Autori: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik, Primož Novak
Fotografije: Nina Grad, Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 25.07.2018
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena ulaznice: 150,00€ (tjedna ulaznica)
I u Luksemburgu živi dovoljno ljudi da ta zemlja nije poznata samo po skijaškim uspjesima nezaboravnog Marca Girardellija, nego se tamo nađu i glazbeni talenti koji se uvjerljivo mogu nositi s magijom metala. To su Sleeper’s Guilt. Moderno zvučeći melodični death metal kvintet Sastav koji djeluje od 2011. godine prije nekog je vremena izdao ambiciozni dvostruki studijski prvijenac, album »Kilesa«. Ambiciozno djelo. I koncert se razvijao u istom tonu. Već nas je prethodne noći jedan slučajni prolaznik žarko zasuo tonama promotivnih CD-ova sastava i zvao na njihov koncert uzviknuvši: »Sutra na glavnoj pozornici svira jedan jako shitty bend!« Kako god, Sleeper’s Guilt su sve prije nego »shitty«. Možda ne baš najoriginalniji glazbeno, ali silno angažirani i profesionalni. Šale ne poznaju jer znaju koliko je kruh u glazbenom poslu sredinom 2018. tvrd i neumoljiv. Opet ću napisati da nisu napravili revoluciju, ali vrlo vješto spajaju korijene stare škole melodičnog death metala iz Göteborga i dodaju im elemente modernog, groovy zvuka novog doba. Isto tako su idejno razigrani, pa u izvedbi koja ima pravu mjeru scenske dinamike ne dosađuju. Kompaktno, žarko, agresivno te silno uigrano. Od čvrstog growl nastupa vokalista, do ubranih i složnih gitarskih rifova, solaža te šareno strukturirane ritmičke linije, opasane razigranim bubnjarskim pasažama. Pronicljivo žestok uvod u zbivanja na glavnoj pozornici i u popodnevnu sunčanu žegu!
U ugodnu sjenu Boško Bursać pozornice premjestili smo se kad je na nju stupio prvi sastav trećeg dana festivala, prekmurski death metal mesari Vasectomy. Dečki su prošle godine uvjerili na New Forces pozornici i kao nagradu dobili nastup na većoj, a ovaj put nastupili su čak i s basistom, što je bilo prvi put na nekom od njihovih nastupa koje sam uspio vidjeti. Posljedično je njihov zvuk bio bitno puniji, pouzdana i suverena bila je i izvedba, a snažan, uvjerljiv i raznolik vokal Patrika Ritlopa. Super nastup prekmurskih kirurga, zbog čega me još više zanima gdje je već dugo najavljivani prvijenac Deathcon 1.
Grčki stoner rockeri 1000 Mods donijeli su toga dana vrlo ugodno osvježenje zbivanja na glavnoj pozornici. Doduše, vrijeme nastupa još nije bilo ono pravo pa ih, nažalost, nije pratila bog zna kako brojna masa. Većina se u to doba radije hladila u Soči ili uz vrč piva negdje u Tolminu. Vrućina je iz minute u minutu postajala konkretna i nemilosrdna. Kao stvorena za »pustinjski« zvuk kakav već razvija žanr stoner rocka. 1000 Mods su sastav koji djeluje izravno. Bez okolišanja prilaze stvari, a tako se razvijao i koncert. Iz komada u komad nizali su simpatične autorske skladbe, a ljubitelji sastava Monster Magnet, Dozer ili Corrosion of Conformity pritom su morali pronaći neku dodirnu točku. Treći i aktualni album »Repeated exposure to…« umjetnička je nadgradnja dvaju prethodnika, a bend mu je na pozornici posvetio i više pozornosti. 1000 Mods su silno koncentrirani. Scenski nabrušeni. Sve je vrlo dobro »zalijepljeno« zajedno. Od vokala koji je u izvedbi dovoljno »napušen i odsutan« te kontrastno prodoran kad ga staviš uz zavijajuće i podrugljivo rock’n’rollerski obješenjačko jurenje gitarskih fraza, do kotrljajuće ritmičke mašinerije. »Bolesni« grčki stoner rock!
