Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik, Primož Novak
Fotografije: Nina Grad, Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 23.07.2018
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena ulaznice: 150,00€ (tjedna ulaznica)
Na Metaldays, koji od 2004. i Sloveniju stavlja među države s velikim metal festivalima, uvijek je baš lijepo vratiti se. Metaldays je tijekom godina postao upravo ono što kaže njegov slogan, jer Tolmin na tjedan dana pretvara u prave metal praznike, a ove je godine festival prvi put bio rasprodan još prije početka. Organizacijski tim svake se godine trudi s novitetima koji su uglavnom vrlo dobrodošli, pa je ovaj put nedjeljni pogled na livadu krcatu šatorima bio prekrasna dobrodošlica. I ove je godine festival već u subotu ponudio »warm up« večer, a u nedjelju prvi pravi festivalski dan s bendovima na New Forces pozornici. Mi smo festival koncertno započeli u ponedjeljak.
Metaldays 2018 započeli smo toksičnim napadom bavarskih thrash metalaca Dust Bolt. Njemačka četvorka svojim thrashom doduše ne kaže baš ništa novo, ali je sirovom energijom i odličnom izvedbom u tren oka osvojila nekoliko stotina glava ispod pozornice. Zapravo se u prošlosti rijetko događalo da već prvi bendovi druge pozornice privuku tako brojnu publiku, a ove je godine to bilo prije pravilo nego iznimka. Činjenica koja jasno svjedoči o visokoj kvaliteti glazbenog programa Boško Bursać pozornice i ujedno očit pokazatelj rasprodanosti ovogodišnjeg Metaldays. Sve je to išlo na ruku i Dust Bolt, koji su pod pozornicom brzo priredili pravu mosh ludnicu, a od energije su pucali i svi na pozornici, jer čupanju oko vratova gitara naprosto nije bilo kraja. Dust Bolt su žanrovski vrlo blizu ponajprije sunarodnjacima Kreator, ali svojoj glazbi dodaju i utjecaje Bay Area thrasha te mjestimice čak i hardcorea, a mogući manjak originalnosti nadoknađuju eksplozivnošću i mladenačkom žestinom, kojoj se od novodobnih thrashera približe samo poneki Crisix, Lost Society.
U posve drukčije glazbene vode odveli su nas Amerikanci Pillorian, koje vodi John Haughm, bivši idejni vođa odlične američke folk/doom/black metal postave Agalloch. Ona se raspala prije dvije godine, Haughm se s Pillorian pomaknuo prema black metalu, a ostala trojica članova glazbenu priču Agalloch nastavljaju u Khorada. Pillorian su na Metaldays u mračnom svjetlu predstavili lani objavljeni prvijenac Obsidian Arc i dokazali da nisu samo Agalloch 2.0. Haughmovo novo čedo naime je mnogo zlobnije, bjesnije i prezirnije od svoje nježnije prethodnice. Mračno srce Pillorian naime kuca u ritmovima tradicionalnog black metala, iako su Amerikanci dokazali da ih nije teško razlikovati od posve klasičnog black metala. Duhovi Haughmove glazbene prošlosti naime su itekako živi i prikradaju se na vidjelo ponajprije u strašnim gitarskim melodijama, melankoličnoj atmosferi i prodornim, nihilističkim Haughmovim krikovima. Već drugo vrlo ugodno iznenađenje zaredom.
Što se ne može posve reći za sljedeće na redu, češke grindere Jig-Ai, jer su ponudili točno ono što se od benda koji svira grind i povrh toga dolazi iz Češke očekuje. Praška trojka ponudila je šus pravog, ali prilično generičnog goregrinda, punog polka ritmova, blastova i d-beat bubnjeva, spastičnih ispada i bolesnih ideja. Jig-Ai, slično svojim sunarodnjacima Spasm, Rectal Smegma ili Gutalax, nude pravu paletu, khm, zanimljivih ideja o ninja groupiejima, bukakeima, tjelesnim tekućinama i otvorima. S tekstovima od kojih bi feministicama proključala krv. Otpjevanima, posve u stilu, kao da dolaze iz grla bijesnog vepra iz šume. Praški gnus bio je pisan na tijelo fanovima goregrinda, ali ga naši prekmurski fukiči Vulvahtrone u tom žanru guraju mnogo bolje i s više žmohta.
