Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavačka kuća: Rykodisc Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 38:55
Ocjena: 4/5
Što se dogodi kad se udruže dva najveća čudaka u povijesti avangardnih rock glazbenih formi; prvi, genij glazbenog eksperimentalizma, majstor socijalne satire i pradjed progresivnog rocka, te drugi, ekscentrični pjesnik i slikar koji je svojedobno rado pozirao s maskama u obliku ribље glave, pa zajedno snime koncertni nastup na kojem su predstavili neke stvari koje nisu izašle ni na jednom dotadašnjem ni kasnijem Frankovu studijskom izdanju, nego su nastale kar tijekom turneje? Odgovor je koncertni album “Bongo Fury”, prava bomba ludog glazbenog eksperimentalizma, negdje između pakla i raja. Riječ je, naravno, o legendarnom skladatelju, glazbeniku, gitaristu i još mnogočemu, Franku Zappi, i njegovu dugogodišnjem kamaradu, za brojne ljubitelje avangardno rockerskih glazbenih izraza ništa manje legendarnom Captainu Beefheartu (pravim imenom Don Van Vliet).
Oba prvaka među glazbenim čudacima i inovatorima imala su kroz godine zajedništva, koje seže još u njihove dječačke dane, poseban, često krajnje kontrastan međusobni odnos. On se protezao od uspješne međusobne glazbene suradnje (Frank je bio producent Beefheartova najpopularnijeg albuma “Trout Mask Replica”, dok je Beefheart kao gostujući glazbenik sudjelovao na Frankovu najpopularnijem albumu “Hot Rats”, kao i na ništa manje omiljenim albumima “One Size Fits All” i “Zoot Allures”) te srdačnog odnosa u prvoj polovici 70-ih do postupnog zahlađenja, osobito u 80-ima, kad su prekinuli sve kontakte, pa do ponovnog zatopljenja i obnove prijateljskih veza nekoliko godina prije Frankove smrti.
“Bongo Fury” je njihov jedini zajednički uradak na kojem nastupaju kao ravnopravni glazbeni partneri, iako je mnogima po izlasku bilo jasno da će surađivati još nekoliko puta na sličan način. Koncertna turneja na kojoj je snimljen glavnina ovog izdanja (osim dviju studijskih stvari koje je Frank snimio u svom studiju) bila je njihova prva i posljednja zajednička turneja, jer su se odnosi među njima ubrzo nakon toga osjetno pogoršali.
Za Frankovu karijeru ova koncertna snimka, snimljena u Austinu, glavnom gradu Teksasa, ima poseban značaj i zato što je na njoj posljednji put sudjelovala njegova postava iz prve polovice 70-ih, koja je još nosila legendarno ime The Mothers Of Invetnion i čija je većina članova pomogla snimiti uratke poput “Apostrophe (‘)” i “One Size Fits All”. Na “Bongo Fury” prvi se put pojavljuje tada još mladi bubnjar Terry Bozzio, kasnija bubnjarska legenda na polju rock i jazz glazbe. Potonji je u sljedećim godinama, sve do kraja 70-ih, uspio izboriti status Frankova bubnjarskog miljenika, a kasnije je izgradio veličanstvenu glazbenu karijeru (i kao član sastava UK, The Missing Persons te prateće postave Jeffa Becka). Drugi dugogodišnji i važni Frankovi suradnici koji su brusili instrumente na ovoj snimci jesu klavijaturistički majstor George Duke, pjevač/saksofonist/flautist Napoleon Murphy Brock te bubnjar Chester Thomspon.
