Bang Your Head!!! 2017 (drugi dan) – ali kako je Vince Neil vukao za nos organizatore festivala!

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum koncerta: 14.07.2017
Broj posjetitelja: 11000
Cijena karte: 109,00€

Drugi dan festivala Bang Your Head!!! Sat je otkucao pola dvanaest, a u Balingenu je počelo pucati po starinskim notama Thin Lizzy, za što su se pobrinuli švedski hard rock revitalisti Dead Lord. Usput, to su dečki koji u ovom kvartetnom formatu udaraju od 2012. nadalje. Nastupili su i krajem ožujka na ovogodišnjem izdanju slovenskog festivala Winterdays of Metal. Bend, čije su pokretačke snage vokalist i gitarist Hakim Krim te bubnjar Adam Lindmark, a društvo im prave još gitarist Olle Hedenström i Enforcer basist Tobias Lindkvist, već je jednom nastupio na BYH!!! festivalu, samo što je tada imao tek studijski prvijenac. Ovaj put vratio se s nasljednikom »Heads Held High« u džepu, a nastup su, među ostalim, činile skladbe Deuce, Hammer To The Heart, Onkalo, Reruns te I’m Rocker. Kvartet se predstavio kao silno kompaktna i samouvjerena ekipa, visoke uigranosti i posljedično visoke izvedbene uvjerljivosti. Vražja potencija, izvrsna scenska dinamika, uglađena kinetika. Prijepodnevno vrijeme pratila je kiša, pa Dead Lord nažalost nisu naišli na tako masovnu podršku kakvu bi zaslužili, ali šaka promatrača u pelerinama svakako je uživala u njihovu nastupu.

Kod revitalizma i Švedske ostalo je i u nastavku, kad su na pozornicu stali Bullet. Bend koji je također mladog porijekla, a inače silno puno nastupa, pa i snima. Njihov stil zadržava snažno uporište u liku i djelu AC/DC, a nerijetko podsjećaju na njih upravo zbog iznimno bučnog vrištanja vražjeg vokalista Daga »Hella« Hoferja. Ni Bullet više nisu potpuni neznanci BYH!!! festivala te su na njemu već nastupali, i u dvorani i na glavnoj pozornici. Bend je predstavljao još uvijek aktualni »Storm of Blades!, s kojim su nastupili i na jednom od izdanja festivala Rock Batuje u Sloveniji. Kvintet zadržava ono što smo od njega dobivali na našim prošlim koncertnim susretima s tom skupinom. Visoka razina neukroćenog divljaštva i adrenalinske žurbe, za što se i dalje brine izvrsni gitarski tandem Klang/Lyrbo, dok je Hofer, uz svoj ustaljeni teatar, priuštio si i oštrenje oštrica na pozornici, i to pravom brusilicom iz koje su frcale iskre. Bullet su nastupili s još jednom kozmetičkom popravkom. Basista Adama Hectora u ekipi je odsad zamijenio njegov bratić, kovrčavi Gustav, koji je tako već samouvjereno zavitlao bijelu Rickenbecker bas gitaru.

