Izvajalec: Devil Doll
Založba: Samozaložba
Izid: 1989
Krajem osamdesetih godina jedan se talijanski tip odlučio spojiti svoju ljubav prema horrorima, baroku i progresivnoj glazbi u neki čudan novi sastojak zvan Devil Doll. Već odmah nakon izlaska (pa i tijekom snimanja) prvog albuma počele su kružiti priče o tipu koji se prozvao Mr. Doctor. Studijski glazbenici govorili su da ga uopće nikad nisu vidjeli, nego da su komunicirali samo s producentom Jurijem Tonijem. Jurij Toni sam nikad nije komentirao identitet čovjeka na čelu Devil Dolla. Tako se u početku pričalo da je Mr. Doctor zapravo sam Jurij Toni. Kasnije se pričalo da je riječ o vlasniku talijanske izdavačke kuće Mellow Records i kolekcionaru ploča (u posjedu ima nekoliko desetaka tisuća CD-a i ploča), Mauru Moroniju, ali je on sam to demantirao. Rekao je, međutim, da Mr. Doctora poznaje i da su dobri prijatelji. Kasnije, kad su u nekim medijima objavljene neslužbene fotografije samog doktora, neki su fanatici počeli tvrditi da su to lice vidjeli u nekim horrorima s početka dvadesetog stoljeća. Tako se razvila teorija da je riječ o nekoj vrsti vampira. Ne znam je li to bilo namjerno ili ne, ali oko tog se čovjeka razvio pravi kult, a neki naivci sasvim zadovoljno razglabljaju o tome tko ili što Mr. Doctor zapravo jest. Ništa ne pomaže ni to što Mauro Moroni kaže da je riječ o posve normalnom čovjeku koji voli progresivnu glazbu, a ništa ne koristi ni informacija da je Mr. Doctor zapravo vlasnik jedne od najvećih talijanskih trgovina dječje odjeće i da je otprilike onoliko nadnaravan koliko i vreća krumpira. Ljudi jednostavno vole stvarati legende, a opresivna, jeziva glazba Devil Dolla savršeno se uklapa u nešto takvo.
Za svoj prvi snimak Mr. Doctor nije odabrao temu iz nekog horrora, nego je odlučio da priča bude utemeljena na kultnoj seriji The Prisoner (The Girl Who Was Death naslov je jedne epizode), u kojoj bivšeg tajnog agenta koji se htio umiroviti bace na otok na kojem je pod stalnim nadzorom i s kojeg je praktički nemoguće pobjeći. Naravno, u priči ima dosta ludila i apsurda, ne radi se samo o običnim pokušajima bijega. Priča je puna otkačenih zapleta i likova koji seriju ponekad čine prilično psihodeličnom i nadrealnom. Glavni glumac serije Patrick McGoohan spomenut je i u zahvalama u knjižici, tako da je vođa Devil Dolla doista morao biti oduševljen serijom The Prisoner.
Očito se talijanskom “čudaku” svidjela Slovenija, jer je svoj prvi album (i sljedeće) odlučio snimiti u ljubljanskom studiju Tivoli. Za svoje je pothvate gospodin doktor okupio talijansku i slovensku glazbenu kremu. Od Slovenaca su tu među ostalima Davor Klarič i Bor Zuljan iz Šank Rockovca te sadašnji član Siddharte Jani Hace. Osim rock glazbenika, angažirao je i mnoge izvođače klasične glazbe. Naravno, sviranje na albumu je na zavidnoj razini.
