Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: München / Backstage Werk / Njemačka
Datum koncerta: 30.09.2014
Broj posjetitelja: 1300
Cijena karte: 34,00€ (na dan koncerta)
Ako se zadnjeg rujanskog utorka iz domovine prema Njemačkoj vijugala kolona četverokotačne lima zbog nogometne utakmice Lige prvaka između njemačkog Schalkea i našeg Mariboru, nisu samo navijači ljubičastih bili oni koji su se zaputili u zemlju vječno cvjetajućeg gospodarstva. Barem troje stanovnika zemlje pod Triglavom rezerviralo je utorkovu večer za koncertno iskustvo u srcu bavarske prijestolnice. Klub Backstage Werk, koji je u vrijeme našeg dolaska na »mjesto zločina« već disao punim društvenim plućima, ugostio je turneju »Space Police: Defenders of the Crown«, koja je pod istim krovom spojila tri predstavnika njemačkog heavy i power metala. Pravi razlog da se tamo nađe i Rockline!
Već ubrzo nakon osam sati koncertnu večer otvorili su Starchild, novonastala njemačka heavy metal zajednica, koja je ove godine na sebe skrenula pažnju izdanjem samonaslovljenog prvijenca (recenzija ovdje). Starchild si kao projekt novijeg datuma ne mogu priuštiti solo turneju po domovini, ali su zato došli više nego kako treba kao zagrijavanje večeri pred bendove poput Unisonic i Edguy, jer i sami njeguju metalski DNK, povezujući sve ljubitelje njemačke heavy metal škole. Kako i ne bi, kad ritam sekciju čine basist Jens Becker (Grave Digger) i bubnjar Michael Ehre (Gamma Ray). Središnje ime postave ipak se krije drugdje. Dirigentsku palicu na pozornici držao je Sandro Giampietro, vokalist, povremeni gitarist i neprijeporni motor pozornice, koji je kroz svega pola sata dug nastup bendov barjak držao visoko u zraku. Melodične gitarske linije mladog Dennisa Hormesa u sprezi s harmoničnim višeglasnim refrenima činile su čistokrvni kostur novog klasično zvučećeg njemačkog heavy metal kolektiva, za koji se postavlja pitanje hoćemo li ga ikada više moći uhvatiti uživo. Starchild su nastup zaključili samonaslovljenom skladbom, a glasan odziv publike bio je više nego dovoljan dokaz da Giampietro i društvo ciljaju u pravom smjeru.
Drugi po redu bavarskoj su se publici predstavili Unisonic, unatoč tek nekoliko godina kilometraže u metalskim redovima već dobro prepoznatljiv kvintet. Unisonic se sastoje od starih mačaka germanske teškorokerske srenje, pa ih je narod već pri izdavanju samonaslovljenog prvijenca prije dvije godine uzeo za svoje. No karavana je krenula dalje i Unisonic su novi vrući žezlo iskovali ove godine, kad su izdali svoj drugi album »Light of Down« (recenzija ovdje). Nakon snimljenog introa članovi benda rasporedili su se po pozornici, a za pravu eksploziju među prvim redovima već u devet navečer nabijenog kluba Backstage pobrinuo se dolazak prvog slavuja Michaela Kiskea, čiji je vokal u drugoj polovici osamdesetih postao besmrtan kao dio kultnih Helloween klasika. Unisonic stvaraju na polju napjevnog hard rocka i heavy metala s povremenim plasiranjem dvostruke bubnjarske bas pedale, a energična kombinacija je uvodno udarila već skladbom For The Kingdom. Tisućglava masa je tijekom stanke počela klicati »Kiske, Kiske«, što je još više potaknulo frontmanov nastup, koji se u refrenu komada Exceptional istaknuo visokoletećim vokalnim registrom. Unisonic su djelovali kao dobro podmazana koncertna mašinerija kojoj unatoč profesionalnom pristupu nije strana ni zafrkancija, pa je tako vječno nasmijani gitarist Kai Hansen usred nastupa Kiskeu podmetnuo nogu, a ovaj se nije uhvatio na limenu. Upravo gitarska sprega Hansen / Many Meyer (potonjeg sam u dotičnom klubu prije nekoliko mjeseci pratio već kao gitarista legendarnih Krokusa) skrbi za visokooktanske instrumentalne pasaže uz spretno umetnute zarazne refrene, vrhunce Unisonic stvaralaštva. Veseli i činjenica da repertoar kvinteta nakon samo dva izdana albuma čini već gotovo isključivo autorska glazba, među koju su pred kraj smjestili i Helloween hitić I Want Out. U petoj brzini bez ručne kočnice, stoga je za razliku od današnje dosadne Helloween izvedbe pogodio u sridu i predstavljao potpuni mentalni odklop pred vrhunac večeri. Vrhunac? Za mnoge su to već bili Unisonic!
