Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Salzburg / Rockhouse / Austrija
Datum koncerta: 16.09.2015
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 25,00€ (u pretprodaji) / 29,00€ (na dan koncerta)
Salzburg, slikoviti austrijski grad, najpoznatiji po Mozartovoj ostavštini, starom baroknom jezgru i obližnjem rudniku soli, ugostio je Glenna ‘the Voice of Rock’ Hughesa, legendarnog pjevača/basista i bivšeg člana brojnih sjajnih (pa i legendarnih) rock sastava kao što su Trapeze, Deep Purple, Hughes/Thrall, Black Sabbath, Hughes Turner Project i Black Country Communion. Glenn se, nakon duže stanke u samostalnoj karijeri zbog rada sa sastavom Black Country Communion, ove godine konačno vratio na solo koncertnu turneju po Europi. Drugi datum spomenute turneje bio je Glennov nastup u salzburškom koncertnom prostoru Rockhouse, gdje se već prije početka koncerta činilo da će publike biti poprilično više, ali možda je, zbog lošeg prozračivanja i pretjeranog zagrijavanja unutarnjih prostora, koje se u nastavku ipak popravilo, bilo tako još bolje.
Za rano dizanje koncertnog raspoloženja kao predgrupa pobrinula su se tri razigrana američka mladca pod vodstvom gitarista/pjevača Jareda Jamesa Nicholsa, koji su svojom solidnom mješavinom autoritarnog blues rocka, funka i tvrdog rocka razveselili većinu publike, koja je inače nestrpljivo čekala dolazak Glenna Hughesa. Nichols i njegova kamerada, basist Erik Sandin i bubnjar Dennis Holm, svoj su nastup zaključili obradom sastava Mountain pod naslovom »Mississippi Queen«, koja je, očekivano, naišla na izuzetno pozitivan odaziv većine posjetitelja koncerta. Vrelokrvni trio, koji u svom glazbenom izričaju ne krije brojne Whitesnake utjecaje, što se inače čuje i iz pomalo plitkih ‘baby, you are all mine’ tekstova, bio je sasvim prikladan izbor za predgrupu i vjerojatno se nekoliko posjetitelja nakon koncerta susrelo s članovima benda i s oduševljenjem kupilo njihov aktualni album.
Majstora brojnih raznolikih vokalnih akrobacija nije trebalo dugo čekati jer je, unatoč selidbi u SAD sredinom osamdesetih, nekako još uvijek zadržao poslovičnu englesku točnost. Na pozornicu je izašao u društvu gitarskog virtuoza Douga Aldricha (ex-Whitesnake, Dio), kojeg je nedavno iz Whitesnakea ‘ukrao’ starom prijatelju Davidu Coverdaleu, i švedskog bubnjara Pontusa Engborga, koji s Hughesom surađuje od 2010. godine. Glenn je publiku odmah doveo u delirij i prešao na ‘bit’ izvrsnom izvedbom Deep Purple energetskog katalizatora »Stormbringer«, koji i dalje predstavlja idealan otvaralački izbor. Glennovo bogato djelovanje u raznim, većinom kultnim sastavima baca dugu sjenu i često odmiče pažnju od njegove inače oduševljavajuće i ništa manje zanimljive solo karijere, tako da prije svakog koncertnog nastupa mora tražiti prikladnu ravnotežu između nasljeđa svojih ranijih bendova i solo materijala. Uspješno oživljavanje solo djela počelo je temperamentnom izvedbom udarnog »Orion«, koji potječe s albuma »Soul Mover« (2005), jednog od Glennovih najdražih samostalnih izdanja, gdje rado često spominje svoju suradnju s bubnjarom Chadom Smithom (Red Hot Chilli Peppers).
Karizmatični pjevač/basist nije zaboravio ni svoje glazbene početke, pa smo te večeri mogli uživati u čak dvije Trapeze klasike, »Way Back To The Bone« s albuma »You Are the Music…We’re Just the Band« (1972), gdje si je Aldrich uzeo nešto više vremena za drske solističke podvige, te »Touch My Life« s albuma »Medusa« (1970). Manje iznenađenje, što se tiče izbora izvedbi, bila je Hughes/Thrall skladba »First Step Of Love«, koja je zacijelo bila jedan od vrhunaca večeri. Isto bi se moglo reći i za često previđenu Deep Purple klasiku »Sail Away« s albuma »Burn« (1974), koju je inače teško zamisliti bez Coverdaleova vokala, no Glennu je pošla za rukom iznimno uspješna i zanimljiva pjevačka interpretacija, što su morali priznati čak i najveći puristi Deep Purple Marka III.
