Datum intervjua: 22.11.2008
Non Credo je američki sastav koji je u svojoj dvadesetogodišnjoj povijesti izdao samo tri albuma. Ali kakve albume! Za RockLine su razgovarala oba glavna aktera ove avangardne ludosti, Joe Berardi i Kira Vollman.
RockLine: Impropera vam je zadnji album. Koliko ste njime zadovoljni?
Kira Vollman: Ja sam jako zadovoljna. Napravili smo ono što smo htjeli. Kad smo završili, pitali smo se: “Tko će to, dovraga, slušati?”.
Joe Berardi: Jako smo zadovoljni rezultatom. Upravo ovako smo si zamišljali album. Morali smo ga snimiti, morali smo to izbaciti iz sebe. Osnovnu glazbu već dugo sviramo uživo, tako da se mogla razvijati. Sve je nastalo iz improvizacija, a naš cilj je bio tu spontanost uhvatiti u kontroliranoj atmosferi studija. Mislim da nam je uspjelo. Iako smo bili zadovoljni rezultatima, znali smo da će slušatelji možda imati problema s glazbom. Bili smo svjesni da se album teže sluša nego prethodna dva. Doduše, ljudi koji slušaju našu glazbu ne očekuju lagane pop pjesmice, ali mislim da smo za neke od njih vjerojatno napravili pretešku glazbu. Mnogo recenzija spominje da glazba zvuči posve samosvojno i jedinstveno, izvan svih klasifikacija, čak i izvan avangardne i eksperimentalne tradicije. Ako album slušaš prvi put, to može biti problem. Može ti se činiti da se nemaš na što osloniti. Ako album slušaš bez predrasuda, bit će najbolje.
RockLine: Čini vam se da je album prilično drukčiji od prethodnika?
KV: S jedne strane da, s druge ne. Na albumu ima nekoliko skladbi koje bi mogle biti na drugim albumima i obrnuto. Ali budući da smo Impropera predstavili kao operu (za razliku od uobičajene zbirke pjesama), to je značilo da će biti drukčija. Jer smo album radili s idejom da bude opera, to je utjecalo i na glazbu.
JB: Mislim da je album prilično drukčiji. Prije smo skladali standardnije pjesme, samo povremeno dodajući atmosferičnije dijelove. Kao što smo već rekli, Impropera se temelji na improvizacijama i otvorenija je. Čini se i da smo s albumom Impropera htjeli napraviti album koji bismo mogli odsvirati uživo, jer nismo ništa dodatno snimali, nismo dodavali instrumente ni zvukove. Kad radimo aranžmane, mogućnosti je mnogo i možemo izabrati što god želimo. Uvijek nešto dodajemo da poboljšamo aranžmane. Zato nam i treba tako dugo da bilo što dovršimo! Ali na albumu Impropera koristili smo samo ono što sviramo uživo – ja klavijature, a Kira klarinet, vokal i udaraljke. Bio je to posve drukčiji pristup i konačni rezultat to odražava.
RockLine: Jesu li vokali bili planirani prije nego što ste otišli u studio ili su ponekad (ili uvijek) improvizirani?
KV: Svi vokalni dijelovi nisu planirani. Pjesme s tekstovima nastale su iz improvizacija i oblikovale su se onako kako ih čuješ na albumu, ali i one se uživo mogu odsvirati potpuno drukčije. Eksperimentalni vokalni dijelovi potpuno su improvizirani, i na albumu i uživo. Uvijek su drukčiji, ali sa sličnom atmosferom. Zatim je tu još nekoliko pjesama koje su bile potpuno improvizirane (i glazba i vokal) u studiju, tijekom snimanja. To su “Prima Punta” i “Epilogue”. Te komade još nismo svirali uživo. Čak je i nekoliko instrumenata bilo improvizirano u studiju.
