Bang Your Head!!! 2018 (treći dan) – `Vampirolozi` Powerwolf uskočili u čizme glavnih zvijezda festivala

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 12. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum koncerta: 14.07.2018
Broj posjetitelja: 12.000

Posljednji dan! Dva benda manje na programu nego dan prije. Početak u pola dvanaest. Da. Program se smanjuje. Iz godine u godinu. Sve više i više, a organizator nije baš u zavidnoj financijskoj situaciji. Manje je impozantnih imena, smanjuje se i broj nastupajućih. Možda je upravo trećem danu dodatni dokaz za to dostavio izbor glavne zvijezde festivala, a to nisu bili nitko drugi nego njemački powermetalci Powerwolf. Oni su prije tri i pol godine, nećete vjerovati, nastupili u ljubljanskoj Metelkovoj i tamošnjoj Gala hali. No, idemo na poprište.

Vrijeme je izdržalo. I treći dan se opet kupao u suncu. Na pozornici su stajali Evertale, njemački powermetalci koji djeluju od 2006. Korektno. Kvartet je pristupio sigurno, iako glazbeno, odnosno izražajno, ne donosi baš ništa posebno. Bend je za deset godina zakasnio na pravi vlak da bi stekao širu međunarodnu prepoznatljivost, jer je kasnije zanimanje za power metal polako ugasnulo. Od originalnog članstva u ekipi su vokalist i ritam gitarist Matthias Holzapfel, glavni gitarist Matthias Graf te basist Marco Bächle. Bend ima novog bubnjara Simona Hofmeistera. Ukratko. Bend je prošle godine tek izdao svoj drugi studijski album »The Great Brotherwar«, koji je zdušno i čestito predstavio na svom više nego solidnom »jutarnjem« nastupu.

Drugi na rasporedu bili su starosjedilački britanski metalci iz vremena famoznog pokreta zvanog N.W.O:B.H.M. Cloven Hoof. Bend osnovan 1979. u Wolverhamptonu prošle je godine izdao izuzetno dobar novi studijski album »Who Mourns For A Mornig Star?«. Od originalnih članova danas je u postavi vječni Lee Payne na bas gitari. Oštro odjeveni i počešljani čovjek izašao je na pozornicu odjeven u klasičnu »bojnu opremu« starih dana (oklopljena koža), kad je metal još bio mlad i nevin. Nostalgija. Inače kvintet popunjava posve pomlađena i osvježena postava: Chriss Coss na ritam gitari, izvrsni solist Luke Hatton, odlični pjevač George Call i Danny White na bubnjevima. Čovjek bi poželio vidjeti barem Russa Northa, koji je u bendu »dolazio i odlazio«, ali se stvar s njim očito nikako nije pokazala dobrom. Naime, 2009. su Cloven Hoof nastupili baš na istom poprištu, u posve drugoj postavi, koja je po stažu bolje hvatala vezu s osamdesetima nego ova sadašnja. Kako god, bend je rekreirao izvrsnu set listu, ponajviše starog materijala, i skupio pred pročeljem pozornice hrpu zanesenjaka koji su svoje tinejdžerske dane proveli početkom osamdesetih. S EP-a »The Openning Ritual« odrezali su, primjerice, izuzetno epsku mini suitu The Gates OF Gehenna. A to još nije bilo sve. Revizija starog dobrog repertoara u dobrom satu sviranja, ključno s Highlander (kultni »Sultan’s Ransome«, 1989.), a s albuma »Dominator« skladbe Nova Battlestar te završna Reaching for the Sky. Lud šou. Tko je ovo propustio, može prestati ići na klasične heavy metal koncerte. Prvijenac »Cloven Hoof« bio je zastupljen naslovnom skladbom te gotovo pri kraju odsviranom i krajnje podivljalom Laying Down The Law. U repertoaru su se našla i Inquisitor (»Eye of the Sun« 2006.), dok je novi album bio zastupljen skladbama Time to Burn te Song of Orpheus. Cloven Hoof su bend s odličnom starom metal jurisdikcijom. Rifovi su ti koji su majstorski postavljeni. Hvataju odmah, a bend zadržava svoju mračnu pojavu. Ako još ne znate što je stara škola, obvezno morate provjeriti ovu silno opskurnu, previđenu, a izvrsnu postavu. Posve kultno i srećom neuništivo. Zahvaljujući nepopustljivosti, volji i ustrajnosti izuzetnog Leeja Paynea. Već sama njegova pojava na pozornici daje do znanja da mu metal teče žilama.

