Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: San Dona Di Piave / Revolver Club / Italija
Datum koncerta: 11.02.2018
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: 20,00€
Zašto se isplatilo otići na ovu novu Pestilence turneju? Jednostavno. Zbog elementarne old school set liste koju grupa izvodi na aktualnoj turneji »Fight the Plague« po Europi. Ne samo da se bend s nadolazećim novim studijskim albumom »Hadeon«, koji je u digitalnom obliku izašao krajem ovogodišnjeg siječnja, stilski zagledao u prvu polovicu devedesetih, nego jednostavno. Bend se prije dvije godine rodio ponovno, obnovio postavu, potpuno se “resetirao” i krenuo takoreći iz nule, ili domaće rečeno, vratio se u svoju kolijevku djelovanja, koja mu je donijela pedigre inovatora te u podžanru tehnički kompleksnog death metala, do neke mjere čak i pionirsku ulogu.
Neuništivi starina nizozemskih death metal pionira Patrick Mameli tako je po treći put oživio Pestilence. Po novom su u grupi rumunjski bubnjar Septimiu Hărşan, (ništa manje) rumunjski gitarist Calin Paraschiv, obojica su prije toga zajedno svirali u Necrovile, dok bas gitaru drlja slovenski basist Tilen Hudrap, koji očito na međunarodnoj metal sceni postaje sve cjenjenije i traženije ime. Tilen je naime od 2013. nadalje redovni član američkih old shool speed/thrash metal prvaka Vicious Rumors, pomogao je odraditi nekoliko koncerata legendarnim Testament, pri čemu je jasno da rijetko tko može stati u cipele Stevea DiGiorgija.Tilen može. Postao je i dio posljednje inkarnacije poznatih, dugovječnih teutonskih thrash metal legendi, to jest Nijemaca Paradox. Dakle? Tu nema potrebe za puno filozofije, jer vrlo brzo postaje jasno da je naš Tilen izniman slovenski glazbenik i zapravo prvi slovenski glazbenik koji je u metalu došao do statusa pravog profesionalca, koji ne poznaje stanku i postaje, bez obzira na godine mladosti, u skupljanju kilometraže već pravi teškaš. Nadajmo se da će jednom dobiti pravo priznanje i od svoje matične domovine, ako ga ostatak svijeta cijeni i poštuje. Ako sam iskren, već zbog te činjenice, posjet koncertu Pestilence u mjestu San Dona Di Piave i tamošnjem Revolver klubu, za mene, kao slovenskog navijača, bio je naprosto obveza!
No idemo redom. San Dona Di Piave je mjesto relativno blizu Trevisa, smješteno u Venetu, a odande nije daleko ni do Venecije. I opet nedjelja. Pomalo škakljiv termin, no u ovom klubu koncerti se vrlo rado stavljaju na nedjelju. Sljedeći koncert zanimljiv za nas najavljuje se za jednu od ožujskih nedjelja, kad tamo nastupa poznati bivši Motörhead gitarist Phil Campbell sa svojim bataljunom sinova.
U pola osam navečer otvorila su se vrata, a istodobno je na pozornici počela tutnjati prva grupa. Čak dvije lokalne postave našle su se ovaj put uvodno na pozornici. Prvi među njima Psychotomy. Riječ je o talijanskom death metal kvartetu. Miješana, to jest muško-ženska, ekipa. Muški dio zadužen je za ritam sekciju, ženski za gitare. »Sedmožičana vesla«, nisko ugađanje, niže brujanje i huka. Najveća atrakcija bilo je grcanje vokalistice, koja se može pohvaliti izražajnim i prepoznatljivim growlom, no bend je trenutno pomalo hendikepiran jer se više-manje fokusira samo na atmosferičnost. Solaža, primjerice, nema, nekih zanimljivijih pasaža također ne. Ženski growl je atraktivan, pa grupa ima nešto potencijala, ali za evoluciju bi morala stvoriti nešto više zanimljivih autorskih stvari i integrirati barem jednog tehnički izbrušenog gitarista.
Druga postava bila je na programu zapravo bespredmetna. Gravestone, je sekstet napiflanih školski treniranih glazbenika koji sviraju power metal s growl vokalom, kojem nedostaje konkretne prodornosti i djeluje prilično mlako i neizražajno. Bend je imao i dosta zvučnih peripetija, pa se gitare nisu čule razgovjetno i tako jedan od dvojice gitarista nije mogao sasvim optimalno pokazati sonične brzine, kakve nalaže sviranje njegovih arpeggija. Izgledalo je kao da kod kuće nije dovoljno vježbao. Osim pokazivanja tehničke školske nadrilanosti, velike želje za integracijom klasičnih elemenata u aranžmane, ičega opipljivo autentičnog i posebnog momci nisu pokazali. Zato je došao trenutak za predah, prije nego što sam prvotno planirao.
