Nicholas Chapel (Demians): Problem nastaje kad netko želi komad kolača kojeg uopće nema (2009)

Mjesto: Hotel Ilirija / Ljubljana (Šiška) / Slovenija
Datum intervjua: 11.11.2009

Nicholas Chapel je šef grupe Demians. S njim sam imao priliku razgovarati na dan koncerta grupe, koju su Porcupine Tree pozvali na svoju turneju i koja se na svom putu, dana 03.11.2009., zaustavila i u dvorani ljubljanskog Kina Šiške. Nicholas je Demians. Sam stvara glazbu, sam je snima. Odsvira sve instrumente u studiju, sam je sebi producent i brine o završnom miksu. Ali da bi glazbu reproducirao uživo, trebaju mu pomoćnici. Demians su zanimljiv bend. Teško usporediv. Voze svoju “špuru”. Nude višeslojnu glazbenu mješavinu prelijevanja progresivnog rocka, isticanja gitarskog riffanja alternativnog prizvuka, stvaranja bogate zvučne kulise u pozadini koja iznad svega stavlja gradnju visoke atmosfere. Nicholas, koji je inače pjevač i gitarist kad je na pozornici, pokazao se kao nevjerojatno otvoren, prirodan sugovornik koji me je poveo u sve bitne detalje koji karakteriziraju poantu grupe Demians. 

RockLine: Kako si zadovoljan tijekom turneje? Je li sve okej?

Nicholas: Danas u Ljubljani nam je tek treći nastup na turneji. Turneja Porcupine Tree vrlo je duga i podijeljena na više dijelova. U trenutnom dijelu pratimo ih upravo mi. Inače se s njima poznajemo već jako dugo. Super su dečki, svaki dan nešto naučimo od njih. Budući da smo razmjerno mlad bend, ovo druženje s Porcupine Tree dodatno nas potiče i stimulira. Prvi put smo u Sloveniji. I trenutno sve ide u redu, prema planu.

RockLine: Dakle, Porcupine Tree vas tretiraju kako se šika.

Nicholas: Da. Jako im se sviđa naša glazba, a vrijedi i obrnuto. Bolje za nas ne bi moglo biti i vrlo smo zadovoljni svojim statusom na ovoj turneji. Uz sve poštovanje prema Porcupine Tree.

RockLine: Kako ste došli u kontakt sa Stevenom Wilsonom?

Nicholas: To se dogodilo prije nekoliko godina. Sve radim sam u studiju. Pišem glazbu, sviram je i producirem. U tom razdoblju nisam imao sklopljen nikakav ugovor. Moj menadžer bio je istovremeno menadžer i grupe koja je već pratila Porcupine Tree po Velikoj Britaniji. Tamo je upoznao Stevena Wilsona. Jedne večeri Porcupine Tree nastupali su na jednom koncertu koji je bio blizu njegova doma. Tada se prije koncerta susreo sa Stevenom Wilsonom i predao mu nekoliko mojih snimaka. Wilsonu se glazba svidjela i tako smo uspostavili kontakt. Postao je pobornik moje glazbe, pogotovo nakon što smo izdali album. Taj kontakt održavamo do danas.

RockLine: Slušao sam vaš prvijenac “Building An Empire”. Vrlo je lijep album. Što te nadahnjuje kad u glazbi stvaraš tako bogatu zvučnu atmosferu kakvu predstavlja prvijenac grupe?

Nicholas: Nadahnuće uzimam iz svakodnevice. To može biti posve nevin razgovor, mogu biti snovi,… Važnu ulogu igraju upravo detalji mog privatnog života. Nemam neko posebno znanje iz glazbenih škola, ne proganja me audiofilija, ne okružujem se posebnim, pa i skupim, tehničkim pomagalima, efektima, usmjeravanjem pozornosti na sebe tako da bih iz sebe sipao brze i pravilno oblikovane školske ljestvice u solažama. Usredotočujem se na stvaranje atmosfere s kojom se može poistovjetiti svaki slušatelj. Glazbi puštam slobodan put da teče kroz mene i da progovori sama za sebe.

RockLine: Kad si već spomenuo da se ne usmjeravaš na brze solaže. Prije nekoliko dana, nedaleko odavde, u Ljubljani nastupili su Dream Theater i priredili cijeli cirkus u soliranju. Kako komentiraš njihov pristup?

Nicholas: Dream Theater su već jako dugo prisutni na sceni. Od samog početka slijede svoju ideju i vjerni su joj. To je vrijedno svakog poštovanja. No ja osobno u svom poimanju nisam pretjerano sklon takvom principu. Volim stvarati glazbu u kojoj se mogu pronaći svi slušatelji. Pronaći u svojim trenutnim osjećajima, stanju duha.