Zatim je slijedilo vjerojatno najveće iznenađenje cijele večeri, jer se Glennov trio odlučio izvesti Whitesnake skladbu »Good To Be Bad« s istoimenog, ne previše uspjelog albuma, koju je Hughes napisao u suradnji sa starim prijateljem Coverdaleom i koju Aldrich već godinama ima u ‘malom prstu’. Naravno, ispala je poprilično bolje od originala. Glenn se inače više puta naklonio svom prijatelju i najnovijem glazbenom suradniku, koji je i ovaj put na gitari bio praktički nezaustavljiv, što je potvrdio i impresivnom solo točkom koju je otvorio odmah nakon završetka »Good To Be Bad«. Unatoč tome što je gospodin Hughes, koji svoje starosne tegobe u posljednje vrijeme skriva iza sunčanih naočala, trajne frizure i odjeće iz psihodeličnih šezdesetih, već prekoračio šezdesetu, vokalno se još uvijek nevjerojatno dobro drži, jer je više puta iznenadio nevjerojatno drskim pjevačkim improvizacijama među kojima je vrhunac zasigurno bila izuzetna verzija Deep Purple drame »Mistreated«, gdje je uz tradicionalno razvučen završetak dodao još nekoliko iznimno impresivnih soul umetaka, koji su bili na razini neke (ne nužno crnkinje) soul dive.
Slijedila je još jedna omiljena solo skladba, »Can’t Stop The Flood« s albuma »Building the Machine« (2001), koja je doživjela izniman odaziv publike, nakon čega je slijedio apsolutno predug Endborgov solo nastup, koji nije sadržavao ništa dahom oduzimajuće i tijekom kojeg je nekoliko ljudi privremeno napustilo koncertni prostor. No, atmosfera ispod pozornice ponovno se potpuno naelektrizirala uz izvedbu Black Country Communion skladbe »One Last Soul«, nakon čega je gospodin Hughes svoju opsjednutost dušama nadopunio omiljenim solo standardom »Soul Mover«, kojim je na sjajan način zaključio redovni dio koncertnog nastupa i doživio burne ovacije vjernih sljedbenika.
Stari lisac, koji je usred zahtjevnih pjevačkih podviga još uvijek poprilično vješt i na bas gitari, publiku nije pustio predugo čekati na bis u kojem je odsvirao Black Country Communion himnu naslova »Black Country«, nakon čega je slijedio (potiho očekivani) Deep Purple zapaljivac »Burn«, kojim je majstorov trio na eksplozivan način zaključio druženje s posjetiteljima salzburškog Rockhousea. Glennova misija hvatanja besmrtnih duša njegovih funk, blues i soul idola uspješno je završena i većinom vrlo zadovoljna publika njegov je tradicionalni, kičasti pozdrav nagradila gromoglasnim pljeskom. Bivši ovisnik o kokainu, koji je nakon dugotrajne borbe s drogama naposljetku, sredinom devedesetih, doživio pobjedu i ezoterično začinjeni ‘duhovni preporod’, naime nije škrtario s napućenim osmijesima i pomalo patetičnim obraćanjima ‘stare američke škole’ u kojima je sebe proglasio hipijem (bizarno), ali mu je zbog fenomenalne koncertne predstave (ponovno) sve u potpunosti oprošteno.
Glenn Hughes je u Salzburgu impresivno dokazao da godine njegovim glasnicama nikako ne mogu ništa i da njegova velika duša ostaje nepokolebljivo odana funku, bluesu i klasičnom rocku. Neki smo među određenim izvedbama skladbi, kao što su bile primjerice »Stormbringer« i »First Step Of Love«, gdje su izvorno prisutni sintesajzeri, pomalo zamijetili nedostatak klavijatura, koje bi još više oplemenile ionako sjajan zvučni kolaž i kvalitetno ozvučenje, ali nas je ostatak izvedbi uvjerio da ‘iz muhe ne treba praviti slona’. Druženje s Glennom bilo je i ovaj put nezaboravno i većinu nas je zamamilo da si tri dana kasnije odemo pogledati Hughesov koncertni nastup u Beču, no na kraju je prevladala posve pragmatična odluka, naravno u iščekivanju novog koncertnog susreta, jednom u ne tako dalekoj budućnosti.
Setlista
1. Stormbringer
2. Orion
3. Way Back To The Bone
4. First Step Of Love
5. Touch My Life
6. Sail Away
7. Good To Be Bad
8. Mistreated
9. Can’t Stop The Flood
10. One Last Soul
11. Soul Mover
—bis—
12. Black Country
13. Burn
Galerija slika
