Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Holzkirchen / Njemačka
Datum koncerta: 02.08.2014
Broj posjetitelja: 1000
Cijena karte: 0,00€ (slobodan ulaz)
Mogućnost da se samostalni nastup američkih progresivnorockovskih legendi Kansas pogleda na europskoj koncertnoj sceni posljednjih je godina prilično rijetka pojava, pa svaku priliku da ih se vidi i doživi uživo treba odmah iskoristiti, pogotovo ako je koncert besplatan i na relativno dostupnoj lokaciji. Nešto takvo dogodilo se na nastupu Kansas u Holzkirchenu, manjem bavarskom gradu u blizini Münchena, gdje su američki majstori progresivnog rocka, na veselje brojnih njemačkih i šačice slovenskih fanova, nastupili usred glavnog gradskog trga i već od prve sekunde tijekom otprilike sat i pol dugog nastupa potvrdili da još davno nisu za ‘staro željezo’, iako su prošle godine slavili već četrdesetu obljetnicu postojanja.
Bio je to pretposljednji europski nastup kultne grupe iz kansaškog grada Topeka u aktualnoj postavi, jer ih nakon 41 godine napušta izvorni pjevač i klavijaturist Steve Walsh, koji se odlučio umiroviti, pa je koncert u Holzkirchenu imao još veću simboličku i emocionalnu vrijednost. Walshev već najavljeni nasljednik Ronnie Platt imat će iznimno težak zadatak jer će zamijeniti jednog od najcjenjenijih pjevača u povijesti prog rocka/arena rocka, koji je u svojim zlatnim danima bio uzor i mnogim AOR pjevačima. Steveov vokal počeo je slabiti još u devedesetima, a u posljednjem desetljeću jednostavno više nije bio onaj ‘pravi’, jer zvuči ostarjelo i ima poprilične probleme s dosezanjem viših vokalnih linija, no ipak je zadržao prepoznatljivu karizmu.
U obavljanju dodatnih pjevačkih zadataka uvjerljivo mu je pomogao basist i prateći pjevač Billy Greer, koji je u ‘slobodno vrijeme’ i član grupe Seventh Key. Greer je otpjevao one dijelove pojedinih skladbi za koje je izvorno bio zadužen bivži član, violinist Robbie Steinhardt. Walshove klavijaturističke vještine s druge su strane ostale potpuno netaknute, što vrijedi i za instrumentalne sposobnosti ostalih članova Kansas ekipe, koja se te večeri svirajući omiljene standarde međusobno izvrsno nadopunjavala, zbog čega je još žalosnije da nakon Walshova (drugog) odlaska nikad više neće biti kao što je bilo.
Popis koncertnih izvedbi te večeri većinom se sastojao od klasika iz razdoblja između 1973. i 1980., kada se klasična postava Kansas krajem sedamdesetih probila među najuspješnije američke rock grupe s obiju strana Atlantika. Ta su vremena sada već davno prošla, ali Kansas i dalje uživaju iznimno poštovanje svih ljubitelja dobre glazbe i opravdano se smatraju najvažnijom američkom progresivnorockovskom grupom, koja je utjecala na takva imena kao što su Dream Theater, Spock’s Beard, Stryper, Yngwie Malmsteen i Enchant, da nabrojimo samo neke od onih glazbenih izvođača kod kojih se i danas osjeća važan utjecaj Kansas. Od njihova četiri najveća hita, to jest »Carry On Wayward Son«, »Dust In The Wind«, »Point of Know Return« i »All I Wanted«, te smo večeri čuli tri posve logična i očekivana izbora.
Kansas su svoj nastup otvorili epskim spojem skladbi »Mysteries and Mayhem« i »Lamplight Symphony«. U potonjoj su se usredotočili na instrumentalne dionice i među pojedinim varijacijama dokazali da su i dalje majstori svojih instrumenata. Violinist i povremeni dodatni gitarist David Ragsdale, koji je 1991. zamijenio izvornog člana Robbieja Steinhardta, doslovno je blistao tijekom svojih virtuoznih gudačkih izleta. Tijekom izvedbe »Miracles Out of Nowhere« i »Fight Fire With Fire« na električnoj je gitari nadopunio jednookog gitarista Richa Williamsa, koji je već dugo, otkako se oprostio osnivač Kerry Livgren, glavni gitarist Kansas. Prilično statični i ozbiljni Williams suptilno je varirao između električne i akustične gitare i pokazao da se nakon odlaska Livgrena i kasnije Stevea Morsea (Deep Purple) razvio u sjajnog glavnog gitarista. Te su večeri bili zastupljeni svi albumi Kansas iz sedamdesetih osim »Monolith« (1979), a prema očekivanju ‘na tapeti’ bila su njihova dva najveća remek-djela, to jest »Leftoverture« (1976) i »Point of Know Return« (1977).
Tako smo već ubrzo mogli uživati u »Leftoverture« evergreenu »The Wall« kao i kad su odsvirali prvi od svojih velikih hitova. Walsh se prilično mučio s pjevanjem većine stihova, no s Greerom je nekako uspio izvesti pobjednički refren »Point of Know Return«. Treba spomenuti da je karizmatični pjevač i klavijaturist još uvijek zadržao nekadašnju živahnu scensku koreografiju kad izađe iza klavijatura i uzme mikrofon u ruke, iako je u licu djelovao vidno umorno. I tradicionalno suzdržana njemačka publika bila je cijelo vrijeme primjereno glasna i bendu pružala dobru podršku. Izvedba nezaboravnog ekološkog epa »Song For America« s istoimenog albuma također je bila među emocionalnim vrhuncima večeri. Bubnjar Phil Ehart, uz Walsha i Williamsa jedini osnivač, za svojim bubnjevima i dalje udara punom snagom i izvodi poteze koje bi prije pripisali kakvom mladiću željnom dokazivanja.