RockLine: Što te najviše privuklo, usmjerilo ti pažnju odnosno probudilo u tebi želju da postaneš glazbenik?

Nicholas: Nikad nisam želio postati profesionalni glazbenik. Po prirodi sam introvertirana i sramežljiva osoba. Dok sam išao u školu, svi su mislili da nemam mišljenje jer sam sve držao u sebi. No dok sam bio još mlađi, slušao sam glazbu koju je puštao brat u sobi, na gornjem katu kuće. Brat je slušao Marillion, Petera Gabriela i sve te stvari iz osamdesetih. Ta me glazba jako fascinirala. Tada te glazbe nisam razumio, ali sam u tom “nerazumijevanju” glazbe silno uživao. Ne volim analizirati kako je glazba napravljena, taj tehnički aspekt me ne zanima. Kod mene mnogo znači osobna nota koju ucjepljujem u poruku svoje glazbe. Kad mi je bilo 8 godina, počeo sam svirati gitaru. Od tada pa do danas gitara je prirasla uz mene. Jednostavno sam htio isprobavati stvari. No uz to sam živio običan svakodnevni život. Bez posebnih potresa koji ionako nikoga konkretno ne bi zanimali. A jednog dana probudio sam se i prošlo mi je kroz glavu: “Ne volim to što radim, prostor u kojem živim mi se ne sviđa, ne volim svoj posao,… Želim otići drugamo, upoznati druga mjesta, susresti druge ljude. Htio bih napraviti nešto više. Nešto konkretnije. Znaš, glazbu sviram praktički cijeli život, a jednog dana dogodilo se da su se skladbe same od sebe rađale u mojoj glavi. Tada sam iskoristio baš svako pomagalo kojim sam te ideje mogao zabilježiti. I one na prvi pogled manje važne, koje sam snimio na mali kasetofon, s akustičnom gitarom. Sve. Zatim sam isprobavao vokal, počeo sam svirati bubnjeve. To se počelo događati oko 2001. Tek 2005. odnosno 2006. obuzela me želja da tu glazbu predstavim i ljudima, mnoštvu. Nikad nisam želio postati vođa benda, profesionalac, rock zvijezda. To me nikad nije zanimalo. Tako sam potpuno sam snimio prvi album i tek zatim tražio glazbenike koji su oblikovali Demians. Sad imam grupu. I prije nekoliko dana dovršio sam snimanje novog albuma, koji bi trebao izaći u travnju sljedeće godine. Sve na albumu opet sam napravio sam. Zaključam se u studio i radim. A grupu onda vodim na turneju. Na novom albumu sviram klavir, koristim mnogo tradicionalnih instrumenata iz Indije. Isprobao sam nekoliko novosti, stvorio nove glazbene prostore. Ne znam ti točno objasniti riječima kako to ide, sve mi je puno lakše obaviti djelima. 

RockLine: Što se mene tiče, po onome što sam čuo na “Building An Empire”, glazba koju stvaraš uhu je cijelo vrijeme prijazna i pristupačna, bez obzira na to je li skladba duga nekoliko minuta ili više od deset. Gradiš na bogatom ugođaju i mnogim raspoloženjima, a istodobno ne komplicirаš. Koliko je u tome istine?

Nicholas: Mnogo je grupa koje daju prednost kompleksnosti i na taj način pokušavaju uvjeriti mnoštvo. Ja pak pokušavam stvoriti glazbu koja se ljudi dotakne, koja ih privuče k sebi. Čak i kad se moja glazba vrti, a ti stvaraš i radiš bilo što drugo uz to, stvar ne smeta jer nije kompleksna, slušljiva je i ima protok. Kad se pak usredotočiš na nju, pronaći ćeš mnogo pojedinosti i detalja koje možeš istraživati dugo, čak i godinama… Htio bih da moja glazba zgrabi ljude za gušu i da tijekom slušanja dožive svoje osjećaje, u vezi s prošlim iskustvima, ili da im se uz slušanje glazbe The Demians uspije približiti svojim snovima i da ih uz nju lakše “odsanjaju”, itd… Mnogi glazbenici se unaprijed pripreme što i kako će svirati, a ja uzmem instrument u ruku i jednostavno mu se prepustim pa onda utvrđujem što se događa odnosno što se dogodilo.