No stvar se »uozbiljila« kad su na pozornicu stupili nizozemski thrash metal revitalisti Distillator. Dugajlija Lauren H, vodeći pjevač i gitarist s nadimkom »Desecrator«, ostaje pokretačka snaga i na pozornici i dalje gibak i rastezljiv poput gumice. Bend smo prvi put pogledali već krajem 2015., kad su Distillator u ljubljanskom Orto baru pravili društvo američkim posebnjacima Vektor. Trio je još porastao u uvjerljivosti što se tiče pozorničkog nastupa. Lauren H je na pozornicu namjestio čak tri stalka za mikrofon, po uzoru na nekog Schmiera (Destruction) i kretao se tijekom koncerta od stalka do stalka dok je obavljao vodeći vokal. S obzirom na to da čovjek mora solirati, pri povratku u strofu ili refren, više stalaka na pozornici mu hvala bogu skraćuje put do mikrofona. Pritom je gotovo u slijepom bjesnilu trčkarao amo-tamo, zaustavljao se više puta i posve na rubu pozornice, gdje je ispaljivao ekstremno brze solaže »Kerry Kingove kaotičnosti«. Oprema starinska, po uzoru na neke Destruction, Artillery iz osamdesetih, redenici preko torza, hi-topke, crni spandex… ukratko thrash revival. U stilu se osjeća posve dovoljno Slayer viže. Bend je izdao novi studijski album »Summoning the Malicious« prošle godine i kremenito ga predstavljao. Na pozornici su Distillator uvjerljiva jedinica, koja funkcionira izrazito kompaktno i suvereno. Uz svu rastegnutu brzinu, doduše se dogodi poneka greškica, što je logično, ali ruku na srce, koji koncert prođe bez grešaka? Nijedan. Uvjerava pak ponajprije srčanost, predanost, bojovnost, zaneseno, ogorčenost, nepopustljivost. Možda tek primjedba da Distillator pomalo previše podsjećaju na spomenute uzore (Slayer, Destruction,..). Inače, što se koncertnog iskustva tiče, krajnje otrovno i đavolski.
Rebaelliun su brazilski death metal trio koji poznaje dvije ere djelovanja. U prvoj su Rebaelliun djelovali između 1998. i 2003., u tom su razdoblju izdali dva studijska albuma, a potom se reaktivirali 2015. i pretprošle godine izdali još i treći naslovljen »The Hell’s Decrease«. Dobru formu bend je potvrdio i EP-jem “Bringer of War (The Last Stand)”, koji je izašao prošle godine i kojim su Rebaelliun potvrdili da se ne zaustavljaju, nego postaju sve žešći uzurpatori zvučnog »gnusa« i terora. Tekstovi u skladu s tim. Pozivaju na anarhiju, neposluh, otpor, revoluciju, a istodobno su Rebaelliun veliki pacifisti i stalno upozoravaju na zablude ratova. Trio je nevjerojatno uvjerljiv u zvučnoj komponenti. Fantomski rušilački zvuk koji proizvode svega troje ljudi na pozornici. Zajedno s pohotljivo prodornim growlom. Zvuk je bio izrazito pun. Uz sve to trio poslužuje i izvrsnu tehničku potkovanost. Bubnjevi su grmjeli, a svojom aktivnošću pobrinuli se za intenzivno razgibavanje motiva. Kompleksni, dvostruka bas bubanj pedala pak cijelo vrijeme u najvišoj brzinskoj brzini. Vremena za ravnodušnost ili predah uz takvu neobuzdanost sigurno nema i Rebaelliun su uspjeli stvoriti vrstu hipnoze koja te je usisala u njihov glazbeni svijet. Rebaelliun su dakle posebni. Sirovi su, neukroćeni, a sadrže nešto više muzikalne note nego što bi se kod te iskonske sirovosti i izvedbene eruptivnosti očekivalo. Old school su i da. Do srži su brazilski, nema što!