Sljedeći nastup važio je za jedan od najsentimentalnijih, ako ne i najpotresnijih. Pozornicu su naime preuzeli Grim Reaper ili u novim vremenima ispravnije nazvani Steve Grimmett’s Grim Reaper, legendarni predstavnici NWOBHM vremena. Kao što je poznato, voditelju skupine i jednom od najboljih heavy metal pjevača osamdesetih Steveu Girmmettu zbog zdravstvenih su problema početkom ove godine amputirali dio noge, i to iznad koljena. Bila je riječ o pitanju života i smrti. Čovjek je dakle ostao i izdržao. I kao što je već prije službeno najavljivao, njegovo koncertno obećanje nije prekršeno. Grimmett je dakle nastupio, kako je i rekao da će. Bilo s protezom, bilo u kolicima. Na kraju je prevladala kombinacija obaju. Kolicima se dovezao do mikrofona i dijelom odstajao, a dijelom odsjedio koncertni nastup. Čovjek je odmah osvojio svojim pečatnim i markantnim vokalom, koji je opet izražavao fascinaciju likom i djelom Ronniea Jamesa Dija, premda mu zdravstveno stanje, odnosno hendikep prilagodbe tjelesnog držanja, nije omogućilo optimalan razvoj vokalne snage. Ipak je Steve još uvijek izvrsno odradio sve visine i dubine. Bend je uz aktualni studijski album »Walking in the Shadows« naravno popunio koncertni repertoar materijalom razvikane »Rock You To Hell«, s koje su Grim Reaper izveli četiri skladbe i to naslovnu, pa Lust For Freedom, Rock Me Till I Die te Night of the Vampyre. Steve se neprestano duboko zahvaljivao mnoštvu, vrijeme se tijekom njegova nastupa već posve razvedrilo i jaka žega zavladala je prizorištem. Poseban trenutak nastupio je kad je Steve najavio izvedbu skladbe svog velikog uzora Ronniea Jamesa Dija, Don’t Talk To Strangers, koju je izveo s iznimnom vokalnom sofisticiranosti i osjećajem. Kapa dolje legendi i ekipi. Za nepopustljivost, vjeru i prkos. To je sve i najviše što glazbenik, uz stvaralačku iskrenost, može dati svojoj publici. Kad se čovjek sjeti one farse s Volbeat u sklopu festivala Metaldays prije dvije godine, samo stavi križ na takvog izvođača, u usporedbi s lavljim srcem Stevea Grimmetta. Tamo je »wannabe patuljak Elvis« Poulsen »malo zakašljao« u mikrofon i bend je odmah otkazao koncert. Ovdje pak čovjek ostane bez noge, a ne da se i ne predaje. Steve Grimmett je sa svojom ekipom zaokružio nastup još dvjema starijim skladbama, i to obje naslovnima s albuma »See You In Hell« (s njom je zaključio nastup) te »Fear No Evil«. Nezaboravno.

Nakon nastupa Stevea Grimmetta i Grim Reaper zanimljivosti na festivalu nikako nisu popuštale. Lee Aaron je zasigurno donijela na festival još jedan posebno atraktivan trenutak. Svakako jedno od iznenađenja ovogodišnjeg izdanja BYH festivala. Kanadska glazbenica danas ima 55 godina i ponovno češće nastupa i po pozornicama Europe. Prošle je godine u samozaložbi izdala novi studijski album »Fire And Gasoline«, kojim se vratila rockerskim korijenima. Lee Aaron, koja se izvorno zove Karen Lynn Greening, zadržava visoku vitalnost i scensku živahnost. Poskočna pjevačica isporučila je super višak pozitivnih vibracija i energije te svojim temperamentom i šarmom potvrdila da je i dalje skrojena za pozornicu kako treba. Vokalno izvedbeno! Svakako su slušatelji čekali uočljivije rockerski obojene trenutke njezine karijere, to jest materijal osamdesetih. I nije trebalo dugo čekati, jer je Lee koncert započela skladbom Hot To Be Rocked s trećeg albuma »Call of the Wild«, nakon koje je slijedila »Bodyrock« skladba Hold On. Zatim je posvetila nešto pozornosti točkama novog albuma, a ostatak je bio posvećen legendarnim vremenima sa skladbama Powerline,, Watcha Do To My Body, Diamond Baby, Barely Holdin’ On te završnom i cijelo vrijeme tiho iščekivanom Metal Queen s njezina drugog (i istoimenog) studijskog albuma. .

