok na prvi album »Dawn Patrol« (1982) i izvedbu skladbe Eddie’s Comin’ Out Tonight, o nastanku koje je Blades ispričao zabavnu anegdotu, o čovjeku imenom Eddie, koji je posjećivao njihove koncerte još u vrijeme kad su Night Ranger bili klupski bend. Što se tiče Damn Yankees, čije skladbe danas više ne čujete na pozornicama, Night Ranger su ovaj put bili drukčijeg mišljenja pa su izveli još jednu skladbu tog sastava (High Enough). Tako su cijelo vrijeme održavali raspoloženje na izuzetnoj razini i toliko pozitivne energije koliko se osjetilo upravo tijekom njihova nastupa festival do tada zasigurno nije isijavao. Slijedi novi razlog za veselje, s čak dvije uzastopne skladbe uzete s albuma »Seven Wishes« (1985), i to Goodbye te Four in the Morning. Koncertne minute vrtjele su se ekstremno brzo. Izvedbom hita When You Close Your Eyes uzetog s albuma »Midnight Madness« (1983) Night Ranger su najavili da se koncert polako bliži svom kraju, a to je potvrdila odmah za njom Don’t Tell Me You Love Me s prvijenca »Dawn Patrol«, koju su Night Ranger podmuklo razvukli tako da su u nju uklopili dio Deep Purple klasika Highway Star. U završnom dijelu, gdje su opet zapanjili Gillis i Hoekstra gitarskom superiornošću kojoj se nije vidio kraj, Night Ranger su tako baš na točki vrelišta zaključili regularni dio svog koncertnog nastupa.
Bis nije bilo teško predvidjeti kad je s tamburinom do ruba pozornice stupio Kelly Keagy i u duetu s Jackom Bladesom počeo pjevati stihove slavne Sister Christian. Za razliku od skromnih bisova prvog i drugog dana festivala od strane glavnih nositelja, kad su i Tesla i Stryper izveli svega po jednu skladbu, Night Ranger su nakon što su Sister Christian doveli publiku u delirij ostali na pozornici i prihvatili se skladbe koja im je zapravo doista ostala kao posljednja na popisu onih koje moraju biti odsvirane na svakom Night Ranger koncertu. Ostali su naravno kod albuma »Midnight Madness« i udarili za finale u (You Can Still) Rock In America, koju je Blades tijekom izvedbe nekoliko puta preimenovao u (You Can Still) Rock in Italy.
Nastup Nigt Ranger doista se pokazao vrhuncem cijelog festivala! Na pravom mjestu. Dakle, na njegovu kraju. Skupina je cijelo vrijeme zračila izvanrednu radost, vedro raspoloženje, pozitivan stav i bezbrižno te perolako nizala pjesmu za pjesmom s odlikom velike rutine i nevjerojatne iskusnosti. Zvuk nastupa ubojit! Za razliku od drugih skupina Night Ranger nisu koristili ni snimljene matrice prateće vokale. Razdire ih energija! A to je izuzetno dobar predznak, jer na scenu stiže novi studijski album »High Road« i nadajmo se da će mu uskoro slijediti i turneja po Europi.
Od sveg viška adrenalina i pozitivnih osjećaja jednostavno nismo htjeli otići s pozornice, iako je festival bio zaključen. Druženju s mnogim posjetiteljima festivala, koji su stigli čak i iz poljskog Bydogoscza, kao i iz srpske prijestolnice Beograda, pa nadalje iz Velike Britanije, Grčke, čak i Brazila, Francuske, Nizozemske, nije se vidio kraj. Sat je kucao duboko u rano jutro kad je do posljednje otvorene limenke piva održavala svu postfestivalsku vedrinu klapa od šestero slovenskih posjetitelja festivala (dva Ajdovca, jedan Prekmurec i trojica s ljubljanskog kraja), zapisana glazbenom žanru gdje nije bilo mnogo odstupanja. Melodični rock, AOR, hard rock. Plejada izuzetnih glazbenika, vokalista, gitarskih superheroja, kao i vreća odličnih skupina koje borave pod »ugovornom zaštitom« izdavačke kuće Frontiers Records. Glazba koja slijedi melodijsku perfekciju, čisto i izgrađeno pjevanje i gdje je ulaz grmljavini, polutonskim kombinacijama koje »gutaju« melodiju i srušenom tročlanom drndanju strogo zabranjen. Ako ste ljubitelj melodičnog rocka i AOR glazbe, ovaj festival morate iduće godine nužno posjetiti. Čak i ako na pozornici neće svirati vaš najdraži sastav, žanrovskih odstupanja gotovo da nema među izvođačima, zato je riječ o festivalu koji te apsolutno cijelo vrijeme samo puni energijom. Naravno, govorim u ime ljubitelja melodičnog rock žanra i AOR glazbe.
