Datum intervjua: 08.04.2006
Intervju s bubnjarom odličnog njemačkog heavy metal trija Rage, koji već nekoliko godina zaredom proživljava novo proljeće, Mikeom Terranom, napravljen je netom prije koncerta grupe u Grazu (dvorana Orpheum), i to između 18:30 i 19:30 za kuhinjskim stolom “backstagea” uz pratnju čmakanja članova predgrupe Freeedom Call, koji su baš bili usred obrokâ.
Jedan od onih bubnjara koji su tehniku sviranja u metalu vjerojatno doveli do granica koje neko vrijeme neće biti moguće prijeći ni dosegnuti, izvanserijski bubnjarski čarobnjak Mike Terrana ove je godine napunio 46. Rođen u New Yorku, profesionalno je počeo bubnjati već sa 16 godina i u karijeri je svirao i s nekim zvučnim imenima rocka. Mike je sudjelovao u nastanku 75 ploča u ukupno 30 godina svoje preobilne bubnjarske karijere. U Europi živi već 8 godina i u međuvremenu je postao i stalni njemački državljanin, nastanjen u Hamburgu. Uz stalno članstvo u Rage, Mike svira i u grupi Axla Rudija Pella – ili njemačkog Ritchieja Blackmorea. Kad sam se mišje oprezno došuljao u “backstage”, vrlo je ljubazno upitao želim li napraviti intervju s njim ili s Peavyjem i prstom pokazao na njega. Mike je uperio prst u 100 kilograma teško spavajuće gomile ispružene na kauču, zacrvenjele i krajnje izmožđenog izgleda. Uvijek raspoloženom Mikeu, koji u tren oka zna izbaciti sočnu šalu, nije trebalo dugo da skupi prave riječi pa je duboko hibernirajućeg kolegu popratio pozivom: “Hej Peavy, želiš li dati intervju?” Peavy se doduše malo trgnuo, ali ništa više od toga.
Aleš: “Pusti ga neka se odmori. Nas dvojica ćemo napraviti intervju.”
Mike: “Loš sam sugovornik, nikad ne dajem intervjue u grupi.”
Aleš: “I ja sam nespreman, ponuda za intervju s Rage doslovno mi je pala s neba prije pola sata!”
I tako je počeo moj prvi intervju u karijeri s nekom stranom grupom. S “papirićem” i posuđenom kemijskom olovkom koju mi je ljubazno posudio jedan od roadieja, bio sam prije toga poprilično nervozan.
Aleš: Mike, koliko si zadovoljan tijekom aktualne europske turneje Rage i kakvi su tvoji dojmovi s turneje?
Mike: “Naši su koncerti po Njemačkoj bili jako dobro posjećeni, a dvorane pune. Skandinavski dio turneje nije bio tako dobro posjećen, uz iznimku prvog tamošnjeg koncerta u Finskoj, koji je bio bombastičan. Jučer smo primjerice svirali u bečkom Planetu Music u Austriji pred 500 ljudi, čime smo bili jako zadovoljni.”
Aleš: “Vaša nova ploča “Speak Of The Dead” opet je drugačija”.
Mike: “Da! Bili smo jako euforični prije snimanja. Htjeli smo isprobati kako djeluje trenutna postava u kombinaciji s filharmonijskim orkestrom. Tako je nastala 20-minutna Suite Lingua Mortis. Victor Smolski napisao je sve aranžmane, znaš, on vlada sviranjem čela, klavira, violine itd… on je skladao Suite Lingua Mortis. Npr. Rage ploča “XIII” sadrži kombinaciju orkestra i metal grupe, ali Rage su tada bili u drugoj postavi. Jednostavno smo htjeli ponovno isprobati kako bi to funkcioniralo s orkestrom, jer su Rage trenutno posve druga priča u odnosu na one Rage koji su svirali na ploči “XIII”. Znali smo da će ta suita biti nešto posebno i doista je nešto što Rage dosad još nisu napravili”.
Aleš: “Je li Suite Lingua Mortis uvrštena na večerašnji set listu?”
Mike: “Aha!”
Aleš: “Ups, to će biti ludo! A tko će biti orkestar?”
Mike: “Doista svaki put tijekom nastupa nestrpljivo čekamo da suita dođe na red. Ne, ne, zaboravi orkestar. Pomažemo si zvučnim “sampleom”. Na ovogodišnjem festivalu Wacken Open Air u Njemačkoj planiramo da nam se tijekom nastupa pridruži manji zbor, inače je to trenutno za naše koncertne turneje prevelik zalogaj. Financijski ponajprije.”
Aleš: “Iz naslovnice se može iščitati da je Soundchaser razapet na križ i konačno propao?”
