Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / bar Gabrijel / Slovenija
Datum koncerta: 04.05.2018
Broj posjetitelja: 60
Cijena ulaznice: 5,00€
Posljednji koncert u godišnjem ciklusu već 23. izdanja festivala Keltika, kojem po tradiciji svjedočimo u Cerknu i tamošnjem baru Gabrijel, doveo je starog dobrog znanca ovih krajeva. Jednog od najzanimljivijih slovenskih glazbenika uopće. Zlatka Kaučiča. Slojevitog i u viziji multifacetno oblikovanog udaraljkaša i bubnjara, recimo radije, šireg glazbenog umjetnika. Zlatku su se pridružili i izvrsni glazbeni provokatori Litošt, koji u svojoj retorici elektronskog glazbenog kaosa ne draže slušatelja ništa manje. Cerkno je zapravo svojevrsna slovenska prijestolnica jazza, iako znam da će ova rečenica izazvati poprilično ljubomore, koja može stići iz mjesta Ravne na Koroškem, Maribora i/ili naravno Ljubljane. Cerkno ima konkretnu jazzovsku tradiciju, koja izaziva neobičnim glazbenim avanturizmom, a rijetko koji kutak Slovenije mu u tome može parirati. Štoviše. Cerkno se može pohvaliti tradicijom najvećih glazbenih diverzija koje mogu stvoriti ljudska mašta i glazbena kultura uopće.
Zlatko je samo jedan od takvih praotaca. Vrli je muškarac tako na pozornici posve sam zauzeo svoje bubnjeve, i to malo iza devet navečer. Naravno, uz poticajnu najavu Gabrijelova službenog inventara, svima nama dragog svjetskog čovjeka Daria Corteseja, Zlatko se nije dao dugo moliti da pokaže svu svoju narav udaraljkaško-bubnjarske zagriženosti, koja u svom eksperimentalizmu naravno stupa i na poligone avangardne glazbe. Za taj je događaj posebno redefinirao svoje djelo Rainbow Solitude te ga preimenovao u Rainbow Solitude Nr. 2. Posvetio ju je Boštjanu Cveku. U tri četvrt sata sočne i ezoterične igre »nepredvidljivog« i »spontanog«, koja je naravno obuhvatila i nekoliko eskapada konkretne gimnastike nad činelama i opnama, Zlatko je zabavljao prisutne kombiniranjem elektroničkih zvučila (pritom si je naravno pomagao delay memoriranjem), pa i ksilofona. Uz to je i metlicama prelazio po opnama te metalnim udaraljkama nalik antenama strugao i grebao po okvirima bubnjeva i opnama. U njegovim su se rukama našle ručnici, posudice – čaše, čak i prazne limenke laškog, a najviše je ostao u sjećanju plиšani zec, kao posebna atrakcija koncertne predstave glazbenog velikana Zlatka Kaučiča. Predstava se okrenula u tren oka i posve zaokupila prisutne. Zlatko ostaje fenomen bez premca. Pogotovo u Sloveniji. Nastup je ne jednom podsjetio na predstavu Freda Fritha u Cankarjevom domu usred ovogodišnjeg veljače, samo što je on sličnu reviziju raznovrsnih predmeta zvučno ispitivao na gitari, a ne na bubnjevima, te što Zlatko na pozornicama, za razliku od Fritha, ipak ne nastupa bos.
Kaučiča su u nastavku koncertne večeri naslijedili ništa manje posebni i »čudaški zvučni eksperimentatori« te razarači svih glazbenih okvira i tabua koji nastaju u logičnom poimanju glazbe, Litošt. Trio s dvojicom ljubitelja gumbića i udaraljkašem bubnjarom. Ali kakav trio. Čine ga Boštjan Simon (DSI Evolver, Max, Oberheim Matrix 6, efekti), Vitja Balžarosky (Arturia Minibrute, Moog Slim Phatty, efekti) i Bojan Krhlanko (bubnjevi, zvučila). Svi dolaze iz jazz vode, no njihova slojevita i slobodoumna zagledanost u ekspresivnu iskrenost glazbene transmisije vodi ih u otkrivanje i odgrtanje novih cerebralnih glazbenih dimenzija, koje laičko uho često ne prepozna i ne zamijeti. Litošt ih pak zahvalno hvataju. Teško ih je sresti na pozornici jer su članovi grupe neprestano konkretno zauzeti u raznim projektima. Balžarosky i Krhlanko nedavno su postali čak i članovi trenutne inkarnacije slovenskih alter industrial velikana Laibach. Vitju možete susresti kao izluđenog zavarivača teško valjajućih rifova u Carnaval, a Krhlanka među ostalim u Brest, koji se smatra jednom od pristupačnijih glazbenih inkarnacija slovenskog gitarskog velemajstora Sama Šalamona. Litošt su još 2013., kad su Boštjan i Vitja imali znatno kraće frizure, nastupom na ljubljanskoj Metelkovi posve razoružali i zbunili tadašnjeg nespremnog nekadašnjeg RockLine novinara Tinea Kolenika. I ovaj su put svojom pronicljivom glazbenom provokacijom izbili tlo ispod nogu čovjeku koji je došao pokriti koncert u Gabrijelu. Toliko spontane zabave, velikog entuzijazma i uživanja na hrpi ne sretneš baš često. Dečki su se pretvorili u troje velike djece koja su u svojoj igri neizmjerno uživala. Godio je konkretan kontakt tria. I očni, pogotovo na relaciji Krhlanko – Balžarosky. Krhlanko je više puta prelomio ritam, mijenjao tempo kao za okladu, a Boštjan i Vitja pritom nisu smjeli skrenuti s oštrog fokusa praćenja ritmičke teksture, koju je Bojan više puta konkretno složeno začinio te povremeno iznenadio i oba kompanjona. Preplet mnogih elektroničkih pastela, koji su u svojoj prirodi izvabljivali i »zvučnu pomaknutost te šegavost«, stvorio je svojevrsnu glazbenu inkarnaciju koja je djelovala cjelovito. Čak si u takvom zvučnom »minestroneu« mogao izlučiti i tragove duba. Kroz repertoar dečki uopće nisu pravili stanke. Osjećaj je bio kao da sviraju jednu skladbu tijekom dobrih tri četvrt sata koncerta. Zvučni raspored izvrstan. Nadopunjavanje gradivnih elemenata ništa manje. Litošt su pravi naslov za sve glazbene gurmane koji tražite nabrijani avanturizam u glazbi. To je ono glazbeno štivo koje se požvižgava na žanrovske kalupe. Neobični su, neuobičajeni, divergentno izazovni, razumu posve nesavladivi, što je samo još jedan dokaz da glazbu nikako ne možeš slušati kao kombinaciju matematičkih jednadžbi. Najbolja je metoda da na takvom koncertu zažmiriš. I time ukloniš jednog od ometača koji percepciju glazbene informacije udaljavaju od njezine biti. Isto tako si dobro učinio ako si se toga sjetio već tijekom nastupa Zlatka Kaučiča.
Ukratko. Bar Gabrijel još je jednom glazbeno zasjao u punom sjaju. A sad se Cerkno već polako uvlači u predfestivalsku groznicu festivala Jazz Cerkno. Još malo. Sasvim malo još.
Galerija slika
