Mjesto: Cvetličarna MediaPark / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 16.12.2010
Death Angel je još jedan od legendarnih Bay Area thrash metal sastava koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća svojim prvijencem The Ultra Violence temeljito protresao tadašnju thrash scenu. Tim su se prvijencem zauvijek upisali u anale metala, a daljnjim izdanjima svoj su status samo učvrstili. Godine 1991. trebali su svirati na kultnoj Clash of the Titans turneji (na kojoj su se prvi put udružili velikani thrasha Megadeth, Slayer i Anthrax), no godinu ranije doživjeli su tešku prometnu nesreću zbog koje se bivši bubnjar Andy Galeon oporavljao više od godinu dana. Ta je nesreća na kraju bila i jedan od većih povoda za raspad grupe. Ali ni ta stanka nije dugo trajala, Death Angel su se ponovno okupili 2001. za nastup na Thrash of the Titans (koncert organiziran u znak podrške oboljelima od raka, Chucku Billyju i Chucku Schuldineru). Povijest Death Angela tada se počela pisati iznova, a vrhunac je dosegnula prošle godine izdavanjem jedne od najboljih ploča u diskografiji Death Angela, Relentless Retribution. O svemu tome i o još ponečemu razgovarali smo na Thrashfestu 2010 u Ljubljani s karizmatičnim vokalistom sastava i odličnim sugovornikom, Markom Oseguedom.
RockLine/Rock Hard: Upravo ste odsvirali još jedan odličan koncert na slovenskim pozornicama, pravi “sonic beatdown”. Tijekom turneje objavljivali ste turnejske dnevnike i više puta rekli da je Thrashfest 2010 jedna od najboljih turneja na kojima ste sudjelovali.
Mark: Tako je, za nas je to bez sumnje jedna od najboljih turneja kojih smo bili dio, a meni osobno je ta turneja uopće najbolja koje se sjećam. Ovako se još nikad nisam zabavljao. Od osamdesetih do danas. Riječ je o savršenom paketu za svakog thrash fana bilo koje generacije.
RL/RH: Ako počnemo od početka, kako se danas sjećaš Bay Area thrash scene osamdesetih? Velik dio te thrash zajednice bili ste i vi, Death Angel.
Mark: To je nešto na što sam izrazito ponosan i sretan sam što sam mogao biti dio te scene, koju sam napustio pa se onda i vratio. Tako te vremena mogu još više cijeniti. Čak i kad nisam bio u toj sceni, bio sam izuzetno ponosan što sam mogao biti njezin dio, a danas još i više. Doista malo ljudi ima tu sreću da može živjeti svoje snove. Mi smo se razišli… nitko nema priliku svoje snove proživjeti dvaput. Nama je to nakon okupljanja uspjelo i zato uživamo u baš svakom trenutku od našeg povratka. U osamdesetima se sve kretalo tako brzo da ti toga nisi ni morao biti svjestan. Sad si zapravo mogu uzeti stanku i razmisliti o tome što radim. Kad primjerice stojim na pozornici leđima okrenut publici, gledam u svjetla, gledam Willa, sve što mogu pomisliti jest da je ovo što mi se događa stvarno ludo i nevjerojatno.
Rob: (iz pozadine) A mene ne gledaš?
Mark: Da, ponekad pogledam i Roba (smijeh).
RL/RH: (smijeh) Ne na homoerotičan način?
Mark: Haha, ne, ne. Više na srodstveni. Kad je riječ o obitelji, ne može biti gej (krohot).
RL/RH: Vi ste jedan od rijetkih bendova u kojem su svi članovi, barem na početku, bili u rodbinskim vezama. Je li vam zbog toga bilo lakše ili teže pisati glazbu?
Mark: Ne bih rekao da nam je to pomoglo samo pri pisanju glazbe…
RL/RH: Ali vjerojatno vam je pomoglo da surađujete kao tim?
Mark: Definitivno ne bih išao toliko daleko da to nazovem suradnjom (smijeh).
Rob: To nas je natjeralo da budemo zajedno u istoj sobi.
Mark: Da, istina (smijeh). Ne, ozbiljno, do određene mjere nam je to pomoglo pri stvaranju, jer smo se poznavali od malih nogu i na pozornici smo imali određenu povezanost, a pri pisanju vlastiti stil. No kad si s nekim ljudima neko vrijeme u grupi, kad koncertiraš toliko koliko mi sada… tako velik broj koncerata nismo imali ni u osamdesetima… ionako stvoriš neku vlastitu jedinstvenost. Na početku nam je srodstvo išlo u prilog, a prema kraju bih rekao da je prije bilo obrnuto.