Nastavili su talijanski black metalci Selvans. Italija i black metal u istoj rečenici obično ne bude pretjerano velike nade, ali je sastav koji službeno čine samo dva člana, Sethlans Fulguriator i Selvans Haruspex, u tom pogledu pozitivno iznenadio. Selvans ogroman naglasak daju bogatoj atmosferi te folklornim i poganskim elementima, što ih snažno približava bendovima kao što su Negura Bunget, Moonsorrow ili Winterfylleth. Selvans su odsvirali samo šaku komada jer većina njihovih skladbi ima poprilično debelu minutažu, a većina ih je dolazila s dosad jedinog studijskog albuma Lupercalia. Bez posebnih vrhunaca, ali iznenađujuće solidno.
Skok na Lemmy pozornicu i njemački metalcore petorac Any Given Day, koji je s obzirom na svoje žanrovsko usmjerenje zvučao čak malo bolje od očekivanog. Doduše, Nijemci su unutar žanrovskih smjernica bili posve generični, ali su uvjerili energičnim scenskim nastupom i snažnim frontmenom Dennisom Diehlom, koji je publiku bez većih problema držao u šaci. Zapelo je naravno kod čistih vokala, stalnice žanra, koji su djelovali pretjerano plačljivo i posve u suprotnosti s Dennisovim mačo imidžom. Any Given Day dalo se preživjeti, ali jako sumnjam da će se još ikad namjerno naći na jelovniku.
Boško Bursać pozornica nakon Selvans nastavila je u žanrovski srodnim vodama, na nju su stupili belgijski simfonijski black metalci Saille, nakon The Lurking Fear drugi bend ovogodišnjih Metaldays koji se tematski snažno oslanja na Lovecraftova djela. Saille u simfonijskom black metalu ne otkrivaju toplu vodu, ali što rade, rade vrlo dobro. Belgijci naime ne pretjeruju sa simfonijskim elementima do te mjere da bi postali dosadni, nego rade prvenstveno na brzini i žestini, što postižu tremolo rifovima i jurećim bubnjevima, a simfonijski elementi sve to nadograđuju. Saille tako zvuče kao nešto što nije tako strano kultnim Enthrone Darkness Triumphant ili In the Nightside Eclipse, iako je istina da su prema kraju svog seta zbog stalnog šuškanja postali pomalo jednolični. Opet jedan iznenađujuće dobar nastup relativno nepoznatog sastava i teško je povjerovati koliko je u posljednjih nekoliko godina porasla kvaliteta izvođača na manjoj pozornici. Ako smo prijašnjih godina dobre bendove na ovoj pozornici morali tražiti kao iglu u plastu sijena, danas je upravo obrnuto.
Sastav Tremonti izdao je novi studijski album »A Dying Machine«. Njegov vođa i gitarist Alter Bridgea Mark Tremonti uz sviranje gitare ovaj se put postavlja i u ulogu glavnog vokalista. Mark Tremonti izniman je gitarist. S obzirom na strukturu skladbi sastava Tremonti, to možda nije toliko izrazito jer skladbe slijede ultramelodičnu zaraznost i groove kompaktnost, a istodobno povremeno isijavaju i ugrađenu doktrinu thrash metal ostavštine. Radije od toga nose »alternativni« do MTV-jevski prizvuk kojeg se metal nagutao u razdoblju sastava iz post grunge buma. Bend je rasporedio repertoar i s izrazito dovršenim i konceptualiziranim albumom »A Dying Machine« nije pretjerivao, nego je dotaknuo cijelu eru djelovanja. Mark je prije solaža uvijek zauzimao središnji položaj. Kad god se prihvatio solaže, pomaknuo se od mikrofona prema sredini i sasvim na čelo pozornice. Time je razbijao prividnu scensku statiku sastava. Tremonti su u Tolmin uskočili ravno s turneje Iron Maiden, na kojoj obavljaju ulogu »predgrupe«. Dan prije nastupili su u Zagrebu, a RockLine ih je s Maiden već uhvatio u Trstu, 17.7.2018. Mark Tremonti sa svojim je sastavom izveo vrlo suveren i rutinirano uvjerljiv nastup. Ipak, pred pozornicom se moglo očekivati veći broj posjetitelja, pogotovo Alter Bridge fanova. Očito su svi štedjeli energiju za večernje nastupe Soulfly i (posebno) za glavne nositelje Lemmy pozornice trećeg dana festivala, a to su vrući kanadski death metalci Kataklysm.
