Čarobni Yann Tiersen i drugi put rasprodao CUK Kino Šiška! (2015)

Name: Danko Jones (Split Dogs), Ljubljana (CUK Kino Šiška), Slovenija
Start: 2026-10-22
End: 2026-10-22
Location: CUK Kino Šiška

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum koncerta: 21.02.2015
Broj posjetitelja: 800
Cijena karte: 23,00€

Dolazak neovisnog francuskog glazbenog umjetnika Yanna Tiersena u slovensku prijestolnicu, u sjaju predstavljanja njegova ukupno osmog studijskog izdanja »Infinity« (2014), gdje je prvi put nastupio također u CUK Kino Šiška prije četiri godine, zasigurno je glazbeno iskustvo za koje se isplati griješiti. Cijenjeni francuski glazbenik, koji je najviše zaslovio nakon što su njegove skladbe odabrane za glazbenu podlogu filma Amelie, s albumom »Infinity« već je na drugom dijelu nove turneje. Na njoj ga prati i Emilie Quinquis, koja s Yannom godinama surađuje na njegovim umjetničkim pothvatima i važi i za odličnu fotografkinju. Nedavno je Emilie Quinquis vokalom sudjelovala i na albumu »Infinity«. Ista Emilie Quinquis može se pohvaliti i autorskim materijalom, jer djeluje kao glazbenica pod umjetničkim pseudonimom Tiny Feet. Curi je gotovo točno u devet navečer pripalo uvodnih 40 minuta! U njima je Emilie predstavila svoj studijski prvijenac »Silent« (2014). Hrabra djevojka obavljala je sve funkcije pri gradnji zvučnog krajolika, posve sama. Emilie, prava mala D.I.Y. čarobnica, svirala je odvojeno čas bas-gitaru, čas gitaru, uz to je uključivala programirane uzorke bubnjeva i druge zvučne petlje vezane uz glazbeni eksperiment »čudaštva«, moduliranjem krivila zvuk. Svaku odsviranu liniju zapamtila je i povrh svega dodala još svoj vokal, koji je često funkcionirao kao dodatni instrument, pri čemu se Emilie prepuštala slobodnoj vokalnoj improvizaciji. Hladno, mračno, melankolično pa čak i ekstraterestrično-cerebralno iskustvo, koje je kroz repetitivne petlje vodećih motiva djelovalo hipnotički, osobito zbog uniformne ritmičke podloge, ponudilo je iznimno prikladno uvodno zagrijavanje za ulazak u glazbeni svijet Yanna Tiersena.

Prođe gotovo pola sata i Yann Tiersen sa svojom ekipom pratećih glazbenika stupa na pozornicu pet minuta iza deset navečer. Isprva je na pozornici sam. U društvu prigušenih crvenih reflektora i treperavih bijelih scenskih žarulja sjeda za klavijature, a uskoro mu se u gradnji kulisa pridružuju ostali glazbenici. Tiersen je s ekipom uglavnom predstavljao skladbe s novog albuma »Infinity«, u repertoar je uvrstio i nekoliko starijih točaka, našlo se čak i mrvice prostora za »poklon« filmu Amelie, a u drugoj polovici Tiersen se dao na oživljavanje djela iz polupreteklog doba, koja je u vrijeme Njemačke Demokratske Republike iza sebe ostavio Martin Zeichnete, ali o tome malo kasnije. Već u prvih nekoliko točaka četa glazbenika selila se s jednog na drugi kraj obilno opremljene pozornice zauzimajući položaje na različitim instrumentima i uređajima. Tiersen se već na početku predstavio kao vokalist, klavijaturist, udaraljkaš, akustični i električni gitarist, a publiku je prvi put odlučnije prodrmao njegov uvod na usnoj harmonici u La Dispute. U nastavku je koncert, dakako, začinila i svirka njegove violine.