Većina koncertnih izvedbi, uz iznimku “200 Years Old” i “Cucamonga”, koje su studijskog podrijetla i rezultat višekratnih naknadnih snimanja u Frankovu studiju, plod je zajedničke suradnje, pri čemu su si obojica sporazumno podijelili pjevačke uloge. Upravo je kontrastnost njihovih vokala jedna od glavnih vrlina “Bongo Fury”. Dok Beefheart naokolo straši svojim zaštitnim “pijanačkim” pristupom (ne baš daleko od onoga što je kasnije populariziralo Lemmy iz Motörhead), koji je negdje između bijesa pomahnitalog psa i nekoga kome su pošteno nagazili na žulj, uz usputne recitale iz američke književnosti i poezije, Frank je kao i uvijek u svojoj domaćoj, nonšalantnoj formi vječnog sarkastičnog zajedljivca koji američkim konzervativnim moćnicima ne da disati. Dok ne štedi na gitarskim vragolijama, Beefheart mu se tu i tamo pridruži na usnoj harmonici. Pojedine skladbe, kako i priliči, nabijene su elementima burleske i stilski prelaze između avangarde, prog rocka, hard rocka, blues rocka i proto punka. Satirični tekstovi toliko su bizarni koliko se može očekivati od umjetnika njihova kova i svojim zašiljenim šiljcima zabadaju se u sve pore svakojakih klišeja ljudskog društva s naglaskom na domaćem američkom tlu (ponajprije kad je riječ o dosezima svih vrsta američkih religija i njihovoj “kulturi”). Stoga ne iznenađuje da je većina aranžmana poprilično “kauboj-ska”, s naglaskom na usnoj harmonici, salonskom klaviru i namjerno blesavim vokalnim harmonijama.
Ludorije počinju uvodnom “Debra Kadabra”, lirskom burleskom o modernim vješticama, gdje Beefheart puca iz svih topova svojim grotesknim vokalnim izražavanjem na razini prehlađenog vepra i sipa izuzetno groteskne recitale iz proizvoljne američke književnosti, pa i filmske citate. Riječ je o izvanrednoj avangardnoj stvari s razasutim hard rockerskim rifovima, pavlihovskom pratnjom puhača, poludjelim solažama i ludim ritmičkim umetcima. Zbijanje šala na račun usamljenih američkih tinejdžerica i njihovih fantazija nastavlja se na “Carolina Hard-Core Ecstasy”, gdje se među ostalima spominju Doobie Brothers i pjevač The Who Roger Daltrey. Tu su u prvom planu Frankove vokalne harmonije te cirkuzantski aranžmani na pola puta između jazza, hard rocka i prog rocka. Naravno, ne nedostaje ni Frankova karakteristična, frenetična gitarska solaža, koja dodatno začini razasute ritmove i šašave vokalne harmonije.
“Sam With The Showing Scalp Flat Top” izuzetno je bizarna i avangardna stvar čak i za uobičajene Zappa-Beefheart prilike. Riječ je o groteskom Beefheartovu recitalu o tipu imenom Sam, u kojem se spominje i naslov ovog albuma, s hrpom usputnih, posve nedorečenih improvizacija. Daleko je zabavnija i pristupačnija country burleska “Poofter’s Froth Wyoming Plans Ahead”, koja teče po pospanim gitarskim pasažama i koju Frank najavljuje kao kaubojsku skladbu posvećenu tada nadolazećoj dvjestotoj obljetnici osnutka SAD-a. Pritom svoje zemljake posebno upozori da ove godine ne kupuju svaki “drek” koji nađu na ulici, što je inače tipično američko ulaganje. Slijedi Frankova studijska stvar, šaljivi blues rocker “200 Years Old”, u kojoj ponovno oživljavaju seoske slike starijih stanovnika američkog jugozapada. Potentni bluesovski gitarski rifovi, pratnja usne harmonike i klavira te ravnopravan vokalni pristup obaju kamarada izvedeni su nadasve posrećeno i sa svakim novim slušanjem ispadaju zabavno. U sličnom blues rock stilu i sporom ritmu je i sanjiva “Cucamonga”, još jedna studijska stvar koja sadrži aluziju na Zappinu klasiku “Don’t Eat The Yellow Snow”.
