Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 1985
Trajanje: 67:08
Ocjena: 4.5/5
»The Wake«, treći studijski uradak engleskih neoprogrockovskih velikana IQ, bio je njihov najbolji u osamdesetima prošlog stoljeća i do danas je njihov jedini album koji se uspio probiti na britansku top-listu. Čak je i većina tadašnjih kritičara, koji bend ni prije ni poslije nisu ‘skužili’, »The Wake« dodijelila pozitivnu ocjenu, pa se nakratko činilo da im se božica Fortuna ipak nasmiješila. Taj podatak svakako nije zanemariv za bend koji u karijeri nikad nije okusio komercijalni uspjeh ni veću prepoznatljivost, iako su bili među najboljim predstavnicima neo prog pokreta i izvanredni tehnički majstori, koji su se do sredine osamdesetih iskleсali i u vrhunske skladatelje.
»The Wake« u usporedbi s vrlo dobrim, ali producentski i aranžerski još uvijek prilično početničkim prethodnim albumom »Tales from the Lush Attic« (1983) predstavlja osjetan napredak. To vrijedi i za strukturu pojedinih skladbi i za produkciju, koja je napokon postala onakva kakva dolikuje bendu takvog umjetničkog ranga i tehničkog kova. Karizmatični pjevač i tekstopisac Peter Nicholls još je jednom doprinio enigmatičnu i mističnu naslovnicu na kojoj se nalazi harlekinski lik, koji snažno podsjeća na njegov našminkani, scenski izgled iz tog razdoblja, iako je zapravo riječ o licu glumice Rae Dawn Chong iz filma »Quest for Fire« (1981). Ostali likovi s naslovnice odnose se na pojedine tekstove s albuma »The Wake« te su na više ili manje introspektivan način predstavljeni kroz Nichollsovo prepoznatljivo melodramatično pjevanje. Glasovna srodnost s Peterom Gabrielom (ex-Genesis) ostala je njegov zaštitni znak, no nakon »Tales from the Lush Attic« postao je još raznovrsniji u izmjenjivanju vokalnih registara.
I klavijaturist Martin Orford u dvije je godine napravio priličan napredak te postao izvanredno vješt ne samo u improviziranju, nego i u slaganju iznimno ukusnih i melodično zamišljenih sintetizatorskih aranžmana, dok je ‘klasične prog rock klavijature’, dakle melotron, električni klavir i orgulje, vrlo dobro spojio s produkcijom za koju se opet pobrinuo sam bend. U to su se vrijeme i kao producenti već dosta toga naučili. Gitarist Mike Holmes na albumu »The Wake« posebno je zablistao kao inovator u stvaranju duhovitih gitarskih fraza, ali i u ulozi izuzetno maštovitog solista prepoznatljive tehnike. Zlatni instrumentalni tandem Orforda i Holmesa IQ-u je neizravno omogućio stvaranje iznimno bogatih harmonija koje su imale korijene u najboljim danima simfonijskog prog rocka. Ritam sekcija, bubnjar Paul Cook i basist Tim Esau, nikad se nije libila stvaranja kompleksnih ritmičkih nijansi i inteligentno tempiranih vremenskih prijelaza. Improvizacije je ovaj put bilo nešto manje nego na albumu »Tales from the Lush Attic«, ali su zato pojedine dionice na baš svim skladbama s albuma »The Wake« imale puno dotjeraniju i smisleniju strukturu s većim naglaskom na melodičnosti.