Slijedio je izvrstan nastup sastava Riot V. To su zapravo legendarni njujorški metalci Riot novih vremena, bez preminulog Marka Realea u postavi. Riot V nastupili su prije dvije godine na Bang Your Headu, kad je novi studijski album »Unleash the Fire« bio posve svjež. Nakon dvije godine skupina nastupa dalje, i to u nepromijenjenoj postavi koju čine Don Van Stavern na bas gitari, Mike Flyntz na gitari, Frank Gilchriest na bubnjevima, Todd Michael Hall na vokalu te mladi i nadobudni Nick Lee na gitari. Nastupu Riot V nisi imao što zamjeriti. Odrađeno? Vrhunski. Od same uigranosti, iskorištavanja scenskog prostora. Preciznosti u dlakocjepački izbrušenim solažama nije nedostajalo, pri čemu je iskusni Flyntz naravno preuzimao inicijativu. Pritom treba posebno istaknuti vrhunskog Todda Michaela Halla, koji je zapravo isporučio apsolutnu vokalnu briljantnost. Bend je inače počeo s Rock Hard Live Free s aktualnog studijskog albuma, a onda vrlo brzo prešao na kultni album »Thundersteel«, kad su Flyntz i Lee zakopali s gitarama u Fight of the Warrior. Prvo super iznenađenje uslijedilo je kod izbora treće skladbe. S albuma »Fire Down Under« nazvana Don’t Hold Back, koju bend nije izvodio od 1981. nadalje. Nakon nje su Riot V još učvrstili iznimnu scensku neprobojnost kad su urezali »ponarodnjeni« Johnny’s Back, u čijem se pjevanju priključila većina publike, a za njom je došla Road Racin’, jedina točka albuma »Narita«, pa nakon nje fantastična i nezaboravna Bloodstreets (album »Thundersteel«), nova Take Me Back te veliko finale, koje je otvorila očekivana Swords And Tequila (album »Fire Down Under«), pojačala »Rock City« klasika Warrior te zaključila huronska jurišnica, to jest naslovna skladba albuma »Thundersteel«. Koncert sastava Riot V obveza je za svakog neutješnog ljubitelja stare škole heavy metala. Bend je na pozornici izniman. Zato je dojam da se koncert okrenuo u tren, u ovom slučaju jednostavno činjenica. Šteta. Riot V treba nužno gledati na koncertu s punom minutažom, to jest na koncertu koji traje malo manje od dva sata. Nadajmo se da će se za to što prije ukazati prava prilika.

Magnum su veliki veterani rock’n’rolla. Britanci ostaju neuništivi i u zrelim godinama redovito izdaju nove studijske albume. Aktualni »Sacred Blood »Divine« Lies« izašao je prošlog veljače, a bend već najavljuje za ovu godinu izlazak njegova nasljednika. No, iskreno, od nastupa se očekivalo tek nešto više. Iako je skupina vješto zamaskirala ne baš najbolje dnevno koncertno raspoloženje integracijom kultnih klasika albuma »On A Storytellers Night« (naslovna skladba, All Englands Eyes, Les Morts Densant, How Far Jerusalem), jednostavno se nisi mogao riječiti osjećaja da Magnum zrače umorom i istrošenosti. Posebno je to vrijedilo za pjevača Boba Catleya, koji već nekoliko posljednjih godina vokalno osjetno pješači i već odavno ne razvija željenu vokalnu snagu, ni visinu. Iako je skupina upravo ove godine osvježila postavu novim klavijaturistom Rickom Bentonom, koji je zamijenio umirovljenog Marka Stanawaya, i bubnjarom Leejem Morissom, koji je zamijenio dugogodišnjeg člana Magnuma Harryja Jamesa (James se odrekao članstva jer je prezauzet, a ponovno mu je vrlo dobro krenulo i s njegovim Thunder), osjećaja da bend nije uhvatio onu pravu dnevnu izvedbenu formu jednostavno se nisi mogao riječiti. Catley je djelovao umorno, a skupina kao cjelina tako kao da želi što prije rutinirano dovesti svoj nastup kraju. Možda je sama pozicija usred dana tražila svoj danak. Vrućina i zagušljivost tražile su svoj danak. Bend je inače uvodno ugodno iznenadio tako što je nakon dugo vremena vratio u set listu skladbu Soldier of the Line s ploče »Chase the Dragon« (1981), slijedile su dvije skladbe aktualnog albuma »Sacred Blood »Divine« Lies« (naslovna skladba i za njom manje zanimljiva tvorevina, ali izdani novi singl Crazy Old Mothers), pa svežanj točaka kultnog »On A Story Tellers Night«, koji je na sredini prekinula novija Unwritten Sacrifice (album »Escape From A Shadow Garden«), a bend je zaključio nastup s Vigilante (album »Vigilante«).