RL/RH: U devedesetima ste imali prilično nesreće, mislim prije svega na tešku prometnu nesreću zbog koje ste morali otkazati sudjelovanje na Clash of the Titans turneji. Misliš li da bi budućnost Death Angela tada bila drugačija da ste odsvirali te koncerte?
Mark: Bila bi drugačija, ali sumnjam da bi trajala dulje. Čak i da smo odsvirali te koncerte, Death Angel bi održali na životu najviše još dvije godine. Mislim da bismo se s vremenom u svakom slučaju razišli, vjerojatno nas ta turneja ne bi toliko nadahnula da ostanemo zajedno. Tada smo se u glazbenim pogledima već toliko razilazili da mogu reći da smo imali sreće što je Act III glazbeno gledano bio zaokružena cjelina i konzistentna ploča. S obzirom na naš tadašnji raznolik glazbeni ukus smatram da bi sljedeća ploča bila skupa zbačena od različitih žanrova i zasigurno ne bi bila tako sažeta i jezgrovita. Da ti kažem po istini, bend zasigurno više ne bi dugo postojao.
RL/RH: Death Angel ste oduvijek bili bend koji se nije bojao eksperimentiranja, u thrash ste unosili elemente funka i slično. Jeste li se možda bojali negativnog odgovora tadašnje metal publike?
Mark: Teško je reći. Kad je izašao Act III, ljudi su o nama zasigurno već imali izgrađeno mišljenje, jer je Frolic Through the Park bila prilično drugačija ploča u usporedbi s The Ultra Violence. Ta je bila potpuno thrasherska, dok je Frolic Through the Park bio puno raznovrsniji i raznolikiji. Mislim da smo tek s Act III dosegnuli pravi ritam i tada se više nismo bojali reakcije, jer smo već imali mišljenja zagriženih fanova. Kad smo se ponovno okupili, prošlo je dovoljno vremena da su ti fanovi odrasli i napokon skužili što to dovraga uopće pokušavamo reći. Kad smo ponovno počeli svirati, bili su sretni što nas opet mogu vidjeti, a mlade puriste, koji su slušali samo The Ultra Violence, razuvjerili smo već prvim koncertom koji su vidjeli. Mislili su, prokletstvo, ovo je jebeno dobar živi bend. I na naše nastupe smo izuzetno ponosni.
RL/RH: Prilično je ironično da je nečija bolest bila povod da se okupi tako velik broj thrash bendova….
Mark: Ja to vidim kao najprijelomniji trenutak ponovnog uspona thrash metala. Thrash of the Titans dogodio se 2001., danas je 2011. i taj je koncert bio sjeme svega što se danas događa. Chuck je na sreću izliječen, a glazba te održava mladim i pomaže ti kroz sve teške trenutke života, bio ti glazbenik ili fan. Ili te odvede u najbolje trenutke tvog života. To je ljepota umjetnosti, a thrash je zasigurno jedan od sirovijih oblika umjetnosti (smijeh).
RL/RH: To je super uvod za moje sljedeće pitanje. Vaši albumi postaju sve agresivniji i sirovi, a vi sve stariji i sve ludi (smijeh). Kako vam to polazi za rukom?
Mark: Mislim da je to rezultat koncertiranja i turneja. Nadahnjuju nas fanovi i razgovori s njima. Mi smo vrlo društven bend, nakon koncerta uvijek idemo među ljude i družimo se s njima te tako vidimo što im se sviđa. Primjećujemo i reakcije ljudi na komade koje sviramo, koji komadi donose najviše energije. Zatim nove komade pokušavamo pisati u takvom stilu i mogu ti garantirati da će nakon ove turneje nastati još više thrasherskih komada. Ova je turneja tako nadahnjujuća, nevjerojatno je svirati s Exodusom, koji su bili naši idoli dok smo još bili tinejdžeri, postali smo njihovi suvremenici, onda su nam se putevi posve razišli, a danas smo opet na istoj točki kao prije. Ovo je prvi put da smo Death Angel na turneji s Exodusom i fenomenalno je, jer se poznajemo već mnogo, mnogo godina. Exodus svake večeri razvale svojim nastupom i to je za nas velika inspiracija. Ali mogu ti garantirati da smo i mi njima inspiracija kad mi razvalimo svoj dio (smijeh).
RL/RH: Na pozornici si spomenuo promjene u postavi Death Angela. Je li bilo teško kad su bend napuštali tvoji sudrugovi, tvoji bratići?