Dok je na »šumskoj« pozornici već veselo kuhalo, glavna se pozornica tek probudila, i to u pola pet poslijepodne. Tada su se na nju popeli austrijski Moros. Skupina s više od desetljeća staža kombinira elemente death metala i thrasha. U džepu ima samo jedan studijski album, »Lakeside Terrorfrönt« iz 2014. Prošle su godine već nastupili u Tolminu, i to na zagrijavajućem danu festivala. Čvrst i kompaktan nastup. Skladbe Skeleton King, Lakeside Terrorfrönt, 7 P.M. i Psychotic Maniäcs grabe žarko i stasito. Momci su sigurni u sebe, a svojim autorstvom doduše ne pridonose metalskoj abecedi ništa pretjerano novo, ali stvari kojih se laćaju rade srčano i predano. Posebno je zabavljao pogled na pjevača Monsa, koji je sa svojim psihotično šibajućim očima ispod baseball kape usred popodnevne žege i s krajnje zajapurenim licem napetih vratnih žila, kroz grcanje dodatno navješćivao da se ponedjeljkovo popodnevno sunce beskompromisno upralo u festivalsko poprište.
Nastup nizozemskih Vuur već je pred pozornicu okupio nekoliko znatiželjnika. Riječ je o skupini koja se pretprošle godine okupila oko (danas već gotovo slavne) pjevačice Anneke Van Giersbergen (ex-The Gathering). Ona je jedna od onih umjetnica čiji bi glas htio imati mnogi izvođač na svom studijskom izdanju, a posebno je dobro poznaju ljubitelji Devina Townsenda i Ayreon. No Anekke sada ima svoju skupinu, a ta u džepu ima i studijski prvijenac »In This Moment We Are Free – Cities«, objavljen prošle godine. Iako ih reklamni tekstovi guraju među progmetal, Vuur djeluju kao kolektiv kojeg metal i nije bitno zanimao. Skladbe su slojevite i razgibane, a u njima se naravno ističe i vokalno eksperimentiranje Anneke, koja se ovaj put doista daje do kraja i u vokalnoj ekspresiji i u cjelokupnom ishodu uzima apsolutnu slobodu. Opasana Gibson gitarom serije SG, Anekke je svojom vokalnom karizmom glavni magnet sastava, kojem u glazbi nedostaje tek nešto prepoznatljivosti, to jest žudi za vlastitim fokusom komponiranja, što drugim riječima znači i nešto više autorskog stvaralačkog samopouzdanja. Posebno je impresionirao bubnjar Ed Warby, znanac sastava Ayreon i Gorefest, koji je potresao svojom preciznošçu i varijabilnošću. Bend dakle s kreativnim potencijalom za budućnost i silno lijepo osvježenje festivalskog programa. Definitivno skupina koja će s novim studijskim izdanjima umjetnički rasti. Bend razvija i konkretan ritmički groove, koji uz zahvalnu nižu intonaciju masivnih gitarskih rifova zadovoljavajuće grabi. Bend je predstavio studijski prvijenac, a koncert zaključio skladbom Strange Machines od The Gathering.