Najveći vremenski komad večeri pripao je nositeljima turneje Edguy, simpatičnim njemačkim power metalcima, koji u metalskom svijetu oduvijek važe za posebnjake. Edguy su ove godine izdali novi album »Space Police: Defenders of the Crown« (recenzija ovdje), kojim su se vratili svom klasičnom zvuku i pobrinuli se za svoj najbolji uradak nakon dobrog desetljeća, a u sklopu promotivne turneje u jesen haraju Europom – njihova nama najbliža postaja bila je upravo u Münchenu.
Edguy su nastup otvorili svježim sadržajem aktualnog albuma i vrlo brzo se dokazali kao odlično uigran kolektiv. Zvučna svježina (doduše preko matrice klavijatura) i živa vokalna linija prednjeg gitarskog reda s Tobiasom Sammetom u sredini te grabežljivost refrena naslovne skladbe albuma Space Police s lakoćom su ispunili usta nabijeno punog kluba. Nakon prvog bežnog pogleda prema prošlom desetljeću skladbom Out of Vogue (»Rocket Ride«, 2006) počelo je! Frontman Sammet, poznat po manipuliranju publikom, između komada je iz rukava počeo sipati šale i njima na materinjem jeziku zabavljati nazočne. S brbljanjem nema ničeg lošeg, dok se ne prijeđe zdrava granica razuma. Animiranje se pred kraj koncerta počelo otezati k’o rastezljiva guma, Sammet je ukrao za komad ili dva zajedničkog raspoloživog vremena, što je na solo Edguy koncertima očito stalna praksa. S obzirom na njegovu još uvijek vrlo solidnu vokalnu formu, što je s u nebo seguće vriskom dokazao u izlazu iz komada Babylon, krađa vremena (za sada) još je nepotrebna. No ništa za to, šoumenski pristup jedan je od prepoznatljivih elemenata kvinteta iz središnje Njemačke, a na plodno tlo nailazi ponajviše kod nježnijeg spola, koji na Edguy koncertima zauzima postotkom veći udio nego na većini ostalih metal događaja. Tobias Sammet kao prvi scenski akter posjeduje izgrađen i karizmatičan pristup, u kojem nijedan potez ne napravi slučajno. Njegova urođena voditeljska sposobnost zasjenila je ostale članove kolektiva, pa osim Bohnkeove solo točke na bubnjevima nijedan od ostale instrumentalne trojke nije dobio dovoljno manevarskog prostora za vlastito dokazivanje.
Od favorita mase isticali su se komadi Superheroes, Vain Glory Opera i uvijek osjećajna Land of the Miracle. Iako Edguy njeguju jednostavnu, čak naivnu lirsku doživljenost, njihovi komadi u sprezi s duhovitim bendovim pristupom publiku na prvu loptu otimaju u kandže melodične zaraznosti. Vrhunac na trenutke već gotovo opereta pristupa nastupio je s obradom Falcove Rock Me Amadeus, pri kojoj je stotinu šaka u zraku spontano slijedilo refrensku tematiku. Kao i obično, Edguy su najbolje sačuvali za kraj! Adrenalinska vrućica narasla je do maksimuma kad su Backstage zatresli Tears of a Mandrake i u bisu još Lavatory Love Machine te King of Fools. Sudeći po zadovoljnim licima na sve četiri strane svijeta, vedra Edguy veselica zadovoljila je platežnu njemačku publiku, pa se, prema vlastitom obećanju, uskoro opet vraćaju u bavarsku prijestolnicu. Vjerovali ili ne, to je u više od dva desetljeća sviranja bio tek njihov prvi solo nastup u Münchenu, prije toga su u tom dvomilijunskom gradu svirali samo kao predgrupa velikanima rocka (Aerosmith, Scorpions, Deep Purple…).
Setlista
EDGUY:
1. Love Tyger
2. Space Police
3. Out of Vogue
4. Superheroes
5. Defenders of the Crown
6. Vain Glory Opera
7. Drum Solo (Imperial March (Darth Vader Theme))
8. Ministry of Saints
9. Rock Me Amadeus (Falco cover)
10. Babylon
11. Land of the Miracle
12. Tears of a Mandrake
—dodatak—
13. Lavatory Love Machine
14. King of Fools
UNISONIC:
1. Venite 2.0 (intro)
2. For the Kingdom
3. Exceptional
4. Star Rider
5. Your Time Has Come
6. When the Deed Is Done
7. King for a Day
8. Throne of the Dawn
9. I Want Out
10. Unisonic
STARCHILD:
1. It’s My Race
2. Runner
3. Eyes of History
4. Still My Planet
5. Reaching the Land
6. Starchild Theme (intro)
7. Starchild
Galerija slika