Slijedila je prava egzotika s istoka, kineski heavy/folk metalci Dreamspirit, koji zvuče kao Nine Treasures na heavy metal steroidima. Dakle, nešto manje folk elemenata i nešto više heavy/power metala, koji je vrlo blizu europskom power metalu, samo što je kod Dreamspirit obilno poduprt atmosferičnim klavijaturama i mjestimice tradicionalnim instrumentima. Te tekstovima na kineskom. Početak je bio još prilično obećavajući, ali je sve zajedno onda brzo otišlo nizbrdo. Tradicionalni elementi bili su nametljivi, fuševa i promašaja brojni, a prateći vokali očito snimljeni. Usred brojnih tehničkih problema vokalist je zabavljao a cappella pjevanjem koje je brzo postalo dosadnije od zujanja komarca uz uho usred noći, a još više je gnjavio besmislenim obraćanjima i polomljenim engleskim (»Do you want to dancing?«). Dreamspirit su publiku doduše bez većih problema pokrenuli, a mene osobno pokrenuli su ubrzanim hodom prema trećoj pozornici.
Tamo sam si okus snažno popravio tijekom nastupa brazilskog heavy/power metal petorca Armahda, koji su u srijedu zauzeli mjesto headlinera New Forces pozornice. Brazilci su prije pet godina izdali samonaslovljeni prvijenac, s kojeg su u dobrih četrdeset minuta predstavili glavninu komada. Oni su zanimljivi ponajviše tematski jer opjevavaju događaje iz brazilske povijesti, a glazbeno se kreću u vodama blizu bendova kao što su Blind Guardian i Pegazus, a u kompleksnijim trenucima pomalo podsjete na sunarodnjake Angra. Na Metaldays su uvjerili energičnom izvedbom i odličnom izvedbom u kojoj je prednjačio snažan vokal Mauricia Guimaraesa, koji je u aktualnom, doduše već dvije godine starom singlu Last Farewell u uvodnom dijelu podsjetio čak i na velikog Warrela Danea. Armahda doduše nisu rekli ništa novo, ali su unatoč tome pobrinuli za jedan od boljih trenutaka klasičnog heavy/power metala ovogodišnjih Metaldays.
Rage su legende europskog heavy metala, onako kako se kuhao početkom osamdesetih u Hamburgu! Vođu Petera »Peavyja« Wagnera, koji se u Tolminu od žarke vrućine uspješno branio sunčanim naočalama, uhvatili smo prije nekoliko dana s Refuge u Balingenu na festivalu Bang Your Head!!! (Refuge su zapravo postava Rage iz ere djelovanja između 1987. i 1994.), a ovaj se put u slovenske loge neuništivi poglavar sastava uputio s aktualnom postavom svojih Rage, koju zastupaju još Marcos Rodriguez (gitara) i Vassilios “Lucky” Maniatopoulos (bubnjevi). Vremenski ograničeni Rage otvorili su koncert klasikom Sent By The Devil s albuma »Black In Mind« (1995), a zatim što brže mijesili komad za komadom, pa se koncert posljedično i silno brzo odvijao. S novog albuma »Seasons of the Black« očekivano su odsvirali oba hit singla My Way te naslovnu skladbu, repertoar začinili klasikom Nevermore s albuma »The Missing Link« (1993), tu je bila i (potiho očekivana) silno pjevna From the Cradle to the Grave, a onda je Peavy rekao da bend prelazi u eru nastupa u kojoj s njima pjeva i publika te udario End Of All Days, kojoj su slijedile očekivane Don’t Fear the Winter i produljena Higher Than The Sky, u kojoj je Marcos vrlo posrećeno lovio besmrtni lik Ronnieja Jamesa Dija, kad je bend uz nju uklopio i dijelove klasika Black Sabbath Heaven And Hell te Holy Diver (Dio). Rage su se vidno zabavljali i vidno uživali na koncertu. Peavy uz svu iznimnu kilometražu i uz žarko struganje bas gitare još uvijek isijava pravi vokalno izvedbeni naboj i angažiranost. Nadajmo se da će legendarni njemački glazbenik sadašnji vlak sastava vući još niz godina.