Hecate Enthroned legendarni su ekstremni metalci iz Walesa. Danas je u sekstetu od članova izvorne postave gitarist Nigel Dennen, kojem po stažu tijesno slijede basist Dylan Hughes i gitarist Andy Milnes. Taj trojac čini jezgru skupine i u novoj eri djelovanja, kad je bend black metalskih korijena počeo u svoju glazbu unositi sve više death metalskih glazbenih smjernica. Iako su na sceni već dugo, Hecate Enhtroned su kad je riječ o albumima prilično lijene naravi. Posljednji »Virulent Rapture« izišao je 2013., a između njega i prethodnika »Redimus« (2004) prošlo je gotovo cijelo desetljeće. Skupina već dulje vrijeme obećava novi studijski album, a aktualni vokalist skupine Joe Stamps, koji koristi prilično poseban, recimo »graktavi« growl, to je i naglas rekao u jednoj od stanki tijekom nastupa u Tolminu. Tako su se bacili na izvedbu posve nove skladbe Revelations in Autumn Flame. Bend i s tom skladbom ustraje na rudimentarnim, to jest staroškolskim rifovima, što održava vezu s korijenima, a ujedno brine za razvoj visokog muzikalnog dometa, koji inače u pravilu obilježava njihove kompozicije. Bend je s sebe odbacio svu nomenklaturu black metalskog sjaja i kiča, koja ga je nekoć pratila i kojom su u ona vremena uspješno »izazivali« npr. svoje generacijske »supatnike« i mnogo razvikanije Cradle of Filth. I tog su se razdoblja u Tolminu dotaknuli, pa je tako među ostalim odjeknula skladba Dark Requiems and Unsilent Massacre, uzeta s istoimenog i ukupno drugog studijskog albuma skupine. Bend je pokazao veliku mjeru scenske kompaktnosti i usklađenosti tijekom izvedbe koncerta, što je zasigurno odraz bogatih iskustava i duge kilometraže. Koncert je bio popraćen izvrsnim zvučnim uvjetima i gotovo ekskluzivan, jer je skupinu u posljednje vrijeme silno teško uloviti na pozornicama.
U znatno profinjenijem ozračju prošao je prvi ovogodišnji posjet New Forces pozornici, kamo smo se kasno poslijepodne probili kroz barjansku maglu, a prije toga otišli na kratak izlet u idilične belgijske gradove Gent i Bruges, odakle dolaze melodični death metalci Reject the Sickness. Petorka je ovog proljeća izdala drugi studijski album The Weight of Silence, koji je u slabih pola sata i izuzetno snažno predstavila. Dečki su na pozornici uvjerili živahnošću i poskočnošću, nešto manje svojim glazbenim identitetom, kojem se inače ne može ništa prigovoriti, ali se istodobno ni po čemu ne ističe iz sivog prosjeka poplave slično zvučećih bendova.
Znatno ugodnija bila je stoga magla ljubljanskog Barja uz Morost. Cura i dečki su u dobrih pola sata ponovno, nažalost pred prilično malobrojnom publikom, u lijepom svjetlu predstavili svoju viziju atmosferičnog death/black metala, kojeg krase izlomljeni ritmovi, atmosferični gitarski dijelovi, razgibana ritam sekcija, sirov i rezak Jonasov vokal. Komadi s prvijenca Solace in Solitude ponovno su uvjerili, još više novitete a la progresivno nastrojeni The Conundrum, nešto manje slabije zvučeće klavijature i očajna statičnost benda, koji na pozornici i dalje stoji kao ukopan. Zadirkivanje novim komadima već je pak posve bezobrazno i čekamo novi album!
Jinjer je ukrajinski metalcore kvartet koji je prošlog rujna pred razvikanim Arch Enemy, baš na dan finalnog obračuna u kojem je Slovenija pobijedila Srbiju i tako pokorila svu košarkašku Europu, otvorio koncert u ljubljanskoj Cvetličarni. U misterij odjevena crna vokalna pantera Tatiana Shmailyuk, koja izgledom ne djeluje nimalo ukrajinski, glavni je generator privlačnosti skupine. U vokalnom pogledu ne poznaje nepoznanice. Od kristalno čistog, nježno zagledanog izvođenja stihova do žestokog zlokobnog grcanja. Sve to skupina spretno ugrađuje u svoju otrovnu ritmičku groove kinetiku. Za ženu uvjerljiv i dovoljno »robustan« growl. Za razliku od statičnih scenskih figura gitarista i basista, Tatiana je prava »atletičarka« koja je svojim dinamičnim trčanjem iskoristila baš sve niše scenskog prostranstva. Bend sve stavlja na zarazno melodijsku formatiranost skladbi. Komadi se temelje na niže ugođenom zidu rifova, poduprtom voluminoznom i neprekidno aktivnom te dinamičnom ritam kinetikom. Bend koji je tehnički silno dotjeran stoga nosi razvojni potencijal. I u polju eksperimentiranja, a pitanje je koliko se usude i smiju. Provjerena glazbena špura koju zauzimaju trenutačno im otvara prostor do publike, a nakon uvjerljivog festivalskog nastupa u Tolminu broj njezinih pristaša zasigurno je porastao. Bend je među ostalim odsvirao skladbe: Words Of Wisdom, Who’s Gonna Be The One, I Speak Astronomy, Pisces, Outlander, Cloud Factory i Bad Water.
