Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trezzo sull'Adda / Live Club / Italija
Datum koncerta: 01.05.2014
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 157,00€ (trodnevna ulaznica) / 59,00€ (jednodnevna ulaznica)
Višemjesečno premišljanje o tome hoćemo li uopće ići na festival na prvi dan svibnja 2014. pretopilo se u peterosatno putovanje do Lombardije, točnije u staroderski talijanski gradić Trezzo sull’Adda, nadomak Milana, kamo nas je zvao Frontiers Rock festival, trodnevni događaj koji je po uzoru na britanski Firefest i u srcu Starog kontinenta na jednom mjestu okupio neka od najaktualnijih imena melodičnog rocka, AOR-a i hard rocka.
Festival je zbog specifičnog izbora nastupajućih mamio sladokusce iz blizine i daljine. Na parkiralištu ispred kluba mogle su se vidjeti registarske tablice francuskog, švicarskog, njemačkog, pa čak i poljskog i nizozemskog podrijetla. Dakako, festival ne bi bio pravi da tamo nismo sreli i prijateljsku ekipicu iz Hrvatske, s kojom se već godinama susrećemo diljem Europe: svejedno jesu li to Y&T u Münchenu, Accept u Beču ili Scorpionsi u Bratislavi! Koncertna ovisnost je gadna stvar, a uz susrete s istim licima, bez obzira na stotine prijeđenih kilometara u ovom ili onom smjeru neba, unatoč izdašnom financijskom izdatku na kraju sve brige i popratne nevolje svaki put iznova odagna otkriće da glazbena romantika još uvijek živi. Ovdje i sada. Frontiers Rock festival bio je dupkom pun!
Nakon smještaja u obližnjem privatnom prenoćištu, naša četveročlana Rockline ekipica brzo je krenula prema klubu s kapacitetom od dobrih tisuću posjetitelja, koji je već u tri popodne bio lijepo popunjen. Uopće, vjerno praćenje svih glazbenih nastupa (a ne samo onih najzvučnijih imena) bila je jedna od ugodnih stvari koje smo na festivalu primijetili tijekom sva tri dana događanja.
Kad smo ušli u dvoranu, na pozornici su se već zagrijavali State of Salazar, mlad švedski sastav koji je među ljubiteljima melodičnog rocka izdavanjem EP-a »Lost My Way« (2012) odmah postao underground atrakcija. State of Salazar kockaju na klasičan AOR izričaj s mnogo vokalnih harmonija i lagahnom pratnjom gitare i klavijatura, pa je usporedba sa klasicima Survivor ili Toto više nego na mjestu – potonje je vokalist Marcus Nygren u jednom od obraćanja naveo kao svoje velike glazbene idole. State of Salazar su, slično kao Toto, nenastupački kolektiv jer za razliku od većine sličnih mlađih skandinavskih postava energiju radije ulažu u perfekcionističko izvođenje materijala nego u eksplozivno skakutanje po pozornici, pa se tijekom školski izvedenih refrena mjestimice nisu izostale ni naježene kože! Već je uvodni nastup festivala ponudio ugodno iznenađenje, nema što, utočište pod krovom izdavačke kuće Frontiers očito je samo po sebi dokaz da se za kvalitetu ni kod manje poznatih imena nema čega bojati!
Drugi po redu nastupili su Dalton, još jedni predstavnici švedske rock škole, ali iz posve drugog tijesta nego njihovi prethodnici na pozornici. Povijest sastava naime seže tri desetljeća unatrag, u sredinu osamdesetih, kad je bubnjar Mats Dahlberg napustio sastav Treat i oko sebe okupio novu ekipicu ljudi. Rođeni su Dalton! U drugoj polovici osamdesetih izdali su dva danas klasična albuma, prije nego što su nestali na smetlištu povijesti i ponovno se okupili tek nedavno, kad su u Sandvikenu u Švedskoj nakon dva desetljeća neaktivnosti nastupili kao predgrupa Scorpionsima. Sad pripremaju svoj treći album, pa je nastup pred lijepo popunjenim klubom melodičnorockerskih obožavatelja u Italiji došao itekako u pravi trenutak kad govorimo o skupljanju motivacije tijekom napornog procesa izrade albuma. Dalton su poslužili izvedbom svog klasičnog materijala, među kojim nije izostao ni njihov najveći hit You’re Not My Lover (But You Were Last Night), koji su skupini poklonili tekstopisci Jon Bon Jovi, Richie Sambora i Desmond Child. Primjećivala se dugotrajna odsutnost s pozornice jer izvedba nije slijedila idealne linije, no švedski su veterani nastup odradili dovoljno kompaktno i samouvjereno da su dvoranu bez problema natjerali na spontano sudjelovanje i bodrenje. Nastupi sastava Dalton smatraju se pravom rijetkošću, pa je susret s njima za većinu prisutnih bio jednak umetanju još jednog nedostajućeg komadića u mozaik već viđenih sastava napola zaboravljene melodičnorockerske ostavštine.
