Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Komen / Slovenija
Datum koncerta: 01.07.2016
Metal Mania je festival koji se na domaćem terenu drži kao legendaran. Imao je svoje dobre i loše trenutke, ali festival u srcu Krasa je svojom domaćom atmosferom uvijek priredio premnogo nezaboravnih trenutaka. I glazbenih i onih sa strane. Metal Manije više nema, ali njezinu ostavštinu vjerno nastavlja Live After Death, ove godine, ako se ne varam, treći put zaredom. Nema te lokacije na svijetu, osim možda Sotočja Tolminke i Soče, koja bi budila nostalgičnije osjećaje od legendarnih stepenica koje su u svojoj betonskoj neudobnosti svejedno toliko udobne da na njima bez problema možeš odsjediti cijeli dan. Ovogodišnju pozornicu nogometnog igrališta ponovno su zauzele pretežno domaće postave i nekoliko bendova iz susjednih država, a za još ljetniju atmosferu pobrinule su se Kubanke s koktelima.
Čast otvoriti ovogodišnji festival, u skladu s izrekom da mladi svijet stoji, pripala je mladoj primorskoj thrash snazi Black Reaper. Dečki zadnju godinu marljivo skupljaju koncertne kilometre i to im se samo isplati, jer na pozornici djeluju kao dobro nauljeni ratni stroj koji ne poznaje milost. Uigranost benda je svaki put kad ih uhvatim na višoj razini, dečki su na pozornici suvereni i samouvjereni, a Rokova čupa svaki put duža. Šarolika rifaža priziva ponajprije utjecaje Slayera, Exodusa i Kreatora, no Black Reaperu zbog energičnosti i simpatičnosti nije moguće prigovoriti pretjeranu generičnost, a oduševljava tehnička potkovanost benda kao cjeline i u prvom redu rušilačka snaga mladog bubnjara Patrika, koji za bubnjevima divlja kao kakav Andy Galeon (usporedbu Black Reapera s Death Angel zbog mladosti i thrasha nije moguće zaobići). Black Reaper bili su odličan kasnopopodnevni uvod u dvodnevno rajanje.
U žanrovski slične vode zaplivali smo i s još jednim Primorcima, Woli Wo iz Grgarja. Sirovi i brutalniji thrash počiva na jednostavnijim rifovima i ritmovima, što ne znači da je išta manje udaran. Prije obrnuto, jer su Woli Wo Komen napali kao Sotona iz šume, mješavina punka i thrasha na ionako malobrojnu publiku pod pozornicom djelovala je blagotvorno, a zbog rane ure »umor« po kojem je poznat taj »alco-weed thrash metal« bend još nije došao do prejakog izražaja. Benijevo Abbathovsko režanje pak je u vrući Komen donijelo malo zimske atmosfere, hehe.
I s Eruption smo ostali u vodama thrash metala, ali nismo se žalili. Bend nakon zadnje kadrovske promjene, kojom je Škofu na basu zamijenila Nika Krmelj (GMB), nakon kraće pozorničke stanke marljivo skuplja kilometre. Unatoč tome što je ovo bio tek treći koncert u novoj postavi, Eruption su dokazali da su se na zamjenu temeljito pripremili, uigranost benda još je uvijek na vrlo visokoj razini. Gitarski dvojac Andrej Čuk/Grega Kamenšek rifažom je ponovno sjekao kao u onim japanskim restoranima gdje kuhar/ninja kuha pred tobom, Nikin bas je zveckao kao tenkovske gusjenice, Tegla je razbio sve oko sebe, a Buco je ponovno opravdao ime jednog od najboljih frontmena kod nas trenutno. Treći studijski album Eruption trenutno već snimaju i nestrpljivo iščekujemo što ćemo čuti u veljači 2017.!
Žanrovski preskok došao je na red s Mist i kako se već počelo smrkavati, lijepo su se uklopili malo dumačine i sporiji ritmovi. I curama i jednoj bradi se, kao i njihovim prethodnicima, osjeti mnoštvo koncertnih kilometara koji su se nakupili i u inozemstvu. Tako je bez većih poteškoća ponovno očarao retro zvučeći doom, koji je žanrovski blizu Black Sabbathu, Pentagramu i Candlemassu te uz Ninin vokal dobiva zloslutan, vještičji prizvuk sabata đavolskih priležnica. Dolaskom Blaža u bend još se nešto ojačao gitarski dio, zato rifovi novijih skladbi djeluju snažnije i uvjerljivije, a nadam se da će bend studijskim prvijencem čim prije dokazati i potvrditi da nisu samo trend doom bendovi sa ženskim vokalima.
Jedan od bendova festivala koje sam s moje strane teže čekao bili su Ater Era, black metal sila iz slovenske Istre, koja se početkom ovogodišnje godine nakon nekoliko mjeseci stanke također vratila na koncertne pozornice. Trio je odmor uzeo zbog pripreme trećeg studijskog albuma, koji bi trebao izaći ove godine, a najavio ga je singl March to Abysmal Void. Inače su Ater Era na Live After Death predstavili konkretnu dozu novog materijala, koji krase još razrađeniji atmosferični dijelovi. Upravo su oni ti koji Ater Era na prostoru naše domovine (pa i izvan nje) čine još posebnijima, jer s brutalnim dijelovima, koji predstavljaju vječnu borbu sa silama tame i snagom prirode, djeluju u savršenoj ravnoteži. Dečki svoju glazbu obogaćuju još brojnim, za black metal netipičnim elementima, a vokal S.S.-a između sirovosti black metalskih izljeva i mirnijih, atmosferičnih dijelova plovi pouzdano i moćno. Ater Era je u dobrom satu uz nove komade razveselila još i rušilačkim skladbama s prvijenca In Autumn’s Solitary Deckline te nasljednika Beneath Inanimate Grime, no kako je koncentracija polako već popuštala, zbog dugih skladbi i dugog seta prema kraju ipak je već bio nešto preteška zalogaj.
Za prvi i jedini heavy metal zalogaj prvog dana pobrinule su se Stare device, nova inkarnacija legendarnih Requiem, koju uz oca brojnih besmrtnih himni Marka Slokara čine Jurij »Egzi« Čotar na vokalu, Domen Lahajnar (gitara), Matjaž Winkler (bubnjevi) i Jani Lah (bas). Od svih je upravo Egzi stao u apsolutno najveće cipele, jer obavlja vokalne dužnosti koje su u prošlosti vršili Primož Romšak i Sergej Škofljanec. Egzi svoj zadatak obavlja suvereno, vokalno mu se ne može puno prigovoriti, i kao frontmen zna publiku zapaliti u pravim trenucima, no istina je da su Requiem himne u uši domaće heavy metal/hard rock publike usidrene tako snažno da je vokalne razlike mjestimice teško previdjeti. Unatoč tome, publika je očito bila gladna heavy metala, jer je cijelo vrijeme pjevala refrene hitova poput Zvedno nebo, Rock’n’Roll naj živi, Kaja, Križarji, Slovenska, energija je bila prava i na pozornici, atmosfera u zraku pozitivna, a završna himna Stare device očekivan završetak. Nadajmo se da će Stare device ubuduće ponuditi i autorski materijal.
Prvi dan festivala pripao je »witching houru« ljubljanskog paklenog trija Hellsword i poštenoj dozi staroškolskog, bogohulnog black/speed metala. Old-school šus predstavljao je prikladan završetak, a Hellsword s novom skladbom Call of the Sepulchre upozoravaju da je novo Zlo uvijek iza ugla.
Galerija slika