RockLine: Dok sam slušao, naišao sam i na to da u glazbi, u teksturama klavijatura, koristiš mnoge zvukove retro nostalgije sedamdesetih.

Nicholas: Da. Prvi album napravljen je bez novca. Imao sam jeftine mikrofone, oslanjao sam se na digitalno programiranje … Za novi album koristio sam samo “organske” zvukove. Puno klavira, akustični klavir na koji sam pričvrstio mikrofone, akustične i električne gitare, melotrone, orgulje, akustične instrumente iz Indije. Najviše mi se pak sviđaju aranžmani za gudače. U sobi u kojoj snimam postavio sam četiri stolca i svaki posebno ozvučio mikrofonima. Na jednom stolcu odsvirao sam violinu, na drugom čelo,… mikrofone sam naravno premještao po studiju istodobno s promjenom svog položaja na kojem sam svirao određeni instrument. Snimke svakog od odsviranih instrumenata zatim sam spajao. Smatram da sam pritom postigao vrlo bogatu, autentičniju i što organskiju zvučnu sliku. Takav pristup me mnogo više uzbuđuje i privlači nego igranje s digitalnim zvukom.

RockLine: Ti album napraviš posve sam u studiju, a onda članovi za turneju moraju naučiti tvoje skladbe.

Nicholas: Da. Sve pripremim sam. Odsviram sve instrumente, producirem album, pobrinem se za miks. Zatim predstavim gotov proizvod članovima, koji ga moraju naučiti, upiti, da im uđe u krv. Onda smo spremni za turneju. Cijelo ljeto proveo sam u studiju posve sam baveći se snimanjem, skladanjem itd…. Tek nekoliko tjedana prije turneje svi smo se okupili u studiju. Dečki su naučili svirati materijal i unijeli u materijal posve novu energiju. Svi se jako veselimo izvedbi novog materijala. S uzbuđenjem i entuzijazmom čekamo taj trenutak.

RockLine: Što novi album donosi za razliku od prvijenca Demians?

Nicholas: Kao što sam rekao, prvi album snimljen je bez novca, razlika je zaista velika! Ovaj put snimanju sam se posvetio doista detaljno. Provodio sam cijele dane u studiju, premještao pojedini instrument u njemu, postavljao na njega mikrofone u različitim položajima, tražio pravi zvučni ekvivalent onome što sam imao u glavi, onome što sam tražio. Kad bih našao tu poziciju, snimio bih izvedbu u komadu. Samo jednom, dakle iz prvog pokušaja. Što se snimanja vokala tiče, za prvijenac sam imao na raspolaganju zaista loše mikrofone. Tako sam svoj vokal snimio više puta, na različitim pozicijama u studiju. No tu je nastao problem. Počeo sam se udaljavati od biti osnovne poruke koju je pojedina skladba trebala predstavljati. Tome sam se htio izbjeći novim albumom. Tako sam u studiju prethodno u potpunosti razmjestio instrumente na točno željeno mjesto. Tako sam u svakom trenutku mogao uskočiti za različite instrumente. Kad bih dobio bljesak za snimanje na klaviru, sjeo bih i za klavir i slično… Razlika je sada u tome što kad sam, recimo, snimio klavir za neku pjesmu, to nisam unaprijed pomno planirao, bilježio note i slično, nego je zapis na traku slijedio u sljedećem trenutku, čim mi se u glavi rodila ideja. Odsviran je također bio u komadu, bez dodatnog uljepšavanja. Zato novi album ima vrlo prirodan zvuk. Razlika novog albuma u odnosu na prvijenac je i u tome što mi je porastlo samopouzdanje i što si puno više vjerujem nego prije. Prvi album doživljavam kao prijatelja koji te utješi kad god ti zatreba. Ako sam loše volje, pustim si ga i nekako me uvijek zna pogladiti po duši. Kao prijatelj. Novi album pak djeluje kao najbolji prijatelj. A oni nisu uvijek ljubazni, znaju biti hirovit. Može me utješiti, ali istodobno i pošteno “nabiti nogom u guzicu” ako negdje previše petljam. Kaže ti u lice, recimo, da se nešto neće izvesti, ali moraš se s time suočiti. Novi album je bogatiji, ima više tekstura, više isprobavanja,…

RockLine: Kako na tebe osobno utječe to suočavanje s činjenicom da moraš kod The Demians, usprkos svom prostoru koji kao umjetnik zahtijevaš za sebe u izražavanju, ipak nastupati kao profesionalni glazbenik?

