Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Beggars Opera
Izdavač: Vertigo Records
Izlazak: 1972
Trajanje: 37:53
Ocjena: 4/5
Škotski simfoprogresivci Beggars Opera bili su jedna od onih opskurnih, ali izuzetno nadarenih skupina koje su imale potpisan ugovor s izdavačkom kućom Vertigo Records, poznatim mecenama eksperimentalne glazbe, no jednostavno im nije bilo suđeno da postignu išta više od kultnog statusa uz golemo poštovanje većine prog sladokusaca. Za razliku od drugih srodnih skupina, poput Cressida, Cirkus, Fantasy i Spring, Beggars Opera su unatoč brojnim promjenama postave nekako uspjeli izdržati sve do početka osamdesetih. U ranim godinama karijere objavili su tri studijska albuma s izvanrednim pjevačem Martinom Griffithsom, na koje i danas mogu biti ponosni jer se mogu mjeriti s nekim od najimpresivnijih dosega puno poznatijih majstora progresivnog rocka.
Treći od tih ranih, ali ključnih albuma njihove karijere bio je »Pathfinder«, koji je izašao 1972., baš u vrijeme kad se činilo da im se sreća polako smiješi i da bi mogli zakoračiti u ‘ligu velikih’, kao što je to uspjelo njihovim bivšim vršnjacima iz Vertigo Records, Uriah Heep. Njihov prethodni album, »Waters Of Change« (1971.), naišao je naime, uz pomoć uspješnog singla »Time Machine«, na oduševljen odjek njemačkih fanova. Dok domaća (razmažena) britanska publika i kritičari nisu pokazali pretjerano oduševljenje njihovom glazbom, odjek u Njemačkoj bio je utoliko bolji od onoga čemu su se mnogo nadali.
»Pathfinder« trebao je postati onaj ključni, treći album koji bi poletnoj ekipi iz Glasgowa donio veliki proboj na širu glazbenu scenu, no to se, i zbog prilično nekompetentnog menadžmenta, nije dogodilo. Uspoređivati Beggars Opera s drugim srodnim skupinama vrlo je nezahvalan posao, ali najbliže zvučne paralele mogli bismo potražiti kod ranih Uriah Heep, a i kod Jethro Tull. Griffithsov vokal pomalo podsjeća na Davida Byrona, orguljaške majstorije Alana Parka na izvrsnoj su razini i usporedive s onim što je kod Uriah Heep prakticirao Ken Hensley, gitarist i osnivač benda Ricky Gardner (kasnije je surađivao s Davidom Bowiejem na albumu »Low«, 1977.) često je, slično kao Mick Box, koristio wah-wah efekt, dok su Beggars Opera njegovali i odlične vokalne harmonije.
Bend je upotpunjavala dinamična ritam sekcija, koju su na »Pathfinder« činili basist Gordon Sellar i bubnjar Raymond Wilson. Uz to, Beggars Opera bili su pravi majstori stvaranja višeslojnih ambijentalnih nijansi u kojima je uvijek važnu ulogu igrao nepogrešiv i opojan keltski melos. Njihovi tekstovi na »Pathfinder« bili su prilično zanimljivi jer su sadržavali društvenu satiru na račun beskućništva (»Hobo«), kritiku crkve i inkvizicije (»The Witch«) i zanemarivanje vlastite baštine i prirode u korist profita (»From Shark To Haggis«).
Kako su sjajan bend Beggars Opera bili na vrhuncu svojih stvaralačkih moći, dokazuje otvarajući simfoprog rušilac »Hobo« sa svojim masivnim slojem Hammond orgulja i Griffithsovim teatralnim pjevačkim pristupom, što u kombinaciji s jazzy raspoloženim ritmičkim nijansama stvara neopisivo tužnu atmosferu. Društvenokritični tekst barem se djelomično ugleda na Jethro Tull klasik »Aqualung«, jer govori o ostarjelom prosjaku čiju lešinu, čak i nakon smrti, apatična okolina što prolazi pokraj njegova tijela ne uspijeva (ili ne želi) identificirati.