Apsolutno najljepše i najneočekivanije iznenađenje uslijedilo je kad se na pozornicu nagurao svih šestero članova ponedjeljkovih headlinera New Forces pozornice, američkih Oubliette. Francuski zvučeće ime označava tip tamnice, čiji je jedini ulaz kroz otvor u stropu, i doista su Amerikanci, primjereno imenu, nekih dvjesto glava pod pozornicom tri četvrt sata prikovali na mjesto vrhunskim melodičnim black metalom. Jezgru Oubliette čini bračni par Mike (gitara; Inferi) i Emily (vokal) Low, a uz njih u bendu djeluju ponajviše članovi black/death postave Enfold Darkness. Oubliette su neposredno prije početka Metaldays izdali drugi studijski album The Passage, koji su većinom predstavili i u Tolminu te vrhunskom izvedbom naprosto zapanjili. Cura i dečki žanrovski su blizu bendovima poput Thulcandra i kanadskih Frostbite, a odlikuju ih bijesan, ali jasan i razgovijetan Emilyn vokal, snažna ritam sekcija i bogata atmosfera koju tkaju čak tri gitare, majstorski se njišući između tremolo brutalnosti, epskih rifova i spretno sastavljenih pentatonskih melodija. Oubliette su dokaz da američka savezna država Tennessee glazbeno nije samo country-achy-breaky-heart, nego očito ima snažnu underground ekstremnu metal scenu. Za Oubliette je to bio posve prvi nastup na europskom tlu i jako se nadam da nije zadnji, jer je njihov ponedjeljkov nastup u sjećanju ostao kao jedan od ljepših ovogodišnjeg festivala.
S engleskim Ingested na drugoj je pozornici bilo pobrinuto da i pristaše moderne brutalne glazbe dođu na svoje. Riječ je naime o skupini koja se služi elementima brutalnog death metala i deathcorea. Mogli bi ih opisati i kao slamming deathcore. Ingested su dakle servirali brzim gitarama i bubnjevima, krkljavim vokalom i naravno breakdownima, što je zagrijanoj publici u prvim redovima svakako bilo po guštu, pa se mogao stvoriti poneki moshpit. Kod Ingested možda nije riječ o vrhuncu, ali je svakako osvježilo program festivala.
Poljske Hate opisivalo se prije godina kao »baby« Behemoth, kad su se iz brutalnog death metala preusmjerili u blackened death metal, što je očito bilo prihvatljivije široj publici. Asocijacije na Behemoth pojavile su se i ovaj put, ali iza Hate stoji nešto više, i definirati ih kao blijedu kopiju Behemoth bilo bi nepravedno. Skupina je poslužila beskompromisnim death metalom koji se služio i black metalskim zahvatima. Provjerena formula, ali skupini se vidjela duga kilometraža. Uigranost je bila više nego solidna, povremeno se hvatao bubnjar Pavulon (Vader, Decapitated), koji je vrlo brz, ali mu je povremeno nedostajalo preciznosti. Naglasak je naravno bio na zadnjim albumima, a za nešto više treba skupinu uloviti u klubu.
Glavna je pozornica bila rezervirana još za pristaše progresive. Norveška progresivna rock postava Leprous posljednjih je godina postala jedna od najodjeknijih skupina na progresivnoj sceni. Isprva su uvjerili kao prateći bend black metal mogula Ihsahna, ali kasnije se pokazalo da Leprous moraju djelovati kao samostalna skupina, jer su previše ambiciozni. Iza te ambicioznosti stoji vokalist/klavijaturist Einar Solberg, koji je pokazao izvanredne vokalne sposobnosti. Skupina je naglaPavala materijal s posljednjeg albuma Malina (2017). Odsvirano su dokazali i odličnu uigranost i preciznost. Za otkačenu ritmiku brinuo je mladi bubnjar Baard Kolstad, kojem naprosto nije ponestajalo ideja kako začiniti i najjednostavnije dijelove skladbi. Uz instrumentalnu uigranost treba pohvaliti vokalno višeglasje, koje je bilo bez greške. Ovim su nastupom Leprous dokazali da su radišna skupina koja će se potruditi za svaki nastup.