»Hold On«, najpoznatija skladba s albuma »Audio-Visions« (1980), koja je predstavila arenarockovsku stranu nasljeđa Kansas, također je ispala vrlo dobro, iako je Walsh tijekom pjevanja refrena tek s mukom prikrio svoje vokalne probleme. Koncertno ozračje tijekom izvedbe evergreen balade »Dust in the Wind« poprimilo je kontemplativne dimenzije. Williams se tu na akustičnoj gitari nije baš najbolje iskazao, no sve su ostalo tim bolje odradili njegovi kolege. Jedan od rijetkih minusa te večeri, koji nema veze s nastupom grupe, bila je Greerova izjava da se svatko tko želi Kansas majice, CD-ove i slične koncertne ‘suvenire’ može uputiti na njihovu web stranicu, što je ispalo pomalo škrto i samodopadno. Njemačku je publiku Greer najviše razveselio kad im je pomilovao dušu riječima da ‘im od srca čestita što je Njemačka postala svjetski prvak u nogometu, unatoč tome što je na jednoj od prethodnih utakmica svladala reprezentaciju SAD-a’.
»Cheyenne Anthem«, jedna od najljepših posveta nekom plemenu sjevernoameričkih domorodaca, u kojoj je uvodne stihove otpjevao Greer, dojmila nas je svojom epskom naravi, dok su članovi benda tijekom udarnog »Belexes« pustili na volju svojim virtuoznim vještinama. Višeglasja između Walsha i Greera ispala su ‘baš kako treba’. »Icarus – Borne On Wings of Steel« jedan je od onih Kansas klasika koji ne smiju izostati ni s jednog njihova nastupa. I te je večeri ispala odlično, iako je to vokalno gledano jedna od težih skladbi u opusu Kansas, a Walshov je vokal na trenutke bio pošteno ‘iskrivljen’. I »Miracles Out of Nowhere« i »Portrait (He Knew)«, kojom je završio regularni dio nastupa, bili su očekivani izbori, dok je izvedba hard rock skladbe »Down the Road«, koja upozorava na posljedice zlouporabe droga, bila poprilično iznenađenje, jer je riječ o jednoj od njihovih manje poznatih skladbi.
Najveće iznenađenje cijelog koncerta uslijedilo je upravo u bisu, kada su Kansas neočekivano udarili AOR rušilicom »Fight Fire With Fire«, jer nekako gotovo nitko nije očekivao da će biti uvrštena u uži izbor koncertnih evergreena, osim toga pripadala je nekoj posve drugoj eri. Taj udarno-melodični hit izvorno je izašao na albumu »Drastic Measures (1983), što znači da ga tada uopće nije pjevao Walsh, nego njegov (privremeni) nasljednik John Elefante. Potonji je nedavno izjavio da ‘Bog nakon večernje molitve sljedećeg jutra jednostavno nije dao odobrenje da se vrati natrag u Kansas’, nakon što su ga članovi benda pitali bi li se želio vratiti i ponovno zamijeniti svoj pjevački uzor (Elefante je više puta izjavio da mu je Walsh bio glavni pjevački uzor).
Steve obično izbjegava pjevati skladbe iz Elefanteove ere prema kojoj nema mnogo simpatija, i to ne toliko zbog same glazbe ili vokalnih problema koliko zbog pretjerano vjerske prirode tadašnjih tekstova, zbog čega je prvi put i napustio američke progrockerske prvake. Jedina koncertna iznimka, uz »Play The Game Tonight«, koju je spreman rado otpjevati, dakle je »Fight Fire With Fire«.
Publika je konačno poludjela kad su Kansas za kraj koncerta odsvirali svoj najveći hit, »Carry On Wayward Son«, koji poznaju i mnogi koji inače ne znaju da osim središnje američke savezne države postoji i legendarna grupa istog imena. Najoduševljeniji odziv ipak je dobio Walsh, koji je prije završnog trijumfa obukao dres ‘jedanaestorice’ s brojem 19. Taj broj pripada Marioju Goetzeu, strijelcu pobjedničkog gola u finalu protiv Argentine, tako da njemačka publika nije mogla zadržati svoje oduševljenje. Nažalost, slijedio je prebrz oproštaj članova benda, ali važno je da smo čuli glavninu njihovih klasika i vidjeli vrhunski nastup kultne grupe koju je inače prilično teško vidjeti na europskim pozornicama.
Nastup grupe Kansas u Holzkirchenu bio je vrhunsko iskustvo za sve sljedbenike američkih progrockerskih titana i ljubitelje nekih od najpopularnijih evergreena u povijesti rock glazbe. U instrumentalnom smislu bio je to gotovo besprijekoran koncert s izvrsnim ozvučenjem, dok Walshu i Ragsdaleu ide najviše zasluga što bend na pozornici nije djelovao previše statično i što se publika s vremenom dobro razgibala. Naravno, željeli bismo čuti još više klasika i skladbi iz različitih razdoblja njihove šarolike karijere, kao i Walsha u njegovoj ‘pravoj’ vokalnoj formi, ali to su već napola nerealne fantazije, jer je bend za koncert bez ulaznice pokazao svoj maksimum.
Setlista
1. Mysteries and Mayhem / Lamplight Symphony (Instrumental excerpts)
2. The Wall
3. Point of Know Return
4. Song for America
5. Hold On
6. Dust in the Wind
7. Cheyenne Anthem
8. Belexes
9. Icarus – Borne on Wings of Steel
10. Miracles Out of Nowhere
11. Down the Road
12. Portrait (He Knew)
—bis—
13. Fight Fire with Fire
14. Carry On Wayward Son
Galerija slika
