Mjesto: Rock Cafe / Postojna / Slovenija
Datum intervjua: 21.01.2010
Novo večer druženja sa sastavima u Rock Cafeju u Postojni, u sklopu četvrtog uzastopnog koncertnog događaja koji spada pod okrilje “Epic RockLine Contest”, napokon je iz rupice štajerskog kraja Slovenije izmamilo i iznimno zanimljivu instrumentalnu postavu, koja se snažnije oslanja i na nasljeđe gitarskog rocka, dakle s gitaristom u središtu, pod imenom Uroš Planinc Group. Zasigurno velik dobitak za slovenski prostor, trebali su nastupiti već u sklopu programa Epic RockLine Contesta na prvoj večeri, još u prosincu 2009., no tada su nastup nažalost morali otkazati…
RockLine: Koji je po tvom mišljenju bio osnovni motiv koji vas je doveo na natjecanje Epic RockLine-a?
Uroš: Glavni razlog bio je taj da smo htjeli nastupiti ovdje u Postojni. Zasigurno ne zato da bismo pobijedili na natjecanju. Ili izdali dvostruki koncertni album. Iako, ni protiv jednog ni protiv drugog sigurno ne bismo bili, ha, ha, ha…
RockLine: Trebali ste nastupiti na otvorenju Epic RockLine contesta, još u prosincu 2009., ali do toga nažalost nije došlo. Zašto ne?
Uroš: To je bila vrlo tužna priča. Razbolio sam se od ozbiljnog oblika upale pluća i prestao pušiti.
RockLine: Dakle, sastav je uštedio tako lijepu svežanj proračunskih sredstava,koja su namijenjena njegovim vitalnim interesima? Recimo, sad imaš više love za neki gitarski efekt i slično…
Uroš: Ne. Nina i ja idemo u Ikeu, ha, ha…No, da odgovorim i ozbiljno. To se događalo u razdoblju kad je sastav nekako proživljavao krizu osobnog identiteta, kojoj se pridružila još i stvaralačka kriza. Postava u to vrijeme nije bila u ružičastom stanju. No u siječnju su se stvari promijenile. Sastav se ponovno okupio i jako sam sretan što su u sastavu opet svi originalni članovi “na gomili”.
RockLine: Pa ispričaj nam nešto o sastavu.
Uroš: Sastav sam nazvao po sebi, da mi se ne raspadne. Svi sastavi do sada u kojima sam svirao i koje sam osnovao, između ostalih i Leviatan, dosad su se raspali. Inače mi djelujemo već tri godine, a nismo postigli baš mnogo, album još nije vani, a neki su u vrijeme pauze dovršili studij itd… ukratko, sastav ima neku čvrstu osnovu i nema nekih prepucavanja oko osnovnih stvari, što bi onda moglo ograničavati sam razvoj sastava, a posljedično i ugrožavati njegov opstanak.
RockLine: Je li ti put do spoznaje da u sastavu nema demokracije i da vrijedi samo glas jednog vođe bio dug?
Uroš: Znaš, to sam u sebi odavno znao. Prvo to pronađeš, nekako shvatiš, a onda to treba i provesti u stvarnost. Uz tu politiku “one man banda” ipak moraš okupiti ljude koji te slušaju i istodobno pritom nalaze dovoljno stvaralačke slobode da te slijede, jer ih glazbeno izražavanje u takvoj situaciji jednostavno još uvijek oduševljava, daje im krila i smisao da sudjeluju. To zna biti ponekad neugodno. S druge strane, određena su pravila jasno definirana i od njih u načelu ne smije biti odstupanja. Uostalom, sastav u fizičkom smislu nadilazi članstvo same postave. Pogotovo po funkcijama. Osim mene, koji sam zadužen za glazbene aktivnosti, sudjeluju i cura Nina, koja je naša menadžerica, sestra Urška pomaže nam kod koncertne fotografije, Jalen je naš dizajner, Tomaž obrađuje videosnimke, Aleš brine za popise, a Dizi je naš tajnik, zapisničar. Pritom je cilj prilično jednostavan i smatram da je to ujedno i temelj koji nas drži na okupu. Mi ne želimo postati slavni, želimo pak što više nastupati i svirati, izvoditi našu glazbu.
RockLine: Činiš li ti se da gitarski rock odnosno instrumentalna glazba, kakvu njegujete vi, u ovom današnjem vremenu uopće ima budućnost. U tom smislu, može li se na gitari uopće još ponuditi nešto što bi bilo svježe, drukčije, izazovno, da ti npr. pritom ne bi nužno trebalo ići već ustaljenim šablonama.
