Autor: Peter Podbrežnik
Datum intervjua: 04.12.2007
Škotski klavijaturist Jim Gilmour od početka 80-ih, odnosno njihova trećeg albuma “Silent Knight” (1980), ako ne računam kraću stanku u drugoj polovici 80-ih, član je kanadskih art rock velikana Saga. Osim što je uz braću Crichton jedan od tri najvažnija člana Sage, Jim se povremeno okušava i kao samostalni glazbenik te surađuje na raznim sporednim projektima. U razgovoru s ekipom Rocklinea otkrio je nekoliko svojih stavova vezanih prije svega uz budućnost grupe nakon odlaska pjevača Michaela Sadlera, turneju, aktualni album i povremene posjete kanadskoj divljini.
Rockline: Koliko si zadovoljan tijekom ove turneje na kojoj, među ostalim, obilježavate i 30. obljetnicu grupe?
Jim Gilmour: Turneja je dosad bila stvarno vrlo uspješna. Skoro svake večeri rasprodano. Zadnje četiri, pet godina turneja naši su nastupi opet sve posjećeniji. Razlog je vjerojatno prije svega u tome što posljednjih godina opet stvaramo glazbu po željama i očekivanjima naših fanova.
Rockline: Trenutačno imate vani novi album “10,000 Days”. Koje su bile glavne razlike u stvaranju glazbe ako usporedimo vaš aktualni album i njegova prethodnika “Trust”? Jim Gilmour: Glavna je razlika bila prije svega u tome što ovaj put praktički nismo imali vremena snimiti novi album jer se naša izdavačka kuća prilično kasno javila u vezi s tim. Zato smo se pri njegovu nastajanju dosta žurili. Budući da svi članovi aktivno pišemo glazbu, imali smo na izbor širok izbor ideja. U studiju u Los Angelesu napisali smo u dva tjedna većinu aranžmana, a nešto stvorenih stvari poslali smo i putem interneta. Samo 14 dana utrošili smo da snimimo sve dionice klavijatura. Kod “Trust” smo imali više vremena za pisanje glazbe.
Rockline: Dakle, nastanak “10,000 Days” obilježila je velika žurba?
Jim Gilmour: Da, ovaj je projekt nastao u velikoj žurbi. Ali radili smo na njemu doista zagnano i puno je ljudi na kraju album prihvatilo bolje od njegova prethodnika. Naša je izdavačka kuća čak predložila da snimimo još koji album u takvoj žurbi i pod pritiskom jer je konačni rezultat bio tako uspješan. Ali ja sam im dao do znanja da se s tim ne slažem.
Rockline: Kako gledaš na situaciju u vezi s vašim pjevačem Michaelom Sadlerom, koji nakon 30 godina napušta grupu?
Jim Gilmour: Naravno da nam je bilo žao što odlazi, ali za nas to nikako ne znači kraj svijeta. Planiramo i dalje nastaviti sa svojom glazbenom misijom. Trenutačno si još ne razbijamo glavu time kako dalje. Kad privedemo ovu turneju kraju, uzet ćemo si za božićne praznike malo odmora, a onda ćemo se početkom iduće godine, vjerojatno već u siječnju, uhvatiti traženja zamjene, odnosno otkriti svoje buduće planove.
Rockline: Ako prođemo kroz vašu diskografiju, koji albumi i skladbe spadaju među tvoje najdraže, odnosno koliko ti najviše znače?
Jim Gilmour: Obično najviše voliš ono na čemu si zadnje radio. Kad bih morao izabrati najdraži uradak s našeg novog albuma, bio bi to instrumental “Corkentellis”. Od albuma bih kao najvažniji istaknuo “Worlds Apart”. Za stvaranje tog albuma utrošili smo šest mjeseci i to mu se i čuje. Sadrži neke od naših najboljih radova. Jako volim i album “Generation 13”. Svakako ima i nekoliko albuma do kojih mi baš nije stalo.
Rockline: Vjerojatno misliš na albume “Pleasure & The Pain” i “Steel Umbrellas”, koji su sadržavali velika stilska kolebanja i odmak od vašeg prepoznatljivog zvuka. Ni vaši najveći fanovi baš ne obožavaju ova dva.
Jim Gilmour: Da, takav je primjer bio, recimo, album “Pleasure & The Pain” do kojeg mi više nije ni najmanje stalo. “Steel Umbrellas” ima nekoliko svijetlih trenutaka, ali vidi se da nije zamišljen kao album, nego kao filmska glazba za televizijsku seriju. To je glavni razlog zašto su te skladbe stilski bile tako drugačije. Zatim smo sve skupa morali izdati u obliku albuma, tako da na kraju nismo imali previše izbora.
