Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Orkestrada
Izdavač: Celinka
Izdanje: 2018
Trajanje: 50:04
Ocjena: 4.5/5
Orkestrada su ekipa koja djeluje od 2010. godine. Godine 2011. objavili su debitantski album »Spusti« , koji je izašao kod ZARŠ-a, a nakon sedam godina, koje su se u tren oka okrenule, prvijenac je dobio mlađeg brata i studijskog nasljednika naslovljenog »Utrip«. Već sam pogled na popis svega osam skladbi i punih 50 minuta stvorene glazbe nagovještava da je pred nama grupa koja voli eksperimentirati i zvukom i stilom. S obzirom na nadobudni prvijenac, koji je najavljivao velik potencijal okteta, Orkestrada su novim albumom u samoevolutivnom artističko-izražajnom procvatu napravili zamjetan iskorak. Dodatno su razmahali, odnosno razgibali kompozicijske strukture, koje donose unikatnu, jedinstvenu i odmah prepoznatljivu glazbenu materiju stroge art paradigme.
Bend spaja više žanrova u unikatnu glazbenu slagalicu. To spajanje je silno slikovito (motivski razgibano), a album u neopterećenom isprobavanju djeluje izazovno i posljedično posve neobično. Zato album »Utrip« zvuči znatno posebnije i blista, ako već ne i iznenađuje, s jasno uočljivim intenzitetom izražajne slobodoljubivosti, koju pred nekoliko godina pomalo oprezni prvijenac nije uspio razviti. »Utrip« je svojevrsna mješavina, odnosno glazbena avantura profinjene slikovnice spajanja elemenata alternativnog rocka, jazza, folka, kabarea, popa i soula, a tu su i elementi klasične glazbe (zbog razgibanosti koju na albumu pokazuje flauta) pa čak i bluesa (Blažena). S obzirom na to da je vokalistica Rada Kikelj Drašler autorica svih tekstova, dakle poezije, a istodobno ima i silno dominantnu pozu u vokalnoj izvedbi istih, ovaj album uzduž i poprijeko nosi snažan kantautorski karakter.
Strogo razgibani i neprestano istražujući bubnjevi te udaraljke Vida Drašlera, topli organski i silno, djeluje cijelo vrijeme jazzovski izazovno. Instrumentalisti su jazzovski potkovani, cijelo je vrijeme jasno osjetna alternativnorockerska kontura, na što upućuje odmah uvodna Zvonec, a pogotovo sljedeća Neurje, pa upućuju na višeslojno glazbeno vizionarstvo članova ekipe . Skladba Neurje među svim točkama albuma najučinkovitije traži priključak na radijske postaje. Naime, to je najljepše odmjerena art rock mješavina samonikle estetike aranžiranja grupe, koja perolakom lakoćom premošćuje (prividne) međužanrovske barijere. Vodeći motiv je jedrovit, udaran (da se gitara zvučno dodatno »nasrdi« i doda podrška tenor saksofona, zvučalo bi gotovo kao King Crimson) i pečatan te se odmah usidri u uši, a skladba kao cjelina nosi alter-art rockerski sjaj, djeluje mračno, ali bez problema probija do rotacije na radijskim frekvencijama. Utrip i Blažena u nastavku otkrivaju izuzetnu mekoću, finu mehaniku svih gradivnih elemenata albuma, naravno s vokalom na čelu. Orkestrada neprestano draže tako da nagovaraju velikom posebnošću, a istodobno razvijaju krepke motive koji slušatelju osiguravaju pristupačnost podanog materijala. Tu je ravnotežu inače teško postići. Ili si izražajno preplitak ili preteško, no kod Orkestrade se u tom smislu nema čega bojati jer cijelo vrijeme vozi u idealnoj srednjoj liniji, što znači da je kvintet svoju misiju na albumu »Utrip« izveo s izuzetnom odlikom kreiranja i aranžiranja kompozicija.