Uroš: Na gitari u rock glazbi sve je napravio Jimi Hendrix, potom su tome dodali još ponešto Eddie Van Halen i Steve Vai. Sve se to najljepše čuje kod izvođača poput Joea Satrianija i Carlosa Santane. Ako svemu tome dodaš ikonu Franka Zappu, stvar je zapravo zaključena i neku dublju filozofiju više ne treba. Mi nekako u svom sviranju dajemo 50% prostora samom sviranju. Ipak, ako gledamo šire na glazbu, uvijek se može napraviti nešto novo. Mi recimo vrlo rado spajamo različite žanrove. Kod nas možeš čuti svašta. Od stoner rocka, jazza, fusiona, funka. Uz to bismo željeli paziti da naša glazba, koja je instrumentalna, bude i zabavna. Kao što je jazz recimo davne 1950. godine, kao instrumentalna glazba, bio prilično drukčiji od naše, koju njegujemo mi danas. Ta je glazba tada zadovoljila i glazbenike koji su je slušali, kao i ostalu laičku javnost. Danas se to gubi. Sve je važniji vanjski izgled, a osjećaj pri sviranju sve manje. Gdje ćeš danas naći neki novi sastav u kojem bi doista uživao dok ga slušaš. A gdje su recimo danas Led Zeppelin, ako kužiš što ti želim reći, je li? Mi dakle pokušavamo oblikovati neki pristup koji ja nazivam “slušljivi instrumentalni rock”. I složenije glazbene strukture moguće je ugraditi u izraz tako da te mogu zabavljati većinu. Recimo, početkom devedesetih svi su vikali: “Gitarski “schred” je mrtav!”, uslijedila je poplava “grungea”. Satriani je postojao dalje i dulje. U to se vrijeme ponovno vratio i ljudi ga ponovno otkrivaju. A gdje su danas svi grungeri. Osim Pearl Jam, koji, iskreno rečeno, danas sviraju prilično drukčiji rock nego početkom devedesetih, nikoga više nema.
RockLine: Ti si jedan od rijetkih koji nije samo odličan gitarist, nego si uspio razviti i iznimno privlačnu scensku igru, igru kao sam akter, tako da na pozornici zapravo ne djeluješ kao “napeglani kip”, nego sam koncert ispadne dinamično i zabavno. Toga općenito nedostaje slovenskim sastavima. Kada i kako si razvio taj segment vanjske slike sastava Uroš The Planinc Group?
Uroš: Pa, to dolazi s iskustvom. Na početku sam bio vrlo strog prema drugima. Kandidatima koji bi svirali sa mnom nudio sam stare snimke, čak i one prijašnjih sastava, i definirao: “Ovako i nikako drukčije”. Danas prije pitam čovjeka i slušam ga da sam kaže svoje mišljenje o glazbi kojom ga želim oduševiti da mi se pridruži u izvođenju.
RockLine: Pretpostavljam da su iz inozemstva već stigli neki obećavajući odzivi.
Uroš: U Austriji nas jako dobro prihvaćaju i nadam se da ćemo ondje opet moći nešto odsvirati na pozornicama. Zapravo su nas nekoć poticali, tipa, što uopće još radite ovdje, otiđite već jednom na europsku turneju.
RockLine: Jimi Hendrix je nekoć preradio Star Spangled Banner, a Uroš Planinc Zdravljicu. To mi se čini sjajnom idejom i jednim od reprezentativnih poteza po kojem se ime vašeg sastava može dobro ukorijeniti među Slovencima, želim reći, odlična tržišna marka.
Uroš: Pa nekad i koga s tim razljutim, ali inače pronalazim ogromno uživanje. Tu skladbu uvijek sviram drukčije. Okej, znam gdje leži okvir osnovne melodije. A onda se tome samo prilagođavam improvizacijskim trikovima. I kao što kažem. Pruža mi jedinstveno uživanje. Već samo zbog snažnog poistovjećivanja sa skladbom. Naime, to je slovenska himna.
RockLine: Kada možemo očekivati studijski prvijenac vašeg sastava?
Uroš: Pa. Nedavno smo upoznali jednog vrlo dobrog čovjeka, vlasnika izdavačke kuće Front Records, to je Dušan Hedl, kojeg ovom prilikom pozdravljamo. Ta je izdavačka kuća postojala još u osamdesetima, a sada ju je on nekako više oživio. S njim smo se dogovorili da kod njega izdamo album jer je u nama otkrio potencijal kad smo mu predstavili glazbu. Inače imamo snimljenih 10 skladbi za album, jednu skladbu još moramo snimiti, tako da će na kraju na albumu biti ukupno 11 skladbi. Bit će vrlo varijabilan u glazbenom smislu. Snimljen će biti u cijelosti u našem domaćem studiju. Za miks će se pobrinuti Tomaž Dovžan. Ako sve bude po sreći, album će izaći ove godine na prijelazu iz proljeća u ljeto.
intervju vodila: Aleš Podbrežnik & Tomo Jurca
besedilo uredil: Aleš Podbrežnik
fotografije: Martin Prezelj
Galerija slika