Mike: “O nastajanju naših naslovnica zapravo nemam pojma. O motivu bi možda Peavy znao reći nešto više. Znam samo da je naslovnicu napravio neki tip iz Los Angelesa, i to tek tjedan dana prije nego što smo stvar poslali u završni tisak i ploču “razmnožili”. Npr. za naslovnicu ploče “Soundchaser” ideju sam dobio ja, a moja cura, koja je dizajnerica, samo je dovršila moju skicu.”
Aleš: “Kako to da si se, kao stanovnik SAD-a, zatekao u zarađivanju kruha u Europi?”
Mike: Kad je prije sedam godina MacAlpine raspustio svoj sastav, čiji sam dio bio, i to baš nakon europske turneje, odlučio sam se trajno preseliti u Europu, isprva sam živio u Nizozemskoj. Najprije sam bio samo studijski bubnjar!”
Aleš: “Kako ti uspijeva istodobno svirati i u grupi Axla Rudija Pella? I ta je upravo završila sa snimanjem nove studijske ploče?”
Mike: “Volim biti zaposlen, stalno zaposlen. Upoznao sam Rolanda Grapowa, koji je baš imao spreman materijal za svoju studijsku ploču “Kaleidoscope”, na kojoj sam svirao bubnjeve, a on me upoznao s gitaristom Axlom Rudijem Pellom. Bilo je to prije sedam godina. Axl je velik glazbenik, jako ga poštujem! Pomogao mi je da se uključim u njemačku scenu!”
Aleš: “Kako to da vrhunski bubnjar takve branše kao što si ti svira u razmjerno malom heavy metal bendu? Rage su relativno mali bend, lako bi te “pograbio” neki veliki bend ili veliki solo izvođač, gdje bi mogao zaraditi puno bolje?”
Mike: “Prošle godine dobio sam dvije ponude, ali sam obje odbio. Prvu od Accept, kad su se baš okupili za nekoliko ljetnih nastupa, a drugu od Teda Nugenta. Zbog potonje ponude stvarno sam razočaran, jer sam se jako veselio pridruživanju Tedu na koncertnim pozornicama. Ted zna biti beskrajno zabavan, ali nikako nisam uspio naći odgovarajuće vrijeme, bio sam prezaposlen i morao sam odbiti njegovu ponudu!”
Aleš: “I Rage ostaju tvoj prvi izbor?”
Mike: “Da. Rage su stabilan bend. Tu nema promjena. Svatko od nas trojice točno zna što mora raditi, koje su mu zadaće. Sada se odlično poznajemo, što nam štedi ogromno vremena za postizanje ciljeva, a ulog energije u zajedničku stvar je tako optimalan. Prije, dok sam bio samo studijski bubnjar i regrutirali su me razni bendovi odnosno izvođači, od Malmsteena do MacAlpinea, Gamma Ray, nekako nisam imao osjećaj da radim nešto doista svoje. Samo sam ispunjavao želje i upute drugih. Lijep je taj osjećaj pripadnosti nekoj grupi, u mom slučaju to su Rage.”
Aleš: “Vaš nastup sutra u Zagrebu je otkazan.”
Mike: “Super. Zato već večeras možemo u Trevisо i tako ćemo imati dan bez posla te se dobro odmoriti!” Ah da, Hrvatska….. Znaš, prije nekoliko godina svirao sam u Zagrebu u klubu “Pauk” s izvrsnim hrvatskim gitaristom kojeg zovu “Šime”. Svirali smo samo instrumentalnu glazbu, punu energije nabijenih “jammova”, bila je to ludnica, uživao sam kao što istinski želi uživati glazbenik na pozornici kao što sam ja. A ako ti kažem i to da smo npr. prošle godine ljeti, nakon što smo završili nastup na festivalu u Zlinu (Češka) zvanom “Masters Of Rock”, odmah nakon njega žurno “pobacali” opremu i autobusom se odvezli do Duanja, gdje smo se ukrcali na avion ravno do Hrvatske,… Sljedećeg dana trebali smo svirati negdje uz more u gradu,…. ah ne sjećam se imena…”
Aleš: “U Zadru?”
Mike: “Da, točno, bio je Zadar. Bila je propast. Kad smo stigli tamo prilično izmoreni od vožnje, a da si nismo uspjeli uzeti vremena za dostojan odmor, saznali smo da se festival otkazuje. Mnogo grupa onda ipak svira, usprkos tome što ne dobiju nikakvu naknadu. Sviraju džabe isključivo zbog fanova koji dolaze na naše koncerte. Ali mi smo to prerasli. Ponašamo se profesionalno. Najprije novac, pa onda sviramo. Tako da smo nastup, naravno duboko razočarani, nažalost otkazali.”
Aleš: “Kako to da je sutrašnji nastup u Zagrebu otkazan? Kad sam organizatora zvao telefonom, rekao mi je da je prodao premalo karata?”
Mike: “Hm, otkazan je iz istog razloga. Tip nam nije platio.”
