Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Königsplatz / München / Njemačka
Datum koncerta: 13.06.2014
Broj posjetitelja: 20.000
Cijena karte: 78€
Kad su Black Sabbath krajem 2011. na novinarskoj konferenciji u Los Angelesu svijetu objavili svoj povratak, među rockerskim zaljubljenicima je zavrijeskalo. Riječ je naime o jednoj od najvažnijih skupina u svijetu teškog rocka, jer su na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete postavili temelje novom žanru, kasnije prepoznatom kao heavy metal. Nažalost, nekoliko mjeseci nakon najavljenog okupljanja dogodila se ljepotna mrlja. Sudjelovanje u posljednjoj bendovoj avanturi odbio je zbog nejednakog (financijskog) tretmana originalni bubnjar Bill Ward, pa su u taboru grupe na njegovo mjesto regrutirali Tommyja Clufetosa, bubnjara Ozzyjevog solo benda.
Već ubrzo nakon megalomanskog pokretanja projekta Britanci su se susreli s ozbiljnim problemima, jer je gitarist Tony Iommi dijagnosticiran s rakom krvi, uslijedilo je naporno razdoblje liječenja novom metodom krvnih infuzija i posljedično otkazivanje većine najavljenih koncerata. Zle misli su slutile da se ne obećava ništa dobro (sjećate li se još najavljivanja pa otkazivanja novih i novih Heaven & Hell turneja, koje je prekinuo tek odlazak Ronnieja Jamesa Dia s ovog svijeta?), no Iommi je uspio pobijediti bolest i vratiti se u studio. Black Sabbath su izdali dobro primljen album »13« (recenziju pročitaj ovdje), s kojim sada obilaze svijet i rasprodanim dvoranama još posljednji put u karijeri donose dašak mračnosti i okultizma, koje su u glazbenu povijest davno upisali zlatnim slovima.
Put do bavarske prijestolnice prošao je bez posebnosti, a zadnje sate prije koncerta skraćivala sam s prijateljem Janijem gledajući utakmice drugog dana svjetskog prvenstva u nogometu. Slijedilo je obavezno ogovaranje svih usput susretnutih Slovenaca, koji su za provođenje večeri imali istu ideju kao i mi, i već je uslijedio skok na mjesto zločina – na Königsplatz. Idilični trg na streljaj od centra bavarske prijestolnice, izgrađen u neoklasicističkom stilu, već u osam navečer pucao je pod težinom nepreglednog mnoštva ljudi, pa se pronalazak pogodnog mjesta za praćenje koncerta pokazao prilično napornim zadatkom.
Koncertnu večer otvorili su SOUNDGARDEN, američke rock legende devedesetih, koje se smatraju jednom od najvećih i najutjecajnijih skupina svog vremena, pa ih je glas naroda zajedno s Pearl Jamom, Nirvanom i Alice in Chains davno okarakterizirao kao jedan od središnjih gradivnih elemenata seattleske alternativne glazbene scene. Soundgarden su se nakon raspada na scenu vratili 2010., a zbog koncertiranja daleko izvan dosega naših čeličnih konjića münchenski koncert bio je idealna prilika da se s veličinom grupe napokon susretnem i sam. Središnji stup na pozornici bio je nitko drugi nego Chris Cornell, tip nevjerojatno karizmatičnog pedigrea, koji je energetske silnice bez problema cijelo vrijeme upirao prema moru ljudi ispod sebe i tako ih dobrih sat vremena držao u šah-mat poziciji naslijeđa devedesetih. Iako su prije dvije godine izdali teško očekivani povratnički album »King Animal« (recenziju pročitaj ovdje), Soundgarden su ovaj put poslužili isključivo koračnicama sa svojih klasičnih ploča »Badmotorfinger« (1991) i »Superunknown« (1994), što je svakako neobična praksa. Uz bok prekaljenim veteranima Cornellu i Kimu Thayilu na gitari stajala je nova ritam sekcija, koju su činili uz reaktivaciju grupe pridruženi basist Ben Shepherd i bubnjar Matt Chamberlain, koji na turneji mijenja Matta Camerona, jer potonji koncertira sa svojim matičnim sastavom Pearl Jam. Vjetar i veličina samog prostora u zvuk su zamijesili mjestimice neprepoznatljiv šund, no usprkos nepovoljnoj okolnosti, s hitićima kao što su Spoonman ili Black Hole Sun Soundgarden su s odlikom opravdali nimalo laku zagrijavajuću zadaću.
Zastor u pozadini nakon kraće stanke zauzeo je Henry, leteći vrag i maskota benda, postalo je jasno da je došlo vrijeme za BLACK SABBATH! Britanci su nastup otvorili legendarnom pjesmom, namijenjenom svim imperijalističkim vladarima, War Pigs. Iako su se Black Sabbath rano u karijeri riješili konotacije s hipijevskim pokretom, poznata antiratna himna ih uvijek će povezivati s razdobljem djece cvijeća. Naravno, s proteklim desetljećima oronuo je i Ozzy Osbourne, koji je s godinama u kut odložio dobar dio odrske pokretljivosti, ali već od uvodnih minuta nije išlo bez njegovog poznatog vikanja: »C’mon, let’s go fuckin’ crazy!«.
