Lokacija: Faak Am See (Faaker See) / Harley Davidson Biker’s Week / Austrija
Datum: petak, 08.09.2012
I evo ga u blizini naših krajeva već petnaesti put zaredom! Novi European Bike Week, čiji je glavni sponzor tvornica Harley Davidson. Riječ je o najvećem takvom okupljanju na europskom tlu, koje povezuje ljubitelje čeličnih konjića. Kao i uvijek, organizator je i ove godine pripremio šarolik koncertni program kroz cijeli tjedan, dok je na poznatom mjestu austrijske Koruške kod sela Faak Am See, na Baškom jezeru (Faaker See), blizu Beljaka (Villach), opet niknulo pravo bikersko selo.
Kao i svake godine, i ove nas je do Baškog jezera privuklo vrhunac koncertne ponude na okupljanju, najavljen za predzadnji dan događaja, kada su u raspored nastupajućih bendova ubacili grupu sestre pokojnog »Bonza« – Johna Bohnama (Led Zeppelin) Sarah Bohnam, legendarne britanske art rockere 10CC i, kao posljednje na programu, sastav Snakecharmer, koji čine superzvijezde povijesti rock glazbe skupljene iz svih vjetrova da ljubiteljima Whitesnakea ponude pravo otkriće, jer su vodeće figure ovog kombinata Micky Moody i Neil Murray, dakle bivši »Whitesnakeovci«.
10CC:
Prvi bend koji nas je usred ovog posebnog događaja, dok su motoristi iz svih dijelova Europe imali svoje pivsko veselje, a mi glazbeni entuzijasti nestrpljivo čekali obje glavne atrakcije večeri, razveselio dolaskom na pozornicu bili su legendarni britanski art rock veličanstvenici 10cc, za koje je danas obično iznimna rijetkost da ih zanese tako daleko na jug, odnosno izvan britanskog dvorišta. Zvukovni stil inače posve jedinstvenih 10cc najlakše bi se opisao kao iznimno inteligentna, melodična, varijabilna, društveno pronicljiva i duhovita rock glazba na samoj granici između art rocka i pop rocka, koja je najbliža svima onima koji se zaklinju u ostavštinu Beatlesa, McCartneyjevih Wings, Supertramp i Electric Light Orchestra.
Od originalne postave 10cc do danas su ostali samo basist/pjevač Graham Gouldman, koji je još uvijek odličan i na bas-gitari i u vokalnom smislu, te bubnjar Paul Burgess (u karijeri je bio član sastava poput Jethro Tull, Camel, Magna Carta i The Icicle Works). Društvo na pozornici pravili su im dugogodišnji gitarist/pjevač Rick Finn, iznimno karizmatični multiinstrumentalist i pjevač Mick Wilson, kojeg smo posljednji put gledali u srpnju u Trstu kao pjevača sastava Three Friends, te klavijaturist/pjevač Mike Stevens. Potonja dvojica članovi su benda od 1999. nadalje, što znači da su do sada već postali ‘stari mačkovi’.
Koncert su otvorili nezaboravnom »Sheet Music« (1974) evergreen pjesmom »The Wall Street Shuffle« i već nas u prvim minutama potpuno osvojili svojom čarobnom kombinacijom hipermelodičnih vokalnih harmonija, među kojima su se u nastavku najviše isticali falseti u režiji Micka Wilsona, slojevite gitarske pasaže te moćni simfonijski aranžmani kojima se ponosi većina njihovih najboljih djela. Wilsonovi nenormalno visoki falseti posebno su se isticali na doo-woop burleski »Donna«, dok je odlična izvedba »The Things We Do For Love« posebno istaknula virtuozne sposobnosti pojedinih multiinstrumentalista. Prekrasna balada »I’m Not in Love« s druge je strane istaknula njihovu suptilniju stranu.
