Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Harvest Records
Izlazak: 1969
Trajanje: 44:34
Ocjena: 4/5
»Deep Purple« bio je ne baš sretno naslovljen treći studijski uradak britanskih teškorokerskih divova Deep Purple, a ujedno i posljednji album njihove originalne postave, koju sljedbenici te legendarne grupe zovu i Mark I. Deep Purple su si u prvoj godini postojanja pomoću prva dva studijska albuma te hit singlova »Hush« i »Kentucky Woman« izgradili sjajno ime na američkom tlu, dok su na domaćoj britanskoj grudi još uvijek bili gotovo posve nepoznati odbačenici, što je legendarnog klavijaturista Jona Lorda u jednom intervjuu čak natjeralo da izjavi kako su jedini shizofreni britanski bend, jer su u SAD-u neusporedivo popularniji nego u domovini, gdje na svakom nastupu sviraju za ‘sitniš’ i doživljavaju veliki financijski gubitak u usporedbi s nastupima pred američkom publikom. Zahtjevna i također razmažena domaća publika jednostavno nije bila impresionirana hit singlovima (oba su bila obrade drugih izvođača) te je usred progresivne rock eksplozije zahtijevala nešto puno uzbudljivije, pustolovnije i svježije.
Odlučni da se nešto mora korjenito promijeniti u njihovu skladateljskom i aranžerskom pristupu, Deep Purple odlučili su se na trećem albumu usmjeriti prema težem zvuku, što je najviše zagovarao svim pomastima namazani gitarist Ritchie Blackmore, pri čemu je imao odlučnu potporu Lorda i bubnjara Iana Paicea. S druge strane bili su pjevač Rod Evans, obdaren baršunastim vokalom, i basist Nick Simper, kojima se novi smjer nije sviđao i zapravo nisu bili ni spremni na njega, što se na »Deep Purple« može osjetiti na većini kompozicija, pa su njihovi dani u bendu bili odbrojeni.
Unatoč težem zvuku, puno mračnijem općem ugođaju i činjenici da se Blackmore svom snagom razmahao na električnoj gitari, »Deep Purple« je općenito, s obzirom na pojedine kompozicije, i dalje zvučao više progresivno rockerski nego tvrdorockerski, ponajprije zahvaljujući Lordovim dugometražnim umjetninama na Hammond orguljama i razgranatim klasicističkim aranžmanima. Paice je kao i obično bio zapanjujući za bubnjevima, dok je Simper u razmaku od godinu dana kao basist osjetno napredovao. Obrade drugih izvođača, uz iznimku adaptacije Donovanova psihodelično folk rockerskog standarda »Lalena«, gotovo su posve nestale, dok su pojedini aranžmani postali još kompleksniji zahvaljujući puno dubljoj skladateljskoj inspiraciji u usporedbi s prethodnim studijskim uracima.
O oštrijem i mračnijem zvuku lijepo svjedoči već uvodni »Chasing Shadows«, koji postavlja standarde za buduće, eksperimentalno obojene uvodne skladbe Deep Purple. Na ovom eksperimentalnom uratku može se čuti šamanski obojena Paiceova bubnjarska podloga, dok Evans svojim baršunastim pjevačkim pristupom osigurava obilnu dozu melodičnosti. Ovaj put dobro se čuje i Simperova nagruvana bas linija, dok se Blackmore nakon početne suzdržanosti razmaše senzualnom gitarskom solažom. Na kraju se na Hammondkama na sočan način razmaše i Lord.
»Blind« je također eksperimentalno obojen uradak koji zahvaljujući sakralno obojenim orguljaškim pasažama i hrapavim gitarskim frazama zvuči mračnije od svega što su stvorili na prethodna dva albuma, dok je Evansov vokal usred uvjerljive interpretacije teksta o nesretnoj ljubavi pun neutješne melankolije. Ritchie se ovaj put tijekom solaže laća i wah-wah efekta, dok mu u pozadini potporu daju mrko zvučne bas linije. Instrumentalni završetak pomalo podsjeća na glazbenu podlogu iz crno-bijelih horora. »Lalena«, koja je u Donovanovu izvorniku psihodelična folk rock balada, ponosi se melankoličnim ugođajem i sjajnom Evansovom vokalnom izvedbom, jednom od najboljih u njegovoj kratkoj, ali zanimljivoj pjevačkoj karijeri. Srceparajućoj pjevačkoj interpretaciji društvo prave neutješni orguljaški aranžmani i nostalgični akordi na akustičnoj gitari, što u kombinaciji stvara doista čaroban ambijent.
Suita »Fault Line/The Painter« na ponovno izdanoj CD verziji podijeljena je u dva dijela, što srećom ne utječe na intenzitet njezine moćne i uzburkane atmosfere. »Fault Line« je progresivno rockerski uvodni instrumentalni dio, mogli bismo reći i intro, u kojem si Blackmore da oduška kratkom gitarskom solažom, dok je »The Painter« odlična skladba s glavom i repom u kojoj najviše oduševljava Ritchiejev vražji gitarski rifing i još jedna gastronomska solaža nakon koje će si i danas polizati prste svi gitaristički sladokusci. Kroz cijeli album može se primijetiti da si je čovjek u crnom počeo uzimati puno veći zvučni kolaž nego na prethodna dva studijska uratka, na kojima je Lordovim hammondkama često prepuštao glavnu instrumentalnu inicijativu. Naravno, i legendarni klavijaturist si priušti poveću solističku orguljašku eskapadu, koja dodatno produbljuje eksperimentalnu narav ovog sjajnog uratka.