Rockline: Kako se sjećaš razdoblja u drugoj polovici 80-ih, kad neko vrijeme nisi bio član grupe? Znam da si tada s bivšim bubnjarom Sage Steveom Negusom izdao zajednički projekt Gilmour-Negus Project.
Jim Gilmour: Da, Steve i ja tada smo izdali spomenuti album za izdavačku kuću Virgin. Za taj naš jedini album imali smo i turneju. Album nije pomaknuo os svijeta (smijeh). Svakako je bilo zanimljivo, drukčije iskustvo. Kao i tada, kad stvaram samostalni album, snimio sam za njega što god sam htio. Kad radim na samostalnim projektima, oko mene nema ljudi koji skaču uokolo sa svakojakim vlastitim željama. Primjerice, gdje bi se trebao nalaziti određeni gitarski solo. U samostalnim kreacijama klavijature naravno imaju prednost.
Rockline: A kako trenutačno stoje stvari s tvojom samostalnom karijerom? Imaš li kakve nove planove na tom području?
Jim Gilmour: Zapravo tu se ne radi o karijeri nego više o nekom sporednom projektu. Dosad sam izdao dva samostalna albuma. Nedavno radim na sporednom projektu za neku drugu grupu. Na njemu ću uglavnom svirati električni klavir. Inače u projektu kao basist sudjeluje i Tony Levin, tako da će biti riječ o razmjerno udarnoj stvari. U tom ću vremenu sigurno snimiti i neki samostalni uradak.
Rockline: Možeš li nam reći tko je najviše utjecao na tvoj pristup sviranju klavijatura?
Jim Gilmour: Moj najveći utjecaj bio je Eddie Jobson iz grupe UK. On je bio glavni razlog zašto sam se uhvatio sviranja klavijatura. Jako poštujem i Keitha Emersona. Ali Eddie Jobson, koji je otprilike mojih godina, bio je taj zbog kojeg sam tada nabavio svoj prvi Yamaha CNC sintesajzer. Klavijature sam počeo svirati tek s 20, dok sam klavir počeo svirati sa 17, tako da sam morao puno vježbati ako sam se htio približiti toj kvalitativnoj razini.
Rockline: Pripremate li za večeras nešto posebno s obzirom na to da je riječ o vašem posljednjem datumu ove turneje i vašem zadnjem europskom nastupu s Michaelom? Kakvo iznenađenje što se tiče popisa izvedbi?
Jim Gilmour: Uglavnom ćemo svirati ono što smo svirali na cijeloj turneji, ali mislim da ćemo ubaciti i nekoliko iznenađenja. Trudimo se da sve skupa ne ispadne kao nešto tužno, jer nije riječ ni o čemu dramatičnom. Život ide dalje. Michael je sad našao drukčiji način života, a mi i dalje ostajemo dobri prijatelji. Među nama nema nikakvih negativnih osjećaja.
Rockline: Znači li ovo za Sagu novi početak ili nastavak nečega što je dotad već postojalo?
Jim Gilmour: Mislim da ćemo ovaj put pokušati stvoriti nešto malo drukčije. Ne možemo jednostavno kopirati same sebe. Kako dalje, doista ćemo vidjeti za nekoliko mjeseci.
Rockline: Dakle, nakon završetka ove turneje uzet ćete odmor?
Jim Gilmour: Da, barem ja moram jer mi je ruka već stvarno otekla (smijeh). Vjerojatno ću iduće godine snimiti i nešto glazbe za kazalište. Uzet ćemo si malo odmora, ali ne predugo.
Rockline: A što najradije radiš kad ne stvaraš glazbu ili kad se vratiš kući s turneje? Imaš li kakve posebne hobije?
Jim Gilmour: Moja najdraža stvar na svijetu je izlet u kanadsku divljinu. Tada provedem dva ili tri tjedna u grmlju, u kanuu, pecam ili kampiram u šatoru.
Rockline: Koje su glavne razlike ako usporediš europsku, kanadsku i američku publiku?
Jim Gilmour: Nedvojbeno postoje razlike. Naša publika u Europi pokazuje osjetno više emocija. Ali i među pojedinim europskim državama primjetne su razlike. U većini njemačkih gradova naišli smo kod publike na pravu euforiju. U subotu idemo na naš posljednji ovogodišnji nastup u Portoriko. Od njihova latinskog temperamenta posebno možemo očekivati veliki izbijanje uzburkanih emocija.