Klasik s albuma »The Original Soundtrack« (1975) »Life Is a Minestrone« nam je ispod pozornice ‘odnio glave’ svojim šaljivim tempom i sarkastičnim tekstom, u kojem je britanski humor s jakim beatlesovskim pečatom ponovno dosegnuo vrhunac kroz čudesne vokalne multiharmonije. Vrhunac koncerta, kako se i očekivalo, bio je evergreen reggae hibrid »Dreadlock Holiday« sa svojim legendarnim, ultrasarkastičnim tekstom o ‘pretrpljenom odmoru’ na Jamajci kroz oči prosječnog (razmaženog) engleskog turista. Atmosfera je cijelo vrijeme bila iznimno intenzivna i gotovo magična. Čak je i poslovično opuštena ‘bikerska’ publika, koju su većinom činili domaći, s vremenom počela disati kao jedno s bendom. Za bis su odsvirali »Rubber Bullets«, koji potječe s prvijenca 10cc iz 1973., te se uz burne ovacije, koje nikako nisu jenjavale, polako oprostili s pozornice kako bi svoje mjesto prepustili Snakecharmeru, sljedećoj koncertnoj atrakciji večeri.
10cc su zahvaljujući nevjerojatno uigranom nastupu, poduprtom idealnim ozvučenjem, u svakom pogledu bili glavne zvijezde ovog koncertnog večera i istodobno dokazali da su tijekom proslave četrdesete obljetnice postojanja (u pripremi je poseban box set koji će svečano obilježiti ovu okruglu obljetnicu) i dalje u izvrsnoj formi te unatoč većinom već osijedjelim glavama pojedinih članova punom parom vuku svoj vlak prema novim izazovima. Tko zna, možda u 21. stoljeću ipak padne i novi studijski album 10cc na koji čekamo još od 1995.
SNAKECHARMER:
Nakon 10CC pozornica se dodatno rasteretila za Snakecharmer. S nje su odnijeli udaraljke Micka Wilsona (10CC) i bubnjeve Paula Burgessa (10CC)! Snakecharmer je sastav koji čine veliki majstori svog zanata. No na Faak Am See stigli su u nešto izmijenjenoj postavi. Na klavijaturama je za ovaj nastup umjesto stalnog člana Snakecharmera Adama Wakemana, inače klavijaturista Ozzyja Osbournea i sina razvikanog »Yesovca« Ricka Wakemana, svirao prekaljeni majstor John Young, koji je između ostalog surađivao s plejadom prepoznatljivih izvođača svjetske rock karte, kao što su: Scorpions, Bonnie Tyler, Greenslade, Asia, John Wetton, Fish, The Law, Paul Rodgers, Qango, Uli Jon Roth, Roy Wood, Lucio Battisti, Jon Anderson, a od 2002. nadalje vodi vlastiti sastav The John Young Band. Drugu zamjenu morali su potražiti Snakecharmer na mjestu bubnjeva, gdje je uskočio, da zamijeni stalnog člana Harryja Jamesa (Thunder, Magnum), Jimmy Copley (The Bad Apples, ex-Manfred Mann’s Earth Band). Ostatak sastava naravno čine izvanserijski majstor bluesa Micky Moody (ex-Whitesnake), basist Neil Murray (Colosseum II, Giglamesh, Whitesnake, Black Sabbath, Peter Green Splinter Group,….) i još jedan gitarist klasične povijesti rocka Laurie Wisefield (Wishbone Ash, Tina Turner, Joe Cocker, Roger Chapman), a na vokalu se u postavu uključio i izvrsni vokalist britanskih AOR rockera Heartland Chris Ousey! Kombinacija, dakle, koja već po imenima ne zna i ne može zatajiti. Obećavala se prava poslastica.