Sportski ljubitelji uz ime Three Lions prvo pomisle na englesku nogometnu reprezentaciju, koja se tog nadimka drži već desetljećima, no to je ime uzeo i novi britanski sastav sastavljen od veterana AOR scene. Gitarist Vinny Burns (Dare, Ten, Asia), bubnjar Greg Morgan (Dare, Ten) i novajlija na velikoj sceni, vokalist i basist Nigel Bailey na festivalu su odsvirali svoj premijerni koncert ikad, pa su im se na početku nastupa još tresle hlače, no uz pomoć bogatog iskustva brzo su uspjeli doći do daha. Three Lions su u četrdesetominutnom nastupu prošetali kroz debi izdan dva tjedna prije festivala, na kojem hodaju po tankoj granici između zvuka klasičnog britanskog AOR-a osamdesetih (Ten, Airrace) i klasičnih gitarskih poluga kakve pripadaju Thin Lizzyju ili legendarnim UFO. Unatoč minimalističkom pristupu osnovnog trija, Three Lions su lijepo popunjavali zvučnu sliku i kroz strofe tražili što bolje iskorištavanje melodičnih slojeva, ponajprije zahvaljujući baršunastom vokalu Nigela Baileyja. Korektan nastup, ali za još višu ocjenu trojici britanskih Lavova zafalilo je još srčanosti.
Snakecharmer je sastav koji je namijenjen ponajprije ljubiteljima klasičnog Whitesnake zvuka, dakle njihove ostavštine zaključno s albumom »Slide It In« (1984), dok tabor Bjelozmije još nije zahvatio vjetar bujnih frizura i kalifornijskog rock naslijeđa osamdesetih. Kako i ne bi, kad jezgru sastava čine dvije glazbene eminencije, bivši Whitesnake gitarist Micky Moody i basist Neil Murray (ex-Whitesnake, ex-Black Sabbath), a postavu upotpunjuju još klavijaturist Adam Wakeman (sin Yesovca Ricka Wakemana), vokalist Chris Ousey, gitarist Laurie Wisefield i bubnjar Harry James. Snakecharmer su prošle godine izdali istoimeni debi, čija je promocija bila glavna nit nastupa. Snakecharmer gaze po klasičnorockerskom zvuku, za koji su zaslužni ponajprije po hammond klavijaturama klizeći prsti gospodina Wakemana, a čisti vokalni dionici bivšeg frontmena Heartlanda Ouseyja, koji posiže i za višim registrima, oni su koji skupinu definiraju kao predstavnicu melodičnorockerske branše. Kod Snakecharmer je dakle riječ o spoju dviju različitih rock škola, a rezultat je učinkovita mjera rockerske torbe, više nego dostojna eminentnih imena na pozornici. Snakecharmer su većinu nastupa sastavili od autorskog materijala, nisu izostale skladbe Guilty as Charged, udarni singl Accident Prone i My Angel, no budući da Snakecharmer nikako ne mogu umaći slovu prošlosti, nisu smjeli izostati ni neki Whitesnake hitovi. Ako je Slow an’ Easy bio ugodno osvježenje, pogotovo jer je David Coverdale i društvo godinama nisu svirali ni na jednoj Whitesnake turneji, izbor pop hitića Here I Go Again bio je daleko od toga. No tako to ide, zadovoljavanje apetita šire publike oduvijek ima prednost pred gurmanstvom kao takvim, no usprkos toj primjedbi, i Snakecharmer su tog poslijepodneva potpuno vjerodostojno opravdali svoje eminentno ime.
