Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Pordenone / Parco San Valentino / Italija
Datum koncerta: 06.07.2018
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 20,00€
27. izdanje Pordenone Blues festivala doslovno nam je naletjelo na leđa. Srpanj je pun koncertnih pustolovina i ovaj izlet u Pordenone zapravo uopće nije bio planiran. Na put smo se odlučili u zadnji tren. Festival inače traje tjedan dana, a mi smo izabrali onaj dan koji je u programu nudio nastupe triju iznimno zanimljivih izvođača. Redom su nastupili Dr. Feelgood, Eric Gales sa svojom pratećom grupom i vječno stasiti »Voice of rock«, gospodin presvijetli, Glenn Hughes. Potonji je najavio repertoar strogo skrojen po mjeri Deep Purple puristima, jer je na koncertu trebao izvoditi samo Deep Purple klasike, i to pretežno iz razdoblja kad je grupa djelovala u postavama označenima kao MK IV i MK V.
Organizator je mislio na hrpu finesa i detalja. Prije svega, prostor je bio obilno opskrbljen pićem i hranom, uz prostranu zelenu površinu parka u kojem se festival održava svake godine te solidnu i prostranu pozornicu. Na pozornicu su prvi izašli legendarni britanski boogie blues rock’n’roll nestaško-razbojnici Dr. Feelgood. Grupi od koje u dugoj karijeri zapravo ništa nije ostalo skriveno danas pripada status pravog »kultozavra rocka«. Bend, osnovan 1971. u engleskom Essexu, danas djeluje bez originalnih i osnivačkih članova. Najduže u aktualnoj postavi je bubnjar Kevin Morris, koji se grupi pridružio u prvoj polovici osamdesetih. Ostatak kvarteta čine vokalist Robert Kane, gitarist Steve Walwyn i basist Phil Mitchell. Da. Ekipi rock ‘n’ roll teče venama i to uopće ne treba objavljivati na sva zvona. Sve stoji na svom mjestu, bend je iznimno siguran. Zvučno i izvedbeno. Tvrdo i muški. Grubo i bez kompromisa. Nepokolebljivo i neukroćeno. Za svoje godine kvartet se izvrsno drži. Izvrsna komunikacija pjevača Roberta Kanea, koji se pobrinuo i za obilje šala i podrugljivog zafrkavanja, bila je jamac vedrog i silno pozitivnog raspoloženja koje je vladalo tijekom nastupa, a bend je ispalio mnoštvo autorskih klasika predvođenih pjesmama Back in the Night, Roxette, Shotgun, She Does It Right, Going Back Home, Down at the Doctors te u završnom dijelu obradu klasika Give Me One More Shot.
Uslijedila je duga stanka. Na pozornici se pojavljuje Eric Gales Band. Eric Gales veliki je gitarski as i virtuoz. U džepu ima 15 studijskih albuma i brojne suradnje na albumima drugih izvođača. Na pozornicu je izašao sa svojom pratećom grupom, koju čini čvrsta i izvanredna ritam sekcija: Orlando Thompson na bas gitari i Nick Hayes na bubnjevima, dok se za dodatno programiranje, uzorkovanje, udaraljke i prateće vokale pobrinula Ericova životna suputnica LaDonna Gales. Eric je na svoj način uspio stvoriti sebi svojstven glazbeni hibrid iznimno estetske bluesovske retorike, koja nevjerojatnom vještinom koketira s raznim glazbenim žanrovima. Galesova je posebnost da unatoč tome što je dešnjak, svira gitaru okrenutu na drugu stranu (kao što je to radio Hendrix), a istodobno i tako da je gornja žica E smještena dolje, pa hvatovi akorda djeluju kao zrcalna slika standardnog načina hvatanja akorda. Tako ga je naime naučio svirati njegov brat, koji je zapravo ljevak. U svijetu sviranja gitare po takvoj je tehnici najpoznatiji Albert King, a na taj način među poznatijim bluesovskim virtuozima svira i npr. Coco Montoya.