Kod N.W.O.B.H.M.-a je ostalo i u nastavku, kad su pozornicu zauzeli znameniti Tygers of Pan Tang. Oni su prije nekog vremena izdali silno posrećen i nevjerojatno solidan album, koji je znatno okrenut hard rock korijenima, više nego što se očekivalo. Dodijelili su mu naslov »Tygers of Pan Tang«. Već dulje vrijeme su u nepromijenjenoj postavi, pri čemu je jasno da je konkretno osvježena. Bend, koji je 1978. suosnovao danas jedini originalni član skupine, gitarist Robb Weir, nastupa i svira prilično često. Posljedično je tako izvrsno uigran. Prije nekog vremena provjerili smo ga u Vrbi u Koruškoj. Weir je našao izuzetnog kompanjona na solo gitari u Micky Crystalu, bubnjeve mu svira Craig Ellis, vokale izvrsno preuzima Jacopo Meille, a bas vitla crvenokosi Gavin Gray. Tygers of Pan Tang izvedbeno su snažni i sigurni istodobno, a znaju i dobro iskoristiti prostranu pozornicu. Uz repertoar koji je sažimao niz kultnih klasika uzetih s prva tri albuma, mogli su se opušteno osloniti na strasti i emocije gomile nostalgičara koji su ostali pred pozornicom kao ukopani. Bend je u repertoar stavio i novu i izvrsnu Keeping Me Alive (»Ambush«, 2012.), a novi album bio je zastupljen nevjerojatno posrećenom Only The Brave (prva skladba koncerta), Devil You Know te Glad Rags, koja se kotrlja na gotovo glamerskom ritmu. No većina je naravno čekala niz nezaboravnih klasika, koje je i dobila, i to u režiji: Raised On Rock, Love Don’t Stay (obje »Crazy Nights«), Gangland, Hellbound (obje »Spellbound«) te Slave to Freedom, Euthanasia, Susie Smiled (sve tri s prvijenca »Wild Cat«). Nemalo je iznenadila integracija ZZ Top hita Tush, a za kraj je skupina uštedjela još jednu obradu, i to Love Potion #9 (orig. The Clovers), koja je izašla na četvrtom albumu Tygers Of Pan Tang »The Cage« . Otrovno i nepopustljivo zveckanje legendarnog benda koji tako još dugo nije rekao posljednju! Sigurno se priprema novi materijal. Bez brige. Za novi studijski album, naravno.

U vremenima starog dobrog N.W.O.B.H.M.-a ostali smo još prilično dugo. Na pozornicu su naime izašle »Grannyschool«, dobro, lažem. Girlschool doista! Poštovane dame krenule su i ovaj put kao i uvijek. S velikim očekivanjima, rutinirano i u skladu s ustaljenom praksom. Međutim, imale su prilično problema sa zvukom u početnom dijelu koncerta. Zato ni kemija nikako nije proradila. Lijepi dio koncerta Girlschool su se zvučno tražile, ali su te probleme nekako svladavale iskustvom i rutinom. No osjećala se blaga odsutnost kvarteta u smislu da nisu posve uspostavile prave veze s publikom. U početnom dijelu koncerta dakle. Poslije su se stvari posložile i sve je krenulo kako treba. Deset dana kasnije Girlschool su, s podjednakom set listom, u Tolminu dostavile mnogo bolju predstavu. Kako god. Ako ti pod pozornicom društvo radi klijentela koja je odrastala uz tvoju glazbu, onda nema straha. I doista. Uz redoslijed komada s kultnih »Hit And Run« te prvijenca »Demoliton«, Girlschool su odradile svoj nastup kako se šika. Odsvirale su sljedeću set listu: Demolition Boys, C’mon Let’s Go, The Hunter, Hit and Run, I Spy, Come the Revolution Play, Take It Like a Band, Never Say Never, Screaming Blue Murder, Future Flash, Kick It Down, Watch Your Step, Yeah Right, Race With the Devil (orig. The Gun) i naravno razvikanu Emergency. Ekipa djeluje u postavi koja je zapravo identična onoj iz 1978., kad je skupina osnovana. Denise Dufort na bubnjevima, Enid Williams na bas gitari, pjevačica i ritam gitaristica Kim McAuliffe te Jackie Chambers na glavnoj gitari, koja je 1999. zamijenila originalnu Kelly Johnson.

