Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / MuseumsQuartier, Halle E / Austrija
Datum koncerta: 01.12.2016
Broj posjetitelja: 2.000
Cijena karte: 80,00€
Engleski prvaci progresivnog rocka King Crimson prvotno su planirali završiti europsku turneju s dva nastupa u austrijskoj prijestolnici Beču, odnosno u dvorani MuseumsQuartier, no u zadnji su trenutak dodali još dva završna nastupa u Francuskoj, što je bio prilično iznenađujući potez. Obično su završni nastupi svake koncertne turneje nešto posebno i posluže poneko posebno iznenađenje, ali s obzirom na to da je riječ o titanima eksperimentalne glazbe King Crimson, kojima je svaki nastup nešto potpuno posebno, nismo se nimalo opterećivali time što ipak nećemo prisustvovati završetku opsežne koncertne turneje (koja se još prije godinu dana, nakon povratka iz Sjeverne Amerike i Japana, zamalo ne bi ni organizirala).
Koncert je bio rasprodan već davno prije oba bečka nastupa, o čemu je svjedočila do ruba napunjena dvorana sa sjedalima, dok su lijevi i desni kut pozornice ‘krasile’ dvije velike ploče s upozorenjem. Tko se nije pridržavao strogog ‘kućnog reda’ doživotnog King Crimson ‘diktatora’, legendarnog gitarista i zvučnog inovatora Roberta Frippa, nakon prvog upozorenja bio bi brzo ispraćen iz dvorane. Srećom se tako nešto tijekom koncerta nije dogodilo i svi su se držali toga da je fotografiranje do kraja nastupa sastava najstrože zabranjeno. Nastup legendi progresivnog rocka srećom je prošao bez ikakvih provokacija publike, jer se kod Frippa nikad ne zna kako će na tako nešto reagirati. To znači da se nije ponovila ‘scena’ na razini one kad je Fripp prije nekoliko godina, tijekom solo nastupa u Udinama, zbog dječjeg plača i tipa s maskom svinje koji ga je zafrkavao ispod pozornice, izgubio živce i na trenutak prekinuo nastup te nepoželjnog posjetitelja vlastoručno istjerao iz dvorane, nakon čega je nastavio svirati.
Ovaj je put ekscentrični striček Bob, na opće iznenađenje, ipak bio nešto ljudskiji i manje robotski nego obično te se tijekom nastupa čak nekoliko puta nasmiješio i zagledao prema publici. Tijekom svog pedantnog i na trenutke izuzetno brzog te bizarnog obrađivanja gitarskih žica, iz kojeg izvire posve specifična, ‘frippomanska’ tehnika, cijelo je vrijeme naravno sjedio na stolcu i istodobno bdio nad melotronom. Pri gradnji simfonijskih i jazz aranžmana imao je snažan oslonac u starom drugaru i povratniku u sastav, sjajnom saksofonistu / flautistu Melu Collinsu, dok mu je na melotronu asistirao i novi bubnjar Jeremy Stacey. Potonji je u navezi s nevjerojatnim Gavinom Harrisonom, koji uživa glas jednog od najboljih bubnjara na svijetu još od vremena s Porcupine Tree, te dugogodišnjim King Crimson i Mr. Mister bubnjarskim šampionom Patom Mastelottom činio ubilačku trojnu bubnjarsku falangu sa specifičnim bubnjarskim postavama, koja nas je svojim vratolomijama uvijek iznova potpuno osupnula. Sva trojica istodobno bila su aktivna na bubnjevima tek nekoliko puta, jer je Stacey imao puno posla i sa sviranjem melotrona i raznih ambijentalnih zvukova, no u onim razuzdanim trenucima kad je bubnjarsko ‘čudovište’ dobilo ‘tri glave’, ‘pucalo’ je kao da je došao sudnji dan, odnosno, ‘crimsoidnije’ rečeno, početak apokalipse i najava kraja shizoidnog čovječanstva 21. stoljeća.