Na glavnoj su pozornici nakon »cerebralnih« Leprous posve »okrenuli« plošču Škoti Alestorm. Oni su, kao nekoliko drugih bendova na istom festivalu, kroz godine djelovanja već davno dobili svoj inventarni broj, pa su se prije početka koncerta nezadrživo slijevali prema pozornici bataljuni žurke željnih posjetitelja. Daleko najbrojniju publiku do tog trenutka uživao je na glavnoj pozornici Alestorm. To je bilo očekivano.. Klišejski power metal, koji bi po poeziji mogao pripadati u neki reklamni spot proizvođača alkoholnih pića, u posljednje vrijeme proživljava već gotovo niz samoparodije. Bend po novome vuče sa sobom na pozornicu golemu napuhanu skulpturu patke, koju pred kraj koncerta pusti među publiku. U pozadini je transparent s bananama iz kojih vire guščje glave. Nešto takvo doživjeli smo prije deset dana na njemačkom festivalu Bang Your Head!!!, gdje festival posjećuje prilično drukčija klijentela nego na festivalu Metaldays. Alestorm su zapravo jedni od »kreatora« Metaldays klijentele. Njihov žurerski marš nanizao je pivske juriše: Keelhauled, Alestorm, Mexico, The Sunk’n Norwegian, Nancy the Tavern Wench, Rumpelkombo, Hangover, Captain Morgan’s Revenge, Drink in Fucked With an Anchor. Zabavni park cinizma kratkohlašnih škotskih power metal podsmjevača. Narod se razdirao i zapravo ako ne prije, uz takav koncert shvatiš svu jedinstvenost koju generira energija i vibracija dvostrukog ušća u Tolminu, što festivalu Metaldays daje pečat jedinstvenosti. Svijetu se dakle u nadolazećem tjednu usred festivala prvi put blasfemično i bezgranično otkačilo. Očekivano. U povremeno posve apsurdnim potezima izmamljuju dakle Alestorm trenutak pune zafrkancije i otkačenosti, što personificira i sama figura vođe Christophera Bowesa. I to očito pali. Ne samo da je Christopher posve prosječan pjevač, što je i sam svjestan, nego svojom neprestanom scenskom aktivnošću rado udari poneki ton na klavijaturama pokraj, što naprosto spada u scenske štosove i navike skupine. Čovjek je privlačio pozornost i bijelom majicom na kojoj je pisalo: »I Got Lost in the Gay Dolphin«.
Amerikanci Skeletonwitch prije tri su godine priredili jednu od neugodnijih vijesti, kad su iz benda, navodno zbog preduboka zavirivanja u bocu, ispratili na vrata karizmatičnog bradonju, vokalista Chancea Garnetta. Sudbina benda dosta je dugo visjela o koncu, ali su se pokupili i svoje redove učvrstili s novim vokalistom Adamom Clemansom (Wolvhammer). Tu se fanovska baza raskolila na dvoje; jedni Chanceov odlazak ne mogu preboljeti, a drugi su Clemansa prihvatili raširenih ruku. Osobno sam na strani drugih, iako ne poričem da se odsutnost Chancea, koji je uvjerio već samim izgledom nekoga tko je u civilizaciju nakon nekoliko desetljeća izlezao iz šume, jako osjeti. Pa ipak je Adam hrabro stupio u velike cipele i sa Skeletonwitch već snimio snažan EP The Aphotic Gloom i posve svjež album Devouring Radiant Light, koji je izišao tek nekoliko dana prije početka Metaldays. Ovaj je nastup Skeletonwitch tako većinom bio u znaku oba izdanja s Clemansom, koji je uživo, kao i cijeli bend, uvjerio nesputanom energijom, iako Skeletonwitch s njim uživo djeluju nešto »ozbiljnije« i »zrelije«, a ponajprije Clemans svojim vokalom bend glazbeno prije približava tami black metala nego podivljaloj stampedi death/thrash metala. No ipak su Skeletonwitch priredili jedan od najboljih energetskih šusova festivala, ponovno je jurećim gitarskim potezima uvjerio dvojac Garnette/Hedrick, a novi komadi, ponajviše Well of Despair, Red Death, White Light, Fen of Shadows i Temple of the Sun, dodobra su namučili vratne mišice. Ako tome dodaš još klasike poput dvije i pol minute dugog šusa Beyond the Permafrost i vječnog I Am Death (Hell Has Arrived), slika je potpuna i Skeletonwitch su se bez sumnje upisali među bolje ovogodišnje nastupajuće.
