Datum intervjua: 08.04.2006
Daniel Zimmerman, bubnjar uvaženih Gamma Ray i bubnjar mnogo mlađih power metalaca Freedom Call, priznato je ime na njemačkoj metal sceni. Odlikuju ga izuzetna brzina udaranja po dvostrukoj pedali, profinjena preciznost i topovski zamah. Dan je radnik, a odlikuje ga izniman pristup svom poslu. Taj je posao prije svega neraskidivo povezan s ljubavlju prema glazbi, redom i disciplinom. Prije nastupa Freedom Call u Grazu (kao predgrupa Rage), Dan je prihvatio poziv da kaže nekoliko riječi o svojoj karijeri, o glazbi Freedom Call, o Gamma Ray i o svemu što se trenutno vruće događa u vezi s njegovim glazbenim djelovanjem. Pokazao se kao vrlo ugodan i zabavan sugovornik s kojim bih mogao razgovarati satima.
Dan je upravo sa kolegama završio ručak za stolom backstage kuhinje grazkog Orpheuma kad smo Mike Terrana (Rage) i ja privodili intervju kraju. Nabrijani Mike sam je zagovorio cijelu ekipu Freedom Call okupljenu za istim stolom i rekao im da, ako žele, mogu dati intervju meni. Naravno, bio sam jako zainteresiran, a pjevač/gitarist grupe Chris, koji je sjedio pokraj Dana, rekao je da Dan uvijek daje najbolje izjave i tako mi ga odredio za sugovornika.
Aleš: “Dan, kako se osjećaš, je li trenutna turneja naporna?”
Dan: “Zasad sve ide super. Raspored nam omogućuje odmor, iako nastupamo oštrim tempom. Koncerti se trenutno vrte non-stop iz dana u dan, ali ipak nije teško koordinirati stvari, pa za predah uvijek nađemo dovoljno vremena.”
Aleš: “Kako vas na koncertima prihvaćaju fanovi, je li ih se još povećalo?”
Dan: “Svakako. Dobili smo puno novih fanova. Svirali smo čak i pred nekoliko rasprodanih dvorana, trenutno za Freedom Call sve ide odlično.”
Aleš: “Kakvo je raspoloženje u cijelom bendu, kako recimo reagirate kad ste na pozornici?”
Dan: “U Freedom Call smo sada dosegnuli točku odlične zajedničke suradnje. Mislim da smo uhvatili pravu radnu kemiju i to bendu donosi velike prednosti. Ideje za novi materijal praktički se pojavljuju cijelo vrijeme na turneji, marljivo ih bilježimo na snimače, mislim da smo napravili novi veliki korak naprijed. Upoznali smo se još bolje, prihvatili razlike među nama kao pojedincima. Zapravo nema sukoba i stvari u bendu teku gotovo idealno. A kreativno posebno!”
Aleš: “Tko piše skladbe?”
Dan: “Chris, naš gitarist i pjevač, zadužen je uglavnom za skladanje većine naše glazbe, iako svi doprinosimo svojim idejama oblikovanju konačne podobi skladbi. A tekstove pišem ja.”
Aleš: “Vaša je produktivnost izvanredna. U vrlo kratkom roku možete se pohvaliti s popriličnim brojem studijskih albuma!”
Dan: “Istina je. U šest godina postojanja izdali smo četiri studijska albuma, a povrh toga i jedan live album. Trenutno već imamo dovoljno materijala da odmah nakon kraja ove turneje snimimo novi studijski album. Skice pjesama već su sad toliko dobre da znam da će nove skladbe biti najbolje i da će i sljedeći album sigurno biti naš najbolji studijski dosad.”
Aleš: “Gdje Freedom Call imaju svoje najvatrenije pristaše?”
Dan: “U Njemačkoj. Područje Bavarske oko Münchena i Nürnberga vrlo nam je naklonjeno, a inače imamo snažnu podršku u gradovima Stuttgart, Bochum i u Hamburgu.”
Aleš: “Gamma Ray i Freedom Call, benda čiji si član u obje postave, sviraju razmjerno sličan stil heavy metala. Možeš li dočarati u čemu su zapravo razlike između ta dva benda?”