Za dobro raspoloženje svojim je izvanrednim ubiranjem žica na Chapman sticku, bas gitari i kontrabasu brinuo dugogodišnji član Tony Levin, jedan od najboljih i najkarizmatičnijih basista na svijetu, koji je u slobodno vrijeme i oduševljeni fotograf, što je jedna od rijetkih razonoda. Ta ipak puno manje strastveno zanima i Frippa. Za vokalne majstorije i dodatne gitarske vragolije pobrinuo se gitarist i pjevač Jakko Jakszyk, čiji je glas idealna kombinacija bivših članova Grega Lakea i Johna Wettona, što je ujedno najbolja moguća boja glasa za izvođenje King Crimson neumrlih hitova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nevjerojatno uigrani King Crimson septet obradovao nas je te večeri s dvadeset i pet izvedbi raznih djela iz svoje bogate, skoro pedeset godina stare riznice, podijeljenih u dva sklopa, razdvojena obveznom dvadesetominutnom stankom, tijekom koje je stara garda prekaljenih glazbenika s respektabilnim brojem godina malo ‘napunila baterije’. Na ulazu u dvoranu dočekali su nas na kazeti snimljeni Frippovi soundscapei naslova »Walk On: Monk Morph Chamber Music«, što je tako reći idealna glazba iz noćne more za torturu vašeg najgoreg neprijatelja, no ona srećom nije postala dio samog nastupa.
King Crimson su koncertnu večer otvorili novom skladbom, instrumentalom »Hell Hounds of Crim«, koji je zapravo trojna bubnjarska stampeda u režiji Gavina Harrisona, Pata Mastelotta i Jeremyja Staceyja, nakon čega je uslijedila ekološki budnička klasika »Pictures of a City«, na kojoj je prvi put zablistao cijeli bend. Potom je uslijedio jedan od najsretnijih izbora iz bogate King Crimson riznice, jer je Fripp desetljećima na koncertima potpuno ignorirao rana djela svog sastava, osobito tvorevine koje potječu s sve cjenjenijih albuma »Lizard« (1970) i »Islands« (1971). Za cjelovitu izvedbu više od 23-minutne epske suite »Lizard« King Crimson bi trebali orkestar i prisutnost bivšeg Yes slavuja Jona Andersona, pa su odsvirali ‘samo’ sekciju »The Battle of Glass Tears – Part I: Dawn Song«, koja pripovijeda o početku srednjovjekovne bitke između križara i Mongola, tijekom koje je zablistao ponajprije Jakszykov kameleonski vokal.
King Crimson su potom izvedbom izvrsne nove skladbe »Suitable Grounds for the Blues«, koja u tipičnoj ekscentričnoj maniri nema nikakve prave veze s bluesom, dokazali da imaju već stvoreno puno odličnog materijala za potencijalni novi studijski album, no ta opcija zbog Frippovih mušica graniči već gotovo sa znanstvenom fantastikom. Bend je te večeri više nego uspješno pokrio praktički sva ‘poglavlja’ iz svoje cjelokupne povijesti. ‘Zaboravili’ su samo tri studijska albuma. Na razdoblje s pjevačem Adrianom Belewom prvi su se put sjetili izvedbom dvaju kompleksnih instrumentala, »VROOOM« i »The ConstruKction of Light«, a zatim je nastupilo vrijeme za prvi veliki trenutak te večeri. »The Court of the Crimson King« je uz »21st Century Schizoid Man« njihova daleko najpoznatija klasika i ujedno jedna od dviju najreprezentativnijih tvorevina, pa je atmosfera u dvorani u tren oka skočila do vrelišta. Nakon majstorske izvedbe tog epskog remek-djela nije bilo vremena za odmor, dok se publika jedva držala ‘nazad’, da (nepozvana s Frippove strane) ne bi pomagala u pjevanju monumentalnog refrena.