Što više nego kod Skeletonwitch, prostor pod Boško Bursać pozornicom ispunio se kad su na nju stupili norveški black metal veterani Carpathian Forest, koji Sloveniju nisu posjetili čitavu vječnost. Frontmen Nattefrost i njegova družina priredili su sat dugu predstavu primitivnog, tro-akordnog black metala, koji je s punk i rock ‘n roll energijom priredio pravu žurku pod pozornicom. Još više je oduševio kultni cirkusant Nattefrost, koji na pozornici djeluje kao neko black metal dijete. Već je na pozornicu umarširao s golemim naopako okrenutim križem, odjeven u crnu mantiju ispod koje naravno nije imao ništa. Tako smo se mogli nagledati golih bedara kad je podigao nogu na monitore, a nije naravno nedostajala ni gola guzica. Još bolji bili su njegovi otkačeni plesni pokreti, zafrkantska obraćanja kojima je do suza nasmijao i brojni »ugh-ovi«. Jedan od, blago rečeno, zanimljivijih koncerata ovogodišnjeg Metaldays. Ugh!
Slično kao za Alestorm (i kasnije na istoj pozornici (po novome) čak i za Behemoth), vrijedi i za švicarske folk metalce Eluveitie da su »ponarodjela« skupina festivala Metaldays. Usudio bih se tvrditi, s obzirom na njihovu više nego čestu prisutnost na festivalu, da im je upravo Metaldays izgradio ime i da su Eluveitie posljedično izrasli u veći bend. Godine 2009., kad su u veljači nastupali kao predgrupa turneje Kreator, npr. u zagrebačkom Boogalooju nitko ih nije poznavao. Danas među gardom mladih ljubitelja metala žanju veliku popularnost i pune velike prostore. Nonet pak te večeri nije dostavio najbolje što zna. U prvom redu nije djelovao najusklađenije, a nije dostavio ni korektne zvučne karakteristike. Skupina je doduše okupila pred pozornicom višetisućnu mnoštvo, sličan zatrpan prostor doživljavali smo malo prije, kad su tu divljali Alestorm, a bend se uz pomalo suzdržan nastup mogao udobno nasloniti na prošli rad i prošle trijumfalne epopeje na tolminskom festivalu. Chrigel Glanzmann nije bio onaj pravi, vjerojatno se ipak osjeti da se tek vratio iz bolnice, zbog čega su Eluveitie morali izostaviti nekoliko ljetnih festivala. Bend nastupa i u obnovljenoj postavi, ali to u profesionalnom poslu kojim se Eluveitie bave ne bi smio biti razlog za manje uvjerljiv koncert u Tolminu. Svejedno su Eluveitie izvukli bit i na krilima skladbi Your Gaulish War, King, Nil, Lvgvs, Quoth the Raven, The Call of the Mountains, A Rose for Epona, Thousandfold te obveznih Rebirth i Inis Mona, razveselili svoju brojnu publiku.