Mark: Lagao bih ti kad bih rekao da nije bilo teško. Emotivno pak i nije bilo tako teško. Kad je prvo Dennis, a zatim Andy napustio bend, iskreno ti kažem da sam bio ljut. Pokušavali su spojiti obiteljski život s glazbenim i to im nikako nije polazilo za rukom. Još su nekako gurali taj glazbeni život naprijed, ali su istodobno ostalima postavljali pravila i ograničenja, a istodobno i ograničenja svojoj obitelji, tipa mogu na turneju, ali samo na dva tjedna. To nije fer prema ostalima, mene se to posebno dotaklo, jer ja živim samo za glazbu. To želim raditi! Danas nije dovoljno izdavati albume, moraš biti živ bend i svirati na turnejama. Kad su počeli postavljati ta ograničenja, jednostavno sam rekao odjebite. Doista je teško potom pronaći prave ljude, priviknuti se na njih, ali se na kraju isplati. Trijumf na kraju nadmašuje sav težak rad.
RL/RH: Vaša četvrta ploča The Art of Dying izašla je čak 14 godina nakon Act III. Je li se nakon tako dugog razdoblja bilo teško ponovno priviknuti na pisanje materijala kao Death Angel?
Mark: Bilo je zanimljivo. U devedesetima smo svi imali svoje sporedne projekte, svi smo glazbeno narasli, a istodobno je narasla i naša međusobna uvažavanja i poštovanje prema materijalu koji je svatko od nas predstavio. Zbog toga taj album za mene ima sličan osjećaj kao Frolic Through the Park, na njemu je jednostavno previše različitih ideja i previše osobnih vizija kako Death Angel moraju zvučati. Za mene The Art of Dying ima nekoliko fenomenalnih komada koji će uvijek biti dio Death Angel seta, ali je to istodobno ploča koja jednostavno nije konzistentna. Isto osjećam i za Frolic Through the Park. Istodobno srećem ljude koji govore da je Frolic Through the Park njihova najdraža ploča ili kad ćemo snimiti novi The Art of Dying. Ozbiljno? (smijeh). Ali svi smo različiti i to je ljepota umjetnosti. Ne možeš uvijek usrećiti sve, ali ako si ponosan na posao koji napraviš, možeš ga u budućnosti raditi samo još bolje.
RL/RH: Ako se prebacimo na novi album. Za mene je izbor Jasona Suecofa kao producenta ploče bio prilično iznenađujući, jer je Jason poznat po tome što uglavnom producira i svira u modernijim metal bendovima. A Death Angel osobno vidim kao bend koji nije nužno posve starošklolski, ali je zasigurno u dodiru sa svojim korijenima…
Mark: Apsolutno! Za Jasona sam zapravo čuo preko Roba, kad je predavao gitaru. Učenici su mu često donosili cd-e različitih bendova i naravno da je i Rob prvo morao naučiti taj materijal. Većina tih bendova bila je užasna, a nekima od njih si zapravo morao priznati poštovanje zbog sviranja. Neki od tih bendova imali su već i imena jednostavno glupa, a jedan od tih bendova bio je August Burns Red, koji je privukao našu pozornost zbog odličnih gitarskih dionica, fenomenalnog bubnjanja i prije svega fantastične produkcije. S vremenom smo počeli razmišljati o producentima i sami smo uvijek išli protiv onoga što nam je govorila većina. I u osamdesetima su svi surađivali s trojicom, četvoricom thrash producenata, koje mi sami nikad nismo željeli. Jednostavno smo kontaktirali Jasona i pokazalo se da je veliki Death Angel fan te da još nikad nije producirao čistu thrash ploču. Kad smo razgovarali s njim, shvatili smo da je lud, ali istodobno strašno gladan te produkcije. A ako su i producent i bend tako oduševljeni, rezultat može biti samo nešto posebno. Kad smo zatim slušali albume koje je producirao i njegovu produkciju našeg albuma… Pizda, naš je album zasigurno njegova najbolja produkcija (smijeh). I zabavno je bilo raditi s njim, prokleto je lud i neuračunljiv, ali iz tebe i iz instrumenata izvuče maksimum.
RL/RH: Za komad Truce s nove ploče nedavno ste snimili video. Zašto ste se odlučili baš za taj komad i kako je nastao taj brutalni, krvavi spot?
