Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trezzo sull'Adda (Milano) / Live Club / Italija
Datum koncerta: 02.05.2014
Broj posjetitelja: 2000
Cijena ulaznice: 157,00€ (trodnevna ulaznica) / 59,00€ (jednodnevna ulaznica)
Drugi dan Frontiers Rock festivala donio je kišu! Već jutro i prijepodne proveli smo ekipno šetajući po golemom trgovačkom centru nekoliko kilometara izvan gradića Trezzo Sull’Adda. U još manjem gradiću. Zvanom Basiano. Prvi cilj bio je naravno razgledati Mediamarkt i sniženja CD-ova, gdje naravno nismo ostali praznih ruku. S naramkom odlične glazbe kupljene po 4,99€ svratili smo još u diskont po jeftine boce pšeničnog piva Paulaner i tako opskrbljeni krenuli prema mjestu događanja.
Prvi dan festivala nas je, uz odličan izbor nastupajućih, razveseljavao i izvanrednom organizacijom. Sve je teklo kao podmazano. Bendovi su nastupali točno u zadano vrijeme. Nikakvih pritužbi na organizaciju, dakle. U najgorem slučaju pohvale. Tako smo se dovukli do ulaza u dvoranu malo prije tri popodne! A točno u tri na pozornicu su izašli Šveđani Adrenaline Rush. Grupa je krajem siječnja ove godine potpisala ugovor s izdavačkom kućom Frontiers Records, a već je objavila i prvi predstavljački singl za skladbu Changes, koja će naravno biti na predstojećem debitantskom albumu. S obzirom na turobno vrijeme, pogled na pozornicu pružio je razloge za vedrinu. U centru pozornosti stajala je vruća mala koketna slatkica po imenu Tave Wannig! Ona je vihorila mikrofonom i razuzdano trčkarala po pozornici. Pjevačica je prije priključenja Adrenaline Rush činila teen-pop duo Peaches, a u Adrenaline Rush za pop naravno nema mjesta. Postavu popunjavaju i Ludvig Turner (glavna gitara), Alexander Hagman (ritam gitara), Soufian Ma’Aoui (bas gitara) i Marcus Johansson (bubnjevi). Bend je pružio uzornu kompaktnost i uigranost. Glazbeno Adrenaline Rush ne donose baš ništa novo, ali se naravno osjeti skandinavska škola u pristupu melodičnom rocku. S jedne strane čuješ glazbene utjecaje starijih skandinavskih rock sastava tipa Treat, Dalton, Renegade, 220 Volt, a opet dodaju i blagi prstohvat sleaze nestašnosti, na što će naćuliti uši ljubitelji Crazzy Lixx ili Hardcore Superstar. Grupa će ljeti ove godine objaviti studijski prvijenac, koji nastaje pod producentskom palicom izvrsnog Erika Martenssona (W.E.T., Eclipse). Pustimo se iznenaditi.
Nastavak nije bio ništa manje sladak. I kod sljedećeg sastava vodeće vokale preuzela je slatka cura. Estonka Lennaa Kuurmaa, koja se odnedavno okušava u melodičnorockerskom sastavu Moon Land. Iza svega naravno stoji A&R osoblje Frontiers Recordsa i pokušaj izdavačke kuće da narodu servira novu vruću, hrskavu lepinju i izvuče im iz džepova još koji cekin viška. Skladbe je primjerice napisao Alessandro Del Vecchio, a Lenni su ih poslali da na njima isproba svoj vokal. Stvar je očito proradila i obje strane su bile zadovoljne. Lennaa Kuurmaa ima poprilično kilometraže u džepu. Možda je poznajete po sudjelovanju u ženskom pop triju Vanilla Ninja, koji je dvaput zastupao Estoniju na natjecanju za Eurosong. Oba puta manje uspješno, a proboj su cure postigle 2005., kad su zastupale Švicarsku na Eurosongu sa skladbom Cool Vibes. Tada su na polovici glasovanja vodile ispred svih zemalja sudionica, a na kraju osvojile ipak odlično osmo mjesto. Lennu je na pozornici pratio kvartet na pozicijama gitare, bas gitare, bubnjeva i klavijatura. U dobrih pola sata sastav je predstavio skladbe s predstojećeg prvijenca, koji će izaći krajem ove godine, među ostalima skladbe: Open Your Heart, Heaven Is Close To You te Live And Let Go. Osjeti se da je bend još u povojima, da se za Lennu sve zasad tek odvija. Korektno odsvirano, uzorno, dovoljno kompaktno, ali je naravno nad svime prednjačila, kao i prije kod Adrenaline Rush, Lenna sa svojim talentima i čarima odlične vokalistice, kao i pozornička figura koja zna zavrtjeti petama tako da te odmah osvoji! Cura među svoje uzore ubraja grupe The Beatles, Queen, a rado sluša i Heart. Odjeke potonjih nije bilo moguće ne čuti ni u izvedenom materijalu njezina novog sastava Moon Land.
