Lokacija: Ljubljana / Cankarjev dom (Gallusova dvorana) / Slovenija
Datum: utorak, 18.06.2019
Dolazak Johna Zorna u Cankarjev dom, u sklopu 60. izdanja Jazz festivala Ljubljana, naravno automatski donosi festivalu programske vrhunce. Još prije John Zorn Bagatelles Marathona, najavljenog za srijedu, 19.06.2019., John Zorn je, povodom jubilarnog 60. izdanja festivala, Cankarjevom domu poklonio besplatan koncert, koji je dan ranije odsvirao u Gallusovoj dvorani, posve sam, u društvu jednog od najmoćnijih instrumenata koje je čovječanstvo stvorilo.
No narav ovog koncerta nalagala je da John Zorn nastupi na balkonu Gallusove dvorane. U društvu svjetiljke, okrenut leđima publici, sjedeći i posve sam. Zašto tako? Sjedio je naime za golemim (crkvenim) orguljama. Veliki majstor bizarnih glazbenih ekscesa i avangardnih slastoljublja, u osnovi iznimno plodan skladatelj, dirigent, naravno multiinstrumentalist, ali u polazištu svoje glazbene izobrazbe ipak pijanist, tako je u Cankarjevom domu predstavio i šesti dio svog opusa snimljenih koncerata na različitim prizorištima svijeta, koje posljedično uvijek svira na drugim orguljama. Posljednji, to jest šesti dio njegova projekta »The Hermetic Organ«, s kojim je doputovao u Ljubljanu, donosi inspiraciju jezovitim pričama Edgara Allana Poea, pri čemu je John Zorn prema svojoj glazbenoj viziji stvorio glazbeni aranžman za The Masque of Red Death, koji je izveo i u Cankarjevom domu te joj pritom dao jedinstven i neponovljiv ogrtač, kako je te večeri nalagao trenutni improvizacijski nadahnuće ovog glazbenog velikana.
Mračni ambijent Gallusove dvorane bio je dakle kao stvoren za rođenje glazbene jezovitosti nadahnute „pričicama” Edgara Allana Poea te je suoblikovao iskustvo kojem nema premca. Suvišno je objašnjavati da je Zorn kao genij improvizacije osvojio implantacijom nekih zvukova koje uobičajeno uho stanovnika ovog planeta zacijelo ne poznaje, kad pomisli na crkvene orgulje i obično ih asocira najviše do Bachove Toccate i Fuge u d-molu. Zorna je teško sabiti u nekoliko rečenica. To ne iznenađuje i čovjek se nakon susreta s njim pita kako da osjećaje stavi u »tipkani format« kako bi čitatelju „post festum” vjerodostojno prenio makar djelić sve koncertne magije i bezgranične ljepote koju rađa glazbeno vizionarstvo ovog slikovitog umjetnika. Istina, grubo se može reći da je Zorn na orguljama „sinteza neoklasike sa slobodnom improvizacijom”, čak smo bili počašćeni i usputnim plasiranjem arabeski, no način na koji Zorn dolazi do tog pristupa na orguljama zapravo je zapanjujući. Povremeno i jeziva mantra, koja te može hipnotički zaljuljati i povući u paralelni svijet, pa te opet naglo prene u stanje budne konciznosti, djeluje u svemu zemaljski, u zvukovima posve organski, elementarno, budi užareno zemaljsko jezgro koje tjera magmu da provali kroz pukotine zemljine kore. Erupcija koja zove na neprestanu transformaciju, preobličavanje, na novo rođenje, novu smrt. Jednom riječju velika erupcija. Iznutra prema van. Zorn je dijelove kompozicije postavio tako da je isprva iz orgulja izvukao grmljavinu temeljenu na upotrebi ekstremno niskih zvukova, koji su ispunjavali pozadinu zvučne slike. Kao prigušena grmljavina koja »straši« u pozadini, preko toga pak je naravno oblikovao glazbenu supstancu orguljaške improvizacije, koja nije štedjela ni akordne lavine koje su šibale prostor. Bizarno ustoličenje Zornova istraživačkog duha, prava »zornifikacija« crkvenih orgulja. Zorn pritom ne troši tonove. Pristupa s osjećajem i u svemu čega se prihvaća, bezgranično uživa. Linije orgulja u kontrapunktima je dopunjavao tenor saksofonom, koji je svirao lijevom rukom, dok je držao linije orgulja. Harmonije i tonove Zorn slaže u potresno kontrastnu slikovnicu, punu neobičnih, to jest neuobičajenih formi, gdje supostoje isti ti tonovi i harmonije u progresivno avangardnom dijalogu apsolutne težnje slobodoljubivom avanturizmu. I neobično postane »uobičajeno«.
Početak i kraj koncerta bili su odvedeni na isti način i krug se zatvorio. Zvučno i motivski. Kao što je Zorn počinjao koncert i polako gradio slaganjem zvučnih pastela, tako ga je polako »gasio« dok je »zatvarao« tonove i harmonije. Ton po ton, do potpune tišine, do samog kraja ovog potresnog i jedinstvenog koncertnog druženja i orguljaške mantre. Iako je publika tražila još, John se teatralno vratio još jednom do orgulja, ali samo zato da pospremi tenor saksofon, koji je odnio sa sobom u backstage, pritom ne zaboravivši još posljednji put mahnuti publici u znak pozdrava. Do sutra dakle, kad se nađemo na njegovu Bagatelles maratonu.
autor: Aleš Podbrežnik
(fotografiranje koncerta nije bilo dopušteno)