Prvi dan festivala na Lemmy pozornici velikim su stilom zaključili poljski, no, behemoti, Behemoth. Priprema pozornice bila je prilično duga, jer je Inferno sa svojom baterijom ponovno sjedio na visokom postolju, a gitarska trojka također je imala svaka svoj podij i golemi mikrofoni, kao što je već uobičajeno, ukrašeni luciferijanskim simbolima. Behemoth su Tolmin ovaj put pozdravili s Ov Fire and the Void, a nastavak je većinom opet bio u znaku prilično dosadnog The Satanist, uz iznimku nabrijanog Ora Pro Nobis Lucifer. Zaašto su scenske pripreme bile tako duge bilo je jasno odmah na samom početku, jer su Poljaci priredili pravi vatreni spektakl pun bljuvajućih eksplozija i vatrenih mlazova. Pogled na pozornicu bio je tako uistinu spektakularan, nažalost se brzo pokazalo očajno pretjerano glumatanje i pretjerana teatralnost, koji povremeno već graniče s parodijom. Doživljaj je nešto pokvario i prilično loš, tih i spačen zvuk te nebulozna Nergalova obraćanja. Behemoth su se doduše iskupili predstavljanjem novog komada Wolves of Siberia, koji će svoje mjesto naći na novom albumu, ali nažalost je riječ o prilično prosječnom komadu, koji je logičan nastavak The Satanist. Najveće iznenađenje bilo je tako gostovanje Niklasa Kvarfortha (Shining) na obradi klasika The Cure A Forest, koja je ispala prilično posrećeno iako su baš vokali bili prilično slabo čujni. Veliku su pozornicu Behemoth prvi dan tako zaključili solidnim, dobrim nastupom, ali ništa više od toga.
Zadnji dan su na drugoj pozornici tamošnje događanje zaključili u ulozi glavnih nositelja legendarni N.W.O.B.H.M. veterani Diamond Head. Skupina koja je svojim albumima nesvjesno oblikovala danas globalnog metalskog titana, Metallicu. Sve se danas vrti oko jedinog originalnog člana skupine i gitarista Briana Tatlera. Skupina je pretprošle godine izdala povratnički album »Diamond Head«, nakon što se učvrstila s novim kričačem, danskim vokalistom koji se zove Rasmus Bom Andersen. Kad Diamond Head izađu na pozornicu, jasno je što se od njih traži. Materijal iz osamdesetih. Čim više toga. Bend je to jasno znao i tako odradio glavninu svog koncerta. Među novim skladbama koje potječu s inače vrlo solidnog albuma »Diamond Head« čuli smo Set My Soul On Fire te Bones in Diamonds, a repertoar su Diamond Head izdaš no opteretili materijalom kultnog studijskog prvijenca »Lightning To The Nations« (1980), s kojeg su se uz naslovnu skladbu redom izvele još: Shoot Out The Lights, Helpless, The Prince, uvodna Play It Loud, pred kraj pak It’s Electric, Sucking My Love i završna Am I Evil?, bez čije izvedbe bi mogli doživjeti scenski linč. Bend nije zaobišao ni album »Borrowed Time« (1982) i uz naslovnu skladbu odsvirao i In the Heat of the Night, a na tren je bljesnulo i s albuma »Canterbury« (1983), kad je skupina izvela To the Devil His Due. ). Diamond Head održavaju kompaktnost i neprobojnost. Ove godine najavljuju i novi studijski album! Rasmus Bom Andersen nije bio tako gimnastički nabrijan kao prošle godine na mnogo većoj pozornici festivala Bang Your Head!!!, gdje je mogao iskoristiti i prostrani »catwalk«, ali je svejedno dostavio sigurnu i korektnu vokalnu izvedbu. Legendarni kvintet dostavio je obilje nostalgičnih trenutaka, a u prvim se redovima moglo nabrojati poprilično starijih posjetitelja, koji su sa skupinom na pozornici proživljavali rođenje velikog metalskog buma na prijelazu sedamdesetih u osamdesete. Neprocjenjivo. Prelijep završni čin prvog festivalskog dana.
Nina Grad (foto): Dust Bolt, Pillorian, Jig-Ai, Reject the Sickness, Morost, Ingested, Jinjer, Leprous, Skeletonwitch, Carpathian Forest, Behemoth
Sebastijan Videc (foto, video): Moros, Vuur, Oubliette, Hate, Alestorm, Eluveitie, Behemoth, Diamond Head
Aleš Podbrežnik (tekst): Moros, Vuur, Hecate Enthroned, Jinjer, Alestorm, Eluveitie, Diamond Head
Primož Novak (tekst): Ingested, Leprous, Hate
Rok Klemše (tekst): Dust Bolt, Pillorian, Jig-Ai, Skeletonwitch, Carpathian Forest, Behemoth
Galerija slika