Impropera je počela kao živi nastup s konceptom sviranja improvizirane opere uživo. S vremenom su stvari postale više naučene. Joe bi smislio zvukove i sampleove pa bi nastali uzorci. Neke su nam stvari bile tako drage da smo ih zadržali umjesto da svaki put sviramo drukčije. Što smo više svirali, to su određene stvari postajale poznatije i naučenije. U tom trenutku rekli smo si da ovu operu moramo snimiti… dok još nije postala previše poznata. Željeli smo je snimiti dok nije postala previše skomponirana i prije nego što bismo točno znali što tko od nas mora raditi. Svaki je živi nastup drukčiji. Aranžmani su uvijek drukčiji, ovisno o vremenu za nastup i našem raspoloženju. Znamo koji sampleovi paše čemu, pa su određene stvari ovisne jedna o drugoj. Otprilike znam u kakvom će stilu Joe svirati, ali ne mogu odrediti što će točno svirati.
JB: Zanimljivo je da pjesme “Prima Punta” i “Epilogue” zvuče najkomponiranije na albumu, a zapravo su čista improvizacija prvi put odsvirana tek u studiju.
RockLine: Što znači naziv Impropera? Improvizirana opera, nekorektna (improper) opera, oboje ili nešto drugo?
KV: Sve što si rekao. Impropera je improvizirana i nekorektna opera i još nešto više! Mnogo prekrasnih riječi počinje s “imp”… ne misliš li?
JB: Nemoguća (Impossible)!
RockLine: Imaju li tekstovi na albumu Impropera neki koncept?
KV: Sviđa mi se struktura. Sviđaju mi se priče. Volim koheziju, čak i kad je riječ o improvizaciji. Naše improvizacije uvijek u pozadini imaju kompoziciju. Mislim da na početku improviziram tekstove i njima tražim neki smjer i priču. Na kraju mogu povezati pojedine priče u opsežniju priču. Pa, barem pokušavam. Ovaj album mogu objasniti na smislen način, kao koncept. Ne volim ljudima govoriti vlastita tumačenja jer je tako zanimljivo čitati kako drugi tumače moje tekstove.
No, daj da ti ipak malo objasnim:
O ovom albumu razmišljam kao o filmu. Opera počinje negdje pri kraju priče, gdje je naš antijunak na dnu. Beskućnik je, nesposoban za društvenu interakciju i nesposoban riješiti onaj jedan jednostavan zadatak koji bi ga spasio. Njegova bi priča kod ljudi izazvala suosjećanje, ali je on ne ispriča, a ta priča je laž. Ostatak tekstova bavi se istinitom pričom. Govore o njegovim zločinima, zabludama i poricanju. Pred kraj opere možemo čuti “Sleeping Beauty”. Inspiraciju za taj tekst dobila sam iz novinskog članka koji sam pročitala prije mnogo godina i nikad ga nisam zaboravila. Govorio je o ženi koja je bila u bolnici ili sanatoriju. 10 godina bila je u komi, a onda je osoblje odjednom primijetilo da joj raste trbuh. Utvrdili su da je trudna. Roditelji su željeli da dijete nosi do poroda, da bi barem ostao neki dio nje, jer je ona praktički već “otišla”. Priču pripovijedam iz perspektive žene u komi. Naš antijunak ju je oplodio dok je ondje radio. U sebi ima dijete koje u sebi ima istu mentalnu bolest kao otac, a njezini roditelji toga nisu svjesni i žele zadržati dijete. Naš antijunak nestaje u dubinama svog pada i više nije samo ludi sociopat, nego je i tjelesno oštećen zbog svojih djela. Tako ga vidimo na početku opere. Vesela je to priča od koje ti srce zapjeva.
RockLine: Zašto ste odlučili da na albumu neće biti bubnjeva?
KV: Ja ne sviram bubnjeve.