Dan: “Svakako postoje razlike između Gamma Ray i Freedom Call! Gamma Ray su bend tipično buntovničkog karaktera. Gamma Ray bave se socijalnom tematikom, Gamma Ray upiru prstom u vlast i političare. Mi u Freedom Call želimo biti pozitivistični, zračiti pozitivnom energijom. Tome primjereno pišemo i tekstove, koji su svi redom fantazijski i sadrže više misticizma. Npr. i Chrisov vokal i gitare nešto su niže ugođeni kod Freedom Call. Inače, razlika je i u načinu nastajanja skladbi. Kod Gamma Ray sve se vrti oko gitarskog riffa. Kai (Hansen – šef Gamma Ray) donese riff i oko njega izgradimo pjesmu. Kod Freeedom Call pak klavijature igraju važnu ulogu i najprije nastane osnovni predložak za pjesmu i glavni motivi na klavijaturama.”
Aleš: “Jesi li još u kontaktu s Pietom Sielckom, šefom Iron Savior?”
Dan: “Trenutno gotovo nikako. Za Iron Savior svirao sam samo na jednoj turneji i albumu “Unification”. Pietu smo pomogli u početnim koracima, pri stvaranju grupe Iron Savior. Piet je oduvijek želio svoj bend. Međutim, među nama nikad nije bilo sklopljenog dogovora ni ugovora o mom stalnom članstvu u Iron Savior. S Iron Savior uvijek sam surađivao samo kao gost. U to su se doba već stvarali i Freedom Call i morao sam odustati od Iron Savior jer više nisam nalazio dovoljno vremena da sviram u tri benda istovremeno. S Pietom sam prijatelj, ali se viđamo rijetko, s vremena na vrijeme. Obično u Hamburgu.”
Aleš: “Dan, što se trenutno događa s heavy metal scenom i kako ti općenito vidiš kretanje kroz osamdesete do danas?”
Dan: “Osamdesete su za heavy metal bile inovativne, cijela je stvar rasla. Pojava N.W.O.B.H.M.-a imala je velik utjecaj na nas. Sjećam se da smo svi redom slušali Iron Maiden i Judas Priest. Bilo je euforično. Gotovo svaki dan događale su se nove stvari koje nitko nije znao predvidjeti, naravno, u pozitivnom smislu. I tako je za cijelu njemačku metal scenu bio vrlo važan trenutak taj da su Helloween uspjeli. Kao jedan od pionirskih bendova koji ne govore engleski, a uspjeli su na europskom tlu. Znaš već, Helloween su bili “Iron Maiden on speed” i time su osvojili ukus mase i izdavačkih kuća. To je povuklo prema gore cijelu metal mašineriju u Njemačkoj.
Aleš: “Čini se da heavy metal scena danas ima neku vrstu primata u Njemačkoj.”
Dan: “Danas je njemačka scena zacijelo među vodećima u Europi, a nipošto ne zaostaju ni Skandinavci, koji su također izuzetno jaki u svakoj grani heavy metala. Od novijih bendova posebno cijenim primjerice Brazilce Angra. Kod njih mi se sviđa to upletanje tradicionalnih etno folk elemenata u njihovu verziju heavy metala.”
Aleš: “Koje bubnjare posebno cijeniš, jesi li imao kakav uzor?”
Dan: “Volim izravniji pristup, s manje eksperimentiranja. Jako mi se sviđa Tommy Aldridge, zatim mi se jako sviđa stil bubnjanja Clivea Burra i Scotta Travisa. Moram spomenuti i Simona Phillipsa, kod kojeg mi posebno godi njegova originalnost. I zamalo bih zaboravio Cozyja Powella. Njegovo bubnjanje ima neki prepoznatljiv “groove”, koji je bio važan zvučni sastojak Black Sabbath. On ne komplicira mnogo, ali kad udari po bubnjevima, odmah znaš da je to mogao biti samo Cozy Powell. Veliki sam fan Black Sabath, pogotovo kad je kod njih svirao Cozy Powell.”
Aleš: “Albumi poput T.Y.R. ili Headless Cross?”
Dan: “Ta mi se postava Black Sabbath sviđa daleko najviše od svih.”