Jedna od najmamljivijih ponuda Borško Bursać pozornice bila je toga dana, barem za death metalce, američka postava Gruesome, koja na čudesan način slavi ostavštinu kuma death metala (iako taj izraz sam nikad nije baš volio) Chucka Schuldinera i legendarnih Death. Death pankrt rodio se kao ideja gitarista i vokalista Matta Harveya (Exhumed) i bubnjara Gusa Riosa (ex-Malevolent Creation), koji su na turneji Death To All dobili že(l)ju za sviranjem ranog materijala praočeva death metala, dakle od prvijenca Scream Bloody Gore pa negdje do Spiritual Healing. Budući da to u sklopu DTA turneja nije bilo moguće u tolikoj mjeri, Harvey i Rios osnovali su Gruesome, čija je svrha potpuna emulacija Death kronološkim redom. Prvijenac Savage Land tako je oponašao Scream Bloody Gore, EP-ovi Dimensions of Horror i Fragments of Psyche Leprosy, a ovogodišnji Twisted Prayers Spiritual Healing. Gruesome posve otvoreno priznaju da im je namjera što poštovanije kopiranje Death i time su bez sumnje možda čak i najiskreniji poklon pokojnom Schuldineru uopće. Gruesome su pod vodstvom raspoloženog Harveya i njegovog zvjerskog vokala uz odličan zvuk srušili sve ruševinama poput Dimensions of Horror, Forces of Death, Legal Legacy, Savage Land i publiku odmah pokrenuli u brutalan mosh pit. Ritam sekcija sprege Robin Marzen/Gus Rios cijelo je vrijeme bez milosti tresla utrobu, a gitare Harveya i Daniela Gonzaleza (Possessed) grickale su, rezale i trgale kao gladni kanibali u kultnom splatteru Cannibal Holocaust (jednom od horora koji je bio nadahnuće za Savage Land). Jedan od najboljih, ako ne i najbolji death metal koncert Metaldays 2018!
Loudness su legende japanskog hard rocka, ali i metala. Dugovječan sastav iz Osake djeluje, uz iznimku bubnjara Masayukija Suzukija, zapravo u originalnoj postavi, u kojoj se nadobvezno nalazi naravno supergitarski konan, vrsta japanskog Malmsteena (i više), izniman Akira Takasaki. Glavni magnet na koji su se lijepili i oduvijek lijepili ljubitelji rocka u osamdesetima, i to globalno, po cijelom planetu. Bend je bio izuzetno dobro raspoložen. Očito im je godila pozicija na glavnoj pozornici, s pogledom doduše prema suncu, ali istodobno na brdoviti zapad Slovenije, prema Kobaridu i dalje Breginjskom kotu. Uklopljeni u njedra netaknutih prostranstava sjeverne Primorske. Isijavali su izvrstan osjećaj. To je na sreću ovaj put vrijedilo i za basista Masayoshija Yamashitu, koji je tijekom nastupa na festivalu Bang Your Head!!!, 14.07.2018., bio neshvatljivo suzdržan. Nastup Loudness u cjelokupnom je zbroju zvučao na višoj razini u usporedbi s inače prekrasnim nastupom sastava na ovogodišnjem Bang Your Head!!!, a istodobno je nadogradio lanjski nastup sastava, također na festivalu Metaldays, kad je bend u djelomično kišnim uvjetima i s obiljem zvučnih peripetija ipak sretno izvukao nastup na drugoj, to jest Boško Bursać pozornici! U prvim redovima bilo je dosta pristaša sastava, koji su došli bodriti svoje junake u pravim Loudness majicama. Vokalist Minoru Niihara zadržava zadovoljavajući vokalni ekspoze te takvu suverenost i u višim i najvišim vokalnim položajima. Bend je ovog veljače izdao novi studijski album »Rise To Glory« i otvorio nastup novim Soul On Fire (Niihara je imao taj natpis ušiven i na stražnjoj strani kožnog prsluka, pa se namjerno više puta