JB: Ha! Znači li to da bi bubnjevi bili prisutni na albumu da ih ona svira? Za ovaj album mnogo toga nismo koristili. Kao što smo već spomenuli, htjeli smo napraviti neku vrstu dokumenta naših živih nastupa, gdje koristimo samo vokal, klarinete i klavijature. Ali zapravo na albumu ima mnogo bubnjeva, samo što su sampleovi i odsvirani su na klavijaturama, što znači da su zvuk i osjećaj posve drukčiji. Ritmovi i uzorci mogu se usporiti ili ubrzati, mogu se rastaviti i izvući iz izvornog konteksta. Na primjer, vojnički bubnjevi na Vienna Fingers su sample iz druge pjesme koju još nismo izdali. Na albumu se to često ponavlja. Dakle, zapravo se bubnjeva uopće nismo riješili!
Rockline: Misliš li da ti je zato što sviraš bubnjeve i u drugim sastavima bilo lakše odlučiti da ih na albumu Impropera izostaviš?
JB: Ne, mislim da to nema veze s time. U Non Credo imam potpunu slobodu, tako da na bubnjevima mogu raditi stvari koje mi drugdje ne dopuštaju. Ali istina je da je moje bubnjanje u Non Credo uvijek podređeno skladbi. Ne radi se o razmetanju bubnjarskim znanjem, a budući da smo s ovim albumom htjeli izvesti određenu ideju, nije bilo teško odustati od bubnjeva. Bio sam također sretan što sam mogao koristiti sampleove svog bubnjanja i manipulirati njima na klavijaturama.
RockLine: Stvarate li neku novu glazbu?
KV: Uvijek, ali oboje vrlo sporo dolazimo do faze kad nešto možemo izdati. Počeli smo pisati skladbe za novi album Non Credo, koji nastaje vrlo sporo. Također radimo na albumu obrada. I taj nastaje polako. Ja sama pokušavam snimiti solo album, ali uvijek nedostaje vremena.
JB: Sljedeće što ćemo izdati je album obrada, jer je najbliži kraju. Možete očekivati eklektičnu i shizofrenu zbirku pjesama. Rekao bih da će naš sljedeći album vlastitih stvari biti bliži prva dva albuma. Voljeli bismo se vratiti standardnijim pjesmama za razliku od dugih improvizacija na albumu Impropera. Ali u budućnosti bi se mogla dogoditi Impropera Volume 2.
U Švedskoj neki tip želi izdati tribute album Non Credo. Ludo, zar ne!? Ha ha. Nekoliko je pjesama već sam snimio, a mi mu pokušavamo pomoći pronaći glazbenike koji bi željeli odsvirati naše pjesme u svojoj verziji. Jako je zanimljivo i fascinantno čuti kako ljudi pristupaju našoj glazbi. Po mom mišljenju bit će ovaj projekt zabavan i nadam se da će biti izdan sljedeće godine.
RockLine: To je jedno od mojih standardnih pitanja. Kako izgleda kreativni proces u Non Credo?
KV: Ha! Vjerojatno prilično kaotično. Stalno se svađamo. Pa, mislim da se uglavnom ja sama svađam. Radije radim i pišem sama. Ako nešto proizlazi iz improvizacija, onda na tome više radimo zajedno. Inače najradije te stvari radim sama, a zajedno radimo samo kad je to potrebno. Mislim da bi Joe volio više stvari raditi zajedno, ali to meni jednostavno ne leži.
JB: Ponekad je nevjerojatno jednostavno, a ponekad užasna muka! Obično je negdje između. Kao što je Kira već rekla, uglavnom svatko radi za sebe, ali dobro je kako se lijepo nadopunjujemo kad dođe vrijeme da surađujemo. Svatko ima ideje na koje se onaj drugi nikad ne bi sjetio. Mislim da se međusobno poštujemo i vjerujemo si. Ako jedno od nas ima nedovršenu skladbu, drugo će dodati nešto potpuno neočekivano i glazba će otići u posve novom smjeru. Tako dolazi do mnogih ugodnih iznenađenja. Naravno, dolazi i do mnogo svađa jer smo oboje tvrdoglavi i samostalni, ali s konačnim rezultatom uvijek smo zadovoljni. Na kraju se isplati pretrpjeti sve muke.