Aleš: “Ludo. Kako smo složni u mislima oko Black Sabbath!”
Dan: “Aha!”
Aleš: “Koliko dugo već bubnjaš?”
Dan: “26 godina. Godinu dana pohađao sam glazbenu školu u Beču. Tamo sam upoznao Jeffa Boudreauxa iz New Orleansa, odličnog učitelja. On mi je pokazao tek nekoliko osnovnih pristupa bubnjanju, praktički četiri osnovna savjeta kojih bi se trebao držati svaki bubnjar. Objasnio mi je stvari na vrlo jednostavan način. Tako sam dobio odličnu osnovu na kojoj sam mogao posve sam graditi dalje.”
Aleš: “I onda? Kakvi su bili prvi koraci prema koncertnim pozornicama?”
Dan: “Isprva sam svirao po raznim lokalnim bendovima. Preživljavali smo svirajući obrade. Svirali smo na području Njemačke koje otprilike zaokružuju gradovi Nürnberg, Frankfurt i Ingolstadt. Svirali smo svašta. Od Beasty Boys, Simple Minds pa sve do Metallice i Judas Priest. Tu sam nadograđivao svoje znanje i iskustvo. Pozornica je izuzetno važna. Daje ti samopouzdanje, snagu, vjeru i povjerenje u sebe. Brzo postaneš vrlo izbirljiv i želiš uz sebe u bendu imati jednako jake suradnike. Na pozornici se najviše kališ i dobiješ najviše iskustva.”
Aleš: “Čuo sam da i ti podučavaš bubnjanje?”
Dan: “Aha. To mi je dodatni posao i zapravo odlična zabava. Trenutno imam 8 klijenata koje podučavam u slobodno vrijeme!”
Aleš: “Imaš li kao učitelj ikad problema?”
Dan: “Nemam problema. Samo se jednom dogodilo da sam imao nekoga tko nije imao nikakav bubnjarski talent, a imao je nevjerojatnu želju ustrajati. Dolazio je i dolazio na sate, a napretka nigdje. Nakon dvije godine još smo bili na početku i na kraju sam ga morao osobno otpustiti, rekavši da stvar nema apsolutno nikakvog smisla.”
Aleš: “Još imamo malo vremena. Natrag na Freedom Call. Kakvi su bliski planovi?”
Dan: “Novi album, s turneje idemo ravno u studio na snimanje.”
Aleš: “Kakav će biti vaš večerašnji nastup?”
Dan: “Trenutna postava djeluje svježe. Imamo dva potpuno nova člana i kemija među nama je odlična. Dat ćemo sve od sebe kao i uvijek i nadam se da će fanovi biti oduševljeni!”
Aleš: “U to ne sumnjam, nekoliko ih je došlo i iz Slovenije!”
Dan: “To je jako lijepo.”
Dan: “Ispričaj mi nešto o Sloveniji, kamo se isplati ići na odmor?”
Aleš: Uf, teško reći. Slovenija je tako mala da se u jednom danu može obići sve. Planine i more istovremeno. Za početnu destinaciju savjetujem ti Bled i Blejsko jezero. Turisti su tamo oduševljeni. S tim izborom nećeš apsolutno ništa propustiti.”
Dan: “Jedan moj prijatelj hvalio je Sloveniju, bio je vrlo zadovoljan posjetom!”
Aleš: “Sutra, kad nemate koncert u Zagrebu jer je otkazan, možete usput svratiti u Sloveniju.”
Dan: “Ne, ne. Na koncertnim turnejama odmah nakon koncerta idemo ravno na sljedeće mjesto nastupa. U ovom slučaju, kad sutra ne sviramo u Zagrebu, već ćemo dan ranije moći pripremiti sve potrebno za nastup u Trevisu, što je velika prednost. Bit ćemo odmorni i još bolje pripremljeni.”
Sat je otkucao 19:45 i Dan je morao brzo pronaći put do koncertne pozornice, gdje su “roadieji” već marljivo postavljali i “šraufali” njegove bubnjeve, pa smo se morali pozdraviti, jer je Danu do nastupa Freedom Call preostalo samo 15 minuta.
Galerija slika
