Izvođač: Cherry Five
Izdavač: 57 Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 43:19
Ocjena: 4.5/5
Ako za band Cherry Five još nikad niste čuli, vjerojatno će vam sve brzo biti jasno kad pročitate da je zapravo riječ o bandu Goblin (kako su se nakon prvijenca Cherry Five preimenovali; još prije toga bili su poznati pod imenom Oliver). Goblin je talijanska progresivna rock grupa koja je nekako najpoznatija po svojim soundtrackovima za filmove poznatog redatelja Argenta (Profondo Rosso, Suspiria …). Snažni utjecaji Genesisa, King Crimsona i ELP-a lako se čuju u njihovoj glazbi, ali to nije loše, jer bi Cherry Five odnosno Goblin bez problema bili jedan od nositelja zlatne ere progresiva u Italiji (sedamdesete godine prošlog stoljeća) da su i dalje djelovali u tom smjeru.
Album, izdan davne 1975., prema mišljenju mnogih stručnjaka i ljubitelja audiofila objedinjuje elemente najboljeg u progresivnom rocku tog vremena. Izrazito skladan vokal (Tony Tartarini pjeva samo na engleskom), prelijevanje klavijaturnih zvukova Simonettija (Hammond, električni klavir, mellotron), canterburyjsko-jazzovski zvuk Moranteove gitare, “squiersko” groovanje Pignatellija (oponašanje Yesova basista je očito) i uistinu inovativno bubnjanje Bordinija rezultiraju pravim dijamantom progresivne glazbe, ne samo za ono vrijeme; ubrajam ga među najbolje i danas.
“Country Grave-Yard” mogla bi biti najbolja skladba albuma. Kakva energija, kakvo poigravanje zvučnim bojama, kakva emotivna nabijenost instrumentalnih paleta! Osmominutni glazbeni orgazam sigurno je savršen uvod u ploču i nije samo skladba za zagrijavanje. Glazbenici slušatelja uvjere da se na albumu ne igraju, nego prijeđu na bit i sruče sve svoje muzikalne vrline na slušatelja. Skladbu resi snažan instrumentalni intro, koji kasnije prepušta inicijativu Tartariniju, a on s nevjerojatnim pjevanjem već ionako savršenom sviranju instrumenata dodaje još zrnce misterije, koja je tako česta u progresivnorockovskom žanru.
Grupa se na samom početku samo kratko vrijeme zvala “The Picture of Dorian Gray” i u spomen na te početke tako se zove i sljedeća pjesma. Skladbu resi ponajprije izrazito sladak folk intro, dok vrhunac doživljava u dijelovima kad je u svjetlima reflektora fenomenalni Morante, koji nam daje osjećaj da bi bez problema i posve preuzeo inicijativu i cijeli komad izveo na svojoj gitari. Kako i dolikuje, i “Slika Doriana Graya” traje dugo, opet osam minuta. Unatoč tome nijedan dio nije suvišan, no istina je da nema dijela koji bi previše odskakao, osim kad se u svoju ulogu uživi Morante.
Slijedi dvodijelna skladba “The Swan is a Murderer”, koja počinje izvanrednim aranžmanom svih instrumenata, nakon čega slijedi kratka stanka; potom se u svom sjaju, iako nakratko, s nekakvim afro-beatovskim bubnjanjem iskaže Bordini. Zatim Morante diktira tempo, ali lagano progovski, vrlo ugodnu melodiju dopunjuje Tartarinijev glas. Prilično duhovit tekst o inače prilično ozbiljnijoj tematici; sve je otpjevano kroz priču, a glavni junak je upravo labud iz naslova. Drugi dio otvara se u istoj maniri kao što završava prvi – s nekakvom izgradnjom atmosfere kroz nekako slučajne zvukove i misterioznu pozadinu klavijatura. Nastavlja se snažnije, u ritmu koji smo već upoznali – priča o “labudu” tako se nastavlja. Ovaj dio nešto više obilježava Simonettijev Hammond, koji preuzima najveću ulogu. Svi poznavatelji progresivnog rocka u ovoj će glazbi primijetiti najviše struktura koje je u sam žanr uveo band Yes, no ne radi se o nikakvom plagijatu, upravo suprotno – strukture jesu slične, ali je drugi dio priče o labudu posve svjež, što se tiče glazbene strane.
“Oliver” je još jedan poznat naslov – kako je spomenuto već u uvodu, to je bilo ime banda sve do trenutka kad je izdavač od njih zatražio promjenu imena (Cherry Five). Ovaj put nešto više posla oko usmjeravanja ima Pignatelli sa svojim basom, koji diktira nevjerojatan tempo, a Simonetti ga većinu vremena hrabro prati. Nakon pada ritma slijedi stanka i u skladbu se uključuje Morante s izuzetno ugodnim jazzovskim prebiranjem po gitari. Upravo kad smo u zen smirenosti, ritam snažnijim i bržim bubnjanjem pojačava Bordini, čujemo i lakšu distorziju gitare u pozadini. Komad od devet i pol minute završava u drugačijem svjetlu, s Tartarinijevim vokalom.
Na kraju albuma čeka nas nešto folkovskija progresivna skladba “My Little Cloud Land”, gdje za drugačiji ugođaj brine Tartarinijev mekani glas i akustično sviranje Morantea. Nakon tog neuobičajenog početka dečki ipak zalaze u tradicionalnije vode progresiva, no elementi nekakve folkovske ljupkosti, koji su stvoreni ponajprije na klavijaturama, ostaju i pojavljuju se kroz cijelu skladbu. Simonetti se ovdje ne zaustavlja – nekakav fusion jazzovski zvuk električnog piana nerijetko se pojavljuje, što je svakako dodatan plus, šteta je samo što se pojavljuje u tako malim količinama.
Čudni su putovi Cherry Five. Iako su si ovim prvijencem krčili put prema vrhu tadašnje glazbe, odlučili su se za soundtrack karijeru, koja je inače bila izuzetno uspješna, no pitamo se kamo bi ih odvela staza “prave” glazbe. Ne kažem, njihova filmska glazba je nenadmašna, bez sumnje, ali ljubiteljima glazbe u “osnovnom formatu” to sigurno nije dovoljno.
Cherry Five (odnosno Goblin) plaše po Italiji i danas, jer su se prije godinu dana ponovno okupili za prvi nastup uživo nakon 32 godine. Morante i Pignatelli jedini su koji su od nastanka ploče ostali kao “goblini” (postava se naime stalno mijenjala). Dojmovi su bili pozitivni – čini se da oci iskonske progresivne rock glazbe u Italiji još uvijek mogu ponuditi puno.
Postava
Claudio Simonetti – klavijature
Massimo Morante – gitare
Fabio Pignatelli – bas gitara
Tony Tartarini – vokal
Carlo Bordini – bubnjevi
Popis skladbi
1. Country Grave Yard (8:18)
2. The Picture of Dorian Gray (8:28)
3. The Swan is a Murderer Part 1 (3:53)
4. The Swan is a Murderer Part 2 (5:07)
5. Oliver (9:30)
6. My Little Cloud Land (7:43)