Rekao bih da kreativno radimo više kao slikari, kao da na platno dodajemo boje. Na nas dosta utječu stvari koje nemaju veze s glazbom i ti se utjecaji u glazbi primjećuju. Ponekad razmišljamo i kao u filmu. Za svaku skladbu pokušavamo stvoriti pričicu, ili možda kratki film.
RockLine: Sudjelujete li još u nekim drugim projektima osim Non Credo?
KV: Povremeno imam neki solo nastup ili improvizacije s drugima, ali za razliku od Joea ne sviram s mnogo različitih ljudi i ne sviram tako često. Joe svira bubnjeve s praktički svima u Los Angelesu. Prava je kurva.
JB: Hvala, Kira! Da, sviram u još mnogo drugih projekata, uglavnom kao bubnjar i udaraljkaš. Na primjer, sviram sa surf sastavom Double Naught Spy Car, s avant-bluesašima The Mentones i sa sastavom udaraljkaša The Obliteration Quartet. U Los Angelesu sviram i mnogo improviziranih nastupa – solo, duo, trio i što sve ne. To mi daje priliku da se poslužim elektroničkim instrumentima i igračkama koje sam napravio, a mogu koristiti i sampleove udaraljki. Improvizacijska scena ovdje je jaka, iako glazbenici izvan grada možda nisu tako poznati. S Kirom imam i zajednički improvizacijski trio, uglavnom s gitaristom Careyjem Fosseom.
RockLine: Živite li od glazbe?
KV: Ja ne i nikad nisam. Vjerojatno nikad ni neću. Svakako ne s Non Credo. Da bih htjela živjeti od glazbe, morala bih svirati glazbu koju mrzim i pjevati tekstove od kojih bi mi bilo mučno. To ne želim. Ali bilo bi divno kad bih mogla živjeti od glazbe koja mi se sviđa. Eh…
JB: Da. Ja se nekako financijski probijam glazbom. Ali ne s Non Credo. To znači da moram svirati tuđu glazbu. Mogao bih reći da sam “kurva” jer se prodajem, ali vrlo sam selektivan pri izboru glazbe koju sviram. Imam i sreće što me unajmljuju ljudi kojima se sviđa moja glazba i ne radi se o tome da im samo treba dobar bubnjar. Teško je preživjeti, ali s umjetničkog stajališta osjećaš veće zadovoljstvo. Financijski bi moglo biti bolje.
RockLine: Jeste li poznavali RIO i zeuhl kad ste se počeli baviti glazbom? A sada?
KV: Pjevati sam počela još kao dijete. Tada ti žanrovi nisu postojali. Kad sam počela svirati u sastavima i po klubovima, te sam žanrove upoznala jer su me tamo svrstavali drugi.
Govorili bi mi da zvučim slično tome i da su moje pjesme slične tome. Sad čitamo recenzije u kojima kritičari tvrde da ne pripadamo tim kategorijama. U tome je čar Non Credo. Nigdje ne pripadamo. To je jako oslobađajuće.
JB: RIO i Zeuhl poznajem već dugo, još prije Non Credo i prije The Fibonaccis, mog sastava prije Non Credo. Ti žanrovi na mene jako utječu. Ponekad nas svrstavaju u RIO, a ponekad kažu da tamo uopće ne pripadamo. O tome niti ne razmišljamo. Dobro je jedino to što se tom riječi može opisati glazba koju je nemoguće nekamo svrstati. Da me netko pita kakvu glazbu sviramo, lako bih rekao RIO. Ali to gotovo nitko ne bi razumio.
Što god da kažu o nama, mislim da naša glazba ima pravi “Rock In Opposition” duh. RIO se zalaže za glazbu protiv nerazumne glazbene industrije i mi tamo svakako pripadamo. Ali jesmo li stvarno RIO? Tko zna? Možda smo rock u opoziciji RIO-u!