Mark: Taj se komad nekako svima zalijepio u mozak, ne samo nama, nego i našim prijateljima i obiteljima. Što se videa tiče… Već na početku smo znali da ćemo snimiti dva, već smo imali izrađen plan za drugi. Video za Truce je, kao i video za komad Dethroned, režirao Robert Sexton, koji je malo lud. Vjenčao se, primjerice, ispred Bates Hotela u studijima Universala i veliki je horror fan. Predstavio je taj koncept, činio nam se prikladnim jer se metal i horror odlično nadopunjuju. Kad sam vidio gotov proizvod, nije mi se činio nimalo previše jezivim, a onda sam uskoro počeo slušati od roditelja kako smo mogli snimiti takav spot (smijeh). Nisam mislio da ćemo dobiti takvu reakciju, mene se, primjerice, gađenje i nasilje ne dotiču tako jako. Ali rock ‘n roll je oduvijek imao šokantnu notu, još od Elvisa Presleyja i Beatlesa nadalje. Ako ljutiš roditelje, onda radiš nešto kako treba, ako znaš što mislim.
RL/RH: Jason Suecof na ploči odsvira i gostujući solo…
Mark: Da, tako je, i taj tip stvarno zna svirati gitaru!
RL/RH: … ali za mene osobno još je bolja i zanimljivija vaša suradnja s dvojcem Rodrigo y Gabriela u komadu Claws in so Deep. Kako je zapravo došlo do te suradnje?
Mark: Oooooooooo, vidi ti to! Lijepo (smijeh). Zapravo je Rob njihov veliki fan i kad smo svirali s Testamentom, puno je razgovarao s Alexom Skolnickom. Taj je sa svojim Alex Skolnick Triom dosta svirao s njima i spomenuo nam da su metal fanovi. Robu je dao Rodrigov kontakt i kad mu je Rob poslao e-mail, odmah mu je odgovorio da su on i Gabriela veliki fanovi Death Angela. Prije nego što smo odabrali producenta, Rodrigo nam je predložio da se odlučimo za Colina Richardsona, koji je producirao njihovu ploču. Isprva je zatim bilo zamišljeno da bi Jason album producirao, a Colin zamiksao, ali zbog različitih rasporeda to se nije dogodilo. Ukratko, Rodrigo je bio toliko oduševljen idejom o suradnji da su za album snimili komad glazbe koji povezuje dva komada. I to je njihova originalna skladba, na što smo izuzetno ponosni! Taj je dio nevjerojatan i laskavo je što je taj dio napisan posebno za Death Angel.
RL/RH: Prvi komad na novom albumu je Relentless Revolution. S obzirom na to što se trenutno događa po svijetu, misliš li da je doista vrijeme za nemilosrdnu revoluciju?
Mark: Da! (smijeh). Svim srcem! Revolucionar sam i to ću biti do trenutka svoje smrti. Uvijek kažem što mislim, ljude uvrijedim kad govorim, ali to pokušavam postići na smiješan način. Za to su krivi moji roditelji, koji su me uvijek učili da vjerujem u sebe i govorim otvoreno te da budem vođa, a ne sljedbenik. Toga se vodila držim na svim područjima svog života, kao frontmen grupe i kao osoba. Doista mislim da je vrijeme za takvu revoluciju i uvijek pokušavamo biti ambiciozni kad je riječ o našim tekstovima. Taj tekst doista govori o temi revolucije, ali svatko ga može interpretirati na svoj način. Tim komadom Rob i ja čistimo račune sa svojom prošlošću, s ljudima koji su nas vukli prema dolje i mislim da je odličan početak albuma. Prošlost cijenim, ali u njoj neću živjeti, napast ću budućnost kao nešto što želim osvojiti.
RL/RH: Dobra vijest za vaše slovenske fanove je da se u ožujku s headlinerskom turnejom vraćate u Ljubljanu! Zadnji put ste kao headlineri u Ljubljani nastupili 2004. i taj nam je koncert još uvijek upisan u sjećanje kao jedan od najboljih “indoor” koncerata kod nas.
Mark: Hvala, stvarno hvala. I mi taj koncert imamo u lijepom sjećanju i obećavam da će koncert u ožujku biti još bolji i još agresivniji!
RL/RH: Moje posljednje pitanje je dakle kakva je tvoja poruka vašim slovenskim fanovima, između ovog koncerta i koncerta u ožujku?
Mark: Hvala na strpljenju, hvala na svoj podršci, hvala na nadahnuću. Ovo je grad u koji sam se zaljubio. Arhitektura je prekrasna i imao sam priliku prošetati njime kad smo imali nekoliko dana odmora nakon Metalcampa. Ljubljana me osvojila u dva dana. I prijateljima kod kuće u SAD-u često govorim da posjete Ljubljanu i Sloveniju.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Reportaža je nastala u suradnji RockLine i Rock Hard Slovenija.
Galerija slika