Jedno od zanimljivijih imena prvog dana festivala bili su W.E.T., neka vrsta švedskog melodičnorockerskog supersastava, jer njegovu jezgru čine članovi sastava Work of Art, Eclipse i Talisman (od kratica navedenih bendova potječe i ime). Kreativni vođe Robert Sall i Eric Martensson osnovali su projekt u želji da ujedine svatko svoj pogled na AOR 21. stoljeća, nakon što su debijima svojih matičnih dvaju sastava 2008. obojica postali vidni članovi skandinavskog melodičnog revitalizma, a u gnijezdo su privukli i poznatog vokalista Jeffa Scotta Sotu. W.E.T. su uspješno iskoristili povoljan kasnopopodnevni termin i dokazali da im nije uzalud bio namijenjen! Šveđani njeguju sofisticiran pristup sveobuhvatne suradnje gitare i klavijatura, a glavni se vokal prilagođava cjelovitim linijama pa tako ne zaživi u svoj svojoj veličini, zbog čega se ni Soto na pozornici nije mogao uživjeti u svoju prepoznatljivu figuru energičnog, kinetički halapljivog frontmena. W.E.T. dakle na pozornici djeluju kao ravnopravna ekipa koja dinamičnim aranžmanima publiku tijekom cijelog nastupa drži u šahu, a povrh toga mlada ekipica švedskih glazbenika prisiže na perfekcionizam u fazi izvedbe, pa su iz svake skladbe s lakoćom izvukli maksimum. Usred koncerta Soto se s razvučenim plakatom poklonio i sjećanju na svog dobrog, prerano preminulog prijatelja Marcela Jacoba, osnivača sastava Talisman. Ugodan i ushićen nastup, iako se kasnije pokazalo da su i Martensson (Eclipse) i Soto svoje najveće aute još uvijek skrivali u rukavu!
Priča o Hardline je izuzetno zanimljiva. Nakon što je od stare postave ostala tek blijeda sjena i nakon što ni trećim albumom »Leaving The End Open« (2009) nisu zadovoljili zahtjevne apetite, sastav je bio klinički mrtav, a iz sna ga je izvukao talijanski klavijaturist i jedan od paradnih konja izdavačke kuće Frontiers, Alessandro Del Vecchio. Del Vecchio je napisao nekoliko skladbi i ponudio ih na slušanje Johnnyju Gioeliju, vokalistu i jedinom preostalom originalnom članu Hardlinea. Njega su oduševile, nastao je album »Danger Zone« (recenzija ovdje), a Hardline su zakoračili ususret novom poglavlju svog postojanja, iako se mnogi (opravdano) pitaju o vjerodostojnosti današnje inačice benda.
Iako Gioelija okružuje iskusna ekipica glazbenika koji na pozornici točno znaju što rade, Hardline su s obzirom na splet okolnosti danas više projekt koji održava na životu izdavačka kuća Frontiers nego kompaktna cjelina koja bi disala jedan za drugoga. To ipak nije pokvarilo činjenicu da su Hardline priredili jedan od najenergičnijih nastupa cijelog festivala, koji je počivao ponajprije na plećima frontmena Johnnyja Gioelija. Ako kod Axla Rudija Pella, gdje Gioeli službuje već više od petnaest godina, njegov vokalni i pozornički performans ostaju neiskorišteni, kod Hardline je priča potpuno drukčija! Gioeli je priredio visokooktansku predstavu i potpuno si podredio golemu pozornicu, nije bilo trenutka u kojem bi štedio energiju, čak ni kod vokalno zahtjevnijih komada poput klasika Everything ili završne Rhythm from a Red Car. Gioeli je dosta manevarskog prostora prepustio i pratećim glazbenicima: u solo točkama svoje su šareno znanje pokazali klavijaturist Del Vecchio, gitarist portorikanskih korijena Josh Ramos i bubnjar Francesco Jovino. Hardline su, podmazani brojnim iskustvima, s izvanrednom opuštenošću u punom zaletu odradili šetnju kroz sva četiri studijska albuma, a najglasnije ovacije razumljivo su požnjeli komadi s legendarnog debija »Double Eclipse«. Na pozornici se disalo punim plućima, ispod pozornice su srčani otkucaji tijekom izvedbe hitića Hot Cherie narasli do neba, šarm i esencija sastava dakle unatoč gorkom prizvuku vjerodostojnosti još uvijek su tu. Pitanje je hoće li se Hardline uopće još ikad moći pogledati uživo!
Uloga nositelja prvog dana festivala pripala je Amerikancima Tesla, koji su u Europu nahrupili isključivo zbog nastupa na festivalu Frontiers! Želja da udovolje izdavačkoj kući koja je zaslužna za njihov povratak na hard rockersku mapu bila je dakle velika, baš kao i, sudeći po viđenom, radost organizatora, koji su plesali na krajnjoj desnoj strani pozornice, gdje su s članovima sastava tijekom njihova boravka na pozornici izmjenjivali šaljive geste i osmijehe. Za moj ukus čak malo previše upadljivo.