RockLine: Nastupate li uživo sami?
KV: Trenutno da!
JB: Nastupamo sami. U posljednje vrijeme uglavnom sviramo materijal s albuma Impropera, tu i tamo i neku staru pjesmu. Za neke posebne nastupe voljeli bismo uključiti i druge glazbenike, pogotovo kad u nastupe počnemo uključivati novi materijal.
RockLine: Jeste li ikad željeli u sastav dodati još članova?
KV: Prije dvadeset godina, kad smo počeli, u sastavu je bilo šest članova, dakle četiri uz nas dvoje. Kakve muke! Pa, to nije baš potpuno istina. Još uvijek volimo ljude s kojima smo surađivali. Divni su ljudi, odlični glazbenici i dobri prijatelji. Ali Non Credo je samo ‘Joe i Kira’. Mi sve napišemo. Mi odlučujemo kako što mora biti odsvirano. Puno vježbamo, a glazbenici koji nisu zainteresirani za projekt i ne dobivaju puno novca ne mogu se glazbi posvetiti onoliko koliko bismo mi željeli. Ponekad pomislimo da bi bilo lijepo opet imati sastav, ali vjerojatno se to nikad neće dogoditi. Zajedno sviramo već dvadeset godina i instinktivno znamo kako onaj drugi svira. Ako još nekoga dodamo, stvari možda više neće biti tako tečne. Ipak, Joe i ja mislimo da je Bernard Sauser-Hall počasni, stalni (iako neaktivni) član Non Credo. Bernard je jedini vanjski suradnik koji je iz improvizacija pomogao u kompozicijama. Kad je u sastav došao Bernard, iz sastava s četiri odnosno pet članova postali smo trio. Prije nekoliko godina preselio se natrag u Švicarsku. S Bernardom ćemo svirati uvijek kad je u blizini i ako ima interesa.
JB: Volio bih imati malu postavu s kojom bismo mogli svirati uživo, ali kao aktivnog člana nećemo nikoga dodavati. Već sami teško nešto odlučujemo. Možda nam upravo to treba… treća osoba koja će dati odlučujući glas! Ma ne, zapravo ćemo uvijek biti samo nas dvoje, jer takva situacija tako dobro funkcionira.
RockLine: Daje li vam činjenica da su u sastavu samo dva člana više kreativne slobode?
JB: Mislim da da. Odluke donose samo dvije osobe i ako toj osobi vjeruješ, lakše je i manje je osobnih kompromisa. Lakše je naći ravnotežu. Non Credo je počeo kao projekt u kojem bismo oboje imali priliku raditi stvari koje u normalnom sastavu s tri ili četiri člana ne bismo mogli. Ponekad je neka skladba djelo samo jednoga, dok drugi samo tu i tamo nešto doda. Mislim da to pokazuje veliku mjeru slobode.
KV: Mislim da sloboda nije toliko važna koliko prostor. Na pozornici imamo više prostora i ne zaletavamo se ni u koga. Možda je to kreativna sloboda. U tom slučaju i ja bih rekla “Da”.
RockLine: Imate li u budućnosti u planu neke koncerte?
KV: Imamo ponude, ali pokušavamo ih izbjegavati. Želimo snimiti stvari koje smo započeli. Ako nastupamo, to znači da ne možemo snimati. Nema vremena za oboje. Svaka stvar zahtijeva drukčiju mentalnu aktivnost. Razmišljali smo da bismo dugoročno nastupali u jednom malom klubu u Los Angelesu. Bila bi dva nastupa na noć, jedna noć tjedno, mjesec dana. U svakom nastupu svirali bismo potpuno drukčije skladbe. Željela bih tako audio i video snimku tih nastupa. Kad sve bude dokumentirano, pitat ćemo se: “Tko će, dovraga, ikad to uopće slušati?”.
