Autor: Rok Klemše
Fotografije: Rok Klemše
Datum intervjua: 14.11.2007.
Interceptor je ime koje je slovenskim metalcima še kako dobro poznato. Legendarna slovenska postava, koja je svoj procvat doživjela između 1990. i 1999., izdala tri ploče kvalitetnog death/thrash metala – The Beginning (1993), Fade (1996) i Mora (1998) – pa onda s oproštajnom turnejom 1999. nestala među kultove, ove se godine nakon osam godina pauze ambiciozno vratila na slovenske pozornice s II. Fuck Off Commercial turnejom. Uspješna turneja polako se bliži kraju, a svoj vrhunac doživjet će u petak, 30.11.2007. u mariborskom Štuku uz predgrupe Aperion, Curse of Instinct, Sabaium i Infidia, a izvlačit će se i kultna Dean gitara masterminda Marjana Padra. O Interceptor i svemu što ide uz to razgovarali smo s pjevačem benda, Gregorjem “master of disaster” Čulkom, prije koncerta u Channel Zeru u ljubljanskom Metelkova mestu.
RockLine: Vaša turneja, II. Fuck Off Commercial Tour, polako se privodi kraju (završit će ovaj petak, 30.11.2007., u mariborskom Štuku, op.p.). Kakvi su tvoji osjećaji uoči skorog kraja?
Čule: Ja, tek je počelo pa već moramo prestati… (zvoni mu telefon)… Ma nemoj se zafrkavat!
RockLine: Hehe, ostali smo dakle kod turneje…
Čule: Da, osam godina je od kad smo prestali, a vratili smo se u prilično veličanstvenom stilu. Napravili smo natječaj za “support” bendove, na koji se prijavilo 40 bendova, koji su nam time pokazali nagradu za trud i rad koji smo odradili tih devet, deset godina, od 1990. do 1999. U većini slučajeva bili smo tim bendovima uzor, što znači da smo stvarno ostavili pečat na sceni, a ova turneja, odnosno vrijeme povratka, bila je samo pitanje vremena. Istina je da je moglo biti više koncerata, ali bilo ih je dovoljno da skrenemo pažnju na sebe. Sljedeći korak su još koncerti koji su ostali do kraja i završni koncert u Mariboru, u Štuku, gdje ćemo dodijeliti Marcovu Dean gitaru, što već cijelu turneju najavljujemo, Pader je jednostavno rekao da želi bolju gitaru, koju je dobio, i obećao da će ovu pokloniti (smijeh).
RockLine: Na turneji ste već predstavili novu pjesmu, Homo Stupidus. Počinjete li nakon turneje sa snimanjem novog albuma?
Čule: Možda ne baš odmah nakon turneje, jer je prvo potrebno napisati pjesme. Ali mislim da će nastati kao Homo Stupidus, “just like that”. Izuzetno se veselim novoj ploči, jer je bend sastavljen od različitih ljudi koji slušaju različite žanrove i zapravo će svatko doprinijeti svojim stilom i mislim da će ploča biti stvarno dobra, čak bolja od svega do sad, iako su sve bile najbolje.
RockLine: Gdje ste s Marjanom našli nove članove, od originalne postave ostali ste samo vas dvojica?