Tesla su u Italiji nastupili u razdoblju neposredno pred izlazak dugo iščekivanog novog albuma »Simplicity«, pa su se tako među starijim uspješnicama na europskom tlu u živom izdanju uopće prvi put oglasile dvije potpuno nove skladbe, MP3 (Too Much Technology) i Ricochet. Riječ je o sastavu koji se novih izazova nikad nije bojao! Tesla ne poznaju koncertne stanke, redovito nastupanje (uglavnom diljem domovine) izklesalo ih je u pravu koncertnu mašineriju čiji rafali stižu sa svih strana. Na prvom je mjestu simpatični frontman Jeff Keith s jedinstvenom bojom glasa i grlenim vokalom, koji kod doživljaja Tesle zna biti najveća smetnja od svih. Ako zavolite Keithov vokalni performans, Teslin nastup postaje jedno veliko uživanje, jer njegovo vokalno parirenje snažnim riffovskim figurama na pozornici u odnosu na studijske izvornike ne gubi ni mrvu oštrine! Gitarske akrobacije prve bendove žice Franka Hannona skladbama su u živoj izvedbi dodale prepoznatljivu Teslinu sočnost, a njegovi motivi (uključujući sviranje gitare iza leđa) požnjeli su silno glasne ovacije u dvorani. Iako se kao solo izvođač posljednjih godina zaigrava s bluesom i countryjem, njegova hard rockerska žilica još uvijek kuca punom sviješću.
Nakon početnih klasika Hang Tough i Heaven’s Trail (No Way Out) Amerikanci su dodali skladbu s albuma »Bust a Nut« (1994) Mama’s Fool, a već sljedeća skladba sa značajnim zarazno-pjevnim refrenom Into The Now, usprkos novijem datumu, sudeći po reakcijama već se odavno upisala među ljubimce bendove publike. I drugi gitarist Dave Rude, član kolektiva od 2006. nadalje, prikazao je nekoliko solo ekspedicija i tako na svoja pleća barem na nekoliko trenutaka preuzeo pozorničku primat, a većinom se ipak oslanjalo na otrovnu pozorničku igru Jeffa Keitha. Teslin beskrajni kilometraž peterca na pozornici omogućio je samouvjerenu svirku koja, u usporedbi s primjerice Stryperima dan kasnije, nije sadržavala prazna, pa čak i patetična obraćanja kojima često “krase” nastup rockerske velikane naviknute na redovito nastupanje. Moćna balada Love Song najavila je da se koncert prevaljuje u završnu fazu, u kojoj su Tesla poslužili još i udarnim skladbama debija »Mechanical Resonance« (1986), Modern Day Cowboy i Little Suzi. Zvuk je bio čist kao iz kutijice, gitarske i vokalne harmonije jasno čujne, glasnoća navijena do uhoparajućih visina, pa je posljednje koncertno iskustvo večeri protreslo svaki djelić mog tijela. Minute su prošle u tren oka, a Tesla su nastup zaključili još obaveznim bisom u obliku komada Cumin’ Atcha Live.
Ako smijem dodati još malo osobne note: višegodišnje iščekivanje s ponovnim susretom s Teslom napokon je ispunjeno, iako bih želio čuti još barem jednom toliko komada od “skromnih” trinaest. Tesla, Rockline već iščekuje novu europsku klupsku turneju!
Setlista
THREE LIONS:
1. Hold Me Down
2. Twisted Soul
3. Kathmandu
4. Don’t Let Me Fall
5. Hellfire Highway
6. Trouble In A Red Dress
SNAKECHARMER:
1. Guilty as Charged
2. A Little Rock & Roll
3. Accident Prone
4. Falling Leaves
5. Moody’s Blues
6. Slow an’ Easy (Whitesnake)
7. My Angel
8. Here I Go Again (Whitesnake)
9. Fool for Your Loving (Whitesnake)
W.E.T.:
1. Walk Away
2. Learn to Live Again
3. Invincible
4. Love Heals
5. Rise Up
6. Bad Boy
7. Still Unbroken
8. Broken Wings
9. If I Fall
10. Comes Down Like Rain
11. Brothers in Arms
12. One Love
HARDLINE:
1. Danger Zone
2. Takin’ Me Down
3. Everything
4. Fever Dreams
5. Dr. Love
6. In This Moment
7. Keyboard Solo
8. Voices
9. Drum Solo
10. Life’s a Bitch
11. In the Hands of Time
12. Guitar Solo
13. Hot Cherie
14. Rhythm from a Red Car
TESLA:
1. I Wanna Live
2. Hang Tough
3. Heaven’s Trail (No Way Out)
4. Mama’s Fool
5. Into the Now
6. MP3 (Too Much Technology)
7. Ricochet
8. What You Give
9. Love Song
10. Signs (Five Man Electrical Band)
11. Modern Day Cowboy
12. Little Suzi (Ph.D.)
—dodatak—
13. Cumin’ Atcha Live
Galerija slika