Na više od 11-minutnoj “Advance Romance”, koja nas vraća natrag na pozornicu, u prvom su planu vokalne improvizacije izvrsnog Napoleona Murphyja Brocka. I tu imamo posla s miješanjem uspavljujućeg blues rocka i jazza te gastronomskom Frankovom gitarskom solažom, koja razmjerno jednostavnu strukturu skladbe razvuče barem za pet minuta. No, i Beefheart unosi zanimljiv solo umetak na usnoj harmonici. Njegove vokalne grimase tu se odlično uklapaju s Frankovom i Napoleonovom pjevačkom tragikomedijom. Tekst je naravno sve prije nego romantičan i nebulozna je parodija na najizlizanije klišeje u uobičajenoj vezi između dečka TM i cure TM.
“Man With The Woman Head” još je jedan kratak i izuzetno bizaran recital koji je Beefheart stvorio bez Frankove pomoći i koji je opet položen na “kaubojsku” pratnju što prevladava na većini snimke. Završni posladak “Muffin Man”, koji ponovno izruguje ispražnjen partnerski odnos, jedina je prava Zappina klasika na albumu i odličan završetak ove snimke. Skladba se otvara Frankovim recitalom, nakon kojeg slijedi nadasve duhovit refren. Odmah potom upada orgazmična Frankova gitarska solaža, koja za sobom povuče središnji motiv skladbe i uspješno ga dovede do pobjedničkog završetka, uz to da se usput još jednom ponovi refren (ovaj put uz Beefheartovu vokalnu pratnju). Ni najmanje neću pretjerivati ako kažem da je riječ o jednoj od najboljih gitarskih solaža u njegovoj karijeri. Na kraju slijedi još Frankovo predstavljanje benda i zahvala svima koji su bili na ovom koncertu. Kolačić-čovjeka Frank je još godinama koristio za završetak svojih koncertnih nastupa.
“Bongo Fury” je unatoč prilično kratkom trajanju i činjenici da je većina satira međusobno vrlo srodna (parodiranje američke kulture i uobičajenih klišeja unutar partnerskih odnosa) vrlo dobar koncertni album kojem uspijeva uhvatiti dušu obaju umjetnika i barem djelomično naznačiti što bi bili sposobni stvoriti da su ikad snimili zajednički studijski album. Doista je tužno kad se danas pomisli da nas je Frank prije više od deset godina napustio, dok je Beefheart već prije hrpe godina objesio glazbeno stvaranje o klin. Ova snimka jamči da rijetki zajednički uraci obaju glazbenih majstora ostaju besmrtni. “Bongo Fury” u svojoj zbirci nedvojbeno ima svaki pravovjerni obožavatelj obaju glazbenika, a snimka je i više nego preporučljiv predjelo za sve one koji možda još nisu baš dobro upoznati s njihovom ostavštinom. Naravno, većina stvari koje se nalaze na njoj zbog svoje visoko eksperimentalne progresivno rockerske naravi nisu za svačiji ukus, kao što nije zajamčeno ni da će se svidjeti onim Zappinim ljubiteljima kojima ne leže sva razdoblja genijeve karijere. Takvih je, istini za volju, poprilično malo.
Postava
Frank Zappa – gitara, vokal
Captain Beefheart – vokal, usna harmonika
George Duke – klavijature, prateći vokal
Napoleon Murphy Brock – saksofon, prateći vokal
Bruce Fowler – trombon
Tom Fowler – bas gitara
Denny Walley – slide gitara, prateći vokal
Terry Bozzio – bubnjevi
Chester Thompson – bubnjevi (na 200 Years Old i Cucamonga)
Robert “Frog” Camarena – nepotvrđeni prateći vokal na Debra Kadabra
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. Debra Kadabra
2. Carolina Hard-core Ecstasy
3. Sam With The Showing Scalp Flat Top
4. Poofter’s Froth Wyoming Plans Ahead
5. 200 Years Old
6. Cucamonga
7. Advance Romance
8. Man With The Woman Head
9. Muffin Man