Ta ekipa sudjeluje i na aktualnom Galesovom albumu »Middle of the Road«, što je Eric naravno iskoristio i za njegovo sažeto predstavljanje te je s albuma izveo pjesme Boogie Man i Swamp. Produljene solo točke negdje u drugoj polovici koncerta pripale su i Thompsonu i Hayesu, koji su pokazali svoje izvanredne vještine i time osupnuli publiku. Zafrkancije nije nedostajalo ni tijekom koncerta. Jezičavi Gales nije prestajao zasipati publiku srdačnim pričama i šalama, a prije svega sočnim podbadanjem na vlastiti račun. Posebno je lukavo preoblikovao Blue Oyster Cult klasik Don’t Fear the Reaper, a pred kraj je začarao sve Hendrixove poklonike i svojom verzijom klasika Voodoo Chile. Da Eric Glaes Band stvara izniman ritmički kinetizam i groove, ne treba posebno naglašavati. Taj funky kinetizam i moćna toplovoljna vibracija niskih tonova prekaljeno je ukrštena sa sočnim i punim gitarskim zvukom Ericove vatrene svirke. Efekt je cijelo vrijeme poticajan i nevjerojatno privlačan. Koncertni nastup koji je potpuno začarao i osvojio. Pogotovo zato što je Galesa inače silno teško uhvatiti u ovim krajevima Europe. Iskreno rečeno, prije koncerta uopće nisam znao na kakav nastup zapravo dolazim. Pokazalo se, dakle, da bih pogriješio da se tog dana nisam pojavio u Pordenoneu.
No, kao zadnji na pozornicu se popeo slavni Glenn Hughes. Čovjek koji je u prošlom desetljeću novog milenija nastupio i dvaput u Ljubljani. Glenn je nedavno obnovio i pojačao i aktivnosti samostalnog izvođača pa smo ga uhvatili prošle i pretprošle godine na čak dva koncerta u Austriji. Nakon novog izdanja albuma famoznih Black Country Communion, nažalost opet nismo dočekali koncerte te super rock postave, pa se Glenn odlučio da će ove sezone sastaviti niz svojih koncerata po globusu na kojima će svirati samo Deep Purple iz vremena svog službovanja u toj grupi. Tako je potpuno prozračio postavu koja ga je pratila još prošle godine. Uz Hughesa su u ekipi tako opet povratnik J.J. Marsh na gitari, klavijaturist Jesper Bo »Jay Boe« Hansen, koji je na pozornici »poslovao« kar sa sustavom Hammond XK-5 i pravim Leslie pojačalom, dok je za bubnjevima sjedio manje poznati Fernando Escobedo . Bez obzira na to što službeni promotivni tekst za gitarista tog novog Hughesova projekta oglašava Sorena Andersena, u njegove je cipele za koncert u Pordenoneu uskočio stari Hughesov znanac J.J Marsh, koji je s Hughesom surađivao na poprilično mnogo njegovih solo albuma, kao i na projektu HTP (Hughes Turner Project).
Hughes je opet pustio kosu da raste kako bi se približio onom Glennu iz sedamdesetih. Cijela je ekipa nekako pokušavala uloviti magiju Deep Purple postava Mk IV i MK V. Hansen je u solo dionice na Hammond orguljama ubacivao slične dionice kao veliki Jon Lord, a Escobedo je u kraćoj solo točki što bolje oponašao »solizme« Iana Paicea. Najteži je zadatak opet pripao J.J. Marschu, koji je morao držati igru gitarskih genijalaca Richieja Blackmorea i Tommyja Bolina. Bend se nekoliko puta tijekom koncerta »izvedbeno posvađao«. Zapravo je bio neprecizan na nekoliko prijelaznih dijelova. Manje odlučan i manje točan. Inače, kako se od Hughesa i družine i može očekivati. Glenn je opet vokalno ubijao, kao što ubija samo on, pri čemu je svoje solo vokalne eskapade tijekom Mistreated, gdje se uobičajeno punokrvno raspali, malo skratio. Izuzetno je lijepo bilo poslušati moćnu You Fool No One. No upravo je ona postavi stvarala najviše glavobolja. Osobito u održavanju ritma i prijelaza. Šteta samo što Hughes obje Deep Purple klasike iz razdoblja Mk III. postave nije zamijenio nekom skladbom s albuma »Stormbringer«, »Burn« i/ili »Come Taste the Band«. Tako bi cijela stvar maksimalno zapalila. No i još jednu verziju Smoke on the Water i Highway Star ipak smo rado prihvatili. Za finale je Glenn svoju bas gitaru podario roadieju i pretvorio se samo u ulogu vokalista. Tehničar se postavio uz rub bubnjeva, gdje su mu J.J. Marsch i Fernando Escobedo »došaptavali« tonove.
Glenn ostaje vokalni div. Izvanredno očuvan. Vokalno uopće. Također još uvijek djeluje razigrano, živahno, angažirano, s viškom energije i izražava žudnju i želju da isporuči najbolje što zna i može. Uživa na pozornici. A to je bit koja ga drži gore, uspravnim i tjera naprijed. Izniman propovjednik i zaista. Jedan od najvećih rock pjevača svih vremena.
Setlista
GLENN HUGHES:
1. Stormbringer
2. Might Just Take Your Life
3. Sail Away
4. You Fool No One
5. You Keep on Moving
6. Mistreated
7. Smoke on the Water
8. Georgia on My Mind
9. Highway Star
—dodatak—
10. Burn
Galerija slika