Nicholas: Problem je samo jedan u cijeloj toj stvari. Znaš, sve je okej dok primaš poruke ljudi o tome kako im se sviđa tvoja glazba, kako ih nadahnjuje i daje im energiju, kako ih recimo inspirira da sami počnu svirati gitaru, potonju poruku dobio sam od nekoga iz Japana. Do te točke je sve okej. Te poruke mi učvršćuju samopouzdanje  i jačaju uvjerenje da sam na pravom putu. No zapetlja se kad ti trebaš ljude. Recimo, kad sviraš uživo, uvijek moraš nekoga čekati, ulaziš u bitke s ljudima koji sami nameću svoj ego. Zapravo sam posve predan samo glazbi, ali kad idem na koncerte trebam bubnjara koji će svirati bubnjeve, trebam basista koji će svirati bas gitaru. Tako primjećujem da album možeš snimiti za nekoliko tjedana, a potrošiš godine da pronađeš prave ljude za izvedbu skladbi na pozornici. Gäel, naš sadašnji bubnjar, ušao je u postavu tik prije ljetne turneje koju smo odradili s grupom Anathema. Prethodni bubnjar pak je cijelo vrijeme djelovao po principu da mi je htio dokazati da se u svemu varam. Budući da ljudi hvale album i govore o njemu kao o priči o uspjehu, takav čovjek želi izboriti neku poziciju, neku vrstu “rock zvijezde”, ako smijem tako reći. Ja pak na to nisam navikao, ja prihvaćam mišljenja drugih, kritike, pohvale. Vrlo sam entuzijastičan kad mi ljudi postavljaju pitanja i zanima ih naša glazba. I tebe zanima naša glazba, zato si danas ovdje i zato imamo ovaj intervju. Zato sam novom albumu pristupio drugačije. U početku ga nisam ni htio snimiti. Znaš, prošla godina bila mi je vrlo iscrpljujuća zbog toga što si u poziciji s ljudima koji se stalno žele mjeriti snagom s tobom, natjecati se. Početkom ove godine zato sam uzeo predah da razbistrim mozak. U početku je moja glazba zbog tih pritisaka bila mračna, negativna. Ja nisam negativna osoba, naprotiv. Kad sam došao u poziciju da mi je nova izdavačka kuća InsideOut Records omogućila da slobodno stvaram ono što želim, taj je pritisak nestao i stvari su potekle. Glazba je narasla i postala pozitivna. Hvala bogu, jer prije toga sam na neko vrijeme potpuno izgubio kontakt sa stvarnošću. Svi ti ljudi, od Stevena Wilsona, Wesa (John Wesley, gitarist Porcupine Tree, op. a.) i ostalih iz Porcupine Tree i Anathema, vjerovali su i vjeruju u mene, u glazbu i jako sam im zahvalan što su mi cijelo vrijeme stajali uz bok i poticali me, i u vrijeme koje nije bilo najružičastije za mene.

RockLine: Kako te razumijem, pokušavaš preko sebe i svoje filozofije, na kojoj inzistiraš, ponuditi masama što “autentičniji glazbeni otisak” samog sebe.

Nicholas: To je moje životno vodilo. U svemu.

RockLine: Čini li ti se da su i drugi glazbenici danas tako autentični?

Nicholas: Danas je problem kad si na pozornici i tamo vidiš koje ti se sve prilike nude, a onda se suočiš s tužnom činjenicom da nedostaje kvalitetnih glazbenika. Znaš, u studiju se može stvoriti svašta. Tamo možeš biti brz, glasan, agresivan, možeš biti sve. Onda dođeš na pozornicu i to ne uspiješ reproducirati. To je tužno. Trenutno smo Damiens u maloj gabuli, jer na mjestu klavijaturista do ove turneje nisam uspio pronaći odgovarajuću osobu. Zato smo trenutno u postavi samo troje. No zbog toga nisam odustao od turneje, nego nastupamo svirajući materijal uz pomoć snimljenih klavijatura. Jednostavno nam je previše važno da nas ljudi upoznaju, jer smo razmjerno još uvijek nepoznata grupa. S vremenom će se već netko pojaviti i izraziti želju da postane naš klavijaturist i uklopi se u grupu. Upravo ove godine bio sam postavljen pred mnoge tužne činjenice, zapravo razočaranja. Ponudilo se toliko prilika, a ja nisam uspio sastaviti postavu s odgovarajućim ljudima. I to zbog ljudi koji su komplicirali oko novca, oko toga da će zbog turneje više od mjesec dana nedostajati svojoj curi i slično. No sada sam, kao što rekoh, mnogo samopouzdaniji i opušteniji. Jednostavno zbog nove ploče, koja je takva kakvu sam želio i na ovoj točki mi nitko ne može proturječiti.