IQ su dakle kao glazbenici, a pogotovo kao skladatelji, aranžeri i producenti, na albumu »The Wake« napravili važan korak naprijed, zbog čega činjenica da se nakon izlaska albuma raspala njihova originalna/klasična postava djeluje još gorče. Na albumu »The Wake« nema nijedne slabe skladbe. »Outer Limits«, sa svojim dramatičnim nizanjem melotronskih zavjesa, zbog čega polako raste tajanstvena i pomalo mračna atmosfera, predstavlja iznimno snažan uvod u album. Sjajan prijelaz u nešto vedriju dionicu, gdje inicijativu preuzimaju klavijatursko-gitarske harmonije s jakim zaleđem u melotronu, a pogotovo ulazak Nichollsova teatralnog i tužnog vokala, posljedično stvara pobjedničku kombinaciju i rođenje jednog od klasika neo prog rocka. Skladba dostiže klimaks kad Nichollsovo pjevanje doseže više registre, nakon čega se moćni simfonijski aranžmani okrunjuju melankoličnom gitarskom solažom.
Naslovna skladba jedno je od najmračnijih i najenigmatičnijih ostvarenja u povijesti IQ-a (dakle i jedno od njihovih najboljih), gdje su u prvom planu masivni slojevi sakralno začinjenih orgulja, položeni preko udarnih gitarskih pasaža te poduprti melodičnim ritmičkim nijansama. Ovdje se Nicholls opet iskazuje kao prvorazredni majstor poetske melodramatike. U vezi sa svojim tehnički visoko profiliranim instrumentalnim kolegama dočarava doista moćnu i intenzivnu atmosferu uz koju će se mnogi sjetiti klasičnih Genesisa, kakvi bi možda bili 1985., da u međuvremenu nisu otišli Peter Gabriel i Steve Hackett i da nisu doživjeli transformaciju u pop rock.
»The Magic Roundabout«, još jedan IQ-ov evergreen, koji sadrži sakralni početak s dramatičnim orguljaškim zavjesama, nakon čega slijedi lukav prijelaz u ritmički ubrzanu dionicu, pun je neočekivanih vremenskih preokreta i veličanstvenih aranžmana uz koje će se i danas oblizivati svi ljubitelji simfonijskog proga. Nichollsovo pjevanje, usprkos optimistično obojenom glavnom aranžmanu, ovaj put upija još mračnije nijanse nego inače, jer je njegov glas pun razočaranja i bijesa na svijet, dok razdražene gitarske pasaže i zveckave bas linije pomažu pojačati fatalističku atmosferu. Fenomenalna Holmesova gitarska solaža na lukav način vodi ovu predivnu skladbu prema izlazu.
»Corners«, jedan od najneobičnijih eksperimenata u cijeloj povijesti IQ-a, otvara se egzotično zvučećim udaraljkama (tabla) i zabavnim sintetizatorskim efektima, što unosi lagani dašak world musica. Taj se dojam dodatno pojačava upadom Holmesova električnog sitara, dok Nichollsovo melankolično pjevanje unosi tračak paranoje i zabrinutosti u inače prilično neobičnu, pozitivistički obojenu atmosferu.
Najbolji dio albuma »The Wake« bez sumnje čine sve tri završne skladbe, koje hvataju IQ na vrhuncu njihove ‘igre’. Epsko remek-djelo naslovljeno »Widow’s Peak« svojom uvodnom, instrumentalnom dionicom polako nadograđuje sve složeniju atmosferu, dok se nižu sve novi slojevi sintetizatora. S vremenom se oblikuje ikonoklastična instrumentalna dionica s uzburkanim ritmičkim meandrima i moćnim gitarskim pasažama, dok Nichollsov autoritarni vokalni pristup dodatno začinjava sve mračniju atmosferu. Epske harmonije jamče auru nekih minulih, viktorijanskih vremena, dok Nicholls sarkastičnim pristupom oslikava nesretnu ljubavnu dramu. Zveckavim bas linijama i ritmičkom stupnjevanju na činelama slijedi genijalan prijelaz u borbenu dionicu i novu priliku za još jednu razgranatu gitarsku improvizaciju.
