Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Kranj / Transtation SubArt / Slovenija
Datum koncerta: 20.09.2016
Broj posjetitelja: 42
Cijena karte: 10,00€
Jonas Hellborg jedan je od najzanimljivijih basista fuzije jazza i rocka našeg doba. Skandinavski majstor stapanja jazza i rocka u svijetu je iznimno cijenjeno i priznato ime. Lik je u karijeri surađivao, među ostalima, s Johnom McLaughlinom (pet godina u osamdesetima proveo je u Mahavishnu Orchestra), pa zatim i s ostalim veličinama, a to su: Billy Cobham, Tony Williams, Ginger Baker, Bill Frisell, Mike Shrieve , Ornette Coleman, Steve Vai, Joe Satriani, a popis tu još uvijek nije ni izbliza zaključen. Neka kao zanimljivost dodam i imena Jens i Anders Johansson, za slučaj da ovaj članak čita koji power metalski neutješni fan.
Za samostalni put Hellborg se odlučio 1988., a u prvoj postavi klavijature mu je svirao upravo Aydin Esen, sjajni i svestrani klavijaturist turskog podrijetla. Stara ljubav nikad ne zamire, ili barem tako kažu, a Hellborg je u zreloj fazi svog stvaralaštva osjetio da je sad opet pravo vrijeme i pozvao starog prijatelja u formaciju trija Trinity. Treći dio te slagalice zastupa nitko drugi doli markantni američki bubnjarski čarobnjak Keith LeBlanc, koji je mnogom ljubitelju ritmički dobro potkovane eksperimentalne glazbe previše dobro poznat, jer ga je već nekoliko puta mogao promatrati u Sloveniji, kamo je dolazio kao dio pratećeg sastava Little Axea (gitarista Skipa McDonaldsa), a ovaj cijenjeni bubnjar svoje je usluge u karijeri ponudio i takvim glazbenim moćnicima kao što su, među ostalima, Tina Turner, Seal, Nine Inch Nails i Ministry.
Pozornica kranjskog Trainstation SubArta, koja sretno prkosi, tamo kao i uvijek, to jest kraj kranjskog željezničkog kolodvora, nudi sve raznolikiji glazbeni program, a dolazak ove duhovite eksperimentalno jazzovske formacije možda najavljuje još poneku slasnu poslasticu koju si u skorije vrijeme možemo obećavati u ovom klubu pravi glazbeni sladokusci.
Negdje oko devet navečer, možda malo prije, trio se gotovo neprimjetno popeo na pozornicu i započeo svoj nastup pomalo sramežljivo, ili bolje rečeno, počeo je svojom glazbenom tvari nagovarati publiku posve opušteno, tiho i nenametljivo. Aydin Esen vrlo je brzo preuzeo inicijativu na klavijaturama, a Jonas, inače glavna zvijezda večeri, u tim se (većinskim) trenucima nastupa uljudno povukao u pozadinu pozornice, pri čemu se spretno izvukao i iz sjaja scenskih reflektora.
Trio je razvio snažan, voljan i mekan jazzovski eksperimentalni spoj s povremenim prolaznim skretanjima prema bluesu, kao i klasičnoj glazbi, gdje je glavninu melodije, očekivano, kreirao Esen, dobro potkovan ultraspretnošću brzog klizanja Jonasovih prstiju duž vrata njegove akustične Warwick bas gitare, dok je LeBlanc na najljepši mogući način pokazao publici što znače profinjenost i čulna gipkost u nevjerojatno spretnom i domišljatom popunjavanju raspoloživog prostora mnogobrojnim prijelaznim trikovima koji ne poznaju pojam ograničavanja i kojima je dodatno razotkrivao inače krhkost, ali ujedno i snažnu dinamičnost ritmičke okosnice samog trija. Dinamita triju nije nedostajalo, a izrazi sva tri glazbenika mjestimice su odavali nevjerojatnu zadubljenost u njihov posao, koji su i te večeri obavljali s najvećim užitkom.
Publika sastavljena od »glazbenih doktora«, članova art-progrock sastava (jeseniški Game Over, idrijski Divje Jezero,…) i povrh svega, naravno, jezgre velikih glazbenih zaljubljenika koje privlači upravo sve što odiše eksperimentalno avangardnim glazbenim ekscesom, brojila je sve skupa dobrih četrdesetak ljudi, naravno ne računajući osoblje koje je brinulo o logističkoj izvedbi koncerta. Unatoč tome pobrinuli su se s nekoliko gromoglasnih ovacija za izvrsno raspoloženje, koje je naravno godilo i triju na pozornici, pa ipak. Čovjek bi očekivao veći odaziv. Možda drugi put, a ako ne, onda u nekom drugom životu. Živimo naime u Sloveniji.
Jonas Hellborg, koji je koncertno druženje u Trainstation SubArtu sa svojim kompanjonima proveo potpuno bos, podijelio je koncert na dvije polovice s dvadesetominutnom pauzom između. I u nastavku nastupa oduševljavalo je pažljivo i čulno međusobno osluškivanje trojice, nevjerojatno – gotovo instinktivno praćenje jednog drugog i povrh svega briljantna mješavina organski zvučne avanturističke glazbene složenosti, koja je toplinom prirodnih zvukova punila prostor. Rhodes klavijature izvlačile su i pokoji tračak Weather Reporta. Trio je jednostavno rečeno briljirao i apsolutno oduševio šačicu zahtjevnih slušatelja, koji su tako dobili točno ono po što su došli. Prave mokre snove vrhunske jazzrock fuzije. A za povrh svega, po nadasve smiješnoj cijeni ulaznica.
Galerija slika