Još u ljeto prošle godine udružila su snage pod oznakom L.R.S. trojica iznimno prekaljenih glazbenika. Pjevač Tommy La Verdi (21 Guns), Josh Ramos (Hardline, The Storm) i Michael Shotton (Von Groove). Studijski prvijenac projekta naslovljen »Down To The Core« izašao je ovog ožujka, pod budnim producentskim skrbništvom Frontiers Recordsove »cure za sve« Alessandra Del Vecchia, koji je na pozornici tijekom nastupa obavljao i ulogu klavijaturista. Odluka je logična, jer primjerice Josha Ramosa poznaje dovoljno dobro. Obojica naime čine dio današnje postave Hardline. Osjetilo se da je ovo uopće prvi zajednički koncert trojca. Na pozornicu su ovaj put izvukli glazbenike bogata iskustva i kilometraže, a repertoar je sastav popunio izvedbom skladbe Knee Deep sastava 21 Guns (posve pri kraju repertoara), hita Once Is Not Enough Von Groovea, gdje je vokal preuzeo bubnjar Michael Shotton (kao na originalu), te klasika I’ve Got a Lot to Learn About Love sastava The Storm. Sve tri su spojili u »medley«. Skladbe albuma »Down To The Core«, poput naslovne, te Our Love To Stay, Living 4 A Dream, Universal City (pritom je zanimljivo da je iz repertoara ispao singl Almost Over You), naravno su grijale srca odanih melodičnom rocku. Osobito ljubitelja Journeya. Narod je uživao ništa manje nego prije toga na Moon Land i Adrenaline Rush, a sve su se oči obično zaustavljale na izvanrednim gitarskim vragolijama Josha Ramosa, koji je već prethodne večeri tijekom nastupa Hardline pokazao da je do u tančine proučio Neala Schona. Bosonogi La Verdi je nekoliko puta izgubio crvenu nit tijekom koncerta, ali to je sve posljedica duže odsutnosti s pozornica. Naravno, La Verdi se tijekom koncerta duboko zahvaljivao čelnicima izdavačke kuće Frontiers Records što su ga vratili na pozornice i u društvo preostala dva izvanredna glazbena kompanjona. Nastup bez vrhunaca, koji je ujedno vrijedio kao ekskluzivan, jer je pitanje hoće li ovaj projekt ikada krenuti na kakvu koncertnu turneju. Slična priča, dakle, kao u slučaju Three Lions, koji su na festivalu nastupili dan prije.
Tijek drugog dana festivala naglo je skočio na višu kvalitativnu razinu nastupom izvanrednih švedskih melodičnorockerskih revitalista Eclipse, koji su s dva albuma u džepu uz danske Pretty Maids zapravo bili najžešći sastav drugog festivalskog dana. Bitna razlika između Eclipse i preostalih triju izvođača koji su se pred njima izmijenili na pozornici jest u tome što su Eclipse prava grupa koja diše i raste jedinstveno u svojoj izgrađenoj i jasnoj glazbenoj viziji nešto duže vrijeme. Uzde drži u rukama izvanredni vokalist, multiinstrumentalist, producent i skladatelj Erik Martensson, koji je zajedno sa svojim kompićem gitaristom Magnusom Henrikssonom već prvog dana festivala nastupio sa sastavom W.E.T. Kvartet je u tričetvrt sata dugom nastupu nanizao izvanrednu predstavu sastavljenu od točaka s jedina dva albuma koje su Eclipse do tog dana objavili, s naglaskom na aktualnom »Bleed And Scream« (2012). Skladba poput Wake Me Up primjerice je skladana zapravo savršeno i već je sada među pristašama melodičnog rocka postala omiljeni neuvenuli klasik. Tijekom izvedbe dobar dio dvorane pjevao je tekst napamet. Barem refrene skladbi. Eclipse su iznimno zarazan sastav! Martensson je magnet. Izvanredan vokalist, pozornički interpret, glumac. Kvintet pak svira briljantno. Zapanjio je i Henriksson s nekoliko solističkih vragolija! Sastav je nastup zaključio skladbom Breaking My Heart Again i podigao kvalitativnu letvicu festivalskog dana na višu razinu. Eclipse su toga dana za mnoge u dvorani bili jedno od najljepših osvježenja drugog festivalskog dana. Zapravo su priredili tako snažan nastup da je po kvaliteti za mnoge na mjestu događanja nadmašio nastupe svih ostalih izvođača tog dana. Čak i nastup glavnih nositelja drugog dana, Amerikanaca Stryper!