Čule: Stvar je takva da me nazvao drugi gitarist, Simon Cukjati, s željom da mu snimim vokale za njegov projekt. Pala je ideja da se napravi neki komercijalni metal u stilu Limp Bizkit ili Kid Rock, što mi je odmah bilo zanimljivo. Pa ne toliko zbog komercijale, nego jednostavno zato što volim svirati, ja sam čovjek pozornice kojem glazba znači jako puno. Pokazao mi je ideje pjesama, svidjele su mi se i trebalo je sastaviti ekipu. S obzirom na to da oboje imamo neki renome, rekli smo da ćemo tražiti samo najbolje, dakle bez audicije. Ekipu smo imali u glavi već sastavljenu, samo nitko od članova još nije rekao konačno da. Zato sam išao do svakog posebno i rekao mu da je taj i taj već unutra i svi su odmah bili za. Odmah sam nazvao i Marjana, koji je baš bio na odmoru i nije mi se javio, ali mi je poslao sms da se moramo nešto hitno dogovoriti. Odmah nakon odmora smo se našli, pivo, dva, metalska klasika, i odlučili smo da treba nešto napraviti. S obzirom na to da je prilično dugo bio kod Tabua, očito mu metalska duša nije dala mira. Rekli smo da napravimo projekt Tribute to Interceptor, ali s vremenom se pokazalo da to ne može biti samo tribute, jer je u ekipi takva kemija da to može biti samo Interceptor 2007. S time smo išli dalje i postali Interceptor. Uostalom, i u prvoj postavi smo bili samo nas dvojica s Marjanom, u međuvremenu se promijenilo osam, devet ljudi. Marjan je oduvijek bio glava benda, a ja duša, i kad se to ponovno spojilo, nije preostalo ništa drugo. Onda su ostali i svi članovi, na kraju je došao još i basist. Meni je basist iz Tabua, Izi, strašno zanimljiv, odbijen, alternativac, žurer i povrh svega još i dobar basist. Pozvali smo ga unutra, odmah je bio za, ali se s vremenom pokazalo da je preopterećen poslom. Mi smo ga bili spremni pričekati, ali bez basa ipak nismo mogli vježbati, zato smo za pomoć zamolili Dragana Bagariča. Već nakon prve probe pokazalo se da je to to, i sam je izrazio želju da ostane u bendu i nismo više razmišljali da bismo koga čekali. I ruku na srce, najbolji je u bendu. Bendu je dodao da stvarno pucamo, onda je trebao još Dado, kad sam ga zvao i rekao mu da imam ekipu i da se Marjan vratio, odmah je bio za. Budući da je inače bubnjar Kaoza, usklađujemo se s njim, jer su mu Kaoz prioritet i to mu ne zamjeramo. To je to!
RockLine: Kakav je bio povratak nakon osam godina i zašto ste uopće prestali s radom?
Čule: Uf… Najvećim dijelom smo prestali zato što smo došli do vrhunca, više se zapravo nije dalo napraviti, nismo imali nikoga tko bi nam sredio inozemstvo, a u Sloveniji smo postigli sve što se moglo postići. Činjenica da si najbolji i najveći, a ne možeš dobiti osnovna sredstva koja trebaš da bend funkcionira, činila nam se tako glupa da nismo mogli više dalje. Mi smo bili bend koji je vukao cijelu scenu, ušli smo u “mainstream” i time napravili rupu za nove bendove. Scena postoji, ali nije povezana, nije organizirana, osim nekih pojedinaca, koji pak za scenu kao takvu ne naprave ništa. Idemo se metal, idemo se kapitalizam, idemo prodavati metal, dođite na koncerte da pokrijem troškove, da imam mlijeko, burek i jogurt, a slovenskih bendova nema. Tu je problem, i imamo važnu zadaću da pomognemo što više bendova, zato smo se odlučili za taj natječaj, da se pojave u medijima, da se pokaže da ima puno dobrih bendova.
RockLine: Već smo spomenuli vaše support bendove. S obzirom na to da ste ovim natječajem propustili kroz sebe 30, 40 bendova, kakva ti se čini slovenska metal scena?
Čule: Premali smo za scenu koju imamo, tržište je premalo. Teško nabrojim dobre odnosno vrhunske bendove. Problem je u tome što ne mogu doći do izražaja. Organizatori radije zovu komercijalne bendove da si osiguraju određeni broj publike, a svaki dodatni trošak im je višak. Na nama je da se opet vratimo na prijestolje, da odsviramo još koji festival i da pokažemo našu kvalitetu na pozornici. Prvi koncert bio je na većoj pozornici, u većoj dvorani, a točka na i bio je Grand Rock Sevnica, gdje se pokazalo da smo zreli za velike pozornice. Iskustva naravno skupljamo i na manjim pozornicama, gdje skupljamo kilometražu za veće.