Majstorstvo članova Beggars Opera u stvaranju melodramatičnog pompa pokazuje se na odličnom simfonijskom epu »MacArthur Park«, najzanimljivijem djelu na albumu, gdje im se među tkanjem moćnih, melotronom obojenih aranžmana uspijeva stvoriti nezaboravna, izuzetno nostalgična atmosfera. Ovdje doduše nije riječ o autorskom djelu, nego o sjajnoj adaptaciji skladbe koju je 1966. napisao Jimmy Webb, dok je od nje hit singl napravio legendarni irski glumac i pjevač Richard Harris. Poznata je i verzija »MacArthur Park« koju je 1978. otpjevala disko diva Donna Summer. Griffithsov vokal doslovno kipi od snažnih emocija dok pjeva tekst o (naizgled) idealnom početku i tragičnom raspadu ljubavne veze koja je počela u MacArthur parku. Šteta što nijedno drugo djelo na »Pathfinder« ne doseže takvu ambijentalnu dubinu, iako na albumu nema nijedne loše skladbe.
»The Witch«, jetka kritika srednjovjekovnog lova na vještice, prilično je mračna tvorevina s masivnim slojevima Hammond orgulja, sirovim gitarskim pasažima i beskompromisnim bubnjarskim prijelazima. Dramatična atmosfera, uz brojne zanimljive ritmičke meandre, raste iz sekunde u sekundu. Jedini je nedostatak ove razmjerno udarne skladbe možda njezin pomalo repetitivan refren koji nastupa tek u završnom dijelu, ali se ‘vuče’ sve do kraja. Od svih djela na albumu upravo naslovna skladba najviše podsjeća na rane Uriah Heep, jer ovdje među Parkovim orguljaškim majstorijama zavladavaju moćne vokalne harmonije i snažni gitarski pasaži s redovitom upotrebom wah-wah efekta.
»From Shark To Haggis« skladba je brojnih raznovrsnih raspoloženja. Otvara se sporim tempom i mračnom atmosferom, a zatim prelazi u razigranu atmosferu, što se poklapa s tekstom o glasovitom, egoističnom kravatašu i špekulantu (metafora ‘morski pas’) koji ponovno otkriva ‘dijete u sebi’ i doživljava osobnu promjenu nakon što se nakon dugih godina vrati na škotsko selo (haggis je škotsko nacionalno jelo). Beggars Opera, kao pravi Škoti, u drugoj polovici ove skladbe koriste i gajde, što još više začinjava njezin završni, folklorni puls.
Vrlo dobar instrumental »Stretcher« sadrži dramatične klavirske aranžmane i epsko-potresne pasaže na slide gitari, što povremeno čak lagano podsjeća na ‘primitivnu’ verziju legendarnih Queen. »Madame Doubtfire« još je jedna skladba o vješticama s epskim aranžmanima i dramatičnim vokalnim harmonijama, u kojoj se posebno ističe uvijek teatralni i karizmatični pjevač Griffiths. Samo predugo, burleskno začinjeno zaključenje zvuči pomalo jeftino i razvučeno jer sadrži poludjeli smijeh i kakofonične zvukove; sve zajedno zvuči kao da je preneseno iz nekog horora s Vincentom Priceom u glavnoj ulozi.
»Pathfinder« bio je posljednji klasični album u režiji kultnih škotskih simfoprog praotaca, koji su postali jedna od onih nesretnih skupina s izuzetnim talentom i velikim umjetničkim žarom kojima jednostavno nije bilo suđeno da prodru na širu scenu. »Pathfinder« doduše nije bio tako ambiciozan album kao odlični prethodnik »Waters Of Change«, ali na njemu je još uvijek bilo nekoliko briljantnih tvorevina predvođenih nezaboravnim zimzelenom »MacArthur Park«, koji je zasigurno jedna od najboljih obrada u izvedbi nekog progrockovskog benda. No nažalost, nakon Griffithsova nenadanog odlaska sve je išlo samo nizbrdo i premda su do kraja sedamdesetih izdali još nekoliko ploča, nikad se više nisu oporavili.
Postava
Martin Griffiths – vokal
Alan Park – klavijature
Ricky Gardiner – gitara i prateći vokal
Gordon Sellar – bas gitara, akustična gitara i prateći vokal
Raymond Wilson – bubnjevi
Produkcija
Beggars Opera
Popis skladbi
1. Hobo (4:40)
2. MacArthur Park (8:20)
3. The Witch (5:26)
4. Pathfinder (3:44)
5. From Shark to Haggis (6:38)
6. Stretcher (4:50)
7. Madame Doubtfire (4:15)