Bend je ubrzo zatim izveo dvije zahtjevne tvorevine s često previđenog albuma »Islands«, kojemu bi Fripp, da je u njemu bar djelić ljudskosti više, u obraćanju publici mogao posvetiti obojici preminulih bivših članova koji su svirali na toj ploči, to jest Bozu Burrellu i Ianu Wallaceu. »The Letters« je izmjenjivanjem kaotičnih i mirnih trenutaka predstavljao poseban izazov, kojem su očevi progresivnog rocka inače bili lako dorasli, dok je instrumental »Sailor’s Tale« s monumentalnom Frippovom gitarskom solažom bio prilično veliko iznenađenje, jer su ga počeli izvoditi tek u završnom dijelu aktualne turneje. Novi instrumental »Radical Action II« bio je sljedeća prilika za bubnjarsku kataklizmu posebne vrste. Prvi sklop nastupa ‘Grimizni kraljši’ zaključili su postapokaliptičnim instrumentalom »Level Five«, koji je izvorno izašao na albumu »The Power to Believe« (2003). Potonji nažalost još uvijek ostaje njihov najaktualniji studijski album i za sada ništa ne ukazuje na to da će se u budućnosti nešto promijeniti, dok Fripp i dalje ostaje tvrdoglav kao bik, što je ujedno i njegov astrološki znak.
Drugi sklop nastupa sadržavao je prvo iznenađenje u obliku kratkog a capella evergreena »Peace: An End« s albuma »In The Wake of Poseidon« (1970), gdje smo se divili ponajprije Jakszykovu vokalnom talentu, nakon čega nas je uvijek dramatični »Lizard« standard »Cirkus«, gdje je Jakko više nego uspješno zamijenio originalni vokal u domeni Gordona Haskella, i ovaj put više nego oduševio. Izvedba kaotične poslastice »Indiscipline«, koja potječe iz Belewove ere, odnosno s albuma »Discipline« (1981), što znači da je bila jedina predstavnica King Crimson skladbi iz osamdesetih, također je bila vrlo ugodno iznenađenje. Iako nema ništa preko originalne verzije s Belewom na glavnom vokalu, i malo rearanžirani eksperiment, u kojem je izvorno (i originalno) ‘psihotično’ vrištanje u obliku monologa pretvoreno u stihove i prilagođeno Jakszykovu vokalu, pokazao se kao vrlo sretan potez.
Postapokaliptični ep »Epitaph« je, kao i sve izvedbe s nezaboravnog prvijenca »In The Court of the Crimson King« (1969), naišao na snažne reakcije publike, koja je njegovu izvedbu ispratila gromoglasnim pljeskom. U završnom dijelu bend nas je vratio u Wettonovu eru i izveo nezaboravne evergreene, »Easy Money«, »Red i »Larks’ Tongues in Aspic, Part Two«, dok su nove tvorevine, »Devil Dogs of Tessellation Row« i »Meltdown«, ponovno uvjerile da je krajnje vrijeme za novi studijski album pa makar trebalo Frippa svezati i četveropregom ga silom dovesti u studio.
Epsko remek-djelo »Starless« s albuma »Red« (1974) ispalo je, očekivano, kao jedan od vrhunaca drugog sklopa nastupa engleskih progrokerskih šampiona. Za dodatak su Fripp i društvo priredili izuzetno lijepo iznenađenje u liku obrade Bowiejeve klasike »Heroes«, gdje je gitaru na originalnoj verziji iz 1977. odsvirao nitko drugi nego ‘striko Bob’. Iznenađenje je bilo ponajprije zato što su je King Crimson pred kraj europske turneje već skoro prestali svirati i nakon dugo vremena opet se našla na popisu izvedbi. Jakszyku se ovaj put dogodilo da je, slično kao tijekom izvedbe »Pictures of a City«, zaboravio otpjevati jedan stih, ali nema veze, jer je sve ostalo bilo savršeno besprijekorno. Izvođenje tog hita legendarnog pokojnog glazbenika inače je jedan od Frippovih najljepših i najljudskijih poteza u posljednjih dvadeset godina. Nijedan koncert King Crimson naravno ne može biti potpun bez njihova najpoznatijeg evergreena, to jest legendarnog remek-djela »21st Century Schizoid Man«, idealnog glazbenog dosega za odslikavanje suvremenog doba, koji su dodobra razvukli i u njega uključili i Harrisonov razarajući bubnjarski solo, koji je još obogatio taj udžbenički primjer heavymetalskih početaka.