Album od početka pokazuje namjeru ovog sastava. Uvod je zapravo posve klasičan, ali tek kasnije, kad počne pjevati Mr. Doctor i kad se pojavi nekoliko hard rock dijelova, vidi se da će biti riječ o nekoj čudnoj kombinaciji klasike, avangarde, progresivnog rocka i hard rocka. Pjevač nije bez razloga čovjek tisuću glasova, jer gotovo svaki drugi dio zvuči posve drukčije. Ponekad je mala djevojčica, ponekad demon, ponekad kabaretski pjevač. Savršeno razumijem da njegov stil nekima može ići na živce. Meni je osobno zanimljiv, ali kad poslušaš više albuma Devil Dolla, trikovi se počnu ponavljati i više nije tako simpatično. Njegov glas odlično nadopunjuju i operni pjevač Paolo Zizich te zbor pod ravnanjem Marjana Buniča. Nakon otprilike četrdeset minuta intenzivne glazbe, u kojoj stalno dolazi do preokreta, promjena tempa i stilova, slijedi dugi prekid. Te su stanke za Devil Doll već svojevrsna posebnost, jer su ih koristili i na nekoliko drugih albuma. Nakon više od dvadesetominutne tišine album se zatvara novim aranžmanom teme iz The Prisoner. Riječ je o rockerskoj verziji koja je puno energičnija od originala.
Nije mi baš najjasnije zašto se ljubitelji metal glazbe toliko oduševljavaju ovim sastavom. Doduše, ima nekoliko hard rockerskih trenutaka, ali o metalu nema ni traga ni glasa. Uglavnom se radi o mješavini simfonijskog rocka (ponekad gotovo klasike) s avangardnom izvedbom. Možda su Devil Doll među metalcima popularni zbog već gotovo klišejskih jezivih tekstova o raznim traumama, fobijama, bolesnim zamislima i uglavnom o svemu mračnom. To bi uglavnom trebali biti metalski klišeji, ali očito je i Mr. Doctor bio ljubitelj raznih starih horrora i psiholoških trilera, jer su njegovi tekstovi od metalskih još mračniji, mjestimice već gotovo bolesni. Kao da mu je cilj bio da na svaki način šokira ljude.
Na svakom albumu Devil Dolla ima barem nekoliko izvanrednih trenutaka, ali mislim da se, ako vas prvi album koji poslušate od ove skupine ne očara potpuno, nema smisla dalje udubljivati u njihovu glazbu. Na svim albumima radi se manje-više o istom principu. Ima nekoliko tihih dijelova s klavirom i doktorovim svemirskim vokalom, nekoliko gotovo klasičnih bachovskih orguljaških interludija, povremeno su tu hard rockerski umetci u kojima gitara dobiva više prilike, a mjestimice albumi zvuče gotovo klasično, s tipičnim klasičnim instrumentima (violina, trombon,…) i opernim vokalom. Zapravo se na svim albumima radi o kombinaciji stvari koje sam upravo nabrojao. Možda će vam se to neizmjerno svidjeti pa ćete poželjeti imati sve albume ovog čudaka, Mr. Doctora. Meni osobno Devil Doll djeluju dovoljno zanimljivo da sam istražio cijelu diskografiju, a njihova je glazba dovoljno eksperimentalna, izvorna i inovativna da je možemo svrstati u progresivnu, u pravom smislu te riječi. No ta svježina vrlo brzo nestane kad poslušaš drugi, treći, četvrti album. Samo je prvi bio doista izvoran, kasnije se gospodin doktor samo manje-više ponavljao. Ali unatoč svemu, taj prvi album spada među one prave progresivne trenutke koje se isplati poslušati.
Postava
Mr. Doctor – čovjek tisuću glasova, orgulje
Edoardo Beato – klavir
Albert Dorigo – gitara
Sasha Olenjuk – prva violina
Katia Giubbilei – druga violina
Bor Zuljan – gitara
Davor Klarič – klavijature
Jani Hace – bas
Lučko Kodermac – bubnjevi
gosti:
Paolo Zizich – prateći vokal
Mojca Slobko – harfa
The Devil Chorus (đavolji zbor) – dirigent Marjan Bunič
Produkcija
Jurij Toni
Popis skladbi
1. The Girl who was….Death (38:48 + 26:20 tišine + 1:56)
Trajanje albuma: 66:06