okretao leđima prema publici), a nju je slijedila I’m Still Alive. Publika je prvi put zaista oživjela uz klasik Crazy Nights, od tu dalje su se i Loudness pobratili sa svojim klasičnim vremenima kojima su si u osamdesetima stekli veliko poštovanje i svjetski glas. Akira Takasaki ostaje kralj električne gitare. Njegove su solaže gotovo neuhvatljive, ako uopće, a čovjek spada u generacijsku ligu najvećih u svom poslu, kamo ubrajamo (nesklono rečeno) aseve kao što su Paul Gilbert, Steve Vai, Chris Impellitteri te već spomenuti Yngwie J. Malmsteen. Takasaki je školovan gitarist, u igri je pun sočnih neoklasičnih umetaka, baroknih gotovo Bachovskih ornamenata, a svira paklenom supersoničnom brzinom. Više puta obje su mu ruke doslovno “zalijepljene” na vratu gitare! Gitaru je tijekom solaža također više puta »tresao« i to atraktivnim vješanjem o tremolo ručicu. Njegova igra oduzima dah slušatelju i gledatelju. Bend je odsvirao još Like This, Let it Go, The Sun Will Rise Again, Heavy Chains, This Lonely Heart, Crazy Doctor, In the Mirror, a koncert je očekivano zaključio sa S.D.I. Nadajmo se da će se Loudness još vratiti u Europu. Bilo bi super kad bi jednom uspjeli nastupiti i u Sloveniji na klupskom koncertu. Niihara nije skrivao oduševljenje te je tijekom koncerta rekao: »Vratit ćemo se iduće godine!«. Nadajmo se da hoće.
Švicarci su na ovogodišnjem festivalu imali nekoliko predstavnika i nakon Coroner, Eluveitie, Virvum i Bölzer na pozornicu su stupili još i baselski Schammasch, misteriozni predstavnici avangardnog black metala. Schammasch, koji su ime dobili po babilonskom bogu sunca, djelovali bi inače mnogo bolje noću jer je njihova glavna prednost snažno atmosferična mješavina black i death metala, koja je blizu bendovima kao što su Behemoth, Deathspell Omega i Triptykon, te ikonografija benda odjevenog u neke polukute, dok je vokalist s crno obojenog lica zaklonjen kapuljačom. Švicarska četvorka tematiku spiritualnosti, okultnog i meditacije spretno prenosi u glazbu, jer ona iz udaraca black/death metala lijepo prelazi u eksperimentalnije i eteričnije vode. Još jedan dobar švicarski nastup.
Vjerojatno jedan od najposebnijih sastava na festivalu bila je francuska postava Igorrr. Riječ je o postavi koju vodi Gautier Serre. Serre je prošle godine proširio postavu i tako dospio do veće izdavačke kuće, a njegova je glazba odjednom postala prepoznatljiva. Sastav je svojim nastupom pokazao širok spektar žanrova. S jedne strane bila je prisutna elektronska plesna glazba, a s druge brutalizacija u death i black metal stilu. Kao važan element uvedena je još i barokna glazba s lijepim opernim vokalima, što čudaštvu sastava daje još točku na i. Da bi stvar ispala autentičnije, bili su prisutni i bubnjar te vokalist i vokalistica. Vokalisti su se brinuli za operne i vriskave vokale. Ukratko, mogli su se čuti operno pjevanje, EDM umetci i blast beatovi. Pojavilo se malo more asocijacija, u određenim segmentima djelovalo je kao da su legendarni Prodigy dobili ekstremnu verziju. Svakako kaotična i otkačena stvar, ali na trenutke prilično besmislena. Skladbe nisu djelovale kao da imaju glavu i rep. Ali očito je kod Igorrr nešto dovoljno jedinstveno da je publika sastav snažno podržala i kako izgleda, Igorrr će u idućim godinama uskoro dobiti mjesto headlinera festivala.