Mike: “Hoćeš kavu? Europska kava je doista najbolja.”
Aleš: “Da, stvarno bi mi legla jedna.”
Mike (dođe do aparata): “S mlijekom, bez?”
Aleš: “S mlijekom!”
Mike (sjedne natrag za stol, ponudi mi kavu i nastavi): “Znaš, to što se događalo u prošlosti između turneja bilo je neizdrživo. Puno stvari, npr. naše koncertne opreme, je nestalo i mnogo puta nismo bili plaćeni za koncerte. Tome smo stavili kraj. Sada sami nadziremo sve što se tiče novca. Ja sam nekakav skaut u grupi, sam se dogovaram s organizatorima o plaćanju, koncertnim terminima i lokacijama na kojima nastupamo!”
Aleš: “Pa da! Sjećam se kako si pomagao pospremati majice (“merchandise”) prije dvije i pol godine, kad ste svirali u Planetu Music u Beču kao predgrupa Helloween, nakon koncerta. S Victorom ste pomagali nositi kutije i tada si navukao crvenu majicu s natpisom Security Guard? Izgledalo je više kao dobrovoljno razgibavanje nakon koncerta. Tako, malo za zabavu.”
Mike: “Pa do neke mjere da, ali nije baš tako. Na to te prisili određena životna situacija. Kad smo na ranijim turnejama bili opljačkani, sve su naše reakcije na to bile prekasne, uvijek smo izvukli kraći kraj. Doista sada na turnejama sve imamo pod nadzorom samo Peavy, Victor i ja. Od prodaje naših ploča tijekom turneje, suvenira, do prodaje karata. Sami brojimo sav novac.”
Usput u kuhinju dolazi Peavy, mamuran, izgledao je kao da je preko njega prešla parna lokomotiva.
Aleš: “Hello Peavy!!!”
Peavy (dok se budio uz aparat za kavu): “Mnjah, mnhhh, urghhh…..”
Aleš: “Što inače slušaš kad si “izvan” heavy metala?”
Mike: “Praktički sve, samo ne metal. Fusion, pop, klasičnu glazbu, a često se jednostavno prepustim tišini, u kojoj nalazim nevjerojatno puno inspiracije za glazbu i ideje. Metal uopće ne slušam. Samo kad idem na “jogging”. To je odlična terapija kad treba izbaciti fizičku energiju iz sebe. Kad se bavim fizičkim radom ili sportom, tada slušam metal. Inače ga uopće ne slušam. Samo ga sviram. Mnogi glazbenici koje poznajem i koji sviraju heavy metal u svakodnevnom životu i za vlastito opuštanje metal uopće ne slušaju. To mi se čini sasvim razumljivo.”
Aleš: “Što bi rekao za ostala dva kompanjona u Rage?”
Mike: “Jednog od njih si upravo vidio (smijeh). Šalu na stranu. Izvrsni su. Svi zajedno odlično surađujemo i svatko ravnopravno donosi svoje ideje, koje onda grade cjelinu. Super je raditi s njima. Pronašli smo pravu kemiju. Posvuda se odlično slažemo. U studiju, na turneji. Victor trenutno sređuje sve oko nastupa Rage u St. Petersburgu u Rusiji. Naš koncert trebao bi biti na velikom stadionu, gdje namjeravamo snimiti novi DVD!”
Mike: “Što misliš, koliko bi ljudi došlo na koncert u Sloveniji, kad bi Rage svirali u Sloveniji?”
Aleš: “Recimo kojih 500, uz pravu i pravodobnu promociju oko 1000, ne znam, to su samo moje osobne pretpostavke. U Sloveniji imate mnogo vjernih sljedbenika, a što se tiče odgovarajućih promotora, o tome radije ne bih! Dvorana kao što je grazki Orpheum nam u Sloveniji doslovno spašava glavu kad je riječ o posjećivanju klasičnih heavy metal koncerata. I večeras sam već pred dvoranom sreo nekoliko vjernih sljedbenika iz Slovenije koji su vas došli gledati.”
Mike (okrene se prema Danielu Zimmermannu, koji je baš objedovao za istim stolom, inače bubnjaru Freedom Call i bubnjaru, u metal krugovima mnogo poznatijih, Gamma Ray, te začinio završni dio mojeg intervjua): “Što kad bismo nas dvojica s Danom pripremili bubnjarsku kliniku (“drum clinic”), posebno za Sloveniju. Dvorana bi sigurno bila rasprodana!”
Dan se pristojno nasmiješio i mudro šutio na to.
Kad se zajednički smijeh stišao, zahvalio sam se Mikeu na intervjuu i poželio mu puno zabave tijekom koncerta, na koji smo svi u Orpheumu bili krenuli. Tko zna, možda Rage jednom dođu i u naše domaće krajeve.
Galerija slika