Vokal Rade Kikelj Drašler apsolutno je posebna priča svega što nudi album “Utrip”. Pjevačica u rukavu nosi izuzetno bogatu paletu vokalnog izražavanja. Djeluje kameleonski. Može biti posve popovski pomirljiva, a može biti ekscentrična, čak lucidna. Zato bi bez problema izvrsno funkcionirala i u alternativnorockerskom okruženju. Vokal dakle može djelovati ekscentrično, često uvodi namjeran osjećaj disonantnih linija. Zapravo je vokalnog eksperimentiranja cijelo vrijeme u izobilju, a Rada se njime često postavlja u ulogu »dodatnog instrumenta«.
Skladba Tajkuni djeluje srhljivo, a u drugoj polovici tu skladbu u posve drugo raspoloženjsko stanje odvede »podmetnuti« latino ritam. Instrumenti se tu posebno zdušno prilagode izuzetno snažnom izražajnom karakteru vokala, pri čemu slušatelju »krv se ledi u žilama«, tako dobro »hvataju« poruke stihova, u samoj vokalnoj interpretaciji, koja u uvodnoj jetkosti intenzivno prodrma, dok diktira svom razvijenom naravi prgave autoritativnosti.
Gradivni elementi zvuka, to jest gitara, flauta, kontrabas i bubnjevi, supostoje u izuzetno dinamičnom i cijelo vrijeme pomirljivom dijalogu sviranja, razvijaju simbiotski odnos i jedni drugima, uz sve jezgrovite i krepke motive koje kompozicije inače nose, otvaraju i obilje raspoloživog prostora da se punokrvno razmahnu u zadanim solističkim izletima. Instrumentiranje razvija eklektičan zvuk, no taj element zasigurno ne bi bio ni približno tako uočljiv bez vokalnog doprinosa nevjerojatno pečatne i prodorne te svestrano vokalno obrađene Rade Kikelj Drašler. U drugoj polovici točke Gumb in košček sanj (riječ je o dva komada spojena u “jedan”, a osvježeni Košček sanj pojavljuje se već na prvijencu) poeziji daje tako poseban vokalni karakter, koji odražava i vjerojatnu nadahnutost pokojnom pjevačicom sastava The Cranberries, Dolores O’Riordan. Gumb in košček sanj integralna je točka, ali ne zato što je najduža. Jednostavno zato što na jednom mjestu na najbolji mogući način objedinjuje sve što su Orkestrada u artističkom smislu razvojno postigli do 2018. godine. Dakle, album »Utrip« u malom.
Posljednje dvije skladbe rasterećuju »napetost« (ili izrazitu artističku »ozbiljnost«) na albumu, koja dostiže vrhunac u mračnim Tajkuni. Prva je instrumentalna, jazzovski lepršava, ležerna i razigrana Mala zvezda, a za njom slijedi završna Proslava za deseti rojstni dan, koja se obraća šaljivo i čak nestašno, a vokal je u improvizaciji ponovno upotrijebljen kao dodatni instrument.
Album »Utrip« vrijedi kao jedno od najboljih glazbenih izdanja, odnosno cjelovečernjih studijskih dostignuća koja su u Sloveniji izašla ove godine. Jednostavno. Djeluje izrazito samosvojno, nosi konturu eklektičnosti, djeluje drsko i hrabro jer se ne suzdržava pred izazovima eksperimentiranja, odnosno isprobavanja (pa i fuzioniranja), a istodobno nosi jasno izgrađen karakter glazbenog vizionarstva petorke članova ekipe, kojom zapovijeda izrazit, nevjerojatno prodoran i pečatan vokal Rade Kikelj Drašler.
Neka napokon prekinem ovaj esej, jer postaje predug. Pred nama je dakle do kraja »odpičen« i izražajno »usekan« art rock album, zato ga obavezno isprobajte. Pogotovo ako tražite neobičnost, koje u Sloveniji ima dovoljno, ali ju je teško pronaći jer je nažalost često prikrivena, medijski kronično i nepravedno pothranjena, a nadležno ministarstvo za glazbenu umjetnost (dakle kulturu) te matične države prema njoj se, svjesno, najčešće ponaša posve maćehinski. No to je već druga priča.
Postava
Rada Kikelj Drašler – poezija, vokal
Asja Grauf – flauta
Boštjan Franetič – električna gitara
Thierno Diallo – kontrabas
Vid Drašler – bubnjevi
Produkcija
Orkestrada