Red Dragon Cartel je grupa koja je nakon 15 godina stanke vratila na pozornicu jednog od najtalentiranijih i najizgrađenijih hard rock gitarista osamdesetih Jakea E. Leeja. Lee je za vokalista izabrao inače bubnjara Kanađana Harem Scarem Darrena J. Smitha, koji je svoju novu ulogu obavio s velikom odlikom. Postavu su popunjavali basist Ronnie Mancuso i bubnjar Jonas Fairley. »Gitarski slavuj«, koji se upisao u srca svih ljubitelja heavy metala i hard rocka djelovanjem u sastavu Badlands, a osobito kao prva gitara Ozzyja Osbournea na albumima »Bark At The Moon« i »The Ultimate Sin«, započeo je svoju predstavu u velikom stilu. Ravno s krošeom i Ozzyjevom skladbom The Ultimate Sin. Digao je krov s dvorane. Publika je pukla, a skupo pivo (4 dcl za 5,00€) u tren oka se razlijevalo na sve strane dvorane. Jake E. Lee bio je odlično raspoložen. Iz gitare je nemilosrdno pucao i sijevao rafalima improvizacijskih akrobacija, svojstvenih zaštitnom znaku. Riječ je naime o jedinstvenom gitaristu, s prepoznatljivim stilom. Jake E. Lee odlučio je konkretniji dio minutaže koncerta posvetiti izvedbi nekih klasika Badlandsa, koji su mu tijekom godina osobito prirasli srcu. Tako su se izredali High Wire, Shine On, In a Dream, Rumblin’ Train i Sun Red Sun . U sve to je ekipa umetnula skladbe istoimenog studijskog prvijenca, i to Deciever, War Machine, Feeder i Shout it Out. Za veliko finale Jake E. Lee se s ekipom vratio na bis i urezao još Ozzyjevu Bark At The Moon i tako do krajnosti usrećio temeljito »nauljenu« publiku u dvorani! Bomba od koncerta! Ako su Red Dragon Cartel igdje u vašoj blizini, učinite si uslugu i skoknite na njihov koncert. Zasut će vas pravim energetskim voltažama! Jake E. Lee pak je gladan i žedan krvi i nastupa. To je dokazao njegov festivalski šou! Zacijelo će Red Dragon Cartel objaviti još koji album u budućnosti! S obzirom na iskazanu usredotočenost sigurno.
Pretty Maids, jedini su tog dana na festival stigli svojim »nightlinerom«. Ne zbog ovog festivala, jer bi ih put iz danskog Horsensa koštao previše, nego su na festival svratili usput. Tijekom svoje headlinerske turneje, na kojoj još uvijek predstavljaju svoj aktualni studijski album »Motherland« kao i upravo objavljeni album ponovno odsviranih klasika i četiri posve nove skladbe »Louder Than Ever«. Pretty Maids posljednjih godina redovito koncertiraju. Još u jesen su zajedno s Pink Cream 69 i Bonfire boravili na opsežnoj turneji po starom kontinentu, a već imaju najavljenu novu turneju u svibnju ove godine.
Pretty Maids slove za jedan od najiskusnijih koncertnih, kao i najjačih sastava što se tiče interpretacije repertoara. U prekaljenosti im toga dana sigurno nije bilo ravna među nastupajućima. Bend, nastao još 1981., zauzeo je na pozornici više prostora od grupa prije njih. Bubnjevi su stajali konkretno podignuti na posebnom podiju, u pozadini se šepirio golemi transparent s naslovnicom aktualnog studijskog albuma »Motherland« i naravno logotipom grupe. I te večeri su, očekivano, Pretty Maids dali sve od sebe. Sviraju uvijek punom parom. Bez kočnica. Već na početku je pjevač Ronnie Atkins svojom provjerenom čvrstom usredotočenošću i karizmatičnim magnetizmom podigao dvoranu na noge kad su se izredale nove Mother Of All Lies te za njom I See Ghosts, kao i u set listu ponovno vraćena skladba s »Pandemoniuma« Final Day of Innocence. Uz raspoloženog Atkinsa veselo je trčkarao, čas do klavijaturista Mortena Sandagera, čas do gitarista Kena Hammera, basist Rene Shades, dok je »bubnjarska zvijer« Alan Tschikaja dijelio nemilosrdne šamare bubnjarskim opnama te istodobno podijelio hrpu bubnjarskih palica među publiku. Odlično funkcioniraju i posve nove My Soul To Take, koja blago vuče na Little Drops Of Heaven – ta je naravno odsvirana u drugoj polovici koncerta, kao i malo kasnije također posve nova Nuclear Boomerang, koja je razotkrila nešto vokalne napuknutosti Ronnieja, što treba jednostavno uzeti u obzir, jer je vokal jedini organski instrument. I ne da se posve nadomjestiti. Bend se prihvatio i Phil Lynnotove Please Don’t Leave Me, a posljednje atome snage iz publike iscijedio je očekivanim završnim finalom skladbi iz željeznog repertoara Red Hot And Heavy, Future World i Back To Back.