Sedmeročlani bend bio je cijelo vrijeme nevjerojatno uigran i činilo se da bi bilo koju izvedbu iz šarolikog izbora King Crimson standarda mogli odsvirati i usred najnemogućeg jutarnjeg sata ili sa zavezanim očima, dok Frippovu strogom pogledu opet nije izmaknulo ništa, iako je, kao što sam već spomenuo, ovaj put za nijansu humaniji nego inače, ali daleko od toga da bi se moglo govoriti o prvim iskricama ljudske topline i ljubaznosti. Nakon završetka nastupa fotografiranje je bilo dopušteno, što je Levin brzo iskoristio i po svojoj tradiciji napravio nekoliko slika publike, dok su Frippovi pokreti, kad je ustao sa stolca i pridružio se bendu u pozdravu publike, bili za nijansu manje mehanički nego u Pragu, ali je i ovaj put ‘zaboravio’ zahvaliti publici. O Frippu kao osobnosti i njegovu dugogodišnjem preziru prema konceptu ‘tipičnog’ rock koncerta možemo misliti što hoćemo, jer je granica između genijalnosti i ludila kod njega gotovo nevidljiva, dok su njegovi potezi prema vjernim sljedbenicima, blago rečeno, ekscentrični, ali bez njegova odobrenja ne bi bilo ove turneje. Ipak, i dalje ostaje jedan od najinovativnijih i najenigmatičnijih gitarskih majstora u povijesti rock glazbe.
U glazbenom smislu za svaki koncertni nastup takvih eksperimentalnih ‘teškaša’, kao što su King Crimson, koji su od svih sastava najviše zaslužili nadimak ‘očevi progresivnog rocka’, uvijek je teško naći dovoljno pohvalnih riječi, pa je tako bilo i tijekom njihova drugog uzastopnog nastupa u bečkoj dvorani MuseumsQuartier. Svi prisutni uživali smo od početka do kraja te ‘postapokaliptične glazbene kataklizme’. Zanimljivo je da suvremeni King Crimson tijekom svojih nastupa ne izvode nijednu baladu, iako su ih u karijeri stvorili priličan broj, dok su instrumentalna i vokalna djela vrlo dobro raspoređena međusobno, što vrijedi i za zastupljenost pojedinih albuma iz njihove moćne karijere. U gorućoj nadi da ovo nije kraj i da će Fripp nakon povratka iz glazbene mirovine ipak izdržati još barem nekoliko godina, računamo na još barem jednu turneju prije koje se ekscentričnom gitarskom majstoru može poslati popis novih glazbenih želja: »I Talk to the Wind«, »In The Wake of Poseidon«, »Cat Food«, »Exiles«, »The Night Watch«, »Fallen Angel«, »Sheltering Sky«, »Discipline«, »Larks’ Tongues in Aspic, Part Three«, »Dinosaur«, »Dangerous Curves«…
Setlista
Set 1:
1. Hell Hounds of Krim
2. Pictures of a City
3. Lizard (‘The Battle of Glass Tears – Part I: Dawn Song’)
4. Suitable Grounds for the Blues
5. VROOOM
6. The ConstruKction of Light
7. The Court of the Crimson King
8. The Letters
9. Sailor’s Tale
10. Interlude
11. Radical Action II
12. Level Five
Set 2:
13. Fairy Dust
14. Peace: An End
15. Cirkus
16. Indiscipline
17. Epitaph
18. Easy Money
19. Devil Dogs of Tessellation Row
20. Red
21. Meltdown
22. Larks’ Tongues in Aspic, Part Two
23. Starless
—dodatak—
24. Heroes
25. 21st Century Schizoid Man
Galerija slika