Album “Infinity”, koji je snimljen djelomice u Bretanji, djelomice na Islandu, preplet je nježno satkanih koprena minimalno oblikovanih zvučnih struktura koje u izvanrednoj kompatibilnosti tvore savršen simbiotski preplet. Bilo da skupina na pozornici gradi kulise samo vokalnim harmonijama, ili da slojevito iz kruga u krug slaže harmoniju na harmoniju, gdje na izuzetno pomirljiv način jedna drugoj pružaju ruke digitalne i analogne zvučne strukture. Tiersen je više puta posegnuo za staromodnim analognim zvučnim modularima, paleta klavijatura povrh električnog klavira dodavala mu je povremeno čak i zvuk čembala, a sve je bilo podređeno jednom cilju. Proživljeno i u sjaju velike osjetljivosti dati glazbenu informaciju i podijeliti je s publikom što je moguće iskrenije. Tiersenu i ekipi to je polazilo za rukom s izvanrednom usklađenošću i publika je glazbenicima jela iz ruke. CUK Kino Šiška bio je ponovno posve rasprodan, a na mjestu događanja našlo se mnogo posjetitelja iz susjedne Italije.

Budući da je Tiersen odrastao u društvu alternativnorockovskih sadržaja, to se osjeti i u njegovoj glazbi, koja je inače izuzetno pristupačna i visoko muzikalna. Sam preplet ritmičkih struktura preuzima, ili pokušava osjetljivo slijediti, organske zvukove prirode, što se posebno dobro uklapa u nasljeđe novog albuma, koji je snimljen u okruženju tundre vulkanskog otoka usred sjevernog mora. Repetitivne forme, koje su često ukrašene i elementima folk glazbe, u petljama djeluju i proto-post rockovski.

U drugom dijelu koncerta Tiersen je razriješio i misterij koji se krije iza djela Martina Zeichneteja pod zajedničkom oznakom »Kosmischer Laufer«. Priča ide ovako: Zeichnete je, kao državljanin NDR-a, svojedobno sredinom sedamdesetih, dakle u vremenima kad su istočnim blokom jurili Trabanti i Wartburzi, kriomice slušao zapadnoeuropske radijske frekvencije. Pod snažnim utjecajem njemačkih krautrockovskih pionira, osobito Kraftwerk, NEU! i Harmonia, Zeichnete je tako razvijao i vlastitu glazbu. Zeichnete nije bio inovativan, ali je bio dobar »prepisivač« originala, pa ga je teško označiti glazbenim vizionarom. Njegova su djela bila namijenjena vježbanju i treningu sportaša koji su zastupali NDR, a skladbe koje je Martin stvarao motivski su prilagođene pojedinim sportskim granama olimpijskih igara. Uz vježbanje su, dakle, sportaši prvenstveno trebali uživati u glazbi prilagođenoj sportskoj grani koju kao sportaši zastupaju. Tiersenu je cijela stvar više nego odlično skrojena po mjeri i izvrsno se slijeva s elementarnim polazištima njegove percepcije informacije i transformacije u glazbenu poruku. Tiersen je naime izvrstan konopar koji balansira između organskog i sintetičkog. Očito se u Tiersenu skriva i komadić avangardnog stvaralačkog pionirstva njegova francuskog zemljaka Jeana Michela Jarrea, osobito iz vremena revolucije njegovih albuma »Oxygene« i »Equinoxe«. Hipnoza i odstrjel u paralelni svijet, gdje je isključivanje racionalnog nužno. Publika je vidno uživala dok su je milovali »intergalaktički« zvukovi.

Koncert Yanna Tiersena splet je izuzetne mekoće i blagih zvukova u fascinantno uređeno glazbeno tijelo, gdje je sve podređeno stvaranju hipnotičke atmosfere koja oslobađa duh i posljedično širi svijest. Svi ti minimalistički trikovi beskonačnog nadovezivanja instrumenata, uređaja za zvučnu modulaciju i vokalnih harmonija označavaju Yanna Tiersena kao jedinstvenog i neponovljivog glazbenog slikara i akrobata koji sa svom svojom skromnošću i pučkošću, s kojom se mnoštvo trenutačno poistovjeti, začara slušatelja i odvede ga u paralelni glazbeni svijet u kojem nestaju vrijeme i prostor, a ostaje samo bezmjernost. Beskraj. Koncertno iskustvo potpune artističke briljantnosti.