Slijedio je nastup izvrsnih i vrlo cijenjenih irskih blackmetalskih mračnjaka Primordial, koji su po svojoj ustaljenoj navici donijeli u Balingen pravu crnu misu u kojoj su urezali vrata u pakao. Primordial su ovdje već nastupali, a ipak. Uvijek ih stave u program danju, iako bi takav bend izuzetno pristajao nekoj mračnoj šumi, punoj grčevito iskrivljenih stabala, u najcrnjoj noći, gdje zavijaju vukovi i bezobzirno pušu vjetrovi, kao što je to bilo na ovogodišnjem nastupu skupine u Tolminu. Ako su tamo doista mogli ispaliti sve rafale i dostaviti vrhunski zaključak festivala, na Bang Your Head!!! morali su stati na kočnicu i skratiti set listu. Svoj jednosatni nastup otvorili su velikopotezno. Izuzetnom i na preko deset minuta razvučenom Nail Their Tongues, uzetom s aktualnog i novoizdanog »Exile Amongst the Ruins«, kojoj su se u nastavku pridružile još To Hell or the Hangman i Upon Our Spiritual Deathbed. Već ubrzo na početku bend je izveo skladbu No Grave Deep Enough s albuma »Redemption of the Puritan’s Hand« (2011.), s albuma »To The Nameless Dead« izvedene su As Rome Burns (na sredini koncerta) te Empire Falls, kojom su Primordial, što je moguće zlokobnije, zaključili svoj izvrstan nastup. Odjeknula je i Coffin Ships s albuma »The Gathering Wilerness« (2005.). Svu pozornost preuzima čovjek kazališta. Jedan jedini Alan Nemtheanga, koji je publiku doslovno hipnotizirao. Ne samo svojom pojavom, već i svojim scenskim zamahom, svojim kazalištem, glumom. Svojim propovijedanjem. Posvuda smrt i crna zavijajuća noć. Rođenje zla i propasti. Iskušenja posvuda. Ponori i jaruge odakle nema povratka. Hrpa keltskih folk elemenata i izuzetna mračna bombastika. Iako je Alan u središtu, čovjek ponekad zaboravi kako odličan bend ga prati. Kako izvrsno grizu i kako moćan zvuk stvaraju Primordial. Kao cjelina. Gibson SG gitare i Rickenbacker bas. Stara škola. A jedinstveno i unikatno. Takve bendove više ne prave. Istodobno su kompozicije sve redom duge i silno zahtjevne za slušanje. Na krilima moćne i jezive atmosfere, pune uroka i bogohulne hipnoze. Kazališta dakle, koje bi u drugačijem ambijentu zasjalo još intenzivnije nego u Balingenu.

