TesseracT: Sonder

Prije sedam godina, kad su engleski predstavnici djent žanra Tesseract izdali prvijenac, vjerojatno nitko nije mogao zamisliti da će bend izdržati više od dva albuma. Nakon problema s vokalistima Tesseract su se ipak održali na površini i plivali dalje. Piše se 2018. i Tesseract su se nakon tri godine odsutnosti vratili s četvrtim albumom, nakon ne baš uspješnog albuma Polaris. Bend nije zanemarivao posao, samo si je uzeo malo više vremena, a odrađeno je i podosta turneja.

Sonder te na prvu loptu može prilično razočarati jer traje tek nešto više od 36 minuta. Tesseract su dakle ponudili najkraći uradak u karijeri, ali sad se postavlja pitanje kvalitete tih 36 minuta.

Sonder se otvara skladbom Luminary, koja možda nije najbolji prikaz onoga što bend može. Skladba je svakako udarna, zvuk je kao i uvijek jako dotjeran, a najviše se ističe vokal Daniela Tompkinsa, koji do izražaja najviše dolazi u refrenu. Solidan početak, ali nastavak pokazuje onu pravu sliku benda. Skladba King sporija je, ritmički razigranija, a ima i više ambijentalnosti. Povrh toga bend iznenađuje nestandardnom strukturom, Tompkins ubacuje čak i poneki vrisak, tako da raznolikosti ne manjka. Svakako vrlo svijetla točka albuma, koja je uvrštena i u koncertni repertoar.

Nakon smirenog intermezza Orbital Tesseract serviraju Juno, udarnu i groovy skladbu koja je izuzetno dotjerana; ritam sekcija naprosto blista, a odlično do izražaja dolazi i bas gitara. Album se nakon toga prilično smiri, skladba Beneath My Skin naglašava ambijentalnost i atmosferu, ali naravno ima i udarni dio u stilu moćnih Meshuggah. Slično je i kod Mirror Image, koja se ugodno gradi do kraja, što je naknadno poduprto jakom distorzijom. Inače je naglasak više na ambijentalnosti, što cjelini daje neku raznolikost. Više udarnosti ima u skladbi Smile, koju je bend objavio kao singl još prije albuma. Smile se dosta razlikuje od prvotne verzije, prisutni su i industrial umetci, što ionako bogatoj zvučnoj slici dodaje još jednu nijansu. Smile se spaja s kraćom skladbom The Arrow, kojom se zatvara ovaj kratki krug.

Tesseract sa Sonderom nekako spajaju elemente prijašnjih albuma. Bend je i dalje tehnički, atmosferičan, melodičan i nepredvidiv, ali album kao cjelina ne uvjerava kao prva dva. Kao i prethodni uradci, i Sonder je vrhunski producirán, sve je dotjerano do u tančine. Zvuk je bogat i naprosto vapi za dobrim ozvučenjem. Ukratko, četvrtim albumom Tesseract potvrđuju da im još nije ponestalo ideja, samo se čini da se malo traže.

Ocjena: 8/10