Još prije nastupa legendarnih švicarskih hard rockera Krokus, točno u šest popodne počelo je grmjeti u dvorani, gdje su svojim nastupom započeli Almanac, nova skupina koju nakon odlaska od legendarnih hamburških power metalaca Rage vodi bjeloruski multiinstrumentalist, skladatelj i gitarski virtuoz Victor Smolski. Podsjetnik. Isti Alamanc nastupili su ove veljače u Ljubljani pred jedva tucetom posjetitelja (kojih 20 i ne više, prije manje). No u dvorani su Almanac naišli na korjenitiju podršku slušatelja, kojih je bilo barem između 600 i 700. Bend djeluje kao mini-operetni metalski orkestar. Takav je i album »Tsar«. Smolski koristi tri vodeća vokala. Jedan ženski (Joanette Marchewka) i dva muška (David Readman iz Pink Cream 69, Andy B. Franck iz Brainstorm). Power metal odiseja, snažno opterećena aranžiranjem nadahnutim operetnim i orkestralnim elementima. I Victor? Ostaje pač Victor. Izniman gitarski majstor i akrobat. Njegovo soliranje i sviranje ostaju gitarska poezija i unikatno majstorstvo vladanja šesterožičnom biblijom, odnosno teorijom.

Ipak sam preusmjerio više pozornosti na nastup Krokus, koji na festivalu Bang Your Head već odavno nisu nikakva nepoznanica. Legendarna švicarska hard rock postava nastupa čak s trojicom gitarista, a to su Mark Kohler, Fernando Von Arb i povratnik Mandy Meyer (Unisonic, ex-Asia, ex-Gotthard). Bend, koji djeluje, reci i piši, od 1975. nadalje, zaokružuju još unikatni i pečatni vokalist Marck Storace , osnivač, bivši bubnjar i danasšnji basist Chris Von Rohr te jedini malo mlađi član i bubnjar Flavio Mezzodi. Bend je ove godine izdao album obrada »Big Rocks«, pa su Krokus ovaj put odsvirali nekoliko obrada. Krkous inače nastupaju redovito po Švicarskoj, a zatim po zabačenijim krajevima Njemačke. No srećom, Krokus s »Big Rocks« nisu pretjerivali. Uvodno su opalili American Woman (The Guess Who), u zaključku nastupa »Dylanesku« Mighty Queen, negdje u sredinu repertoara prikrala se i Rockin In A Free World (Neil Young), a onda je »krađe« minuta bilo dosta. Bend je repertoar popunio traženim klasicima osamdesetih, zbog kojih su po svijetu do danas prodali preko 14 milijuna primjeraka studijskih albuma. Tako su slijedile Heatstrokes, Fire, Bedside Radio (sve s albuma »Heavy Metal Rendez Vous«), pa dalje Headhunter te Screaming in the Nigth (album »Headhunter«). Koncert je otvorila Long Stick Goes Boom s »One Vice At Time«, pri čemu su si priuštili uvodni stih The Who klasika Pinball Wizzard. Krokus nisu zaobišli ni albume »Hardware« (Easy Rocker) te »Heart Attack« (Rock ‘N’ Roll Tonight). Od postmilenijskih tvorevina u repertoaru se našla samo Hellraiser (s istoimenog albuma), a inače sama klasika na klasiku osamdesetih i jednom riječju Izvanredno. Bend je nevjerojatno iskusan i rutiniran. Storace ostaje izniman zapovjednik, uz sve to povrh svega još vrlo zabavan i teatralan čovječuljak. Gitare su pjevale, pjevale i slatko stenjale. Krokus ostaju nevjerojatno agilni i uvjerljivi i nakon svih godina prkosa, koje su više nego dostojne zavisti. Okej, Storace više nema onu visinu, ali je nabrijan, razuzdan i naoštrem na pozornici kao potentni mali čvorak. Super nastup legendi europskog hard rocka dakle.