Japanski Loudness uvijek su vrsta velike atrakcije kad dođu na europske pozornice. Ni ovaj put nije bilo drukčije. Konkretna publika ih je pozdravila. Dugovječni japanski metalci s izuzetnim Akirom Takasakijem u postavi, čovjekom koji se po odlikama gitarske igre može mjeriti s najvećima u svom poslu. Njegova je igra puna paklene brzine, a puno je učio od Blackmorea. Neoklasicističnih i baroknih trikova, po uzoru na Malmsteena, ne manjka, a čovjek briljira u »egzotičnim« solo pasažama te vratolomnoj atraktivnosti. Kipućih salvi izuzetnog gitarskog soliranja nikad i nikada ne nedostaje i to je zapravo osnovni draž svakog Loudness koncerta. Međutim, Akira nikako nije usamljen. Tu su Minoru Niihara na vokalu i basist Masayoki Yamashita, koji su uz Akiru još dva originalna člana, dok bubnjeve od 2008. nadalje svira Masayuki Suzuki. Ipak, tog popodneva Loudness nisu bili oni Loudness koje bismo očekivali. Nešto nije štimalo. Komunikacija na pozornici. Basist Yamashita bio je tri četvrtine koncerta potpuno povučen u pozadinu. Tamo se držao monitora koji su stajali gotovo u liniji s bubnjevima. U prednju liniju dolazio je samo kad je morao sudjelovati u pratećim vokalima, što je radio prilično mlitavo i nezainteresirano. Tek u posljednjoj četvrtini nastupa, kad je pokazao nešto više života, kad je napokon stavio desnu nogu na prednji monitor, Niihara se kazališno okrenuo prema njemu, podigao sunčane naočale i ispratio ga izbuljenih očiju u stilu: »Oh, dobro jutro, pozdrav opet među nama«. Bend je odsvirao niz svojih najpoznatijih točaka te predstavio novi album »Rise To Glory«, kojim je otvoren i koncert. Bend je odsvirao sljedeći repertoar: Soul on Fire, I’m Still Alive, Crazy Nights, Like Hell, Heavy Chains, Go For Broke, Until I See The Light, Let It Go, This Lonely Heart, Crazy Doctor, In the Mirror, S.D.I. Ukratko. Loudness se uvijek gleda. Uvijek kad je prilika za to. Jednostavno zato što su legendarni japanski metalci još uvijek odlični na pozornici. Vjerojatno su se morali nešto posvađati prije koncerta, bilo je dosta suzdržanosti i čudnih pogleda na pozornici. U uvjerljivijem svjetlu uhvatili smo ih deset dana kasnije, kad su nastupili na slovenskom festivalu Metaldays.

U isto vrijeme probudila se susjedna dvorana. Tamo su svirali njemački powermetalci Mystic Prophecy, koje smo zbog preklapanja pogledali samo djelomično. Bend ima novog člana, grčkog gitarskog virtuoza. Prava »Gus G.« škola, koja sluša na ime »Evan K«. On se na ovom nastupu iskazao nevjerojatnom tehničkom izbrušenošću. Repertoar su zastupali pretežno aktualni album »War Brigade« te »Killhammer«, a bend nije zaboravio podsjetiti da je nedavno izdao album obrada »Monuments Uncovered«, kad je u svojoj režiji izveo Oldfieldovu Shadow on the Wall. Kompaktno, složno, ubrano i naravno sigurno. Bend je podupirala silno uživljena publika, što samo dokazuje da su Mystic Prophecy u Njemačkoj naprosto doma. Odsvirali su sljedeći repertoar: Kill the Beast, Savage Souls, Killhammer, Burning Out, The Crucifix, Shadow on the Wall (oig. Mike Oldfield), We Kill! You Die!, To Hell and Back, Metal Brigade, Evil Empires, War Panzer, Ravenlord.