Na drugoj pozornici su među posebnjacima Igorrr svoj nastup započeli Sorcerer. Švedska doom metal postava svoj je put započela još u vrijeme kad se snimalo na demo kasete, ali je prvijenac izašao tek 2015., kad se sastav nakon uspješnog ponovnog okupljanja odlučio snimiti prvijenac, na kojem se našlo mnogo starog materijala. Prošle je godine sastav izdao već drugi album, kojim potvrđuje svoju viziju. Sorcerer su nedvojbeno zadovoljili one koji se kunu u tradicionalniji doom metal. Dulje skladbe svakako su imale epski prizvuk. Bile su prisutne asocijacije na Candlemass, ali Sorcerer nisu imitatori. Sastav nudi spore ritmove, udarne rifove, a može se pohvaliti izvanrednim vokalom i gitarama. Isto tako oduševljavala su dva gitarista, virtuoznog soliranja nije nedostajalo, između ostalog kod Sorcerer svira iskusni Kristian Niemann (ex-Therion). Sastav je predstavio skladbe s oba albuma, a oprostio se udarnom »The Sorcerer«, snimljenom u devedesetima. Sorcerer su bili prava poslastica za ljubitelje doom metala, tako da se ni ubuduće ne bismo ustručavali nečeg sličnog.
Soulfly u Tolminu nisu nastupili prvi put. Bili su i headliner dana, ali ovaj put svirali su kao pretposljednji. Slava očito može i izblijedjeti. Logično se to kod Soulfly pokazalo u nekoliko skladbi. Sastav u kojem djeluje legendarni Max Cavalera sada je u prilično slabom stanju. Max Cavalera već više od desetljeća nema neku snažnu energiju, ovaj put pokazalo se da je zaista vrijeme za dulju stanku. Vokal nema snage, a sviranje je katastrofalno. Na sreću je s druge strane gitarist Marc Rizzo, koji od 2003. spašava Soulfly svojim preciznim i naprosto briljantnim sviranjem. Ni ostale članove ne treba zanemariti. Trenutni basist Mike Leon dobro se uklapa s Rizzom i Zyonom Cavalerom na bubnjevima, dakle Cavalerinim sinom. Soulfly treba priznati da su iznenadili repertoarom. Uz stalnice kao što su bile Back to the Primitive, Frontlines, Prophecy, Blood Fire War Hate, sastav je odsvirao i nekoliko skladbi s prvijenca, koji je ove godine napunio već 20 godina. No, i konačno nije bilo »šlepanja« na Sepulturine skladbe, čime je sastav prestao u nedogled podgrijavati prošlost. Veći je problem u tome što Cavalera nema više nimalo karizme. Publiku je oslovljavao stalnom uporabom psovki i neprestanim poticanjem na moshpit. Svakako je odziv bio, ali pristup je jednostavno postao odvratan. Cavalera se očito neće zaustaviti, već je najavio novi album, s kojeg je odsvirao novu skladbu, ali na trenutno stanje Soulfly se može otpisati.
U vrijeme kad je Max Cavalera usred glavne festivalske pozornice, od vodljivog bataljuna svojih Soulfly podanika, uspješno plasirao mnoštvo »wall of death« teatra, u tihom i mističnom ambijentu šumarka, u kojem kraljuje druga pozornica festivala, gotovo jedva primjetno nastupili su portugalski Sinistro, kojima zapovijeda pjevačica Patricia Antrade. Bend je ove godine izdao posve svjež i ukupno treći studijski album »Sangue Cassia«. Sigurno posebnjaci koji se kunu u apsolutnu gradnju atmosfere. Ona te s lakoćom usisa i odvede u svijet onkraj stvarnosti. Zato sastav svoj izraz gradi i na obilnom oslanjanju na elemente post metala. Oba gitarista bila su opterećena hrpom delay i sustain efekata, na kojima su razvijala masivni zvučni pokrivač. Patricia se više puta postavila u ulogu središnje propovjednice, a scenska dramaturgija sastava povremeno je zapravo graničila s recitalima. Koliko je uroka Patricia razbila i s koliko nas je uroka te večeri opčinila, vjerojatno nije utvrdio nitko, jer koristi strogo portugalski jezik, koji ipak izraz sastava čini posebnim i posve jedinstvenim. Sinistro su zaslužili više pozornosti, veći broj publike. Još jedna apsolutno posebna postava koja je učinkovito osvježila glazbeni puls ovogodišnjeg izdanja festivala.