Za veliko finale pak Pestilence. Deset minuta do jedanaest navečer tresnulo je još posljednji put te večeri u Revolver klubu! Napokon. Prednji dio pozornice se ipak zgusnuo, jer je publika te večeri djelovala silno rezervirano. Čovjek bi očekivao klanje i krv ispred koncertne pozornice, a zauzvrat dobiva prilično rezerviranu i čak pomalo plahu publiku. Takav je bio i odziv. Sve do Pestilence, kad se publika napokon probudila i čak se kojih pet ljudi našlo u moshu. Bend je ispalio ravno i izravno! S prvim činom kultnog prvog albuma. Patrick Mameli je kroz koncert djelovao u vrlo dobroj formi. Grcanje je odradio na više nego zavidnoj razini, a čovjek je i nakvasio tijelo pa je isklesan opasnog izgleda. Uopće, kad tome pribrojiš još i eksperimentiranje s frizurom, zbog čega bi mu zavidio i naš Gianni (Noctiferia). Mameli djeluje za 52-godišnjaka nevjerojatno svježe i pomlađeno, kipi od novopronađene energije i zamaha. Istina je da je Italija njegov drugi dom jer odavde potječu njegovi roditelji, pa je kao od šale istresao nekoliko obraćanja na talijanskom jeziku. Opasan gitarom marke Steinberger, brinuo je za barem pola svih solaža, pri čemu je zahtjevnije prepustio Calinu Paraschivu. Pestilence su pokazali i izvrsnu uigranost te zbog toga veliku razinu kompaktnosti i uskladenosti. U svakom trenutku koncerta. Set lista pak gotovo sanjska. Od prvog prema četvrtom, to jest albumu »Spheres«. Komadi su se kroz minutažu koncerta povijesno približavali godini 1993., a bend je ipak prepustio nešto više pozornosti trećem studijskom dosegu, to jest »Testimony of the Ancient«. Dok je Paraschiv s visoko zategnutom gitarom cijelo vrijeme bio u punoj borbenoj opremi da pokaže svu finomehaniku brzoprstog soliranja, na Mamelijevoj lijevoj strani divlje je basirao naš Tien Hudrap, koji je konkretno prečupao koncert i cijelo vrijeme zagrizeno kopao po svojoj Spector bas gitari!
Sat i petnaest minuta prošlo je u tren. Set lista je donijela poprilično iznenađenja. Skladbi koje su Pestilence u karijeri tek rijetko izvodili. Istina je da su imali dugu stanku koja je trajala gotovo petnaest godina, pa za mnoge klasike nije ni bilo prave prilike da ih sviraju uživo. Prve četiri skladbe pripale su albumu »Maleus Maleficarum »(Maleus Maleficarum / Antropomorphia, Parricide, Subordinate To the Domination, Commandements). Tome je slijedila »Consuming Impulse« klasika Dehydrated, a potom su se Pestilence zavihrili dalje u drugi dio koncerta s albumom »Testimony of the Ancient« (The Secrecies of Horror, Twisted Truth, Land of Tears, Prophetic Revelations, Presence of the Dead). Završni dio koncerta pripao je izvedbi jedine »Spheres« točke Mind Reflections. Nevjerojatan vrtuljak odnosno rodeo nizanja klasike za klasikom. Za dodatak se bend vratio i ispalio još jednu »Consuming Impulse« klasiku, Out of the Body i »kužnom razaranju« došao je kraj!
Mameli je s obnovljenom ekipom opravdao visoka očekivanja. Nova ekipa djeluje izvrsno, komadi izvedeni uživo, ništa manje! Bend je ipak pomalo umoran, a to ponajprije zbog dugih distanci koje vladaju između pojedinih pozornica na kojima nastupaju. Za ilustraciju. Grupa se nakon koncerta vrlo brzo uputila dalje i to ravno u srpski Novi Sad (udaljen 800 km od San Dona DI Piave), a dan poslije morali su dalje u Rumunjsku prema Bukureštu (također cca 800 km od Novog Sada). Mameli je nakon koncerta ipak odvojio vrijeme za obožavatelje grupe, koji su ga opsjedali još dobar sat nakon špila, podijelio hrpu autograma i naravno se s njima i fotografirao. Bend je silno vruć, očito u novom procvatu i potražnje za koncertima Pestilence u 2018. ne manjka. U proljeće odlaze u Južnu Ameriku, ljeti idu na vidljivije europske festivale, gdje naravno kraljuje brutalna glazba, a jesen već snuju novu europsku turneju, koju će podrediti promociji upravo izdanog novog studijskog albuma »Hadeon«. Nadajmo se da će tada dobiti poziv i iz Slovenije te da će ponovno posjetiti Ljubljanu.
Galerija slika