Snakecharmer su u skladu s nazivom sastava udarili samo repertoarom Whitesnakea! No sastav je dočekalo neugodno iskustvo. Istina, bikerska družina ne dolazi na zajednička druženja prvenstveno zbog rock koncerata, ali ono što je čekalo pred pozornicom Snakecharmera podsjećalo je na pravu bijedu svih bijeda čovječanstva kakvo poznajemo. Pred pozornicu su ljudi došli čekati samo rezultate žrijebanja. Nagrada su bila tri motocikla marke Harley Davidson. Kad je žrijebanja bilo gotovo, još prije nastupa 10CC počeli su složno odlaziti. Već tijekom 10 CC prostor se vidljivo razrijedio, a kad su na pozornicu stupili Snakecharmer, dočekala ih je tek šačica od desetak ljubitelja rocka, i to od toga poprilično vidno pripitih i teturavih. Dobrih 100 ljudi dakle. Na okupljanju na kojem se skupi i više od 10.000 posjetitelja. Smiješno, nema što.
Snakecharmer su koncert započeli pjesmom Walking in the Shadow Of The Blues. Nastup je tijekom dobrog sata postupno gubio na intenzitetu, za što bend nije kriv, nego neodzivnost i apatija publike. Osjetilo se, a i primijetilo, osobito kod performansa Chrisa Ouseya, da čovjek ne koristi svu snagu. Priličan broj linija otpjevao je vrlo traljavo, ili ih uopće nije otpjevao, kao primjerice u skladbi Fool For Your Loving. Malo više žara od strane posjetitelja moglo se osjetiti tijekom Here I Go Again, koja je u repertoar uvrštena isključivo s namjerom da digne publiku na noge, inače je Micky Moody definitivno ne bi izvodio uživo. Štoviše, više od nekontroliranog zavijanja dvaju nacvrcanih kojota naslonjenih na ogradu tijekom izvedbe Here I Go Again, Snakecharmer nisu doživjeli. Nažalost.
Kako god! Stari mačkovi imaju previše iskustva da bi pokazali slabosti. Glavni akter koji je s dna izvlačio mlakost osjećaja kakvu je izazivao domet sviranja Snakecharmera bio je te večeri nedvojbeno Micky Moody. Iznimno karizmatična scenska statua posjeduje onaj mekano jecavi bluesovski dodir koji možeš po danu s upaljenom svjetiljkom tražiti, a nećeš ga naći. Kontrola, fokus! Micky je čovjek elegancije i mudrosti koji zna klesati zlatne note bluesa! Na to je upozorila osobito solaža, koja se preko otvarajuće »rag time« melodije polako izlila u pravu »slide show« eskalaciju »delta blues« retorike, u kojoj je Micky upozorio da još uvijek vrijedi za jednog od najrafiniranijih »white bluesera« koji su ikad niknuli na planetu u povijesti rocka.
Uz klasike Whitesnakea, momci su izveli i dvije autorske skladbe Smoking Gun i u završnici razgranati Turn Of The Screw, u koji su umetnuli i kraću solažu na bubnjevima. Očito je studijski prvijenac na vidiku. Zvučno su stvari lijepo funkcionirale, samo su Youngove klavijature bile preslabo namještene, što je kvarilo dojam osobito u kitici ultra Whitesnake hita Here I Go Again. Suveren i kompaktan nastup, ali još s poprilično rezerve.
Šačica posjetitelja koja se te večeri našla pred pozornicom isključivo zbog koncerata 10CC i Snakecharmera nije trebala posebnu konzultaciju s presvijetlim Albertom Einsteinom da ne bi bila sposobna sama donijeti završni zaključak da su te večeri 10CC malim prstom lijeve ruke ukrali koncertnu večer Snakecharmeru!
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista Snakecharmer:
1. Walking In The Shadow Of The Blues
2. Ready an’ Willing
3. Ain’t Gonna Cry No More
4. Smoking Gun!
5. Micky Moody guitar solo
6. Slow N’ Easy
7. Ain’t No Love In The Heart Of The City
8. Here I Go Again
9. Fool for Your Loving
10. Turn Of The Screw