Dok su Krokus upravo privodili nastup kraju, na pozornicu u dvorani popeli su se njemački heavy metalci Paragon. Riječ je o kultnom njemačkom bendu iz Hamburga koji djeluje preko dva i pol desetljeća. Prošle su godine Paragon izdali svoj ukupno jedanaesti studijski album »Hell Over Hell«, a u raspoloživoj minutaži uz novi album predstavili su i silno lijepo uravnoteženu set listu starijeg materijala. Postavu čine gitaristi Jan Bertram (danas jedini član izvorne postave) i Martin Christian, zatim pjevač Andreas Babuschkin i basist Jan Bünning, dok bubnjarskim palicama vitla Soren Teckenburg, inače čovjek s najkraćim stažem u Paragonu. Tako su se redale Abducted, Palace of Sin, Armies of the Tyrant, Law of the Blade, Across the Wastelands, Rising Forces, Hypnotized, Hell Beyond Hell, Impaler, Hellgore Play in Thunderstorm. Iznimno zreo i kompaktan nastup skupine morali smo prekinuti slušati jer su na glavnoj pozornici već sve pripremili za ekskluzivni nastup australskih rock’n’roll veterana Rose Tattoo.

Devet godina ih nije bilo u Europi. Nakon sve te suše, naposljetku su se vratili u Europu, i to upravo na Bang Your Head s jednim jedinim europskim nastupom u 2017. Ekskluzivno. Dame i gospodo. Australski rock’n’roll nitkovi Rose Tattoo, koji djeluju od 1976. nadalje. Vrag će ga znati zaʃto su uvijek ostali u sjeni velike braće AC/DC, ali to je bend koji je definitivno zaslužio veliki udar, do kojeg nažalost nikad nije došlo. Nakon što je izgledalo da je svemu kraj, jer su u skupini, uz iznimku kremenitog i vrištavog čovječuljka Garyja »Angryja« Andersona, preminuli glavni glazbeni akteri, prošle su godine procurile vijesti o ponovnom okupljanju i reaktivaciji skupine. Slijedio je novi koncertni dokument i više. Najava novog studijskog albuma. Tako nije čudilo da je većina festivala u osam navečer žarko dočekala na pozornici Rose Tattoo. Svakako nisu iznevjerili. Set listu činili su pretežno trenuci prva tri albuma s naglaskom na prvijencu »Rose Tattoo« (1977) i trećem, to jest »Scarred For Life« (1982). Zanimljivo je da je pritom ispao materijal s albuma »Southern Stars« (1984). U ekipi je glavnu gitaru preuzeo iskusni Dai Prichard, koji u skupini svira od 2007. nadalje, njegov slide izvlačio je pravo milozvučno jecanje gitare, dok se umjetnički šetao amo-tamo po vratu gitare i dodavao zvuku skupine onaj prepoznatljivi zaštitni sjaj. Preostala tri građevna elementa ekipe pridružila su se Angryju tek ove godine i to basist Mark Evans, bubnjar John Watson i gitarist Bob Spencer. Angry još uvijek ruši svojim poznatim vokalom i samom scenskom pojavom. Možda je skupina mogla biti glasnije ugođena. To je jedina primjedba. Zvuk dakle. Inače, jedna za drugom: Out of this Place, Assault & Battery, Tramp, Who’s Got the Cash, Juice on the Loose, Rock ‘n’ Roll Outlaw, The Butcher and Fast Eddy, One of the Boys, Bad Boy for Love, Rock ‘n’ Roll is King, Branded, Scarred for Life, We Can’t Be Beaten, Black Eyed Bruiser (album »Blood Brothers«, 2007) i završna Nice Boy. Rose Tattoo jašu dakle ponovno.