Daleko više zanimanja izazvao je nastup Pretty Maids. Inače oni nastupaju gotovo svake godine na Bang Your Head!!! Nov barem posljednjih nekoliko godina, kleni danski rockeri silno su česti u Balingenu. Zašto bi dakle ovaj koncert bio u čemu zanimljiviji od prethodnih? Jednostavno. 30 godina od izdanja kultnog »Future World« i tako je bend odlučio odsvirati cijeli album. Od prve do posljednje skladbe s tog kultnog dostignuća. Zapravo nije bilo pitanje kako će stvar zvučati. To uopće nije pitanje. Pretty Maids su jednostavno predobri da bi nešto krenulo po zlu. Pitanje je bilo samo kako će Ronnie izvesti vokale, jer je poznato da mu je zadnjih godina malo popustio rang i snaga. No držao se izuzetno dobro i otpjevao na visokoj razini i u dobroj dnevnoj formi. Legendarni vokalist dostavio je dakle najbolje što trenutno može, a narod je doživljavao ekstazu kad je vjerojatno prvi, zadnji i nikad više prisustvovao koncertnoj izvedbi kultnog albuma. Pretty Maids su ovaj koncert snimili za DVD. To nije bilo sve. Minutaža je naime bila poštena. Sat i pol, a zadnju trećinu bend je podržao uključivanjem točaka novog albuma »Kingmaker«, čak jedne točke s albuma »Motherland«, pa isto tako novijeg Pandemonuim. Vremena je ostalo dovoljno da se pokloni i starijem »Red, Hot And Heavy«. Repertoar koji su izveli bio je sljedeći: Future World, We Came to Rock, Love Games, Yellow Rain, Loud ‘n’ Proud, Rodeo, Needles in the Dark, Eye of the Storm, Long Way to Go, Mother of All Lies, Kingmaker, Bull’s Eye, Little Drops of Heaven, Pandemonium, Back to Back i u dodatku Red, Hot and Heavy. Ruku na srce. Dolazak Pretty Maids na glavnu pozornicu značio je da smo, još prije nastupa Powerwolf, zapravo gledali glavnu zvijezdu trećeg dana festivala.

U vrijeme nastupa Pretty Maids u dvorani su svirali legendarni američki old school speed metalci Hexx. Oni su se nakon dugih godina stanke reaktivirali 2011. I sam sam većinu vremena uživao na Hexx, jer je ovaj njihov nastup bio ekskluziva. Hexx danas zastupaju samo dva originalna člana, gitarist Dan Watson i bubnjar John Shafer, dok ostatak ekipe čine Bobbie Wright (gitara), Mike Horn (bas gitara) i vokalist Eddy Vega. Bend je prošle godine izdao izvrstan novi studijski album »Wrath Of The Reaper«. Pitanje je prvenstveno bilo kako će Eddy izvesti starije skladbe i koliko one magije, poznate sa starih studijskih vrpci, skupina još može regenerirati na pozornicama 2018.? Hexx su ubili. Bez obzira na relativnu statičnost kvinteta, Eddy je bijesno trčao po pozornici i vježbao, a istodobno je svojim jedrim, žestokim i visoko rangiranim, ali i blago oštrim vokalom brinuo za dinamično raspoloženje. Šteta što u dvorani nije bilo više ljudi, jer je bend dostavio izvrsnu predstavu. Hexx su svoj šou obvezno opteretili točkama s kultnih albuma: »Under the Spell«, »No Escape« te »Morbid Reality«.

Zapravo je nastupima Pretty Maids i Hexx najzanimljiviji dio programa trećeg dana festivala bio gotov. U nastavku su do kraja festivala nastupile još tri postave. Metal revitalisti Visigoth u dvorani Volksbankmesse, koji su dobili čestitu minutažu te tako priliku da odsviraju gotovo cijeli aktualni album »The Conqueror’s Oath«, a tome dodaju još skladbe s albuma »The Revenant King«. Bend ne donosi baš ništa novo, ali grize zdušno i sa žarom. U više od jednosatnom nastupu odsvirao je sljedeći repertoar: Dungeon Master, Blades in the Night, Blood Sacrifice, Warrior Queen, Outlive Them All, Hammerforged, Salt City, Steel and Silver, Traitor’s Gate, Mammoth Rider, Iron Brotherhood, Final Spell, The Revenant King.

