Autor: Rok Klemše
Mjesto: Trainstation Subart / Kranj / Slovenija
Datum koncerta: 03.12.2016
Za slovensku metal scenu ovo je šarolika godina. Izašao je pozamašan broj albuma; svoje ploče izdali su barem Morywa, Cordura, Incubation, Lintver, Within Destruction, Silent Pray, Morbid Creation, Hellcrawler, a vjerojatno sam zaboravio još koga. Dogodio se prvi uspješni crowdfunding za izdavanje metal albuma (Tomcat su uspješno skupili sredstva za svoj drugi studijski album), najavljen je prvi dokumentarac o počecima slovenske heavy metal scene, a brojni bendovi svirali su u inozemstvu (Cvinger, Negligence, Dekadent, Eruption, Vigilance, …). U posljednjim danima 2016. svoj su studijski dugosvirajući prvijenac Zenith na svijet donijeli i kranjski Armaroth te se povodom njegova izlaska probudili iz višemjesečnog koncertnog sna.
Izlazak albuma Zenith pratila je odlična organizacija, nabijeni Trainstation Subart, welcome drink za zagrijavanje grla, a pozornicu su s Armarothom te večeri dijelile još tri skupine. Za svoje starije kranjske kolege pozornicu su prvi zagrijali mladi Mutism. Bend je instrumentalnim uvodom odavao dojam tehničkog thrash banda, no dojam na prvo slušanje je varao, jer im se ubrzo pridružila vokalistica pa je s dečkima odjedrila u neku vrstu progresivne mješavine thrasha, deatha i heavy metala, povremeno je bend ubacio čak i utjecaje rock ‘n’ rolla, swinga i čiste psihodelije. Možda se čita kaotično, no uživo ta mješavina djeluje iznenađujuće dobro, a jako se zapelo kod vokala. Pjevačica je navodno najnovija, sasvim svježa akvizicija banda, što se jako osjetilo. Curi su stalno zadavale probleme vokalne linije, koje su bile poprilično pogođene pokraj, a nerijetko je glasu nedostajalo i snage, pa će biti potrebno još mnogo rada na kondiciji. Ipak, mladi bend, koji je više puta iznenadio neočekivanim obratom (primjerice blast beatom usred refrena jedne od pjesama), sudeći po onome što se čulo, obećava puno.
Sljedeći na pozornici, Morywa, dokaz su da se i na celjskom metal napokon ipak budi. Dečki su ove godine iznenadili debitantskim albumom Vamana Ira, a pozornice pomno osvajaju i postaju jedna od najjačih snaga na domaćoj metal sceni. Morywa su srušili kranjski Trainstation svojom vizijom death metala, koja se snažno oslanja na masivne, djentaste osmerožičane gitare, nisko ugađanje i masan groove. Dečki su žanrovski blizu bendovima poput Gojira, no vješto izbjegavaju preveliku uklještenost u djent okvire. Morywa naime u osnovi ostaju u death metalu, koji je lijepo preveden u moderne vode niskog ugađanja i hučećih osmerožičanaca. Unatoč tehničkim problemima Morywa se ponovno pokazala kao prava ritam zvijer, koju brutalan vokal i zabavan frontmen samo još nadograđuju.
Domaći Armaroth na sebe su prvenstveno skrenuli pozornost EP-jem False Vision i brojnim sigurnim koncertnim pohodima, a onda je prije godinu dana njihova aktivnost presahnula i samo je povremeno iz njihova tabora procurila vijest da je studijski album u izradi. Zenith je napokon među nama i s njim su Armaroth doista dosegnuli svoj (trenutni) zenit. Unatoč brojnim tehničkim problemima bend je naime dokazao da je u vrhunskoj formi, a na pozornici je energetski prava životinja. Armaroth su Zenith odsvirali u cijelosti od a do ž, pjesme lijepo povezali ambijentalnim umetcima, a instrumentalno je bend trgao meso s kostiju, ponajprije crunchy gitarama dvojca Goverka/Martin, dok se Filip pretvorio u definiciju vokalne brutalnosti. Odlično su se s bendom uklopili gosti, Giani Poposki (Noctiferia) u Don’t Sratch i Petra Ambrož u Wolves Ignore, a unatoč lošijem zvuku, zbog kojeg ritam sekcija nije došla do izražaja, sirovost ultramasivnih pjesama bez većih je poteškoća izbila na površinu. Sudeći po onome što se čulo, Zenith je jedan od najboljih uradaka slovenske metal scene ove godine, a za taj odličan uspjeh Armaroth zaslužuju sve pokloni.
Nakon tri benda publika je već bila poprilično umorna pa se tijekom nastupa Masovnog grobišča izrazito prorijedila. Masovno grobišče inače je kranjsko-ljubljanska all-star postava koju čine Matija »IggyPoppers« Maurer (Jezus osebno), Gianni Poposki (Noctiferia) i Bojan Vukić (Zwook, Nebulatovich, Elektricka), a trebali su svirati mješavinu elektronike, metala i psihodelije. Pa, od elektronike se nije moglo čuti baš mnogo, ali nastup banda bio je jedan veliki »wtf«, ponajprije zbog bizarnog frontmena, koji očito želi biti utjelovljenje rock ekscesa, s valjanjem po podu i bocom viskija u ruci. Bend, odnosno Gianni i Bojan, ispali su improvizatorski i eksperimentalno, a kraj njihova nastupa dočekalo je tek bore malo ljudi.
fotografije: Klemen Udovč
Galerija slika