Nešto je iznenadila samo činjenica da Pretty Maids u repertoar nisu uvrstili nijednu od novosnimljenih klasika s albuma »Louder Than Ever«, koje uživo inače već dulje vrijeme nisu izvodili. Možda ćemo ih čuti 15.05.2014., kad grupa nastupa u Villachu u Koruškoj, u tamošnjem klubu Bluesiana Rock Cafe. Tada će Pretty Maids naime odsvirati koncert dug dva sata. Pretty Maids su tog dana priredili jednu od najsnažnijih pozorničkih predstava, zato je Stryper u nastavku čekao izrazito težak zadatak!
Koncerti »bijelih«, ili drugim riječima »kršćanskih rockera« Stryper, u Europi nisu baš svakodnevna stvar. Iako je bend u studenom prošle godine objavio novi studijski album »No More Hell To Pay«, u Europi ga još nije imao priliku konkretnije predstaviti. Prva prava prilika tako se ponudila upravo na Frontiers Rock Festivalu. Doduše, Stryper imaju još nekoliko potvrđenih nastupa na europskim festivalima ovog ljeta, među ostalim i na festivalu Bang Your Head!! u njemačkom Balingenu, no ostaje činjenica, pa činjenica. Stryper ne sviraju puno po Europi, zato su zacijelo vrijedili kao posebna atrakcija festivala. Već pri dolasku na pozornicu Michael Sweet je nekoliko »Stryper biblija« bacio među ljude, kad je grupa uz snimljeni uvod Battle Hymn of the Republic izašla na pozornicu. Sing Along Song je svojom pompoznom zaraznošću odmah probudio publiku, koja se pjevanjem odmah uključila. Ultimativni vođa i šef grupe, pjevač i gitarist Michael Sweet vokalno se dobro drži. Usprkos tome mjestimice je štedio energiju i izbjegao ekstremno visoke tonove, koje još uvijek zna otpjevati (barem to dokazuje zadnji studijski album), inače prije nekoliko godina ne bi surađivao kao jedan od glavnih vokala legendarnih Boston. Stryper su repertoar sastavili od svojih uspješnica, dio koncerta posvetili su predstavljanju novog studijskog albuma »No More Hell To Pay« (samo tri skladbe), a neko vrijeme čak i albumu obrada »The Covering« (2011), s kojeg su odsvirali Judas Priest »neuvenulu lajnu« Breaking The Law i Kiss standard Shout It Out Loud.
Koncert grupe Stryper iskustvo je posebne vrste. U njega je utkan propovjednički ritual Michaela Sweeta. Upravo u zadnjem dijelu koncerta tako je došla na red baladna Honestly. Već prije nje je »marljivo« govorio i govorio. Ništa strašno. Riječ je o klasiku, standardu. Očekivana stvar. Međutim, tu je skladbu Sweet u baladnom dijelu otpjevao posve sam na pozornici, uz snimljene klavijature (bend je tijekom koncerta pomagao sebi i matricama prateće vokale), što je donekle ubilo sam naboj i voltažu koncerta. Prije dijela gdje se u komad uključuje cijeli bend na tren je nestao s pozornice, ta se tada posve zatamnila, a potom bend odsvira skladbu do kraja. Isto tako su nekoga dulji nagovori između skladbi mogli lagano nervirati, osobito ako je došao po beskompromisnu dozu rock ‘n’ roll žurke. To treba uzeti u obzir. Stryper su jednostavno posebna grupa. Podijeljen je poveći svežanj Stryper biblija, a mi smo došli ponajprije zbog glazbe i grupa se sigurno iskupila odličnim riffovskim strukturama koje su odjeknule u All For One, The Way i, očekivano, pri kraju redovnog dijela u Soldiers Under Command. I bis je bio očekivan. Očekivana nije bila samo njegova kratkoća. Snimljeni uvod (Abyss) i potom ravno u To Hell With The Devil te pozdrav.