RockLine: A kakva ti se čini današnja metal scena u usporedbi s metal scenom prije 10, 15 godina?
Čule: Prije deset godina bilo je prije svega manje bendova, bili su bendovi koji su bili posebnjaci, a od tih posebnjaka bilo je jako malo dobrih bendova. Mi smo možda isticali zato što sam ja bio ta markantna osobnost koja je nekako vukla bend naprijed, iako sam bio mulac, klinac, 15, 16 godina, ali sam bio toliko duboko u tome da su svi sa mnom komunicirali kao s jednakim sebi, od organizatora nadalje, jer sam bio toliko uvjerljiv da sam djelovao stariji. Ja sam bio osoba koja si nije dala reći ne, nekad je bilo drugačije, glazbeni urednici bili su tada naši prijatelji, ljudi kojima je glazba nešto značila i prvo si s njima bio prijatelj, tek onda si iskoristio to da je u nekom mediju i da nešto znači. Danas pak imamo kvaziuredike koji nemaju pojma o stvari i podržavaju ne znam što. Za poludjeti, bolesno, bez veze! Pitanje je hoće li nam to uspjeti promijeniti, jer je politika medija takva da podržavaju samo masovnu prodaju. Ali radit ćemo na tome da skrenemo pažnju na sebe. Uostalom, i Siddharta je krenula iz ničega i s vremenom došla do kulta. Ja sam njihov fan, fan sam Big Foot Mame, starih Šank Rock. Slušamo ogromno alternative, Miladojka Youneed, od novih bendova pak Last Day Here. Kod tih bendova se vidi da su nešto više, za njih je Slovenija premala, kao što je premala i za nas. Ako nađu nekoga tko će ih gurnuti naprijed, Last Day Here su svirali na našem prvom koncertu, očekujem da ćemo im moći biti predgrupa kad budu ogromni (smijeh). Imaju potencijal. Žalosna mi je ta slovenska mentalnost da im je neki strani bend, kojeg vide u Metal Hammeru ili na Headbangers Ballu, više od nekog domaćeg benda, na primjer Negligence. Bili su naš support u Velenju i tri puta smo se više morali truditi nego “zvijezde” večeri, jer su razvalili scenu. Zadali smo si tešku zadaću, ali nam nije bilo žao, jer smo morali pokazati da smo dobar bend.
RockLine: Kod vas glazbu piše Pade, a ti tekstove?
Čule: Znaš što, ja u ovom bendu ne radim ništa. Samo sam klaun. Uglavnom je većinom radio Marjan, došao je s gitarskim idejama, riffovima, a naknadno je izrasla cjelina. Sad je to takav bend, s članovima s 10, 15 godina pozornica i iskustva, i mislim da će nova glazba biti stvarno posebna, jer će svatko doprinijeti svoje ideje. Možda pjesme uopće neće nastajati kao nekad s idejom pojedinca, nego na zajedničkim jam sessionima. To je bit benda, bit dobrih bendova, bit dobre glazbe.
RockLine: A gdje vidiš Interceptor za 10 godina?
Čule: Iduće godine kod Maria (smijeh). Za deset godina? Vjerojatno na onoj pozadini koju imamo, uz spomenike, netko od nas će sigurno već biti mrtav, nismo više tako rosno mladi (smijeh). Ne znam, teško ti reći. Ako ustrajemo, možemo postati kult, što smo bili i mogli smo ostati da nismo tada… ne raspali se, nego prestali djelovati. Sad je na nama da postavimo neki pečat, od ’99. do 2007. izmijenilo se ogromno generacija, i ako današnji mulci nemaju neke kumove koji su ih uveli u to, u taj bend, onda uopće ne znaju o čemu se radi. Tih mulaca koji slušaju ono što im se nudi… Dobro je i nu metal, ali nekad su radili bolje stvari, iako nije loš nu metal.
RockLine: Ok, još zadnja poruka za slovenski metal?
Čule: Vidimo se u Mariboru. Slušajte svoje srce, slušajte dobru glazbu, slušajte metal, slušajte Interceptor.
Galerija slika