RockLine: Znaš, Nicholas, rijetko srećem takvog sugovornika koji na intervjuu djeluje tako prirodno i bez distance. To je vrijedno svakog poštovanja.

Nicholas: Jednostavno, takav sam. Čak i kad sam bio “na sigurnom” i zbrinut. Kad sam imao dobar posao, s dobrom plaćom, prostran i udoban stan, jednog dana pogledao sam kroz prozor svog ureda i rekao si da u tom prostoru ne želim biti. Zato sam promijenio način života. Jednostavno želim biti iskren i pošten prema onome što osjećam. Nisam čovjek koji bi htio ostaviti dojam, privlačiti pozornost. Jako mi se sviđa kad nakon koncerta ljudi dođu do mene i razgovaraju sa mnom kao sa starim dobrim prijateljem. Volim opuštenost, iskrenost i takav se trudim biti i sam prema ljudima.

RockLine: A kako tvoja rodna Francuska i ljudi tamo reagiraju na tvoju glazbu?

Nicholas: Na to je vrlo teško odgovoriti. Od francuskih medija dobivamo dovoljno podrške i pohvala, to nedvojbeno. Problem je kad se uz sve te pohvale pojave ljudi koji bi htjeli komad kolača kojeg nema. U Francuskoj je većina grupa uspjela odnosno postala poznata tek kad su otišle u inozemstvo i tamo prvo požnjele uspjeh. Tek tada su ih počeli cijeniti i u Francuskoj. Zato imaš dvije opcije. Ili glazbu u Francuskoj ne sviraš, ili je sviraš, ali ne u Francuskoj. Moraš otići iz Francuske. Pa se onda vratiš i svi su slatki: “Oh, evo te napokon. Znaš, podržavam te od samog početka!” To ne utječe na mene. Zbog toga nisam naivan, nisam ogorčen. Jednostavno se distanciram od toga i svi nastupi koje izvedem su jednaki. Ne pravim razliku prema publici. Bilo da sviramo u Francuskoj, Italiji, Sloveniji i tako dalje. No činjenica kako se tvoja država odnosi prema tvojoj glazbi, kao što je to u mom slučaju Francuska, jednostavno ti može slomiti srce.

RockLine: Znaš, u Sloveniji je priča slična.

Nicholas: Pogledaj i Porcupine Tree. Oni su bili uspješni posvuda drugdje, samo ne u Velikoj Britaniji odakle dolaze. Prije 10 godina, kad u Velikoj Britaniji još nisu uspjeli, odsvirali su recimo mnogo, mnogo koncerata po Italiji, a s jednim terminom koji bi bio smješten u Veliku Britaniju. Kad smo, recimo, Demians nastupali na trotjednoj turneji s Anathema i svirali nastupe u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Italiji, Poljskoj, naše su dvorane bile krcate, uz iznimku posljednjih nekoliko termina kad smo stigli na tlo Velike Britanije. Prostori u kojima smo svirali bili su manji, a i malo je ljudi posjetilo naše koncerte tamo. A Anathema su iz Velike Britanije. Dakle, to je smiješno. Recimo, zaredom u Italiji nastupiš na nekoliko koncerata u dvoranama gdje te posjeti nekoliko tisuća ljudi, a onda u Francuskoj doma otvaraš koncerte pred velikim grupama i nitko te ni ne pomiriše.

RockLine: I za kraj još pitanje, što slovenska publika može očekivati od večerašnjeg koncerta Demians, ovdje u Ljubljani?

Nicholas: Steven i ostali iz Porcupine Tree pozvali su nas da se pridružimo turneji, ali upravo u tom razdoblju, tik pred početak turneje, dogodilo se mnogo stvari za nas. Dva dana prije nego što smo krenuli na turneju, završio sam snimanje novog albuma. Zato me u negativnom smislu uzbuđuje činjenica da nemamo klavijaturista i da već sada ne možemo izvoditi neku skladbu s novog albuma. Ono što me pak oduševljava večeras je to da ćemo nastupiti u društvu naših dobrih prijatelja i to da smo u poziciji da zaista mogu uživati i predstavljati i svirati našu glazbu ljudima. Jednostavno se veselimo suradnji grupe i publike na večerašnjem koncertu, susretu s ljudima po završetku koncerta i nadam se da ćemo večeras stvoriti nešto što će nam omogućiti da se u Sloveniju još kada vratimo.

fotografije: Aleš Podbrežnik

Galerija slika