Rose Tattoo su upravo završavali kad su na dvoransku pozornicu stupili izvrsni španjolski thrash metal revitalisti Angelus Apatrida, koji su u društvu Vector prošlog prosinca nastupili i u ljubljanskom Orto baru. I na ovom koncertu u Balingenu kvartet u sastavu Guillermo Izquierdo (vokal, gitara) David G. Alvarez (gitara), Jose Izquierdo (bas gitara) i Victor Valera (bubnjevi) predstavljao je ukupno peti i posljednji studijski album naslova »Hidden Evolution« (2015), pri čemu nije zanemario ni stariju eru djelovanja. Tako su se, među ostalim, redale Immortal, Violent Dawn, Vomitive, Of Men and Tyrants , End Man, Give’Em War, Serpents On Parade te You Are Next. Angelus Apatrida su izvrsna skupina. Iznimno nabrijana i naoštrena, a sve zapravo odradi Guillermo sam. Izvrstan je solist i nevjerojatno prodoran i karizmatičan vokalist. Kovrčavi vokalist i gitarist povremeno može nevjerojatno približiti svoju vokalnu boju legendarnom Daveu Mustaineu, iako inače pjeva pretežno svojom bojom i pristupom. Od svih nastupajućih u kinetici su ih na pozornici vjerojatno na cijelom festivalu nadmašili tek belgijski »ludaci« Evil Invaders sljedećeg dana, a inače su Angelus Apatrida skupina koja je pohujšljivo napadačka i ne štedi energiju i tešku artiljeriju kojom puca sa svih položaja na svoju publiku. Nemilosrdno. Uigranost, iznimna potencija, nevjerojatna prodornost i izvedbena uvjerljivost koja slušatelju ne dopušta disati ni na tren. Iznimnu izvedbu skupine nažalost smo morali prekinuti zbog činjenice da se velika pozornica pripremala za headlinerski nastup bivšeg pjevača sastava Mötley Crüe Vincea Neila sa svojom pratećom skupinom.