Rockline: Večerašnji je nastup rasprodan. Ljudi u Njemačkoj očito vole Sagu.
Jim Gilmour: Da, ovdje smo proveli puno vremena, a nekoliko sezona smo čak i živjeli ovdje. Ipak ne mogu naći pravi odgovor zašto ovdje vole našu glazbu više nego, recimo, u SAD-u.
Rockline: Kako bi ti odredio vašu glazbu? Većina ljudi ubraja vas među progresivne rock grupe. Često i među art rock.
Jim Gilmour: Da, to su neke od oznaka koje nam ljudi daju kad pokušavaju odrediti našu glazbu. Mislim da je naša glazba nešto sasvim posebno. Primjetno se razlikuje i od većine progresivnih rock grupa. Istodobno može sadržavati brojne progresivnorockerske elemente, a s druge strane možemo stvoriti i ljubavne balade, koje se obično više sviđaju curama. Kad bismo htjeli, mogli bismo snimiti i irsku glazbu s obzirom na to da sam ja Škot, a Jim i Ian su Irci. Svirali smo i po lokalima, a ja povremeno sviram i jazz. Tako da možemo ponuditi mnogo različitih elemenata koje ljudi dotad još nisu čuli u našoj glazbi.
Rockline: Hoćete li u budućnosti snimiti još koji konceptualni album kao što je bio “Generation 13”?
Jim Gilmour: Možda. Ja općenito volim konceptualni pristup. Vidjet ćemo kamo će nas dovesti buduće glazbene ideje. Obično se prije nastanka ne odlučimo da će nešto biti konceptualne naravi, nego je riječ o posve prirodnom procesu koji se dogodi tijekom stvaranja glazbe.
Rockline: Ali vaše znanstvenofantastične priče o ukradenom Einsteinovu mozgu, koja se kroz posebna poglavlja u intervalima pojavljivala na nekim vašim albumima, sada je definitivno gotova?
Jim Gilmour: Da, to ne možemo nastavljati unedogled. Postalo bi već previše jeftino (smijeh).
Rockline: Kako obično teče snimanje vaše glazbe?
Jim Gilmour: Obično je riječ o kolektivnom pristupu. Na zadnjih nekoliko albuma najviše ideja ipak smo doprinijeli Jim, Ian i ja. Kao primjer komponiranja naših djela navest ću skladbu “On The Air” s albuma “Network”, koja je nastala iz moje zbirke raznih ideja. Od tih je ideja Jim na kraju izabrao najbolju i zajedno smo je zatim proširili i primjereno obradili. Neke se stvari dogode prilično spontano, a ponekad se treba dosta nagarati da izađe neka zanimljiva dionica. Ako spomenem još instrumental “Corknetellis” s našeg novog albuma, mogu reći da sam pri njegovu stvaranju osobno doprinio mnogo središnjih motiva. Tijekom ljeta u Berlinu na računalu smo obradili pojedine dionice. Nikad se ne držimo određene formule, nego se osmišljavanja uvijek laćamo na drukčiji način.
Rockline: Što vas nakon svih ovih godina još uvijek drži na nogama?
Jim Gilmour: Prije svega naša publika. Kad je turneja gotova, obično smo prilično umorni, ali taj osjećaj kad si na pozornici i imaš iza sebe toliku podršku publike nevjerojatan je.
Rockline: Imaš li još kakvu poruku za naše čitatelje?
Jim Gilmour: Rado bih pozdravio sve naše slovenske slušatelje. Jednoga bismo se dana htjeli javiti i kod vas.
Rockline: To bi bilo prekrasno. Nažalost, kod nas je još uvijek problem kad je riječ o organiziranju koncerata grupa čija se glazba ne vrti svaki dan na radiju ili televiziji. Mala smo država i imamo malo tržište. Polako doduše rastemo i u tom smjeru, ali bit će potreban još dug put prije nego dosegnemo koncertnu razinu karakterističnu za zapadni svijet. Nadajmo se da će se u budućnosti okupiti pravi ljudi koji će moći Sagu dovesti i u Sloveniju.
Jim Gilmour: To bi nas doista razveselilo.
Rockline: Najljepša hvala na intervjuu, Jim. Želimo ti uspješan nastup.
intervju vodio: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