Izvanredno društvo, izvanredna glazba, izvanredni nastupi, izvanredna hrana, izvanredna energija. Bez pritužbi. Rijetki su ovakvi osjećaji nakon kraja festivala. Fronters Rock festival bio je dakle onaj pravi pogodak u »bikovo oko« mete! Neka zaključim ovaj »skromni spis« nadom da ćemo se vidjeti na istom mjestu iduće godine i da Frontiers Rock festival preraste u stalnicu!
Setlista
CRAZY LIXX:
1. Rock and a Hard Place
2. Sympathy
3. Whiskey Tango Foxtrot
4. Lock Up Your Daughter
5. Riot Avenue
6. Blame It on Love
7. 21 Til I Die
ISSA:
1. Dream On
2. Looking for Love
3. Angels Crying
4. Invincible
5. I’m Alive
6. Can’t Stop
JEFF SCOTT SOTO:
1. Intro
2. Take U Down
3. 21st Century
4. Damage Control
5. Believe in Me
6. Look Inside Your Heart (with Joel Hoekstra)
7. Soul Divine
8. Holding On
9. Eyes of Love
10. Medley:
– Break Your Chains
– Day By Day
– Give Me a Sign
– Dangerous
– Just Between Us
– Mysterious (This Time It’s Serious)
– Frozen
– Crazy
I1. ‘ll Be Waiting (Talisman)
12. Stand Up (Steel Dragon)
JOHN WAITE:
1. Change
2. Back On My Feet Again (The Babys)
3. Rough & Tumble
4. When I See You Smile (Bad English)
5. Saturday Night
6. Every Time I Think of You (The Babys)
7. Best of What I Got (Bad English)
8. Missing You
9. Head First (The Babys)
10. Whole Lotta Love (Led Zeppelin)
DANGER DANGER:
1. Rock America
2. Boys Will Be Boys
3. Hearts on the Highway
4. Don’t Blame It on Love
5. Bang Bang
6. Beat the Bullet
7. I Still Think About You
8. Crazy Nites
9. Monkey Business
10. Naughty Naughty
WINGER:
1. Midnight Driver of a Love Machine
2. Madalaine
3. Hungry
4. Pull Me Under
5. Blind Revolution Mad
6. Down Incognito
7. Guitar Solo
8. Rat Race
9. Deal With the Devil
10. Stone Cold Killer
11. Miles Away
12. Headed for a Heartbreak (Reb Beach gitarski solo u outru)
13. Can’t Get Enuff
14. Easy Come Easy Go
15. Guitar Solo (Reb Beach)
16. You Are the Saint, I Am the Sinner
17. Seventeen
NIGHT RANGER:
1. intro (You Shook Me All Night Long)
2. Touch of Madness
3. Sing Me Away
4. Lay It On Me
5. Sentimental Street
6. Coming of Age (Damn Yankees)
7. The Secret of My Success
8. High Road
9. Eddie’s Comin’ Out Tonight
10. High Enough (Damn Yankees)
11. Goodbye
12. Four in the Morning
13. When You Close Your Eyes
14. Don’t Tell Me You Love Me
—bis—
15. Sister Christian
16. (You Can Still) Rock in America
Galerija slika