O Ozzyjevom oronulom stanju već cvrkuću ptičice na grani, ali njegove vokalne tehnike nikad nisu slovile kao tehnički briljantne, pa osiromašenu vokalnu formu nadoknađuje višestruko karizmatičnim pristupom, koji je usprkos jesenjim godinama još uvijek prožet testosteronom i ludorijom. I Black Sabbath su samo od mesa i krvi. Ozzy u 65. godini više ne kipi poput mladenačkog vrela, ali mu kao najrazvikanijem članu benda na pozornici pripada povezujuća uloga, koja Sabbathe predstavlja kao čvrstu i ujedinjenu figuru. Čak i ako je tip (pogotovo pred kraj koncerta) teško parirao vokalnim linijama, i ta je činjenica bila prihvatljiva uz pretpostavku da je prikazana forma jednostavno najviše što Black Sabbath u 2014. mogu ponuditi.
Kao sljedeći spomenik monumentalnosti Black Sabbatha u toplu bavarsku noć urezala se pjesma Into the Void. »Gospodin riff« Tony Iommi s desne strane i majstor bas gitare Geezer Butler s lijeve strane, i bez međusobnog prepiranja čitali su jedan drugome misli i tako pouzdano polagali rifovsku podlogu Ozzyjevom hroptanju. Pogotovo je Butlerova linija u zvučnoj slici bila dodatno istaknuta, pa je odebljana riff tematika ove večeri doista tresla sve do kostiju! Naelektrizirana atmosfera se tijekom prezentacije novijih pjesama malo smirila, iako pjesme epskih minutaža Age of Reason, End of the Beggining i God Is Dead? dokazuju da legendarni Britanci iz Birminghama ni u jesen svog života u kreativnom smislu još nisu posve zakržljala tvorevina.
Glavninu repertoara činile su najuspješnije pjesme Ozzyjeve ere, dakle bendovi favoriti s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Sljedeća u nizu odsviranih tvorevina bila je samonaslovljena himna Black Sabbath. Te večeri bio je petak trinaesti, na nebu je sjala puna mjesečina, ambijent za slušanje jednog od najmračnijih motiva teškog rocka bio je dakle jedinstven! Ako se u moru ljudi našao kakav pretjerani praznovjernik, možda je svoje gaćice obojio u smeđe – Black Sabbathova zloslutnost naime ne poznaje granice! Šetnja kroz prvijenac nastavila se pjesmama Behind The Wall of Sleep i N.I.B. Riječ je o zimzelenim skladbama, koje ne samo da su živ prikaz evolucije psihodeličnog rocka u smjeru heavy metala, nego uvijek na noge podignu cijelu zajednicu i odmrznu (ili zamrznu?) i najledeniji kutak svakog srca.
Oči su cijelo vrijeme bile uperene u prednji trojac Butler / Osbourne / Iommi, jer je upravo u njihovim kosturima uhvaćena Black Sabbath povijest, dok je unajmljeni bubnjar Tommy Clufetos skupljao samo mrvice, koje su se u obuhvatniji sjaj reflektora u smjeru njegove bubnjarske baterije pretvorile tek uz instrumentalnu pasažu Rat Salad s obaveznim bubnjarskim dodatkom. Clufetosovo mlaćenje bubnjarskih opna prožimali su svježina i odlučnost, svoj je posao Ozzyjev solo bubnjar obavio s odlikom, no unatoč tome starije pristaše grupe znat će upozoriti da samo Bill Ward ostaje udaraljkaš s besprijekornom Black Sabbath DNK. Pletenje duljeg solo nastupa prekinuo je Iron Man, još jedno monumentalno Sabbath djelo, koje je usprkos sporom kotrljanju središnjeg riffa djelovalo snagom dinamita! Pred kraj uslijedilo je jedino veće iznenađenje odsviranog seta, skladba Dirty Woman s albuma »Technical Ecstasy« (1976), ere, koja je među odanim obožavateljima još kako cijenjena, iako previše puta zapostavljena u odnosu na klasični materijal grupe. Uz još jedan mračan motiv »odao« se nevidljivi peti koncertni član Adam Wakeman na klavijaturama, koji je iz zakulisja cijelo vrijeme pružao organsku zvučnu podršku grupi. Ozzy je na svoj stari način pred kraj druženja prednjim redovima namijenio nekoliko kablova vode, prije nego što je naelektrizirana atmosfera vrhunac dosegla izvedbama jurišnice Children of the Grave, te za oproštaj još možda najanthemičnije heavy metal himne ikad, Paranoid.
Dugoočekivani Black Sabbath reunion u našem dijelu Europe iza nas je, a ako to znači oproštaj, bio je to sladak oproštaj. Svjetski mediji javljaju da će njihov nastup u londonskom Hyde Parku početkom srpnja biti posljednji Black Sabbath nastup ikad, pa je presretanje Iommija i ekipe u Münchenu, na austrijskom Nova Rocku ili u talijanskoj Bologni ovih dana vrlo vjerojatno posljednja životna prilika da se s kultnim kumovima teškog rocka uživo susretnete i sami.
Fotografije: Urban Bolta, Andrej Banko, službeni Facebook profil Tonija Iommija
Setlista
SOUNDGARDEN:
1. Searching With My Good Eye Closed
2. Spoonman
3. Rusty Cage
4. Outshined
5. Black Hole Sun
6. My Wave
7. Let Me Drown
8. Jesus Christ Pose
9. Fell on Black Days
10. 4th of July
BLACK SABBATH:
1. War Pigs
2. Into the Void
3. Under the Sun/Every Day Comes and Goes
4. Snowblind
5. Age of Reason
6. Black Sabbath
7. Behind the Wall of Sleep
8. N.I.B. (Preceded by “Bassically” Geezer Butler Solo)
9. End of the Beginning
10. Fairies Wear Boots
11. Rat Salad (with snippet from “Supernaut” & Drum Solo)
12. Iron Man
13. God Is Dead?
14. Dirty Women
15. Children of the Grave
—————-
16. Paranoid
Galerija slik