»The Thousand Days« je zacijelo najkomercijalnije ostvarenje s albuma »The Wake«, iako vjerojatno nije nastalo s namjerom da bend njime na bilo koji način zagrebe po radijskim top-listama. S njom je klasična postava IQ-a uspjela stvoriti svoj ‘pop’ standard, koji zvuči komercijalno jedino ako ga usporediš s većinom ostalog materijala koji su snimili pod Nichollsovim vokalnim zapovjedništvom. Preplet ugodno harmoniziranog akustičnogitarskog aranžmana i suptilnih sintetizatorskih tekstura krči put klimaksu skladbe u epskom refrenu, gdje se najviše iskazuje teatralni Nicholls. Za epski vrhunac albuma pobrinuo se završni standard »Headlong«, koji je i danas nešto najbolje što su IQ stvorili u svojoj dosadašnjoj karijeri. Peterova mučenička vokalna ispovijed polagano stvara napetu uvodnu dramu, dok udarne gitarske pasaže, slikovite varijacije na orguljama te melotronska veličanstvenost, koja u pozadini brine za moćno simfonijsko zaleđe, odvode slušatelja na nezaboravnu zvučnu pustolovinu. Zatim slijedi svečani prijelaz u epsku dionicu, gdje Nicholls svojim pjevanjem priređuje pravo ambijentalno otkrivenje. Za veliki finale Holmes iz rukava vuče još izuzetno zanimljivu gitarsku frazu, koja u vezi s duhovitim sintetizatorskim motivom na moćan način sve skupa odvodi u trijumfalni izlaz. Ponovno izdanje albuma sadrži i bonus skladbu s francuskim naslovom, »Dans le Parc du Cheatau Noir«, koja je ravnopravna materijalu na ‘regularnom’ dijelu. I ovdje prevladava iznimno mračno ozračje s gotovo paranoičnim Nichollsovim vokalnim pristupom, ubrzanim ritmičkim pulsom i ludom završnom gitarskom solažom.
»The Wake« definitivno nije najbolji album u povijesti IQ-a, ali ipak predstavlja vrhunac njihova ranog razdoblja (osamdesete) i osvajanje sljedeće razine zrelosti u ulozi skladatelja i aranžera. Nicholls je želio nastaviti dotadašnji simfoprogrockovski stil, dok su ostali članovi benda poželjeli nešto komercijalniji smjer, nakon što su ustanovili da nekim neo prog vršnjacima ide jako dobro i s komercijalne strane (zapravo je takav primjer bio samo Marillion). Na kraju je pobijedila volja većine i Nicholls se (privremeno) oprostio od benda, što im je za dulje vrijeme ‘otpuhalo mozak’, pogotovo kad je riječ o kvaliteti tekstova i umjetničkoj viziji. »The Wake« je tako dugo vremena, sve do albuma »Ever« (1993), bio labudji pjev klasične postave IQ-a. IQ su na sljedeća dva albuma, eksperimentiranjem s elementima novog vala, počeli sve više gubiti na kredibilitetu među ljubiteljima progresivnog rocka, dok ni ‘gutače’ pop hitova novim smjerom nisu uspjeli uvjeriti, pa je Nichollsov povratak početkom devedesetih naprosto bio neizbježan.
Postava
Peter Nicholls – vokal, tamburin
Mike Holmes – gitara, sitar
Martin Orford – klavijature, flauta, prateći vokal
Tim Esau – bas gitara i bas pedale
Paul Cook – bubnjevi i udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Harun – tabla na “Corners”
Produkcija
Mike Holmes i Tim Esau
Popis skladbi
1. Outer Limits (8:15)
2. The Wake (3:12)
3. The Magic Roundabout (8:18)
4. Corners (6:20)
5. Widow’s Peak (9:12)
6. The Thousand Days (5:12)
7. Headlong (7:25)
Bonus skladbe:
8. Dans Le Parc Du Chateau Noir (7:37)
9. The Thousand Days (demo) (3:55)
10. The Magic Roundabout (demo) (6:27)
Trajanje albuma: 67:08