Zbog nesretnog preklapanja Visigoth smo većinom morali preskočiti. Koncert se naime u cijelosti preklapao s nastupom glavnih zvijezda večeri, vrućih njemačkih power metalaca Powerwolf. Njih smo prvi put gledali u Balingenu usred kiše 2009. Tada su nastupili oko podneva i tada nije bilo osjećaja da će ova skupina zbog svog »copy-paste« elementa ikad postati veća. Kako god. Izuzetne scenske kulise, hrpa pirotehničkih efekata te dima. Konkretna scenska produkcija dakle. Iako su Powerwolf nevjerojatno generična skupina, koja tu generičnost kompenzira ljepotom i kičem što krasi njihove priče o vukodlacima, vampirima i drugim bićima, koja je nekoć proizvela bujna ljudska mašta širokog transilvanskog krivovjerja, prati ih konkretna rulja obožavatelja. I po tradiciji je vjerna njemačka publika, vjerna u Balingenu baš svakom headlineru. Posjet dakle kako se šika. Bend je sastavio set listu koju su pretežno zastupale skladbe nedavno izdanog The Sacrament Of Sin, njegovog prethodnika Blessed And Possesed te Blood Of the Saints. Odsviran je sljedeći repertoar: Blessed & Possessed, Army of the Night, Resurrection by Erection, Amen & Attack, Demons Are a Girl’s Best Friend, Dead Boys Don’t Cry, Armata Strigoi, Let There Be Night, All We Need Is Blood, Fire and Forgive, Werewolves of Armenia, Incense & Iron, Sanctified With Dynamite, We Drink Your Blood, Lupus Dei. Dosta nakićenih kulisa, iza kojih se »skrivala« izvedba. Pravo zabavište za kraj. No svima onima koji su u životu već vidjeli puno koncerata i upoznali mnogo skupina, barem s mrvicom idejne prepoznatljivosti, Powerwolf neće ostati baš dugo u bilježnicama sjećanja.

Posljednji bend na programu ovogodišnjeg izdanja festivala Bang Your Head!!! bili su švedski sleaze i glam rock te metal revitalisti Crashdiet. Napokon opet nešto za sve koje privlače Motley Crue, Twisted Sister itd. Bend je u svoje redove primio opet novog pjevača. Ovaj put je to Gabriel Keyes, inače je u postavi koja je identična početnom dijelu karijere skupine. Izvanredan posjet, poprilično vriskavih cura sprijeda, puno šminke i natapiranih frizura (i u publici). Izvrsna energija. Vrijeme za party time. Odklop. Bend je dostavio najbolje što zna i može trenutno. Šveđani su doista izvrsno svirali, bez kiksova. Možda bi se kao kvartetu lijepo pridodala još jedna gitara, da zvuče još nabrijanije i glasnije, ali sve funkcionira posve sigurno. Martin Sweet pokriva ogroman prostor sam s gitarom i to radi nadasve učinkovito. Spomenuti gitarist i njegov pajdaš, basist Peter London, kroz godine su zadržali najviše sleaze i glam našminkanosti na sebi. Iako je Gabriel silno dobro vozio i sigurno se nosio s repertoarom, nedostaje mu karizme. Dečko na pozornici djeluje previše »prijazno« i daje dojam vrijednog dečkića. Definitivno ne treba očekivati da će lako uskočiti u cipele nezamjenjivog osnivača i pokojnog vokalista skupine Davea Leparda, a ipak. Bez obzira na vokalnu korektnost, tako je tijekom koncerta u zraku stalno vladao osjećaj da cijeloj stvari nedostaje točka na »i«. Bend je odsvirao sljedeći repertoar: Tikket, Riot in Everyone, So Alive, Queen Obscene / 69 Shots, We Are the Legion, Down With the Dust, In the Raw, It’s a Miracle, Die Another Day, Blues Jam / Used to Love Her (orig. Guns N’ Roses), Cocaine Cowboys i u dodatku: Breakin’ the Chainz, Miss Pain / Rebel, Generation Wild.

Završio je tako još jedan Bang Your Head!!! Dvadeseti po redu. Možda je na programu trećeg dana nedostajalo kakvo atraktivnije i zvučnije ime, koje bi bilo postavljeno na sam završni dio programa. Zapravo su se zanimljive stvari tog dana okončale nastupom Pretty Maids, tako da je nedostajao osjećaj završnog krešenda. No, svakako nije nedostajao ni ove godine znameniti vatromet i naravno čestito »doviđenja«, do sljedeće godine, kad ponovno krećemo na rajanje u Balingen.