Inače ekipa djeluje kompaktno, usklađeno, odlično uigrano. Iskusni su. Zrelost, koja dolazi s godinama, ništa manje. Oz Fox i Michael Sweet u solažama se silno lijepo nadopunjuju, kao i u tercama, a inače besmrtni Michaelov brat Robert Sweet naravno je opet okrenut licem od publike, što je naravno standard od pamtivijeka grupe, pa ipak na takav način uvijek iznova izaziva nemalo čuđenja. Malo je bubnjara koji prihvaćaju takvu odluku da tijekom koncerta s bubnjevima nisu okrenuti prema publici. Možda je nedostajala točka na »i« u izvedbi još kojeg žestokog Stryper šrapnela da bi mjera bila puna, a inače bez cjepidlačenja. Bend svira odlično i to je važno. Svakako nužno za sve prave fanove grupe. Stryper su opravdali ulogu headlinera, usprkos izvanrednim Pretty Maids i Eclipse prije njih, koji su za mnoge predstavljali vrhunac festivalskih nastupa drugog dana.
Ispunjeni uživanjem u novim koncertnim iskustvima krenuli smo prema autu. Kiša je prestala. No đavo nam nije dao mira! Jernej je naime u dvorani sreo Brada Gillisa (Night Ranger)! Očito su Night Ranger stigli u Trezzo sull’Adda dan prije svog nastupa! Okrenemo se prema dvorani. Najprije naletimo na gitarista Joela Hoekstru, koji je ljubazno izmijenio nekoliko riječi i na želju dotičnih namjestio se pred nekoliko fotoaparata, a slijedio je još susret s originalnim i osnivačkim članom sastava Night Ranger gitaristom Bradom Gillisom, koji je u vanjskom prostoru dvorane primao šaku nakurenih fanova, koji su ga opsjedali kao muhe. Prelijepo zaokruživanje festivalskog dana i uvod u njegov završni, treći dan!
Setlista
ADRENALINE RUSH:
1. Black N Blue
2. Change
3. Mellansnack
4. No No No
5. mellansnack
6. When We’re Gone
7. Want It All
8. Generation Left Behind
9. Oh Yeah!
10. Hit You Like A Rock
11. Long Live Rock ‘n’ Roll (Rainbow)
L.R.S.:
1. Our Love to Stay
2. Livin 4 a Dream
3. Down to the Core
4. Universal Cry
5. I’ve Got a Lot to Learn About Love (The Storm)
6. Once Is Not Enough (Von Groove)
7. Knee Deep (21 Guns)
ECLIPSE:
1. Wylde One
2. Wake Me Up
3. Battlegrounds
4. A Bitter Taste
5. Bleed & Scream
6. Under the Gun
7. S.O.S.
8. About to Break
9. Breaking My Heart Again
RED DRAGON CARTEL:
1. The Ultimate Sin (Ozzy Osbourne)
2. Deceived
3. War Machine
4. High Wire (Badlands)
5. Shine On (Badlands)
6. Shout It Out
7. In a Dream (Badlands)
8. Rumblin’ Train (Badlands)
9. Sun Red Sun (Badlands)
10. Feeder
—bis—
11. Bark at the Moon (Ozzy Osbourne)
PRETTY MAIDS:
1. Mother of All Lies
2. I See Ghosts
3. Final Day of Innocence
4. My Soul to Take
5. Yellow Rain
6. Rodeo
7. Please Don’t Leave Me (Phil Lynnot)
8. Another Brick in the Wall Part 2 (Pink Floyd)
9. I.N.V.U.
10. Nuclear Boomerang
11. Little Drops of Heaven
12. Fortuna Imperatrix Mundi (Carmina Burana)
13. Back to Back
14. Red, Hot and Heavy
—bis—
15. Future World
16. Outro (Sit on My Face – Monty Python)
STRYPER:
1. Intro (Battle Hymn of the Republic)
2. Sing-Along Song
3. Loud ‘N’ Clear
4. Reach Out
5. Calling on You
6. Free
7. More Than a Man
8. Legacy
9. No More Hell to Pay
10. Marching Into Battle
11. Breaking the Law (Judas Priest)
12. Shout It Out Loud (KISS)
13. All for One
14. Honestly
15. The Way
16. Soldiers Under Command
—bis—
17. Intro (Abyss)
18. To Hell With the Devil
Galerija slika