Kanadski hyperblasteri Kataklysm već odavno nisu nepoznanica. U Tolminu su prvi put nastupili još 2005., a svirali su u ranim popodnevnim satima u priličnoj vrućini. Sa svakim idućim posjetom Kataklysm su rasli na ljestvici i tako su konačno nakon 13 godina došli do mjesta glavnog sastava dana. Zbog toga je trebalo raditi, ali kod Kataklysm je poznato da će marljivo raditi albume i ići na turneje. Kataklysm ne počivaju i teški se rad ovaj put i isplatio. Sastav doduše više nije rosno mlad, što je za death metal, koji zahtijeva mnogo kondicije, ključno. Ali Kataklysm su već na početku svog nastupa pokazali dobru formu i opravdali svoj ugled. Sastav je ove godine izdao novi album Meditations, kojeg su doduše dotaknuli, ali s obzirom na brojnu posjećenost radije posluživao svoje najveće hitove. Kao iznenađenje sastav je nakon dugo vremena odsvirao 10 Seconds from the End, gdje je Maurizio Iacono, vokalist postave, uspio publiku uvjeriti u veliki circle pit. Iaconova komunikacija s publikom bila je znatno na višoj razini od Cavalerine, pa je publika zato i toliko više podivljala. Kod skladbe As I Slither na stres test pali su zaštitari kad je Iacono potaknuo publiku da mora izvesti masovni »crowdsurfing« prema pozornici. Kataklysm su svojim death metalom, koji je s posljednjim albumima postao prilično melodičan, potvrdili da su odličan sastav uživo. Uigranost je na vrhuncu, a mnogo tome doprinosi aktualni bubnjar Oliver Beaudoin svojim brzim i preciznim sviranjem. Usprkos dobroj animaciji Iacono je malo pretjerao s emotivnošću kad je na pozornicu pozvao ženu, za koju je najavio da očekuju novog metalčića. Ako se to odmisli, zbivanja trećeg dana na velikoj pozornici svakako su završila više nego dobro.
Za bogohulni kraj trećeg dana festivala pobrinuli su se njegovi stari znanci, austrijska black/death metal institucija Belphegor, koja je na Metaldays/Metalcamp ovaj put nastupila već barem treći put, prvi put u ulozi headlinera jedne od pozornica. Zbog toga su si dečki mogli dopustiti malo više i pozornica je bila za njih već tipično kičasta, puna kostiju i s dvije oderane životinjske lešine sa svake strane Helmuthova mikrofona. Osobno su mi Belphegor jedni od precijenjenijih predstavnika žanra i ni ovaj me put nisu uvjerili u suprotno. Jednoličan vokal, stalno bubnjarsko torpediranje i ne baš originalni rifovi brzo su postali dosadni i prilično ponavljajući, a Belphegor nije pomogao ni loš, zapaćen zvuk. Umjesto nastavka Belphegor, za kraj trećeg dana mnogo bolje sjeo je »nightcap«.
Nina Grad (foto): Vasectomy, Selvans, Any Given Day, Saille, Gruesome, Schammasch, Sorcerer, Sinistro, Kataklysm
Sebastijan Videc (foto): Sleeper’s Guilt, Tremonti, Dreamspirit, Rage, Loudness, Igorrr, Soulfly, Belphegor
Aleš Podbrežnik (tekst): Sleeper’s Guilt, 1000 Mods, Tremonti, Rage, Loudness, Sinistro
Primož Novak (tekst): Igorrr, Sorcerer, Soulfly, Kataklysm
Rok Klemše (tekst): Vasectomy, Selvans, Any Given Day, Saille, Dreamspirit, Armahda, Gruesome, Schammasch, Belphegor
Galerija slika