Dakle, glavni događaj programa drugog dana festivala bio je headlinerski nastup Vincea Neila sa svojom pratećom skupinom. Tik prije početka nastupa mogao se vidjeti Jeff Bland, gitarist sastava Slaughter, kako korigira zvuk na pozornici. U stilu glavnog scenskog menadžera i tonskog tehničara. Što to znači? »Blando«, Dana Strum i Zoltan Chaney zapravo su Slaughter i nastupili su već dan prije kao Slaighter, a dan poslije još i u ulozi prateće skupine Vincea Neila. Pa, »Blando« te Strum već duže vrijeme čine prateću jezgru Neilove ekipe, pa to ni nije bilo iznenađenje. Koncert pak nije trajao ni sat. S dodatkom je Vince Neil odlupao deset skladbi, pri čemu je na sredini nastupa nestao u zakulisje, a ulogu glavnog pjevača na tom je mjestu preuzeo Jeff Blando te petnaest minuta dosađivao publiku otrcanim preigravanjem obrada uočljivijih trenutaka ere rocka: Whole Lotta Love, Heaven And Hell te Stairway To Heaven (samo je još Smoke On The Water nedostajala). Dakle. Poznato je da je Neil teatralan lik. O tome nema dvojbe. Bio je Motley Crue, a to ne može biti svatko. Karizmatičan je, prekaljeni je nastupač i zna stvoriti teatar. Međutim, ovaj put njegov »dječački punk rock« vokal jednostavno nije mogao zadovoljiti sve koji su dojurili pred pozornicu da uživaju u standardima Motley Crue. Vince je s ekipom odsvirao: Dr. Feelogood Piece of your Action, Looks That Kill, Home Sweet Home, Shout At The Devil, Kickstart My Heart, Girls, Girls Girls, Wild Side te u dodatku Live Wire. Bez obzira na to što su se Chaney, Strum i »Blando« konkretno natezali i iz sebe istiskivali maksimum, sve je to bilo premalo. Jednostavno. Koncert je trebao trajati najmanje sat i pol. Zato je taj nastup donio gorko razočaranje ne samo drugog dana festivala, nego čitavog festivala. U vezi s tim pogromom službeni je organizator u danima nakon festivala dao i službeno ispričavanje i obrazloženje, češ da je šlo za nesporazum između menadžmenta skupine i organizatora. Vrag zna. Takvu zafrkanciju doista nitko ne zaslužuje, a najmanje renome i veličina festivala kova Bang Your Head. Zato nisu čudile izjave nakon koncerta zahtjevne njemačke publike da Vince Neliu ne treba više dolaziti u Balingen. Njemačka glazbena scena je kritična i ta je kritičnost definitivno mjerodavna. I zašto tako? Jer može. Jednostavno, Vince Neil si to može priuštiti. Nije svatko bio u Mötley Crüe. Koncert koji se u trenutku zaboravi. Vinko (G.) Nil.

Budući da ni osobno nikad nisam važio za posebnog ljubitelja Motley Crue niti Vincea Neila, nisam prema koncertu gajio visoka očekivanja, pa mi to što se dogodilo jednostavno nije bilo posebno iznenađenje. Srećom, čim je Neil prvi put napustio pozornicu, a prateća ekipa publ8iku u Balingenu osudila na slušanje obrada, skrenuo sam u dvoranu na koncert sjajnih Angelus Apatrida, kojima sam s velikim užitkom slušao do kraja koncerta.

Za veliki finale drugog dana pobrinuli su se još Entombed A.D. ,do 2014. Entombed, a potom Entombed A.D., što znači da su na sceni odsad dva sastava Entombed. Entombed A.D. su dakle ona frakcija u kojoj pjeva karizmatični i uvijek zabavni Lars Göran Petrov, koji je svoj glas dao većini studijskih albuma sastava Entombed. Entombed A.D. su inače u posljednje tri godine pod tim imenom nanizali dva nova studijska albuma, s kojih smo čuli tri skladbe, i to Midas In Reverse, Dead Down (obje s albuma »Dead Down«) te Second To None (album »Back to the Front«, 2014), no većinu set liste činili su komadi koje je Petrov pjevao još pod imenom Entombed. To znači da su ljubitelji tog kultnog death’ n’ roll benda definitivno došli na svoje. Ne samo zbog repertoara, nego i zbog reinterpretacije istog. Skupina je potvrdila ono što smo uživali i prošle godine kod nas, kad je dvaput nastupila i u Sloveniji (posljednji put u studenom 2016. zajedno s Voivod). Pred kraj je Petrov malo posustajao, jer su ga scenski reflektori više nego vidljivo izmučili, ali je lavlje prkosio dalje, sve do kraja nastupa. Bend je nanizao sljedeće Entombed klasike: Stranger Aeons, Eyemaster, Living Dead, Out of Hand, Chaos Breed, Revel in Flesh, Wolverine Blues i Left Hand Path. Samouvjereno i uvjerljivo. Publika gladna »ekstrema« bila je oduševljena. Drugi dan festivala tako se nastupom Entombed A.D. napokon dočekao rođenje u novi, to jest treći i posljednji dan ovogodišnjeg izdanja festivala Bang Your Head.