»Why Didn’t Rosemary?« prvi je od dva »Deep Purple« standarda koji su zaslužili status klasika, ponajprije zbog činjenice da sve zajedno već vuče prema njihovu klasičnom tvrdorockerskom stilu. Melodična središnja struktura počiva na temperamentnom, bluesom začinjenom Blackmoreovu gitarskom rifu, dok Evans priređuje arogantnu pjevačku izvedbu, a Lord zdušno polaže šuštave orguljaške teksture. Čovjek u crnom ponovno oduševljava bluesovskom gitarskom solažom usred koje se ‘otvaraju nebo i zemlja’, dok Paice oduševljava divljim bubnjarskim krošeima. Crnohumorni tekst, nadahnut gledanjem filma Rosemaryna beba, govori o neželjenoj trudnoći kao posljedici odbijanja pilule za sprječavanje trudnoće.
Odlični psihodelično-tvrdorockerski hibrid »Bird Has Flown«, u kojem bi se na glavnom vokalu već mogao zamisliti Evansov nasljednik Ian Gillan, sljedeći je Purple vazdazeleni hit, u kojem oduševljavaju sirovi gitarski rif, nagruvana bas linija te punomasni orguljaški začin. Sve je zajedno poduprto razgranatim i masivnim bubnjarskim prijelazima. Evansova vokalna interpretacija ovaj je put najmračnija i najsirovija koliko mu je to njegov mekani, baršunasti glas uopće dopuštao. Upravo takva vokalna ograničenost dovela je do njegova odlaska.
Zaključna, superkompleksna 12-minutna progresivno rockerska suita »April«, na kojoj uz pomoć širokogrudnih orkestralnih aranžmana kraljuje maestro Lord, najduži je i možda čak najambiciozniji studijski uradak u cjelokupnoj (dosadašnjoj) priči o Deep Purple. Prve dvije sekcije instrumentalno su obojene, dok je treća sekcija teškorokerska skladba u duhu većine prethodnih radova na albumu. Ritchie se ovdje nađe usred kraljevstva pastoralno začinjenih akorda na akustičnoj gitari, dok na električnoj gitari tka monumentalnu solažu. Lordova orguljaška orgija čista je nirvana na Zemlji, a razgranati orkestralni aranžmani pritom daju viziju njegova budućeg klasicistički obojenog projekta, »Concerto for Group and Orchestra« (1969). Završni vokalni dio pomalo izblijedi pokraj prethodne orkestralne orgije, premda Lordove i Blackmoreove solističke vratolomije uz neukrotive bubnjarske prijelaze, i uz pomoć moćnih višeglasja, osiguravaju pobjednički i epski završetak.
Na ponovnom izdanju »Deep Purple« može se naći američki singl »Emmaretta«, koji stilski nema gotovo nikakve veze s materijalom na albumu, jer je riječ o izrazito komercijalno usmjerenom uratku s beatlesovskim pulsom, kojem nije pošlo za rukom osvojiti američka srca. Taj njihov posljednji pokušaj da osvoje američku scenu, koja je s teškorokerskim stilskim promjenama u zvuku Deep Purple počela naglo gubiti zanimanje za grupu, koju je dotad povezivala s lakim, zabavljačkim hitovima, zaslužuje počasno spominjanje ponajprije zbog lijepog refrena, funkovski nagruvane bas linije i inovativnog gitarskog rifa.
»Deep Purple« bio je bez imalo sumnje najbolji uradak Mark I postave Deep Purple, kad je ta verzija legendarne grupe dosegnula svoj umjetnički vrhunac i jednom nogom već zakoračila ususret velikoj stilskoj promjeni, koja se dogodila odmah nakon odlaska Evansa i Simpera. Njih dvojica naime nisu se slagali s teškorokerskom vizijom budućnosti u koju su Blackmore, Lord i Paice u idućim mjesecima nakon dolaska novog pjevača Iana Gillana i basista Rogera Glovera (obojica bivši članovi psihodelične grupe Episode Six) uložili sve snage. »Deep Purple«, koji je po kvaliteti iznad prethodnika »The Book of Taliesyn« barem toliko koliko je on bio iznad »Shades of Deep Purple«, uz katastrofalno lošu promidžbu tadašnje izdavačke kuće komercijalno je potpuno propao i na američkom tlu, pri čemu je poslovično glupave i (naoko) bogobojazne Amerikance preplašila čak i prilično nejaka naslovnica s umjetninom Hieronymusa Boscha Vrt zemaljskih užitaka, koju su vehementno proglasili sablažnjivom.
Postava
Rod Evans- vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature, prateći vokal
Nick Simper – bas-gitara, prateći vokal
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Derek Lawrence
Popis skladbi
1. Chasing Shadows (5:34)
2. Blind (5:26)
3. Lalena (5:05)
4. Fault Line (1:46)
5. The Painter (3:51)
6. Why Didn’t Rosemary? (5:04)
7. The Bird Has Flown (5:36)
8. April (12:10)
